REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1102/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz Z., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. D., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika osiguranje d.d., Z., , OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj:P-559/2018-39 od 27. srpnja 2022., u sjednici održanoj 20. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i u preostalom dijelu odbija kao neosnovana žalba tuženika, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj:P- 559/2018-39 od 27. srpnja 2022.:

- preinačuje¸u toč. I. izreke na način da sada glasi:

“I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.182,69 eura[1] /23.980,00 sa zateznim kamatama koje na iznos od 2.919,90 eura/22.000,00 kuna teku od 22. veljače 2018. do isplate te na iznos od 262,79 eura/1.980,00 kuna od 15. prosinca 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je zahtijevao isplatu zatezne kamate na iznos glavnice od 262,79 eura/1.980,00 kuna od 22. veljače 2018. do 14. prosinca 2020.

- potvrđuje u toč. II.-III. izreke

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u toč.I. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 23.980,00 kuna sa zateznim kamatama od 22. veljače 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana. U toč.II. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.535,00 kuna sa zateznim kamatama od 27. srpnja 2022., sve u roku 15 dana, dok je u toč.III. odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP). Navodi da iz iskaza svjedoka T. B. proizlazi da nije bio neposredni očevidac stoga nije jasno zašto sud temelji odluku na njegovom iskazu, a upravo činjenica da je svjedok uočio šaht ukazuje da tužitelj nije postupao s pažnjom prosječnog čovjeka te je pogrešno primijenjen čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 dalje: ZOO). Sud nije valjano obrazložio istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Budući da je tuženik u skladu s odredbom čl. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15, dalje u tekstu: ZKG) osigurao trajno obavljanje komunalne djelatnosti putem trgovačkog društva koje je osnovao za tu namjenu pa isti ne odgovara za štetu proizašlu iz njenog eventualnog neobavljanja. Ukazuje da je neosnovano prvostupanjski sud odredio tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 22. veljače 2018., obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev povećao 15. prosinca 2020. Navodi da su pogrešno dosuđene zatezne kamate na imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege od dana podnošenja tužbe. Smatra da je neobrazložena i nezakonita odluka o preinaci tužbe od 15. prosinca 2020. Osporava i dosuđeni trošak te navodi da sve radnje nisu bile nužne kao npr. podnesci od 4. travnja 2019. i 21. svibnja 2019.

2.1. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu u kojemu osporava navode iz žalbe. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao odgovorna osoba naknadi neimovinsku i imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege nastalu kao posljedica povrede lijevog gležnja koju je tužitelj zadobio uslijed pada u rupu - otvoreni, nezaštićeni i neobilježeni šaht na T. u Z..

6. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da mu na ime naknade neimovinske i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu isplati ukupan iznos od 23.980,00 kuna sa zateznim kamatama od 22. veljače 2018. odnosno od dana podnošenja tužbe.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda u pretežitom je dijelu pravilna i zakonita.

8. Neosnovano tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer u pobijanoj presudi ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Izreka prvostupanjske presude je jasna i razumljiva, ista ne proturječi razlozima presude te obrazloženje prvostupanjske odluke sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

9. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene navode tuženika, u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP-a smatrajući da prvostupanjski sud, pobijanim rješenjem, nije smio dopustiti preinaku tužbe podneskom od 20. prosinca 2020. valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da je takvo preinačenje tužbe moguće dopustiti prema odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud.

9.1. Konačno postavljenim tuženim zahtjevom od 15. prosinca 2020. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske došlo nakon zaključenja prethodnog postupka.

9.2. U pravu je žalitelj kada ukazuje da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV-148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, valja reći da je čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine broj: 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, pa je i po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu.

9.3. Tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, koja je uslijedila nakon izmjene orijentacijskih kriterija tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06).

9.4. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.)

10. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, osim glede tijeka zateznih kamata na povišeni dio tužbenog zahtjeva.

12. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor promašene legitimacije pozivom na odredbe ZKG-a te Odluke o nerazvrstanim cestama (Službeni glasnik Grada Zagreba 8/07, 1/08 i 17/09, dalje u tekstu: Odluka).

12.1. Neosnovano tuženik upire da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u pogledu postojanja pasivne legitimacije tuženika G. Z. u ovom postupku, jer iako G. Z. nije neposredno nadležan za održavanje predmetne lokacije, jer je tu nadležnost prenio na Z. d.o.o., to ne znači da, kao vlasnik i osnivač, pravne osobe na koju je prenio te poslove, te kao pravna osoba koja je zadužena i odgovorna za održavanje nerazvrstanih cesta i javnih površina, u koje spada i ova predmetna, nije odgovoran za kvalitetu njenog održavanja, kao i eventualne štete nastale zbog nepravilnog održavanja tako prenesenih obaveza održavanja nerazvrstanih cesta ili javnih površina, a koja odgovornost, kako to valjano utvrđuje prvostupanjski sud, proizlazi iz čl. 2. i 3. ZKG-u za nastalu štetu kod tužitelja.

12.2. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud, utvrdio odgovornost tuženika Grada Zagreba za štetu koju je pretrpio tužitelj u ovom štetnom događaju, jer je do ozljede tužitelja došlo uslijed oštećene javne površine – otvorenog i nezaštićenog šahta, u koji je pao tužitelj koji se tuda normalno, odnosno uobičajeno kretao, sa uobičajenom pažnjom, a kada zbog gustoće pješaka nije vidio otvoreni šaht, te je pravilno utvrdio da tuženik odgovara po načelu presumirane krivnje prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a kao pravna osoba odgovorna za održavanje javne površine na kojoj je došlo do štetnog događaja (čl. 3. st. 7. ZKG).

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da kod tužitelja nema doprinosa za nastanak štete te je protivno žalbi pravilno primijenio odredbu čl. 1092. ZOO-a. U konkretnom slučaju ne postoji doprinos tužitelja kao oštećenika za nastanak štete jer je iz okolnosti predmetnog štetnog događaja vidljivo da tužitelj nije pridonio nastanku štete. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi da suodgovornost tužitelja proizlazi upravo iz iskaza svjedoka T. B. koji je primijetio taj dan da je šaht otvoren pa stoga žalitelj smatra da tužitelj u konkretnom slučaju nije primijenio dužnu pažnju.

13.2. Činjenica što je netko drugi uspio primijetiti otvoreni šaht na trgu te na taj način izbjegnuo pad odnosno ozljedu ne oslobađa tuženika odgovornosti za nastalu štetu. Naime, konkretna šteta ne bi nastala da je tuženik redovito obavljao propisane poslove redovitog održavanju jer bi tada prilikom vršenja istih sigurno uočio da na mjestu štetnog događaja postoji otvoreni šaht, kao i da postoji realna opasnost od pada u taj šaht te bi štetu pravovremeno sanirao.

13.3. Tužitelj kao pješak je opravdano mogao očekivati da je trg kojim je prolazio održavan i siguran za kretanje pa bi bilo nelogično i neživotno za očekivati da prilikom hodanja tužitelj gleda u pod kako bi izbjegao otvoreni i nezaštićeni šaht za koji je opravdano mogao očekivati da je zatvoren, pouzdajući se upravo u činjenicu da je to glavni trg u G. Z., na kojemu se dnevno kreće popriličan broj građana uredno održavan.

14. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na iznos imovinske štete od dana podnošenja tužbe, što je u skladu s odredbama čl. 1103. ZOO-a i čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje u tekstu: ZOOP), pa je i u tom dijelu njegova žalba neosnovana. Tuženik neosnovano smatra da zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose naknade štete teku od presuđenja do isplate, jer takav tijek zateznih kamata ne proizlazi iz odredaba ZOO niti odredaba ZOOP.

15. Sporan je i tijek zateznih kamata na povišeni dio zahtjeva tužitelja te je u tom dijelu žalba tuženika osnovana. Naime, tuženik je u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kad je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva (stav izražen u revizijskoj odluci Vrhovnog suda poslovni broj Rev - 1133/2021 od 14. prosinca 2021.).

15.1. Tužitelj najprije u tužbi podnesenoj 22. veljače 2018. potražuje pravičnu novčanu naknadu te naknadu za imovinsku štetu u iznosu od 22.000,00 kuna, dok je podneskom od 15. prosinca 2020. povisio taj zahtjev na 23.980,00 kuna stoga tužitelju pripadaju zatezne kamate na iznos od 22.000,00 kuna od 22. veljače 2018. do isplate te na iznos od 1.980,00 od 15. prosinca 2020. do isplate, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti presudu temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

16. Dakle, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, osim u dijelu tijeka zateznih kamata na povišeni dio zahtjeva, valjalo je u preostalom dijelu odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

17. Konačno, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom. Također pravilno je sud tužitelju priznao i nagradu za sastavljanje podneska od 4. travnja 2019. i 21. svibnja 2019. prema Tbr.

8.3. Tarife.

18. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženik nije uspio sa svojim pravnim lijekom pa mu stoga ne pripadaju ni zatraženi troškovi.

19. Kako je tužitelj i dalje stranka koja je u većoj mjeri uspjela u postupku samo on ima pravo na naknadu troškova postupka, pa zbog toga tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbe te je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Puli – Pola 20. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić