REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 4594/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Minik d.o.o. iz Zagreba, VIII. Bukovački Ogranak kbr. 8 (OIB: 61896580338), kojeg zastupa punomoćnik Dražen Šmajgel, odvjetnik iz Zagreba, Draškovićeva kbr. 53, protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi ispravka upisa - utvrđenja da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, uz brisanje upisa i uknjižbu, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3847/2021-2 od 6. lipnja 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-389/2018-12 od 17. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude kojom je:

- u stavku I. izreke, odbijena njegova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u pobijanoj točki I. njene izreke“ (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje „da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je upisana kao vlasništvo tuženice, te kojim se nalaže brisanje prava vlasništva tuženice i upis prava vlasništva tužitelja“) i u dijelu pobijane točke II. izreke (u odluci kojom je naloženo tužitelju platiti tuženici trošak parničnog postupka od 2.000,00 kn),

- u stavku II. izreke, preinačena prvostupanjska presuda „u dijelu pobijane točke II. izreke (kojom je naloženo tužitelju platiti tuženici trošak parničnog postupka od 3.000,00 kn) tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka od 3.000,00 kn,

- u stavku III. izreke, odbijen kao neosnovan „tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe“,

a sve zbog pravnih pitanja koje drži važnim za odluku o predmetu spora i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:

I. „Prvo pitanje odnosi se na povredu odredbe iz članka 220. st. 2. ZPP -a, koja je počinjena u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku (izvođenje dokaza na glavnoj raspravi pred sudom), te glasi:

„Je li pravično suđenje da sud odbije sve dokaze koji su očito relevantni za donošenje presude s obzirom da Tužitelj snosi teret dokaza, i da li je to u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Europske konvencije o pravu na pravično i pošteno suđenje, te da li je to u skladu s praksom sudova?“

navodeći da je predložio izvođenje dokaza koje je prvostupanjski sud odbio provesti na njegovu štetu, „i to redom“: da se pribavi stečajni spis St-1060/14, sasluša stečajni upravitelj Miroslav Boršak, da se od Vlade RH traži dodatno očitovanje na sadržaj Odluke od 21.09.2000., pribavi i priklopi spis zemljišnoknjižnog odjela u kojem je cjelokupni sadržaj svih isprava. Drži da „nema drugog izbora u sporu nego dokazivati činjenice koje tvrdi, a budući da je predložio zakonite, dopuštene, i relevantne dokaze nije pravično da su svi ti prijedlozi odbijeni unatoč tome što sud ima pravo odbiti dokaze po slobodnoj ocjeni.“. Pita „je li sud ušao u zonu arbitrarnosti u odlučivanju i sa stajališta sudske prakse ipak precijenio svoje pravo slobodnog sudačkog uvjerenja s obzirom na ustaljenu sudsku praksu i logičnu ocjenu dokaznih prijedloga.“

II. drugo pitanje je: „Da li je sadržaj Odluke Vlade Republike Hrvatske kojim je izuzet dio nekretnine od preuzimanja u vlasništvo potrebno tumačiti kao odreknuće nad pravom vlasništva, a nakon stjecanja ex lege temeljem odredbi Zakona o privatizaciji?“

Nalazi da je tom Odlukom Vlade Republike Hrvatske predmetni poslovni prostor izuzet od preuzimanja u vlasništvo Republike Hrvatske, pa (da) „kako RH ne polaže time pravo na vlasništvo, predmetna Odluka u svom sadržaju bi predstavljala odreknuće od prava vlasništva“ - „a o kojem pravnom pitanju ne postoji relevantna pravna praksa“.

2. Tuženica nije odgovorila na prijedlog.

3. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

4. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 6. lipnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

5. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

6. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

7. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati, a postavljena pitanja ne mogu se prihvatiti sa značajem bitnih za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Naime, odgovor na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“,

- a iz smisla kojih odredaba je zaključiti da odgovor na to pitanje može biti samo negativan - ako je riječ o dokazima koji bi bili „očito relevantni“: sud nema osnove (da bi to bilo pravilno, zakonito pa i razumno postupanje) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivom na to da tužitelj nije dokazao ono što tvrdi i na čemu temelji svoju poziciju u postupku, a da tužitelju prethodno nije niti omogućio da dokaže te svoje tvrdnje (kako to predlagatelj naznačuje) „očito relevantnim“ dokazom. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo „pravičnom suđenju“ ili suđenju „u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom europske konvencije o pravu na pravično i pošteno suđenje te (...) s praksom sudova - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (koja postoji „ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom).

9. Međutim, prenijeto na ovaj konkretni slučaj, to bi ovdje bilo aktualno i relevantno samo da je tužitelj predložio te „relevantne“ dokaze - k tome „očito relevantne“, da je naveo određene razloge o tome što bi se njima imalo dokazati ili utvrditi - i da je te navode učinio dostatno uvjerljivim ili vjerojatnim, sve prema okolnostima konkretnog slučaja, pa i u odnosu prema drugim, ovdje provedenim dokazima.

10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili da tužitelj to nije učinio i time su samo primijenili svoju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), a postupajući po kojim ovlastima, odnosno time što tužitelj ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je trebalo provesti sve po njemu predložene dokaze i istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (pa i da su svi po njemu predloženi dokazi „odlučni“, ma kako god ih obrazložio - u odnosu na ono što su sudovi utvrdili provedenim dokazima), nisu povrijedili niti jedno pravo predlagatelja - niti su postupili na način kojeg tužitelj tim prvim pitanjem sugerira prihvatiti.

10.1. S prethodnim u svezi, a budući da se iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja, ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu navedenog odgovora, taj odgovor ne može, gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju.

11. Drugo u prijedlogu postavljeno pitanje nije pravno pitanje, za koje se jedino može dopustiti revizija - već činjenično, takvo da se u ovome stupnju postupka ono već i zbog toga ne može razmatrati: ono se odnosi na tumačenje sadržaja Odluke Vlade Republike Hrvatske, je li Vlada Republike Hrvatske (kako bi to tužitelj htio da se prihvati, iako iz te odluke, iz njezina pisana sadržaja, to ne proizlazi) tom odlukom izuzela upravo ovdje sporan „dio nekretnine“ od preuzimanja u vlasništvo - i je li time izrazila volju za odreknućem „nad pravom vlasništva“ toga dijela.

11.1. Konačno, ali ne i manje bitno, ovdje je u odnosu na to pitanje za primijetiti da tužitelj njegovu važnost opravdava navodom da o njemu „ne postoji relevantna pravna praksa“ - a to nije razlog koji bi to pitanje činilo važnim za (kumulativno potrebno za dopuštenost revizije) odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

12. Time, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga uvažiti:

12.1. da prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tim pitanjima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

12.2. da predlagatelj postavljenim pitanjima (formulacijom kojih je ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ih obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu provedenih dokaza, da se prihvati njegovo shvaćanje o ovima i drugima koje je predložio a nisu provedeni: dakle, da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje on nameće prihvatiti - ili kakve bi on htio (o činjenicama iz po njemu predloženih dokaza, koje bi, kako drži, trebalo uzeti jedino mjerodavnim ili relevantnim), pravilno odlučeno o postavljenom zahtjevu, u pravilno vođenom postupku.

13. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:

13.1. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

13.2. da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

14. Sukladno izloženom, zaključiti je da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost. 15. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 21. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30856-b712c

Kontrolni broj: 0e306-100f8-af6ac

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.