Poslovni broj Gž-325/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biljane Bojanić, predsjednice vijeća, Nataše Babić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. C. iz Z., OIB: …, 2. L. C. iz Z., OIB: …, 3. V. C. iz Z., OIB: …, svi zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. & B., odvjetnicima iz K., protiv tužene V. M. iz K., OIB: …., zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku iz K., radi utvrđenja prava stvarne služnosti, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj 11 P-103/2021-18 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća od 20. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 11 P-103/2021-18 od 9. siječnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao nepotreban.

III. O žalbi tužitelja protiv odluke o parničnom trošku odlučiti će prvostupanjski sud dopunskim rješenjem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti puta – služnosti kolnika – u korist povlasnih nekretnina: kčbr. 430/32 oranica D. površine 232 čhv koja je upisana u zk. ul. 1045 k.o. Z., kao suvlasništvo 1 tužitelja M. C. i 2. tužitelja L. C., svakog u 1/2 dijela i kčbr. 430/22 Z. 333 čhv, kuća za odmor dio k.br. M Z. površine 13 čhv, pomoćna zgrada Z. površine 6 čhv, pomoćna zgrada Z. 6 čhv, pomoćna zgrada Z. 4 čhv, dvorište Z. površine 304 čhv, ukupno:333 čhv koja je upisana u zk ul 905 k.o. Z., kao vlasništvo 3 tužiteljice V. C., a na teret poslužne nekretnine i to: kčbr. 430/26 pašnjak d. 84 čhv, ukupno: 84 čhv koja je upisana u zk. ul 1084 k.o. Z., kao vlasništvo tužene V. M. što je tužena V. M., dužna priznati, te trpjeti da se naprijed navedeno pravo stvarne služnosti puta – služnosti kolnika – upiše u zemljišnim knjigama, a ujedno se nalaže tuženiku da tužiteljima solidarno naknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 1.229,01 Eur /9.260,00 kuna prema obredi suda uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 7,68% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekući počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 09. siječnja 2023. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se tužitelji s viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis prava stvarne služnosti i to pravcem u širini od 4 metra koji će biti označen na očevidnoj skici mjerničkog vještaka koja skica je sastavni dio ove presude.“

2. Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica, a tužitelji su podnijeli žalbu protiv rješenja o parničnom trošku.

2.1. Tuženica podnosi žalbu zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Žaliteljica ističe da je neosnovan stav prvostupanjskog suda da su tužitelji koristili navedeni put od 1992. pa do 2019. u punom opsegu, kao pošteni posjednici, pa da su stoga dosjelošću stekli pravo stvarne služnosti prolaza i provoza, u korist k.č.br. 430/32 a na teret k.č.br. 430/26. To stoga što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje gospodarskog vještaka koji je dao više varijanti pristupa do čestice tužitelja, a koje varijante bi bile manje tegobne za tuženicu, odnosno manje bi opterećivale njezinu nekretninu. Također ističe da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelji dosjelošću stekli pravo služnosti, jer nisu za to bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 229. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Također da je pogrešno primijenjen čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nadalje po čl. 243. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima služnost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kada poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je mogla znati za tu služnost. Kada je pok. V. M. stekao nekretninu k.č.br. 430/26 k.o. Z., na temelju kupoprodajnog ugovora od 4. veljače 1999., nije postojala upisana služnost u korist tužitelja, niti prednika tužitelja, a niti je bio zahtijevan upis predmetne služnosti u korist tužitelja, odnosno njihovih prednika, a o čemu prvostupanjski sud ne daje obrazloženje, pa je presuda zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. I svjedok B. G. u svom iskazu na očevidu naveo je da je predmetni put nudio svim vlasnicima parcela oko predmetnog puta, a na kraju je put kupio pok. V. M. u cijelosti. Dakle, niti tužitelji niti njihovi prednici nisu smatrali da im je predmetni put potreban, jer ga nisu niti koristili, a pogotovo ne pošteno 20 godina. Također da prvostupanjski sud nije vodio računa kod donošenja svoje odluke o iznosu novčane naknade za sve ono što će tužena trpjeti ili biti oštećena radi osnivanja predmetne služnosti, koja ne može biti manja od one na koju bi imala pravo da se u interesu RH provodi izvlaštenje te da se osnivanje služnosti mora uvjetovati potpunom isplatom naknade. Osporava se i odluka o parničnom trošku jer je pogrešno tužiteljima dosuđen trošak državnih biljega u iznosu od 60,00 kuna, a iz spisa ne proizlazi na što se točno ti biljezi odnose.

Stoga je žalbeni prijedlog tuženice da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, da se tuženici naknadi trošak žalbe, a podredno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2. Protiv odluke o parničnom trošku tužitelji su podnijeli pravovremenu žalbu, navodeći da su dostavili troškovnik, međutim u presudi nije navedeno da bi dio njihovog troška bio odbijen, a isti im nije priznat u cijelosti, pa im tako nije priznat trošak pribave izvatka iz zemljišne knjige, nije im priznat trošak izbivanja iz kancelarije kao i trošak prijevoza od K. do Z., od 40 km, također da je rasprava trajala više od jedan sat pa punomoćniku pripada nagrada iz Tbr. 35. u svezi produženja rasprave, kao i trošak objave presude. Stoga predlažu da se odluka o trošku preinači te pored troška koji je dosuđen pobijanom presudom, tužiteljima dosude daljnji troškovi koje su zatražili a nisu im priznati rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

4. Tužitelji su podnijeli odgovor na žalbu tuženice, u kojoj navode da su svi žalbeni navodi tuženice neosnovani, te predlažu da se žalba tuženice odbije i potvrdi prvostupanjska presuda, uz trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da postoji pravo stvarne služnosti puta – služnost kolnika u korist povlasnih nekretnina pobliže navedenih u stavku I. izreke prvostupanjske presude, a na teret poslužne nekretnine u vlasništvu tuženice, k.č.br. 430/26 k.o. Z., sa obrazloženjem, u bitnome, da je iz svih provedenih dokaza utvrđeno da su tužitelji predmetni put koristili od najkasnije 1992., kada je tuženica sa pok. suprugom došla u Z., i kupila predmetnu nekretninu k.č.br. 430/26 k.o. Z., koja je bila šumski travnati put kojim su se služili svi, te da su tužitelji taj put koristili od 1992. pa do 2019., u punom opsegu, dakle zasigurno duže od 20 godina kao pošteni posjednici, pa su dosjelošću, temeljem čl. 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, stekli predmetnu služnost temeljem zakona, dosjelošću.

7. Takva odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima žalitelja. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, pa tako nije počinjena niti bitna povreda na koju žaliteljica ukazuje, ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati.

8. Također je i činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Tako je utvrđeno saslušanjem svjedoka koji su nesrodni i koji nisu u zavadi sa strankama, da su tužitelji sa ostalim susjedima kao i gostima, za dolazak do svojih parcela k.č.br. 430/32, 430/22 k.o. Z., koristili i koriste put po k.č.br. 430/26 k.o. Z., u vlasništvu tuženice. Prema mišljenju vještaka taj put preko čestice tuženice predstavlja jedini mogući pristupni put koji se može koristiti i koji tužitelji i danas koriste. Također je utvrđeno da je tuženica sa svojim pokojnim suprugom došla u Z. 1992., te da je predmetna k.č.br. 430/26 već tada bila šumski travnati put kojeg je suprug tuženice kupio, ali kojim su se služili svi.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 229.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je propisano da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njen sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

10. Kako su tužitelji najkasnije 1992. započeli izvršavati sadržaj stvarne služnosti puta, to je svakako protekao rok od dvadeset godina za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću.

11. Žaliteljica u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje gospodarskog vještaka koji je dao prijedlog više varijanti pristupa do čestica tužitelja, a koje varijante bi bile manje tegobne za tuženicu, i manje opterećivale nekretninu tuženice. Taj žalbeni razlog nije osnovan jer se u konkretnom slučaju radi o postupku kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da su temeljem zakona dosjelošću stekli služnost prolaza i provoza upravo tamo gdje su ga izvršavali kroz zakonom propisano vrijeme od dvadeset godina i predmet ovog postupka nije bilo pitanje ukidanja služnosti ili predlaganja iste, pa nije relevantno za ovaj postupak da li tužitelji imaju mogućnost pristupa na svoje parcele drugim putem.

12. Žaliteljica se u žalbi poziva na odredbu čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, o stjecanju stvarnih prava postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju radi se o čl. 230. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da pravo stvarne služnosti koje je na teret nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kada je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona. Nadalje, čl. 243. istog zakona propisano je da služnost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kad poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je morala znati za tu služnost.

13. Na te odredbe se žaliteljica neosnovano poziva, s obzirom da je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je, kada je suprug tuženice kupio poslužnu nekretninu od svjedoka B. G. na istoj već postojao put kojim su se svi služili, pa je tako svjedok B. G. koji je nesrodan i nije u sporu sa strankama, naveo da je predmetnu nekretninu k.č.br. 430/26 k.o. Z. prodao pok. suprugu tuženice, uz neke druge parcele, s time da je mjernik J. S. rekao da bi se trebao od dijela te čestite formirati novu, put, širine 4 metra, kako bi i drugi mogli imati pristup do svojih parcela.

14. Dakle, kod nesporne činjenice da je u vrijeme kada je suprug tuženice predmetnu parcelu kupio, već postojao na istoj put, kojega su koristile treće osobe a među njima i tužitelji, za pristup na svoje parcele, te da je tom prilikom prodavatelj zajedno s geometrom ukazivao na potrebu da se na toj parceli formira put širine 4 metra, ne proizlazi da tuženicu štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer je već kada je predmetnu česticu sa pok. suprugom kupila postojala služnost puta koja nije bila upisana u zemljišnoj knjizi.

15. Također, žaliteljica neosnovano ističe da sud nije odlučio o isplati naknade za oduzeto zemljište, s obzirom da navedeno nije predviđeno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da se u slučaju stjecanja služnosti dosjelošću plaća vlasniku naknada, već se navedeno odnosi samo na osnivanje nužnog prolaza.

16. Žaliteljica neosnovano osporava i odluku o parničnom trošku u svezi državnih biljega od 60 kuna, jer se radi o sudskim pristojbama za pribavu zemljišnoknjižnih izvadaka koji se nalaze u spisu, zajedno sa biljezima i koje su tužitelji priložili uz tužbu.

17. Iz navedenog je razloga žalba tuženice odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

18. Tužiteljima nije priznat trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban po čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

19. U svezi sa žalbom tužitelja na odluku o parničnom trošku, osnovano tužitelji navode da u prvostupanjskom rješenju o trošku nema dijela rješenja kojim se zahtjev za daljnjim troškovima postupka odbija. Iz navedenog razloga, a kako nije u cijelosti odlučeno o troškovima tužitelja, a koji se odnose na troškove puta vezano uz prijeđene kilometre i troškove trajanja uviđaja, izostanka iz kancelarije i dr., sud će navedenu žalbu uzeti kao prijedlog za dopunu presude, jer o tom zahtjevu nije odlučeno, a ovaj sud drugog stupnja nema dovoljno saznanja u pogledu kilometraže i vremena kojeg je punomoćnik tužitelja proveo na putu vezano za udaljenosti do mjesta očevida, pa će povodom žalbe tužitelja prvostupanjski sud dopunskim rješenjem odlučiti o zahtjevu tužitelja iz žalbe.

U Puli-Pola, 20. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Biljana Bojanić, v.r.