REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 1762/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz Z. R., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. J. & partneri d.o.o. S., protiv tuženika O. B. d.d., , O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. A. & A.

d.o.o. S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 1. veljače 2023. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 17. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 513,19 eura / 3.866,66 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do 31. prosinca 2007. godine od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem

polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je

obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku na iznos od :

- 5,10 eura / 38,46 kuna od 12.11.2005.,

- 4,86 eura / 36,60 kuna od 14.12.2005.,

- 4,92 eura / 37,06 kuna teku od 17.01.2006.,

- 3,69 eura / 27,79 kuna od 16.02.2006.,

- 3,13 eura / 23,61 kuna od 16.03.2006.,

- 0,80 eura / 6,00 kuna od 19.04.2006.,

- 0,31 eura / 2,32 kuna od 18.07.2006.,

- 57,51 eura / 433,32 kuna od 13.09.2008.,

- 22,92 eura / 172,70 kuna od 22.11.2008.,

- 6,54 eura / 49,29 kuna od 16.12.2008.,

- 6,54 eura / 49,29 kuna od 20.01.2009.,

- 6,54 eura / 49,29 kuna od 14.02.2009.,

- 6,54 eura / 49,29 kuna od 14.03.2009.,

- 40,62 eura / 306,08 kuna od 16.04.2009.,

- 14,98 eura / 112,84 kuna od 15.05.2009.,

- 11,15 eura / 84,01 kuna od 18.06.2009.,

- 8,33 eura / 62,79 kuna teku od 15.07.2009.,

- 9,08 eura / 68,44 kuna od 15.08.2009.,

- 10,57 eura / 79,62 kuna od 15.09.2009.,

- 10,44 eura / 78,65 kuna od 15.10.2009.,

- 8,94 eura / 67,34 kuna od 14.11.2009.,

- 11,75 eura / 88,56 kuna od 15.12.2009.,

- 12,84 eura / 96,78 kuna od 15.01.2010.,

- 16,06 eura / 120,97 kuna od 13.02.2010.,

- 15,32 eura / 115,42 kuna od 13.03.2010.,

- 19,68 eura / 148,27 kuna od 15.04.2010.,

- 18,85 eura / 142,04 kuna od 15.05.2010.,

- 31,08 eura / 234,18 kuna od 16.06.2010.,

- 34,41 eura / 259,28 kuna od 15.07.2010.,

- 31,54 eura / 237,65 kuna od 14.08.2010.,

- 41,91 eura / 315,75 kuna od 15.09.2010.,

- 36,23 eura / 273,00 kuna od 15.10.2010., pa sve do konačne isplate.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 882,61 eura / 6.650,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila

na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Dana 6.svibnja 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 7. listopada 2005. g. zaključio s pravnim prednikom tuženika, HVB S.B d.d., Ugovor o kreditu br.: 90352/05, koji ugovor je ovjeren od strane JB A. Z. pod posl. br. OV-18096/2005,

temeljem kojeg mu je odobren nenamjenski kredit u iznosu od 15.470,00 CHF, isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu je kredita, u čl. 10. Ugovora vezao uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Odredbe o valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru o kreditu da su ništetne te da su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja P. – HSU za zaštitu potrošača protiv tuženika, da je

donio presudu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika. Visoki trgovački sud R. H. da je presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio naprijed navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj 96/13) u razdoblju od 1. rujna 2004. g. do 6. kolovoza 2007. g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj: 79/07, 125/07, 75/09,

79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, VS RH da je presudom i rješenjem pod posl. br.

Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. g. odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv naprijed navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 te da je u istoj odluci još jednom istaknuo kako je tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i tužitelja, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Ustavni sud R. H. u svojoj odluci posl. br. U-I.-4150/2019 od 3. veljače 2021. g. da je odbio ustavnu tužbu tuženika podnesenu u povodu presude i rješenja V. suda R. H. posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. g. te odbacio ustavnu tužbu tuženika podnesenu u povodu presude Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g., čime je potvrdio sve naprijed navedeno. Tužitelj da je utvrdio kako je tuženik s osnova neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli stekao nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od 25.000,00 kn. Radi navedenog predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 kn, uvećano za zakonske kamate. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe da se protivi tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik da nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali da je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik da je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali da je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 15. Ugovora o kreditu). Između parničnih stranaka da je postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba da je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navodi da tužitelj neosnovano sada, kada je prošlo skoro petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj da nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, da jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud da je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik se nadalje poziva i na odluku VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019.godine. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, da se postavlja pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku da nisu utvrđene, pa da i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a da nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba da mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, da ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Navodi da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja da nije ispunjena u ovom slučaju. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2005.g. Tuženik se u odgovoru na tužbu opširno referira na odredbe ZZP i pravomoćnu presude Visokog trgovačkog suda R. H. donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, navodeći da nisu dana subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to da dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

U podnesku od 13.siječnja 2023.godine tužitelj je konačno uredio svoj tužbeni zahtjev, isti je uskladio u cijelosti sa vještvom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu, radi svega već navedenog tijekom postupka.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 90352/05 zaključenog između stranaka dana 7.listopada 2005.godine sa cjelokupnom popratnom dokumentacijom te je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji dipl.oecc M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 7.listopada 2005.godine, a koje se odnose na nezakonito ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 7.listopada 2005.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 15.470,00 CHF s rokom otplate u 60 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja. Nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, dospijeće zadnjeg anuiteta bilo je 11.listopada 2010.godine.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-

Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti… što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka,

a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 15.470,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća ništetne, jer su navedene odredbe nepoštene, u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a, pa tuženik treba tužitelju vratiti sve ono što je temeljem takvih odredbi stekao.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.,

ista je u svom nalazu i mišljenju navela da bi tužitelj od dospijeća prvog anuiteta 10.listopada 2005.godine do otplate kredita u cijelosti 14.listopada 2010.godine po predmetnom Ugovoru o kreditu platio iznos od 86.483,72 kn da su anuiteti utvrđeni uz primjenu kupovnom tečaja tuženika za CHF na dan korištenja kredita od 4,65360 kn za 1,00 CHF; da je zbog primjene valutne klauzule platio iznos od 89.002,01 kn; dakle, razlika da iznosi 2.518,29 kn koliko je tužitelj više platio zbog primjene valutne klauzule. Ako se po anuitetima kad je tužitelj platio manje uzme da nije bilo razlike tj. da je razlika 0,00 kn, tada da razlika više plaćenog iznosi 3.866,66 kn.

Sud je prihvatio vještvo sudskog vještaka dipl.oecc M. T. kao stručno,

logično i uvjerljivo, tužitelj je konačno u skladu sa tim vještvom i uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude. Temeljem vještva sudskog vještaka, vezano za sve izvedene dokaze, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anuiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF, dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos od zatraženih 3.866,66 kn odnosno sada 513,19 eura, po fiksnom tečaju konverzije.

Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, naime, prema pravnom shvaćanju VS RH koje je doneseno 31.siječnja

2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine, su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 6.svibnja 2021.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P- 1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda R. H. P.-6632/17 od

14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), s obzirom na smanjeni zahtjev i v.p.s. od 3.866,66 kn. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe i podneska od 2.rujna 2021.godine, trošak zastupanja na dva ročišta, sve po 50 bodova, što po vrijednosti boda od 15,00 kn konačno daje iznos od 3.000,00 kn. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 750,00 kn; trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 200,00 kn i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 200,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; tako da je konačno tužitelju na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje parnice valjalo dosuditi iznos od 6.650,00 kn odnosno 882,61 eura, te je sud obvezao da ovaj iznos tuženik isplati tužitelju, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 17. ožujka 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika