Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-504/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rep kao predsjednice vijeća, Miloša Lojena kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjana Kučić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz K., OIB …, zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda J., B., B. i H., odvjetnicima iz K., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva G. i G., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-776/2021-5 od 17. veljače 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika kao osnovana te se ukida točka I. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-776/2021-5 od 17. veljače 2022. i predmet se ustupa Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.

II. Nepobijana točka II. izreke nije ispitivana u drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 29.803,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose tražbina od dospijeća svake tražbine do isplate te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 13.165,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 17. veljače 2022. do isplate. Pod točkom II. izreke prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 5,42 kn sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Protiv točke I. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik dana 3. ožujka 2022. zbog svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tužitelju da mu naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Prema obrazloženju presude tužitelj tužbom traži vraćanje onoga što je tuženik primio po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Podneskom od 18. lipnja 2020. tužitelj je povisio odnosno preinačio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka tako da traži isplatu iznosa od 29.808,42 kn sa zateznim kamatama. U obrazloženju presude nadalje je navedeno da je u ovom postupku 27. kolovoza 2020. donesena prvostupanjska presuda te da je ista ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1366/2020-2 od 2. studenog 2021. iz razloga što je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan u ovom postupku te da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5.1. U nastavku postupka prvostupanjski sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku. Iz sadržaja spisa prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj ima prebivalište u K. gdje je i podnio tužbu, da je Ugovor o kreditu od 1. lipnja 2006. zaključen u Podružnici S. te da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, a to je Z.. Pozivom na članak 70. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), članke 81. stavak 1. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03), članak 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je na snazi sada, a usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te pozivom na presude Suda Europske unije broj C-240/1998 do C- 244/1998 prvostupanjski sud je ocijenio da je nadležan za postupanje u ovom predmetu jer među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu članka 70. stavak 1. – 4. ZPP-a. To iz razloga što se o odredbi članka 12. Ugovora kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora nije posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, a on uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije prebivalište je u K., radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Zbog navedenoga da nema mjesta primjeni članaka 46., 48. i 59. ZPP-a već se primjenjuje članak 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143713., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.; dalje: ZPK).

6. Prvostupanjski sud je nakon provedenog financijskog vještačenja dopustio preinaku tužbe u skladu s nalazom vještaka na temelju članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.) koji se prema članku 117. stavak 2. toga zakona primjenjuje i na postupke u tijeku, a propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U konkretnom slučaju tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao koja je visina zahtjeva pa je prvostupanjski sud ocijenio da je svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama dopuštanje preinake u smislu članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a.

7. U vezi predmeta spora prvostupanjski sud je obrazložio da tužitelj zasniva tužbeni zahtjev na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica. Po ocjeni toga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Između stranaka nije bilo sporno da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu te da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Prvostupanjski sud se pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi udruge „Potrošač“, koja presuda je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom VTSRH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. Po ocjeni suda prvog stupnja, pravna utvrđenja iz navedenih presuda treba na temelju članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a primijeniti u svim parnicama koje individualno pokrenu potrošači.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je konkretan Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava te da taj ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a koje ugovorne odredbe su u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim te stoga ništetnim. Zbog toga je taj sud nadalje ocijenio da je sukladno članku 138.a. ZZP/08, članku 118. ZZP/14 i članku 502.c ZPP-a vezan pravnim utvrđenjima iz navedenog postupka u ovom postupku pa je navode tuženika o kriterijima po kojima je mijenjao kamatnu stopu, te o tome da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, ocijenio neodlučnim u ovom postupku, slijedom čega je odbio prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik na okolnost da je tužitelju ugovor rastumačen te da se sasluša tužitelja na okolnost pojedinačnog pregovaranja, jasnoće i razumljivosti odredaba ugovora.

9. Prigovor zastare djelomično je ocijenjen kao osnovan i to samo za tražbinu u iznosu od 5,24 kn plaćenu do 4. travnja 2007. U pogledu preostalog tužbenog zahtjeva ocijenjeno je da zastara nije nastupila jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkog suda u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare, te je u odnosu na kamatu zastara počela teći ispočetka 13. lipnja 2014., a u odnosu na tražbinu s osnova valute CHF od 14. lipnja 2018.

10. Na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrđeno je da ukupni iznos koji je tužitelj preplatio po osnovi kamate i valutne klauzule iznosi 29.808,42 kn. U obrazloženju presude navedeno je da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je prigovarao da je nalaz izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa te da nalazom nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope opravdane i učinjene s načelom savjesnosti i poštenja. U pogledu valutne klauzule tuženik je prigovorio da vještak nije iskazao razliku kunske protuvrijednosti anuiteta u razdobljima otplate kada je ista bila niža od kunske protuvrijednosti po tečaju na dan isplate kredita. Prigovore tuženika prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima jer vještak nije ni imao zadatak utvrditi razliku anuiteta u periodima kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početnog niti je tuženik predlagao provođenje vještačenja na tu okolnost, već je samo prigovorio pravnoj ocjeni spora pa je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika da pozove vještaka na ispravak nalaza na način kako je to tuženik predložio u podnesku od 15. lipnja 2020. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 29.803,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev u iznosu od 5,42 kn sa zateznim kamatama odbio zbog zastare.

11. Tuženik je u žalbi osnovano istaknuo da je prvostupanjski sud ponovo pogrešno odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari te da je time počinio apsolutno bitnu povredu članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a. Naime, u konkretnom slučaju nema mjesta zasnivanju mjesne nadležnosti na članku 19.l ZPK prema prebivalištu tužitelja, jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora. Mjesna nadležnost Općinskog suda u Karlovcu ne proizlazi niti iz članka 59. ZPP koji propisuje izberivu nadležnost suda na čijem području pravna osoba ima sjedište poslovne jedinice, jer Ugovor o kreditu nije zaključen u K., već u Podružnici tuženika u S., tako da je spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice. Po ocjeni ovoga suda, kada bi prorogacijska klauzula ugovorena člankom 12. Ugovora o kreditu i bila ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača, za postupanje u ovoj pravnoj stvari bio bi mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao opće mjesno nadležan sud sukladno članku 48. stavak 1. ZPP, jer se ne može primijeniti izberiva mjesna nadležnost u smislu članka 59. ZPP-a, stoga je protivno zakonskim odredbama o mjesnoj nadležnosti odluku u ovoj pravnoj stvari donio mjesno nenadležan sud.

12. Osnovan je i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženik je u žalbi istaknuo da je tijekom postupka predložio dokaze na okolnost da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite jer postoje okolnosti koje isključuju vezanost suda za pravomoćnu odluku iz tog postupka. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud se kod donošenja presude mogao osnovano pozvati na pravna utvrđenja sudova u postupku po kolektivnoj tužbi radi zaštite interesa potrošača, međutim, tuženiku pripada pravo dokazivati okolnosti vezane uz sklapanje konkretnog ugovora, odnosno da je tuženik, kako to tvrdi tijekom postupka, prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama pa da se iste ne mogu smatrati nepoštenima. Iz sadržaja podnesaka tuženika u prvostupanjskom spisu proizlazi da je tuženik tvrdio da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da je na te okolnosti predlagao konkretne materijalne i personalne dokaze. Tuženik je doista, kako to proizlazi iz prvostupanjskog spisa, predlagao na te okolnosti saslušati samog tužitelja i svoje djelatnike S. N. i I. G. te izvršiti uvid u priloženu dokumentaciju. Prvostupanjski sud nije proveo te dokaze pa je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a navedeni nedostaci onemogućuju da se ispita pravilnost i zakonitost pobijane presude, čime je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Ista povreda počinjena je i u dijelu u kojem je odlučeno o tijeku zatezne kamate jer je ista suđena na temelju članka 1115. ZOO-a, a presuda nema nikakvog obrazloženja o nepoštenju tuženika.

13. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud dopuštanjem preinake tužbe nije počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud je preinaku pravilno dozvolio pozivom na članak 190. stavak 2. ZPP-a koji propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, te je tu svoju odluku valjano obrazložio navodeći da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka jer je visinu tužbenog zahtjeva saznao tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezani uz njegove prigovore provedenom vještačenju. Tuženik je tijekom postupka naveo da bi vještak trebao uzeti u obzir i anuitete plaćane po tečaju nižem od početnog. Međutim, da bi sud odlučio o iznosu manje plaćenih anuiteta u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora tuženik je morao istaknuti konkretan prijebojni ili protutužbeni zahtjev, a što tijekom ovog postupka nije učinio. Što se tiče prigovora da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, valja reći da je isto provedeno u skladu s pravilnim nalogom suda. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Zbog toga je prvostupanjski sud, u situaciji kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po toj kamatnoj stopi pravilan.

15. Prigovor zastare u odnosu na iznos naveden u tužbi (osim iznosa od 5,24 kn za koji je odbijen tužbeni zahtjev) pravilno je ocijenjen kao neosnovan. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na pravni stav izražen u odluci VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojemu pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovno teći od trenutka sudske odluke donesene povodom te tužbe, odnosno 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za jednostrano promjenjivu kamatu, a glede zatražene isplate zbog valutne klauzule od 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zakonski zastarni rok od pet godina. U odnosu na prigovor zastare za preinačenu tužbu presuda nema obrazloženja pa se povodom žalbe u tom dijelu ne može ispitati, čime je također počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

16. Tuženik je nadalje naveo u žalbi da je Ugovor u cijelosti prestao postojati isplatom pa tužitelj ne može tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Po ocjeni ovoga suda ta činjenica u konkretnom slučaju nije relevantna jer je tužitelj upravo zbog ništetnosti odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivost ugovorene kamate i valutnu klauzulu u CHF preplatio iznos kredita, pa kako se radi o stjecanju bez pravne osnove to nije odlučno je li Ugovor još uvijek na snazi ili nije, jer tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznos kredita jer ih je platio bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO). Zbog toga je i taj žalbeni razlog ocijenjen kao neosnovan.

17. Zbog razloga navedenih pod točkama 11. i 12. ove odluke ovaj sud je na temelju članka 369. stavak 1. usvojio žalbu tuženika kao osnovanu te je ukinuo pobijanu presudu i predmet ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao mjesno nadležnom sudu za suđenje u ovoj pravnoj stvari. U daljnjem suđenju mjesno nadležni prvostupanjski sud otklonit će bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a počinjenu pred mjesno nenadležnim sudom, provesti predložene dokaze na okolnost sklapanja ugovora radi ocjene poštenosti odnosno nepoštenosti spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli te donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu i o parničnim troškovima prvostupanjskog postupka te o troškovima dvaju postupaka po žalbi.

18. Točka II izreke nije ispitivana u drugostupanjskom postupku jer nije pobijana žalbom.

Koprivnica, 21. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Vesna Rep v. r.