Poslovni broj Gž-338/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biljane Bojanić, predsjednice vijeća, Nataše Babić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Đ. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćniku T. H., suprugu iz D., protiv tuženica 1. I. B.-R. iz S., OIB …, i 2. L. B. S. iz S., OIB …, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženica protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2399/2019 od 16. prosinca 2022., u sjednici vijeća od 20. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženica te se u stavku II. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2399/2019 od 16. prosinca 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u stavku I., koji nije pobijan žalbom, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren pod brojem OV-1296/19 javnog bilježnika A. R. iz S., zaključen između tužiteljice, kao primateljice uzdržavanja, i tuženica kao davateljica uzdržavanja. Stavkom II. prvostupanjske presude predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju je raskinut.
2. Protiv stavka II. izreke prvostupanjske presude tuženice su podnijele pravovremenu žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navode da iz prvostupanjske presude proizlazi da tuženice ne uzdržavaju tužiteljicu, međutim da se ne navode razlozi za takvo stanje i okolnosti. Naime, ističu da nisu u mogućnosti izvršavati svoje obveze, jer tužiteljica kao primateljica uzdržavanja to ne želi. Ističu da je nakon sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju tužiteljica bez znanja tuženica sklopila brak s T. H., darovala mu stan u Z., što je bio predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju i na čije ime je stan uknjižen. Dodaju da nisu znale da je između tužiteljice i T. H. bio zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju prije nego je sklopljen predmetni Ugovor s tuženicama. Navode da je u zemljišnim knjigama zabilježen Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice i tuženica, dok je upis zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju između tužiteljice i T. H. odbijen. Također ističu da se prvostupanjska presuda poziva na priznanje tužbenog zahtjeva na raskid Ugovora, međutim prvostupanjski sud nije donio presudu na temelju priznanja, već je donio presudu na temelju provedenog dokaznog postupka pa je time počinjena bitna povreda parničnog postupka u smislu proturječnosti između izreke presude i obrazloženja. Ako je prvostupanjski sud smatrao relevantnim priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženica, tada je trebao donijeti presudu na temelju priznanja, a ne provoditi dokazni postupak. Nadalje, tijekom trajanja prvostupanjskog postupka tužiteljica je zaključila brak s T. H. bez znanja tuženica i koji brak je temelj za prijenos vlasništva na spornom stanu te razlog za raskid predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Međutim, te činjenice nisu istaknute pravovremeno, do zaključenja pripremnog ročišta. Ističu da je isključivo tužiteljica odgovorna i kriva za poremećenost odnosa te da je njena namjera bila da zajednički život postane nepodnošljiv i da se Ugovor raskine, sve u svrhu kako bi predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju pripao nekom trećem. Stoga je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.
3. S žalbom tuženica postupljeno je sukladno članku 359. Zakona o parničnom postupku.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba tuženica nije osnovana.
6. Prvostupanjski sud je u pobijanom dijelu presude raskinuo Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren pod brojem OV-1296/2019 javnog bilježnika A. R. iz S., zaključen 22. ožujka 2019. između tužiteljice, kao primateljice uzdržavanja, i tuženica, kao davateljica uzdržavanja, s obrazloženjem, u bitnome, da su tuženice podneskom od 3. rujna 2020. priznale tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali su to priznanje naknadno opozvale, pa je sud primjenom članka 583. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima raskinuo Ugovor, jer je utvrdio da tuženice ne izvršavaju obveze iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ne brinu o tužiteljici, što one niti ne spore, te da se o tužiteljici isključivo brine njen suprug T. H.
7. Takva odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za raskidom Ugovora o doživotnom uzdržavanju je pravilna i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbom tuženica.
8. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), pa nije počinjena niti bitna povreda na koju ukazuju žaliteljice, iz članka 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati.
9. Žaliteljice u žalbi iznose bitnu povredu postupka u tome što prvostupanjski sud, iako se pozvao na priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženica, nije donio presudu na temelju priznanja, već presudu nakon provedenog dokaznog postupka, što je pravilno i zakonito s obzirom da su, prije nego što je prvostupanjski sud donio presudu na temelju priznanja, tuženice to priznanje povukle pa u toj situaciji prvostupanjski sud nije imao procesnih ovlasti donositi presudu na temelju priznanja, već presudu koja je rezultat kontradiktorno provedenog dokaznog postupka.
10. I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, pa je tako utvrđeno da su tužiteljica i tuženice zaključile Ugovor o doživotnom uzdržavanju 22. ožujka 2019. temeljem kojeg bi žaliteljicama, nakon smrti tužiteljice, trebao pripasti u vlasništvo stan u Z., sagrađen na k.č.br. 4064/1 k.o. Š., kuća i garaža položena „Iza grada“ označena kao k.č.br. 3225 k.o. D. te izvanknjižno suvlasništvo nekretnine označene kao k.č.br. zem. 6552/10, upisane u zk.ul. 7778 k.o. S., u naravi stan na drugom katu, s pravom korištenja zemljišta te pravo korištenja zemljišta k.č.br. 1581/5 k.o. P.
11. Uvidom u točku II. Ugovora o doživotnom uzdržavanju utvrđeno je da su se tuženice obvezale doživotno uzdržavati tužiteljicu pomažući joj materijalno i u granicama njenih stvarnih potreba, pružajući joj svaku pomoć i u svemu joj biti pri ruci kad zatreba u staračkoj skrbi, posebno joj osigurati u slučaju bolesti potrebitu njegu i liječenje, a nakon smrti pokopati je o svom trošku i pogreb opremiti i urediti prema mjesnim običajima.
12. Nadalje, u postupku je utvrđeno da:
- tužiteljica živi u Z.,
- da je narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja, te da treba svakodnevnu skrb i njegu koju joj pruža suprug T. H., s kojim je tužiteljica i prije zaključenja braka imala zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju te dodatke tom Ugovoru, kao i da je na njega ugovorom prenijela vlasništvo stana u Z.,
- tuženice žive u S. i ne pružaju potrebnu pomoć i skrb tužiteljici, što iz razloga prostorne udaljenosti, tako i iz razloga što tužiteljica tu pomoć prima od supruga T. H.
13. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, iz članka 583. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO), a kojim je propisano da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.
14. U postupku je utvrđeno, što nije sporno, da tuženice ne ispunjavaju obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, te ne skrbe o tužiteljici, kojoj je skrb potrebna jer je 80% tjelesni invalid uz narušeno psihičko zdravlje, koju skrb joj tuženice ne mogu niti pružati s obzirom da tužiteljica živi u Z., a tuženice u S., a s druge strane novčana pomoć tužiteljici nije potrebna. S obzirom na utvrđeno, ne proizlazi da krivnjom tužiteljice žaliteljice nisu ispunjavale obveze iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju, već iz objektivnih okolnosti, a žaliteljice niti ne spore da tužiteljici nisu pružale potrebnu skrb.
15. Žaliteljice neosnovano vezuju zaključenje braka tužiteljice s T. H. kao razlogom raskida Ugovora i da je brak bio osnov za prijenos prava vlasništva stana u Z. s tužiteljice na njenog supruga, s obzirom da je osnov za prijenos bio Ugovor a ne zaključivanje braka. Žaliteljice nadalje navode da je tužiteljica isključivo odgovorna i kriva za poremećenost odnosa te da je zloupotrijebila prava i izazivala poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život postane nepodnošljiv, te da se Ugovor raskine. Međutim, navedeno nije utvrđeno provedenim dokaznim postupkom, jer s jedne strane uopće nije bio ugovoren zajednički život primateljice i davateljica uzdržavanja, a utvrđeno je da se sadržaj Ugovora o doživotnom uzdržavanju ne izvršava od strane tuženica, zbog prostorne udaljenosti stranaka i činjenice da joj tu pomoć pruža suprug.
16. Dakle, kako je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica pravilno Ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinuo po članku 583. stavku 3. ZOO-a, to je žalba žaliteljica odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.
U Puli-Pola, 20. ožujka 2023.
Predsjednica vijeća
Biljana Bojanić, v.r.
