Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž Ovr-144/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja D. I. I. A., OIB: …,
Š., zastupanog po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika Ž. B., OIB: …, M. B., OIB: … i S. B., OIB: …, svi iz P., svi zastupani po punomoćnicima Odvjetničkog ureda M. B. i M. B., odvjetnicima iz Đ., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Ovr-830/2022-10 od 26. siječnja 2023., 21. ožujka 2023.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Ovr-830/2022-10 od 26. siječnja 2023.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:
„Prihvaća se prijedlog ovršenika, te se predmetna ovrha određena rješenjem o ovrsi ovoga suda pod posl. br. Ovr-830/22-5 od 23. studenog 2022. odgađa do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred ovim sudom pod posl. br. P-6/2023."
2. Protiv rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu, a pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovnu odluku.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ovrhovoditelj u žalbi tvrdi da su razlozi izneseni u obrazloženju pobijanog rješenja nejasni jer se sud nije osvrnuo na navode ovrhovoditelja o tome da nije bio ugovorna strana „navodno spornog ugovora o kreditu“ te da je tražbinu kao i sporedno založno pravo, stekao kao savjesni stjecatelj zbog čega se na njega ni na koji način ne može reflektirati pravni stav ovršenika. Tvrdi da ima ovršnu ispravu na kojoj se nalazi klauzula ovršnosti slijedom čega su ispunjeni svi uvjeti za provedbu ovrhe. Ispitujući pobijano rješenje u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), koji se u ovršnom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17. i 131/20.; dalje: OZ), utvrđeno je da su žalbene tvrdnje ovrhovoditelja neosnovane jer je o svim odlučnim činjenicama sud u obrazloženju naveo jasne razloge tako da je rješenje po žalbi bilo moguće ispitati.
5. Sud prvog stupnja utvrđuje da je po prijedlogu ovrhovoditelja sud odredio ovrhu u ovom predmetu na nekretninama ovršenika na temelju Ugovora o cesiji prema kojem je A. b. d.d. ustupio tražbinu ovrhovoditelju, koju tražbinu je A. b. d.d. imao prema ovršeniku na temelju Ugovora o kreditu uz depozit sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovršenika, koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika J. A. iz Đ. pod brojem OV-2590/2007.
5.1. Ovršenici su 5. siječnja 2023. podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe tvrdeći da je odgoda ovrhe nužna jer ovršna isprava sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci kreditora iz kojeg razloga su podnijeli tužbu za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, kao ovršne isprave, zbog čega smatraju da bi ovrhu trebalo odgoditi do okončanja parničnog postupka.
5.2. Ovrhovoditelj se protivio prijedlogu za odgodu ovrhe smatrajući da sama činjenica što se vodi parnica nije dovoljna za donošenje odluke za odgodu ovrhe jer eventualno utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne sprječava opstojnost samog ugovora.
5.3. Sud je kao nespornu činjenicu utvrdio da su ovršenici podnijeli tužbu kao tužitelji protiv A. b. d.d. kao tuženika u predmetu istoga suda broj P-6/2023, čiji prednik je S. b. d.d., koja je sklopila Ugovor o kreditu s prednikom ovršenika i to radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu koji je ovršna isprava u ovom postupku. Sud nadalje utvrđuje da je iz sadržaja Ugovora o kreditu vidljivo da je riječ o potrošačkom ugovoru, što ovrhovoditelj u ovom postupku nije ni sporio.
5.4. Pozivom na pravne stavove Suda Europske Unije iznesene u presudi C- 407/2018 od 26. lipnja 2019. o tumačenju Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojim stavovima Direktivu treba tumačiti u skladu s načelom djelotvornosti i to na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu Ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršnog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. U skladu s tim pravnim stavom sud zaključuje da je njegova dužnost osigurati potpunu djelotvornost zaštite potrošača i u postupcima ovrhe pokrenutim na temelju ovršnih isprava, ugovora o kreditu u odnosu na čije odredbe potrošač posebnom tužbom traži utvrđenje ništetnim. U obrazloženju pobijanog rješenja sud se također poziva na obvezujući učinak presuda Suda Europske unije za sve države članice, jer one predstavljaju izvor prava Europske unije, slijedom čega pravni stavovi toga Suda obvezuju i sudove u Republici Hrvatskoj. Kako je sud utvrdio da je u ovom postupku ovrha određena na temelju Ugovora o kreditu sklopljenom u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta u odnosu na koji u posebnom parničnom postupku ovršenici traže utvrđenje ništetnosti zbog nepoštetnih ugovornih odredbi sukladno Zakonu o zaštiti potrošača te Direktivi Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud zaključuje da su ispunjeni uvjeti za odgodu ovrhe do okončanja tog postupka neovisno o pretpostavkama iz članka 65. OZ-a koje se odnose na odgodu ovrhe, a to iz razloga što ovršni sud nema mogućnost sam ispitivati nepoštenost odredbi ugovora o kreditu.
6. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, i ovaj sud prihvaća kao pravilne.
7. Neosnovane su žalbene tvrdnje ovrhovoditelja da je sud u cijelosti zanemario odredbu članka 65. OZ-a kojim su propisani uvjeti za odgodu ovrhe.
7.1. Naime, Republika Hrvatska kao punopravna članica Europske unije od 1. srpnja 2013. dužna je primjenjivati pravo Europske unije koje od tada čini dio njezinog pravnog poretka i nadređeno je onom nacionalnom. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno to međutim postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. Stoga se i na konkretni predmet s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.
7.2. Polazeći od zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 87/2022 donesenog 11. ožujak 2022. da je ovršni sud, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i slično), a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, povezujući isti sa odredbom članka 327. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje: ZOO) kojom je propisano da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba i članka 328. ZOO-a kojom je propisano neograničeno isticanje ništetnosti, a što je upravo predmet parničnog postupka koji su ovršenici pokrenuli pred Općinskim sudom u Đakovu, kraj činjenice što se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o hipotekarnom kreditnom odnosu između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta u kojem je ovršenik potrošač sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07. i 125/07.; dalje: ZZP/07.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu sklopljen 13. rujna 2007. to se u konkretnom slučaju valja rukovoditi stajalištem Suda Europske unije izraženog u presudi broj C-407/2018 (predmet Kuhar c/a Addiko bank) da u ovakvim ovršnim postupcima treba odgoditi zatraženu ovrhu, u kojem slučaju ovršenik nije dužan dokazati vjerojatnost nastanka nenadoknadive i teško nadoknadive štete jer bi inzistiranje na ispitivanju prema nacionalnom zakonodavstvu još i dodatnih pretpostavaka za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete) dovelo do toga da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posterio (nakon što je nekretnina prodana), bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Suprotno tome da se odgodom ovrhe u slučaju pokretanja parnice radi utvrđenja ništetnosti ugovora o potrošačkom kreditiranju, bez inzistiranja na ispitivanju dodatnih pretpostavaka za odgodu ovrhe, osigurava provedba načela djelotvornog osiguranja provedbe Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
8. Iz obrazloženih razloga žalbu ovrhovoditelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a.
Koprivnica, 21. ožujka 2023.
Sutkinja
Tatjana Kučić v. r.
