REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1365/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko upravni odjel, radi izdavanja suglasnosti i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 8116/2016-11 od 13. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2171/13-39 od 30. rujna 2015. i dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2171/13- 47 od 15. svibnja 2016., ispravljenih rješenjem poslovni broj Pn-2171/13-49 od 16. rujna 2016., u sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kako glasi: „1. Utvrđuje se da je tuženik prilikom postupka imenovanja tužitelja počasnim konzulom Republike San Marino povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj ukloniti diskriminaciju i njezine posljedice počinjene prema tužitelju u postupku imenovanja počasnim konzulom Republike San Marino na način da se nalaže tuženiku preispitati postupak imenovanja tužitelja za počasnog konzula Republike San Marino te u zakonito provedenom postupku pripremiti prijedlog o davanju suglasnosti za otvaranje konzularnog ureda u Republici Hrvatskoj i dostaviti ga Vladi Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti sudske presude.

3. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da tužitelju M. D. izda suglasnost za otvaranje konzularnog ureda Republike San Marino u Republici Hrvatskoj te ga imenuje počasnim konzulom Republike San Marino, u suprotnom će istu suglasnost zamijeniti ova sudska presuda.

4. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete uslijed pretrpljene diskriminacije iznos od 50.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22.11.2012. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 11.000,00 kuna u roku od 15 dana.“.

2. Dopunskom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se kao neosnovan u cijelosti alternativni tužbeni zahtjev tužitelja kako glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju M. D. na ime naknade štete iznos od 50.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, sve u rok od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenje prvostupanjske presude pa do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.“.

3. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđene su presuda i dopunska presuda suda prvog stupnja.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), tzv. izvanrednu reviziju, u kojoj predlaže revizijskom sudu preinačiti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka postavljajući pri tome pitanje:

„Je li se u slučaju kada postoji očita kontradikcija, nepodudarnost i nepotpunost u iskazima svjedoka i drugih dokaza kao takvih uopće, može govoriti o bilo kakovom eventualnom stupnju sigurnosti s kojim bi tuženik uopće bio u mogućnosti dokazati (sve u skladu s čl. 7., 8., 219., 220, 221.a, 223. ZPP-a) da diskriminacije u konkretnom slučaju ali i uopće na strani tužitelja nije bilo, te da li, s obzirom na sadržaj samog obrazloženja koje se prema mišljenju tužitelja niti ne može smatrati obrazloženjem, jer se iz istog jedva dade nazrijeti koji su razlozi ove u najmanju ruku čudne presude, sve u smislu odredbe čl. 338., 368., 373, 375. ZPP-a, je zbog navedenog sud u biti propustio svojom odlukom riješiti sva ona pitanja koja su istaknuta u podnesenoj žalbi, te da li zbog navedenog samo obrazloženje II-go stupanjske odluke ne sadrži zakonom propisanu formu i sadržaj?“.

5. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda (3/21) broj: Su-IV-16/2021-8 održanoj 26. travnja 2021., zauzeto je pravno shvaćanje da se nakon odluke Ustavnog suda broj: U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. mijenja ranije pravno shvaćanje revizijskog suda, odnosno da je u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12) u kojima se ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

6. Stoga je ovaj sud podnesenu reviziju tužitelja razmatrao kao redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda i ispitao zakonitost pobijane presude. Revizija je, kako to iz njezinog sadržaja proizlazi, podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Na reviziju nije odgovoreno.

8. Revizija nije osnovana.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženica prilikom postupka imenovanja tužitelja počasnim konzulom Republike San Marino povrijedila tužiteljevo pravo na jednako postupanje te u vezi s tim zahtjev da tuženica ukloni diskriminaciju i njezine posljedice i da se naloži tuženici da tužitelju izda suglasnost za otvaranje konzularnog ureda Republike San Marino u Republici Hrvatskoj te ga imenuje počasnim konzulom Republike San Marino, u suprotnom da će istu suglasnost zamijeniti sudska presuda, te zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade štete uslijed pretrpljene diskriminacije iznos od 50.000,00 kn, kao i iznos od 50.000,00 kn zbog povrede prava na ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

10. Ovaj sud postupajući u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11. Tužitelj u reviziji navodi da nižestupanjski sudovi nisu ocijenili izvedene dokaze, a drugostupanjski sud da nije ocijenio sve žalbene navode te da obrazloženje prvostupanjske i drugostupanjske presude nije u duhu čl. 338., čl. 368., čl. 373. i čl. 375. ZPP-a pa se iz sadržaja revizije može zaključiti da je izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a počinjene pred prvostupanjskim sudom, te na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 368. i čl. 375. st. 1. ZPP-a jer drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode.

12. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno koje je dokaze sud izveo te kako ih je ocijenio, a navedeno je i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu (u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP). Pri tome je sud iznio svoje pravno shvaćanje o tome zašto se postupci tuženice ne mogu okarakterizirati diskriminacijom. Drugostupanjski sud je odgovorio na odlučne žalbene navode, pa ne stoji tvrdnja tužitelja da bi pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

13. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, koji prema toj odredbi postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U ovom slučaju, suprotno tvrdnji tužitelja, nije izostala ocjena svih dokaza. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

13.1. Tužitelj je u obrazloženju navedenog revizijskog razloga iznio svoju ocjenu izvedenih dokaza, uz zaključak da je dokazao izravnu diskriminaciju po osnovi političkog ili drugog uvjerenja, socijalnog podrijetla, imovnog stanja, obrazovanja i društvenog položaja. Time je sadržajno ukazao na (po njemu) pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što po čl. 386. st. 1. ZPP-a nije razlog zbog kojeg je dopušteno revizijom pobijati drugostupanjsku presudu. Pri tomu valja ukazati da se tužba radi zaštite od diskriminacije može podnijeti zbog diskriminacije po onim osnovama koje su naveden u čl. 1. ZSD-a, a tužitelj tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije naveo o kakvoj se diskriminaciji radi, a na izričit upit suca na ročištu 2. lipnja 2011. nije dao jednoznačan odgovor pa navodi o izravnoj diskriminaciji po osnovi političkog ili drugog uvjerenja, socijalnog podrijetla, imovnog stanja, obrazovanja i društvenog položaja izneseni u reviziji predstavljaju nove činjenice, koje stranke u smislu odredbe čl. 387. ne mogu iznositi u reviziji.

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP-a postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. 15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 16. prosinca 2011. Kongres Republike San Marino imenovao tužitelja na mjesto počasnog konzula te države u Republici Hrvatskoj sa sjedištem u Z.;

- da iz sadržaja dopisa 15. travnja 2012., proizlazi da je odbijeno potvrđivanje tužitelja za počasnog konzula Republike San Marino u Republici Hrvatskoj, jer je veleposlanik Republike Hrvatske u R. upućen da Ministarstvo vanjskih poslova Republike San Marino žurno obavijesti o suglasnosti za otvaranjem konzulata u Z., ali da se očekuje prijedlog novog kandidata za obnašanje dužnosti počasnog konzula;

- da je tuženica dopisom od 2. svibnja 2012. obavijestila tužitelja da je postupak na prijedlog imenovanja okončan te da je o tome obaviješteno Ministarstvo vanjskih poslova Republike San Marino;

- da niti u jednom predmetu, klasa: 018-08/12-01/3 s nazivom predmeta: „San Marino - R. suglasnost za otvaranje konzulata u Z.“, klasa: 018-08/12-04/3 s nazivom predmeta: „San Marino - traži se suglasnost za imenovanje počasnog konzula g. M. D.“ i klasa: 018-08/11.07/17 s nazivom predmeta: „Ponovno imenovanje M. D. - K.“ (koji predmeti imaju oznaku tajnosti „ograničeno“ radi čega je isključena javnost na glavnoj raspravi) sud nije utvrdio postojanje izričitog dokumenta kojim se odbija imenovanje tužitelja na mjesto počasnog konzula Republike San Marino u Republici

Hrvatskoj sa sjedištem u Z.;

- da je tužitelj bio počasni konzul DR Kongo u Z., a da je u postupku ponovnog imenovanja tužitelja na tu funkciju zaprimljena dokumentacija o njegovom postavljenju koja je kasnije od strane službenog predstavnika DR Kongo proglašena najblaže rečeno upitnom vezano uz njenu vjerodostojnost, te je krajnji rezultat tog postupka bio da tužitelj nije bio ponovno imenovan na tu dužnost;

- da je u dopisu od 31. kolovoza 2011. upućenog tadašnjem ministru vanjskih polova i europskih integracija od strane I. M., šefa Diplomatskog protokola, između stalog, navedeno i da je otpravnik polova DR Kongo na sastanku nekoliko puta izjavio da su dokumenti kojima se g. D. imenuje počasnim konzulom, a koji su mu na sastanku predočeni, falsificirani;

- da je u dopisu tadašnjeg šefa Diplomatskog protokola I. M. upućenog 21. veljače 2012. Upravi za europske poslove istog Ministarstva, između ostaloga, navedeno da je u rujnu 2010. Ministarstvo zaprimilo dokumente za ponovno imenovanje g. D. na mjesto počasnog konzula DR Kongo te da je nakon iscrpnog ispitivanja ustanovljeno da su dokumenti i zahtjev sumnjivog porijekla te da nije moguće utvrditi tko ih je poslao te je navedeno da je MVP DR Kongo potvrdilo kako oni nisu kandidirali g. D. niti uputili dotičnu dokumentaciju te da je njihov počasni konzul u RH g. L.

16. Odbijajući tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi zaključuju

- da se u odnosu na tužitelja nije nejednako postupalo u odnosu na druge kandidate za mjesta počasnih konzula stranih zemalja u Republici Hrvatskoj, jer je na temelju izvedenih dokaza (iskaza svjedoka A., M. i C.) utvrđeno da je desetak takvih slučajeva bilo i prije tužiteljevog slučaja pa da iz tog proizlazi da tužiteljev slučaj nije neki izdvojen slučaj u odnosu na ranije postupanje tuženice u takvim situacijama te da tužitelj u odnosu na druge kandidate u postupku (ne)potvrđivanja za počasne konzule u usporedivoj situaciji nije doveden u neravnopravan položaj;

- da tuženica, sukladno odredbi čl. 12 Bečke konvencije o konzularnim poslovima („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 12/93 - dalje: Bečka konvencija), nije dužna obavijestiti tužitelja o razlozima nedavanja egzekvature;

- da od strane tuženice nije bilo radnji koje bi predstavljale diskriminaciju tužitelja niti je tužitelj bio diskriminiran po ijednoj osnovi iz čl. 1. ZSD, niti je vrijeđan ili omalovažavan;

- da je tuženica sa stupnjem sigurnosti dokazala da diskriminacije tužitelja nije bilo, da njeno ponašanje prema tužitelju nije bilo neuobičajeno, nezakonito niti nemoralno, a samim time da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete, slijedom čega ne može tražiti da se uklone posljedice diskriminacije, a niti je tužitelju dokazao pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda;

- da sud nije nadležan odlučivati o zahtjevu davanja suglasnosti tužitelju za otvaranje konzularnog ureda Republike San Marino u Republici Hrvatskoj i imenovanju istog počasnim konzulom;

-da tužitelj ne može s uspjehom tražiti da presuda suda zamijeni suglasnost za otvaranje konzularnog ureda Republike San Marino u Republici Hrvatskoj jer je isto u izričitoj nadležnosti Predsjednika Republike Hrvatske, sukladno čl. 18. Zakona o vanjskim poslovima („Narodne novine“, broj 48/96, 72/13, 127/13, 39/18 i 98/19).

17. Prema odredbi čl. 1. ZSD-a diskriminacija je stavljanja u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugo uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, ili na temelju pogrešne predodžbe o postojanju navedenih osnova diskriminacije.

18. Prema čl. 2. ZSD-a izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

19. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD-a ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

20. Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, ovaj sud ne nalazi da bi tužitelj bio diskriminiran u postupku imenovanja počasnim konzulom Republike San Marino u odnosu na druge kandidate za mjesta počasnih konzula stranih zemalja u Republici Hrvatskoj, jer mu nije obrazloženo iz kojih razloga nije imenovan, kako to tužitelj navodi u reviziji.

21. Prema odredbi čl. 12. Bečke konvencije šefu konzularnog ureda dopušta se da obavlja svoju funkciju odobrenjem od strane države primateljice koja se naziva egzekvatura, nezavisno od oblika tog odobrenja, a da država koja odbije izdati egzekvaturu nije dužna državi pošiljateljici navesti razloge svog odbijanja, te da uz rezervu odredba čl. 13. i 15. šef konzularnog ureda ne može stupiti na funkciju prije nego što dobije egzekvaturu, dok je čl. 68. određen fakultativni karakter institucije počasnih konzula i svaka je država slobodna odlučiti da li će imenovati ili primati počasne konzule.

22. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 12. Bečke konvencije proizlazi da je izdavanje egzekvature diskrecijsko pravo tuženice kao države primateljice, pa sama činjenica da tuženica nije dužna Republici San Marino navesti razloge odbijanja izdavanja egzekvature, onda to svakako nije ni tužitelju. Stoga ne upoznavanje tužitelja s razlozima odbijanja njegovog imenovanja samo po sebi ne znači da je tuženica postupala drukčije prema tužitelju nego s drugima s kojima se, iako se nalaze u sličnoj situaciji kao i on, postupalo bolje. Naime, nisu sve razlike u postupanju diskriminacijske, kada se objektivno i razumno mogu opravdati, kada imaju legitimni cilj i kada su sredstva koja se pritom primjenjuju razumno razmjerna legitimnom cilju koji se nastoji postići. Upravo u tom kontekstu treba tumačiti Bečkom konvencijom dano pravo tuženici da nije dužna navesti razloge odbijanja izdavanja egzekvature, a koje pravo doista nije moguće ocijeniti diskriminirajućim. Dovoditi u sumnju legitimnost takve odluke tuženice utemeljene na Konvenciji značilo bi derogiranje Konvencijskih prava tuženice, a što nije svojstveno demokratskom društvu.

22.1. Kako je u konkretnom slučaju tuženica iskoristila svoje legitimno pravo i bez navođenja razloga odbila imenovati tužitelja počasnim konzulom Republike San Marino, a što nije jedini slučaj u takvim postupcima, time nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

23. Budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim, u smislu čl. 20. st. 1. ZSD-a da je diskriminiran po nekoj od osnova iz čl. 1. ZSD-a to je pravilno odbijen tužbeni zahtjev utemeljen na odredbi čl. 17. st. 1. toč.1., 2. i 3. ZSD-a, kao i zahtjevi da se naloži tuženici da tužitelju izda suglasnost za otvaranje konzularnog ureda Republike San Marino u Republici Hrvatskoj te ga imenuje počasnim konzulom Republike San Marino.

24. Pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava na ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, jer je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete s tih osnova.

25. Revizijskim navodima tužitelj samo konstatira da je uslijed pretrpljene diskriminacije grubo povrijeđeno njegovo osobnosti i to pravo na ugled, čast i dostojanstvo jer je od strane domaćeg tijela proglašen osobom non grata te da će to sigurno imati reperkusije na njegov poslovni i diplomatski život u širokom krugu osoba i da je pred visokim inozemnim tijelom njegova ugled i čast narušeni.

26. Tužitelj je taj koji je trebao dokazati da postoje pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Naime, u smislu citirane odredbe opće pretpostavke odgovornosti za štetu su štetna radnja štetnika, nastala šteta, protupravnost i uzročna veza. Odgovornost za štetu u konkretnom slučaju dakle, nastala bi pod pretpostavkom da je osoba koja je odgovorna za štetu (štetnik), počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećeniku) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. U konkretnom slučaju, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi u postupku imenovanja tužitelja počasnim konzulom nije bilo diskriminacije niti je tuženica postupala protupravno. Kako tužitelj nije dokazao navedene pretpostavke odgovornosti za štetu, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo (čl. 1045. ZOO).

27. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 21. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.