REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 508/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:39901919995, II-tužitelja HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:80572192786, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Smolčić i partneri d.o.o. u Zagrebu i III-tužitelja HŽ CARGO d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB:08720210702, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Smolčić i partneri d.o.o. u Zagrebu protiv tuženika LUKA RIJEKA d.d., Rijeka, Riva 1, OIB:92590920313, kojeg zastupaju punomoćnici Alen Bilić, odvjetnik u Viškovu i Dubravka Prpić, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji II i III-tužitelja i reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3037/2015-7 od 10. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 491/2007-185 od 6. veljače 2015., u sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3037/2015-7 u dijelu pod točkom I. i III. izreke

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3037/2015-7 u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbacuje se kao nedopuštena revizija II i III-tužitelja.

III. Odbacuje se dopuna revizije tuženika od 21. srpnja 2017. kao nepravodobna.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-1107/05 od 17. ožujka 2005. suda prvog stupnja (toč. I.), ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-368/06 od 19. svibnja 2006. suda prvog stupnja (toč. II.), te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima solidarno iznos od 1.160.361,65 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, kojim zahtijevaju isplatu iznosa od 1.500.653,30 kuna sa zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim zahtijevaju isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 314.347,85 kuna za razdoblje od 3. srpnja 2006. do 10. lipnja 2014. (toč. IV.).

2. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da su tužitelji povukli tužbu u dijelu kojim zahtijevaju isplatu iznosa od 1.951.607,16 kuna, kao i u dijelu kojim zahtijevaju isplatu iznosa od 159.706,11 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. lipnja 2014. do isplate (toč. I.), te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. II.).

3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke (toč. I.), te su odbijene žalbe I, II i III-tužitelja kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u kojem tužitelji zahtijevaju isplatu iznosa od 263.013,61 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 3. srpnja 2006. do isplate, kao i zatezne kamate koje teku na iznos od 21.438,65 kuna od 3. srpnja 2006. do 10. lipnja 2014. i na iznos od 314.347,95 kuna za razdoblje od 3. srpnja 2006. do 10. lipnja 2014. (toč. II.). Ujedno je preinačena presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelji zahtijevaju isplatu iznosa od 21.438,65 kuna sa zateznim kamatama na način da je naloženo tuženiku solidarno naknaditi tužiteljima iznos od 21.438,65 kuna sa zateznim kamatama, kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja (toč. III.).

4. Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.315.201,04 kuna sa zateznom kamatom i u tom dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. I.), te je ukinuto rješenje suda prvog stupnja u točki II. izreke i u tom dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak (toč. II.). Ujedno je odlučeno da će o zahtjevima tužitelja za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka sud odlučiti u konačnoj odluci, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka odbijen kao neosnovan (toč. III.).

5. Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu, II i III- tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i/ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni predlažući da se pobijana presuda preinači u pobijanom dijelu, podredno ukine i vrati na ponovni postupak.

Tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju i dopunu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda ukine.

6. U odgovorima na reviziju i dopunu revizije II i III-tužitelji predlažu reviziju i dopunu revizije tuženika odbaciti, podredno odbiti kao neosnovanu, te traže trošak sastava odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije.

7. Revizija II i III-tužitelja nije dopuštena, dok je revizija tuženika djelomično neosnovana, djelomično nedopuštena, dok je dopuna revizije tuženika nepravodobna.

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su 9. lipnja 1986. SOUR ŽTP Zagreb, Radna organizacija Luka Rijeka i još neke pravne osobe sklopile Ugovor o prometu iz međunarodnog tranzita i uvozno-izvoznih pošiljaka preko Luke Rijeka te operativnim i transportno-komercijalnim odnosima broj K/86-551 (dalje: Ugovor), te da su sklopljena ukupno tri aneksa tog Ugovora s time da je Aneks III. umjesto SOUR ŽTP Zagreb potpisao RO ŽTP Zagreb,

- da se navedenim Ugovorom reguliraju pitanja rokova za utovar i istovar vagona, opskrbu željezničkim vagonima utovarno-istovarnih mjesta u Luci Rijeka i stanici Škrljevo kada se ispune uvjeti iz važećih tarifa, posebne mjere koordinacije rada na željezničkim stanicama čvora Rijeka i Bakar i visina naknade za sporedne i druge usluge i to na način da su člankom 6. tog Ugovora stranke regulirale rokove za utovar i istovar vagona s time da odgovornost za nastalo produženo zadržavanje vagona prema ŽTP-u za pošiljke u direktnoj manipulaciji snosi špediter, a za pošiljke u indirektnoj manipulaciji snosi Luka,

- da su stranke čl. 7. st. 1. navedenog Ugovora ugovorile obvezu Luke Rijeke da ŽTP Zagreb svakog petka za sve dane u narednom tjednu najavi u pismenoj formi dnevne količine roba za utovar po vrstama i pravcima i dnevnu potrebu vagona po glavnim serijama, a st. 10. je ugovoreno da se primopredaja vagona i tovarnog pribora između ŽTP i Luke vrši na osnovu Spiska predaje kola i tovarnog pribora kojeg potpisuju ovlašteni predstavnici, te st. 11. spisak SPK je mjerodavan za obračun zadržavanja vagona na robnim operacijama i za obračun troškova prekomjernog zadržavanja vagona,

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora bila na snazi Tarifa za prijevoz stvari na prugama Jugoslavenskih željeznica RT-6 koja je pod Tbr. 20. propisivala kolsku (vagonsku) dangubinu, te da je tužitelj u ovom sporu za izračun dangubine primijenio Tbr. 50. HRT 156 – Cjenik usluga unutarnji prijevoz i međunarodni prijevoz,

- da je RT-6 pravio razliku između visine dangubine za prvih šest sati i daljnje sate dok HRT 156 tu razliku nije pravio te da je razlika između tih dviju tarifa i u tome što je u RT-6 dangubina obračunata u dinarima, a u HRT 156 dangubina je iznosila 9,00 kuna odnosno 1,20 Eura, te 12,00 kuna odnosno 1,70 Eura,

- da je sukladno čl. 13. Ugovora isti sklopljen na neodređeno vrijeme dok sukladno čl. 14. st.1. svaka ugovorna strana može otkazati ugovor s otkaznim rokom od tri mjeseca,

- da su stranke čl. 15. Ugovora ugovorile za sve slučajeve koji nisu predviđeni tim ugovorom primjenu važećih tarifa,

- da iz dopisa tužitelja od 28. srpnja 2006. proizlazi da je tužitelj s danom 3. kolovoza 2006. i uz otkazni rok od tri mjeseca otkazao Ugovor,

- da iz potvrde Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R3-14756/08 od 6. lipnja 2008. proizlazi da je pravni prednik tužitelja društvo HŽ-HRVATSKE ŽELEJZNICE d.o.o. ZAGREB pravni slijednik radne organizacije RO ŽTP-ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB, čije je organiziranje i konstituiranje upisano u sudski registar rješenjem poslovni br. Fi-4049/88 od 30. prosinca 1988.,

- da iz potvrde istog suda poslovni broj R3-14755/08 od 9. lipnja 2008. proizlazi da je rješenjem poslovni broj Fi-3081/79 od 15. listopada 1979. upisano organiziranje i konstituiranje složene organizacije zbog SOUR-ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB , dok je rješenjem poslovni broj Fi-4122/88 od 30. prosinca 1988. upisan prestanak postojanja te složene organizacije zbog prestanka rada,

- da je čl. 2. Samoupravnog sporazuma o udruživanju u RO ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB (dalje: Sporazum) utvrđeno da je novo osnovana RO ŽTP ELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB pravni slijednik SOUR ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB,

- da iz čl. 1. Sporazuma proizlazi da je RO ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB organizirana udruživanjem 18 osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) nastalih preobrazbom radnih i osnovnih organizacija, osnovanim sporazumom o udruživanju od 5. lipnja 1979. dok je iz čl. 1., 3. i 4. Sporazuma razvidno da SOUR ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB prestaje postojati s danom 31. prosinca 1988., te da 18 radnih organizacija udruženih u taj SOUR se udružuju i spajaju u jednu radnu organizaciju – RO ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB sa sjedištem u Zagrebu, Mihanovićeva 12, te da udruživanjem svih radnih organizacija u sastavu SOUR u novu radnu organizaciju – RO TP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB, prestaje postojati SOUR ŽTP ŽELJEZNIČKI TARNSPORT ZAGREB i sve radne organizacije koje su ranije bile u sastavu SOUR,

- da iz potvrde Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R3-14756/08 proizlazi da su sva četiri društva nastala podjelom društva HŽ - HRVATSKE ŽELJEZNICE d.o.o. sveopći slijednici tog društva,

- da tuženik nije niti primatelj niti pošiljatelj robe po tovarnom listu.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije obzirom pravni kontinuitet RO ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB iza SOUR ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB proizlazi iz Sporazuma, kao i iz činjenice da je predmetni Anex III. potpisan od strane RO ŽTP ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB, iz čega proizlazi da je taj subjekt preuzeo prava i obveze iz tog Ugovora, dok iz potvrde Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R3-14756/08 proizlazi da su sva četiri društva (I-III-tužitelji i HŽ Vuča vlakova d.o.o. koja je kasnije brisana iz sudskog registra i čiji su slijednici II i III- tužitelji) nastala podjelom društva HŽ-HRVATSKE ŽELJEZNICE d.o.o., sveopći pravni slijednici tog društva.

Nadalje prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom tužitelji u predmetnom sporu potražuju od tuženika vagonsku dangubinu za pošiljke u indirektnoj manipulaciji, a za koju je sukladno odredbi čl. 6. st. 4. Ugovora K/86-551 odgovoran tuženik. Prvostupanjski sud zaključuje da je neosnovan tuženikov prigovor da Ugovor nije bio na snazi 2004. i 2005. uslijed nesklapanja aneksa tog ugovora, obzirom stranke nisu ugovorile da bi sklapanje aneksa bio uvjet za valjanost Ugovora, a i obzirom je isti sklopljen na neodređeno vrijeme.

Prvostupanjski sud ocijenio je osnovanim tužbeni zahtjev samo do visine vagonske dangubine o kojoj su se stranke usuglasile, neovisno o tome je li tuženik prije tog usklađenja tj. u vrijeme prispijeća vagona izvijestio pravnog prednika tužitelja o postojanju razloga koji ga oslobađaju plaćanja vagonske dangubine i neovisno o tome da li je sastavljen zajednički zapisnik o tome. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da se kod pravnih prednika stranaka ustalila praksa usuglašavanja u svezi obračuna vagonske dangubine na koordinacijama, te da je za obračun bilo mjerodavno usuglašeno stanje, slijedom čega zaključuje da su se stranke usuglasile glede visine obračuna u iznosima dokumentacije tuženikovih povrata računa, kako je utvrdio vještak financijsko-knjigovodstvene struke. Prvostupanjski sud stoga ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelji zahtijevaju plaćanje iznosa od 127.551,20 kuna po računu br. 54500-2414 i iznos od 718.462,50 kuna po računu br. 54500-2420, dok u preostalom dijelu za iznos od 958.565,34 kuna po računu broj 54500-2409, iznos od 53.065,70 kuna po računu br. 54500-2414, te za iznos od 303.570,00 kuna po računu br. 54500-2420 tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim. Tužitelji tužbenim zahtjevom potražuju i iznos od 598.800,21 kuna na ime obračunatih zateznih kamata za razdoblje zakašnjenja u plaćanju iznosa od 1.951.607,16 kuna, koliko je tuženik platio po računu br. 54500-2409. Tužitelji su po ovoj osnovi na ročištu dana 10. lipnja 2014. postavili tužbeni zahtjev u iznosu od 758.506,32 kuna sa zateznim kamatom koja teče od 11. lipnja 2014. do isplate, da bi podneskom od 17. studenog 2014. po ovoj osnovi snizili tužbeni zahtjev, te zahtijevali isplatu iznosa od 598.800,21 kuna nakon čega je tuženik u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev istaknuo prigovor zastare. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjevu po navedenoj osnovi u iznosu od 314.347,95 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 3. srpnja 2006. do isplate, obzirom su tužitelji podneskom od 3. srpnja 2006. već postavili tužbeni zahtjev po ovoj osnovi na način da umjesto zatezne kamate koja teče za razdoblje od dospijeća do isplate zahtijevaju uglavničenu kamatu u iznosu od 314.347,95 kuna sa zateznom kamatom od 3. srpnja 2006. do isplate. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da obveza plaćanja uglavničenih zateznih kamata dospijeva najkasnije u trenutku plaćanja posljednjeg iznosa glavnice po kojoj je kamata obračunata, a obzirom je u konkretnom slučaju posljednje plaćanje izvršeno 24. srpnja 2006., od tog dana pa do dana kada su tužitelji postavili zahtjev za razliku iznad iznosa od 314.347,95 kuna (tj. 10. lipnja 2014.) protekao je trogodišnji zastarni rok, slijedom čega je prvostupanjski sud za iznos povišenog tužbenog zahtjeva od 284.452,25 kuna odbio kao neosnovani.

11. Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud ocijenio je da je u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odbio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelji potražuju iznos od 1.315.201,04 kuna s pripadajućim zateznim kamatama prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, drugostupanjski sud zaključuje da je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, po kojem je tuženik u obvezi podmiriti samo dio vagonske dangubine u odnosu na koju je između stranaka stanje usuglašeno pogrešno, te da je potrebo utvrditi je li tužitelji osnovano potražuju preostalu utuženu dangubinu, neovisno o tome što ona između stranaka nije usuglašena, radi čega je u navedenom dijelu prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu u odnosu na odbijeni iznos na ime obračunatih kamata u iznosu od 21.438,65 kuna sa procesnim kamatama od 11. lipnja 2014. zaključujući da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da su tužitelji podneskom od 3. srpnja 2006. u odnosu na to potraživanje povukli tužbu. Drugostupanjski sud zaključuje da je navedeno potraživanje prednik tužitelja utužio još u tužbi potražujući zatezne kamate na iznos glavnog duga po računu broj 54500-2409, a naknadnim podneskom od 3. srpnja 2006. specificirajući tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje zateznih kamata na potraživanje koje mu je tuženik podmirio nakon 12. lipnja 2006. nije povukao tužbu, već je to potraživanje zahtijevao u tzv. relativnom iznosu. Naime, drugostupanjski sud zaključuje da time što su tužitelji naknadno 10. lipnja 2014. umjesto potraživanja zateznih kamata koje na iznos od 107.476,71 kuna teku od 6. kolovoza 2004. do podmirenja svakog pojedinačnog iznosa, potraživali iste te kamate, ali obračunate u iznosu od 21.438,65 kuna, nije došlo do ponovnog utuženja tužiteljevog potraživanja tih zateznih kamata, već se samo radilo o drugačije naznačenim zateznim kamatama koje su na isti iznos tekle od dospijeća do isplate. Nadalje drugostupanjski sud, na navedeni iznos od 21.438,65 kuna, prihvatio je potraživanje zateznih kamata tek od kada je postavljen zahtjev sudu na njihovu isplatu, a što su tužitelji učinili tek na ročištu od 10. lipnja 2014. potražujući kamate od 11. lipnja 2014., dok je dio naknadnog postavljenog tužbenog zahtjeva od 14. i 19. studenog 2014. u kojem tužitelji potražuju procesne kamate na iznos od 21.438,65 kuna tekuće od 3. srpnja 2005. do 10. lipnja 2014. odbio kao neosnovan.

12. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 11. ZPP.

13. Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu niti proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

14. Neosnovan je prigovor tuženika da je navedena povreda učinjena na način što je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsko rješenje koje nije doneseno, jer je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci donio i presudu i rješenje 6. veljače 2015., a u točki II. izreke pobijanog rješenja je odlučeno o troškovima postupka.

15. Nadalje neosnovano se tuženik, osporavajući zakonitost pobijane presude, poziva i na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

16. Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno.

17. Obrazlažući razloge postojanje ove bitne povreda odredaba parničnog postupka tuženik u reviziji sugerira kako su tužitelje zastupali punomoćnici bez položenog pravosudnog ispita.

18. Pri tome međutim revident gubi iz vida odredbu čl. 354. st. 3. ZPP. Tom odredbom propisano je da zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik ili zato što zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao posebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

19. Navedeni nedostaci na koje revident ukazuje tiču se samo i jedino tužitelja, a nikako tuženika, zbog čega njegovo pozivanje na iste nije relevantno za ocjenu postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u reviziji, a time niti isti mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude.

20. Suprotno revizijskim navodima tuženika sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

21. U svezi pitanja aktivne legitimacije sudovi su pravilno zaključili da se aktivna legitimacija tužitelja temelji na pravnom slijedu iza HŽ-HRVATSKE ŽELJEZNICE d.o.o. ZAGREB (ranije HŽP-Hrvatsko željezničko poduzeće p.p.) koja je sa svojim pravnim prednikom RO ŽTP-ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB bila pravni slijednik SOUR ŽTP – ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB, a kako je to izneseno u obrazloženju nižestupanjskih presuda, obzirom isto proizlazi iz potvrde sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R3-14756/08 od 6. lipnja 2008., kao i Samoupravnog sporazuma o udruživanju u RO ŽTP – ŽELJEZNIČKI TRANSPORT ZAGREB.

22. U reviziji se ponavlja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

23. Taj prigovor tuženik obrazlaže navodima da je sukladno odredbi čl. 11. Ugovora pasivno legitimiran pošiljatelj odnosno primatelj robe, a ne tuženik. 24. Sukladno odredbi čl. 148. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91 i dr. - dalje: ZOO) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora propisano je da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, dok se sukladno čl. 99. st.1. ZOO odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je u Ugovoru sukladno odredbi čl. 6. ugovorena odgovornost tuženika za produženo zadržavanje, konkretno u situacijama indirektne manipulacije, što predstavlja ukrcaj odnosno iskrcaj robe na relaciji vagon-skladište, a na što se predmetno potraživanje i odnosi, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik obveznik podmirenja utužene obveze.

25. Sukladno odredbi čl.103. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26. Revident u reviziji neosnovano ističe da je predmetni ugovori ništav smatrajući da je isti suprotan odredba Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu („Službeni list SFRJ“ broj 2 od 10. siječnja 1974.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, obzirom da sklapanjem predmetnog ugovora nije povrijeđena niti jedna odredba navedenog zakona, a i pri čemu valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 2. navedenog zakona se odnosi uređeni navedenim zakonom mogu ugovorom i drugačije urediti, ako to zakonom nije zabranjeno.

27. Navodi revidenta da je „tužitelj jednostranim aktom volje ispostavljao račune već dugi niz godine“, da „tužitelj ne može dokazati niti osnovu niti visinu svoga potraživanja“, kao i da se iz u postupku provedenih dokaza nije moglo utvrditi koliki se iznos odnosi na utuženo potraživanje, kao i da roba za koju su obavljene usluge prijevoza mora biti roba u vlasništvu i usluzi potpisnika ugovora, u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojim revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojim sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

28. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze, kao i ovlast odlučivanja koje će dokaze provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog i sadržaja ugovornog odnosa s tužiteljima, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

29. Slijedom navedenog a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju u odnosu na tuženika u dijelu u kojem nije uspio u sporu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

30. Sukladno odredbi čl. 392. st. 2. ZPP revizija iz članka 382. st. 1. ZPP je nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja se odrekla prava na reviziju ili osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, odnosno ako postoje drugi razlozi zbog kojih podnesci stranaka općenito ili revizija nisu dopušteni.

31. S obzirom da je drugostupanjskom presudom u točki II. izreke odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, to tuženik protiv navedenog dijela odluke nema pravni interes za podnošenje revizije, jer njezinim podnošenjem ne može za sebe ishoditi povoljniju odluku ili veću korist od one koju je ostvario donošenjem drugostupanjske odluke.

32. Slijedom navedenog revizija tuženika u odnosu na dio odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev nije dopuštena, pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP.

33. Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Dakle, da bi bila pravovremena i dopuna revizije mora biti podnesena u roku za podnošenja revizije.

34. Iz spisa proizlazi da je tuženiku pobijana drugostupanjska presuda dostavljena 9. lipnja 2017., pa je u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 4. ZPP zadnji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije tuženika, bio 10. srpnja 2017. (ponedjeljak).

35. S obzirom da tuženik dopunu revizije nije podnio u roku koji je određen za podnošenje revizije, već protekom tog zakonskog roka, to je dopuna revizije nepravovremena u smislu odredbe čl. 389. st. 1. ZPP.

36. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP dopuna revizije tuženika od 21. srpnja 2017. odbačena kao nepravovremena, te je odlučeno kao u izreci rješenja.

37. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

38. II i III-tužitelji u reviziji postavljaju sljedeća pitanja:

"Je li osnovano potraživanje tužitelja za isplatom uglavničene i obračunate zatezne kamate na dio utuženog potraživanja koje je tuženik platio sa zakašnjenjem tijekom predmetnog postupka?

Je li nastupila zastara potraživanja ako su tužitelji još unutar zakonskog roka podnijeli prijedlog za ovrhu u kojem su jasno naznačili da potražuju i zatezne kamate na zakašnjelo potraživanje?

Teče li zastara na potraživanje zatezne kamate tijekom postupka koji je pokrenut unutar zakonskih rokova i u kojem je pored isplate glavnice zatražena i isplata kamata te da li zastara i teče ako je tijekom postupka plaćen dio utuženog potraživanja?

Teče li zatezna kamata na uglavničenu kamatu od dana kada je prvi put zatražena njezina isplata?"

39. II i III-tužitelji u odnosu na postavljena pitanja kao razlog zbog kojeg postavljena pitanja smatraju važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni navode odluke revizijskog suda broj Rev-1837/85 od 11. prosinca 1985., Rev-2/87 od 3. ožujka 1987. i Rev-98/88 od 12. siječnja 1989.

40. Glede prvog postavljenog pitanja treba istaći da se prema shvaćanju revizijskog suda ne radi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, već o činjeničnom pitanju koje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

41. U odnosu na preostala postavljena materijalnopravna pitanja treba reći da od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu, budući da u reviziji moraju biti postavljena pravna pitanja koja su utemeljena na utvrđenom činjeničnom stanju u predmetu u kojem se revizija podnosi, dok tužitelji postavljena materijalnopravna pitanja temelje na činjeničnom stanju različitom od činjeničnog stanja utvrđenog tijekom ovog parničnog postupka.

42. Obzirom niti u pogledu jednog od postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o istima moglo meritorno odlučivati, valjalo je reviziju II i III-tužitelja odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

43. Odluka o zahtjevu II i III-tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedene radnje nisu bile potrebne za vođenje parnice.

Zagreb, 21. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-3085a-06418

Kontrolni broj: 0b17d-4ccfc-abcf0

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.