REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 5793/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. Š. iz B. i H., O.: …, zastupane po pun. N. J., odvjetniku u S., protiv tuženika ad. 1 V. Š. iz B. i H., O.: … i tužene ad. 2 K. R. iz
B. i H., O.: …, oboje
zastupani po pun. D. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti
ugovora, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 1. veljače 2023 godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 17. ožujka 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev spram tuženika ad.1 i ad.2 koji glasi: "1.Utvrđuje se da je ništetan i da nema pravni učinak između parničnih stranaka Ugovor o kupoprodaji stana zaključen dana 20.03.2018. god. između tuženika ad. 1 V. Š., O.: …, B. i
H., kao prodavatelja s jedne
strane, i tužene ad. 2 K. R., O.: …, B. i
H., kao kupca s druge strane, ovjeren od
JB R. V. pod posl. br. Ov-1471/2018, i to u
dijelu kojim je raspolagano s ½ idealnog dijela cjeline stana u D. R.
/ D., i to baš dvosobnog stana na I. (prvom) katu, broj stana 13, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice s WC-om i lođe, ukupne površine 45,66 m2, položen u zgradi u D. R., sagrađenoj na kat. čest. 2476, šifra zgrade 336, koji je upisan u Knjizi PU:
D. u podulošku br. 434.
2.Nalaže se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu,
ZK odjel u O. izvršiti brisanje uknjižbe prava vlasništva
stana u D. R. / D., i to baš dvosobnog stana na I. (prvom) katu, broj stana 13, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice s WC-om i lođe, ukupne površine 45,66 m2, položen u zgradi u D. R., sagrađenoj na kat. čest. 2476, šifra zgrade
336, koji je upisan u Knjizi PU: D. u podulošku br. 434, s imena tužene ad. 2 K. R., O.: …, B. i H., za ½ idealnog dijela cjeline, te se nalaže uspostava prijašnjega
zemljišnoknjižnog stanja na način da se izvrši uknjižba prava vlasništva istog stana na ime tuženika ad. 1 V. Š., O.: …,
B. i H., za ½ idealnog dijela
cjeline.
3.Utvrđuje se da je tužiteljica Ž. Š., O.: …, B. i
H., k ao bračnu stečevinu s
tuženikom ad. 1 stekla u suvlasništvo za ½ idealnog dijela cjeline stana u D. R. / D., i to baš dvosobni stan na I. (prvom) katu, broj
stana 13, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice s WC- om i lođe, ukupne površine 45,66 m2, položen u zgradi u D. R., sagrađenoj na kat. čest. 2476, šifra zgrade 336, koji je
upisan u Knjizi PU: D. u podulošku br. 434, pa se tužiteljica ovlašćuje da neposredno temeljem ove presude zatraži i ishodi u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, ZK odjel u O. uknjižbu
prava vlasništva tog stana na svoje ime i u korist za ½ idealnog dijela cjeline, uz istovremeno brisanje prava vlasništva tog stana na svoje ime i u korist za ½ idealnog dijela cjeline, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika ad. 1 V. Š., O.: …, B. i
H., za ½ idealnog dijela cjeline.
IV.Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknade tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
II. Nalaže se tuženiku ad. 1 V. Š., O.: …, B. i
H., isplatiti tužiteljici Ž.
Š., O.: …, B. i H., iznos od 22.500,00 eura / 169.526,25 kn[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21.03.2018. god. do 31.prosinca 2022.godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos od 17.500,00 eura / 131.853,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 21.03.2018.godine do isplate zahtjev tužiteljice spram tuženika ad.1 odbija kao neosnovan.
III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
Dana 6. prosinca 2018. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica bila u braku sa tuženikom ad. 1, taj brak da je razveden presudom OS u T broj 51 0 114257 16 P od dana 6. prosinca
2016. godine. Za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice da su u suvlasništvo stekli kao bračnu stečevinu stan u D. R. / D., dvosobni stan na I. katu, stan broj 13, ukupne površine od 45,66 m2, anagrafske oznake D. R., u
zgradi sagrađenoj na kat. čest. 2476, šifra zgrade 336. Iako je predmetni stan kupljen njihovim zajedničkim novčanim sredstvima, u kupoprodajnom ugovoru da je kao ime kupca navedeno samo ime tuženika ad. 1, te da se samo tuženik ad. 1 upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana. Tuženik ad. 1 da je dana 20. ožujka 2018. godine sa tuženom ad. 2 zaključio Ugovor o kupoprodaji stana koji je ovjeren kod JB u O. R. V. pod brojem Ov-1471/18,
u kojem je navedeno da je tuženik ad. 1 prodao, a tužena ad. 2 kupila predmetni stan. Tuženik ad. 1 da je to učinio mimo znanja i suglasnosti tužiteljice, zloupotrijebivši okolnost da je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao isključivi vlasnik stana, a bio je svjestan da isti predstavlja vanknjižno suvlasništvo njega i tužiteljice. Tuženoj ad. 2 da je bilo poznato kako je predmetni stan bračna stečevina tužiteljice i tuženika ad. 1 budući su stranke obiteljski prijatelji, ali u unatoč tome da je zaključila predmetni ugovor sa tuženikom ad. 1 bez da je o tome obavijestila tužiteljicu te se upisala kao vlasnik predmetno stana u zemljišnim knjigama. Tužiteljica da je tek nedavno saznala za predmetni ugovor te je odmah po saznanju pozvala tuženika ad. 1 za obeštećenje njenog suvlasničkog dijela, odnosno na isplatu polovice tržišne vrijednosti predmetnog stana, tuženik ad. 1 da to do danas nije učinio. Predmetni ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tuženika da je ništetan pravni posao u dijelu kojim je raspolagano suvlasničkim dijelom tužiteljice, a da je to ½ idealnog dijela cjeline predmetnog stana. U slučaju da sud ne nađe sporni ugovor ništetnim, da bi svejedno postojala obveza tuženika ad. 1 da tužiteljici naknadi štetu u visini tržišne vrijednosti polovine predmetnog stana zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega je istaknut podredni tužbeni zahtjev. Dakle, tužiteljica postavlja glavni tužbeni zahtjev i podredni tužbeni zahtjev te predlaže da sud prihvati podredni tužbeni zahtjev ukoliko nađe da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.
U svom odgovoru na tužbu tuženik ad. 1 usprotivio se zahtjevima tužitelja i predlaže da sud iste odbije kao neosnovane. Navodi da je nesporno da je za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka dana 27. kolovoza 2014. godine kupljen predmetni stan, međutim, da je netočno kako je ovaj stan kupljen zajedničkim novčanim sredstvima tužiteljice i tuženika ad. 1, novac za kupnju stana tuženiku ad. 1 da su darovali njegovi roditelji. Tuženik ad. 1 i tužena ad. 2 da su prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla postupali u skladu s načelom zaštite povjerenja u zemljišne knjige, a sve prema odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, istovjetnu definiciju da propisuje i čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama. Tužiteljica da nikada nije izražavala želju za bilo kakva ulaganja u predmetni stan, da nije željela prijaviti prebivalište na adresi predmetnog stana u O. nego da je prijavila prebivalište u S.. Tuženik ad. 1 da je osobno podmirivao sve režijske troškove za predmetni stan, tužiteljica da je imala priliku svoje suvlasništvo pravovremeno upisati u zemljišne knjige, da tako nije postupila i da to nije niti tražila. Sve navedeno da ukazuje na okolnost kako je tužiteljica znala da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu, radi svega navedenog protivi se zahtjevima tužiteljice.
Tužena ad. 2 u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi zahtjevima tužiteljice i navodi da su tuženici prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla 20. ožujka 2018. godine postupali u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige, da je ona kao stjecateljica postupala u dobroj vjeri i da je tužiteljica, ukoliko se smatrala suvlasnicom predmetnog stana, imala dovoljno vremena upisati svoje suvlasništvo u zemljišnim knjigama, da to nije napravila i da je jedini upisani vlasnik stana bio upravo prodavatelj – tuženik ad. 1.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice, bivše supruge tuženika ad. 1, radi utvrđenja da je ništetan Ugovor o kupoprodaji stana koji su tuženici zaključili 20. ožujka 2018. godine za stan u D. R. / D., anagrafske oznake D. R.,
ista traži da se naloži u zemljišnim knjigama brisanje predmetne
nekretnine sa imena tužene ad. 2 za ½ dijela, traži utvrđenje da je predmetni stan njena bračna stečevina za ½ dijela i traži upis u tom idealnom dijelu predmetnog stana na svoje ime. Podredno, predlaže da sud obveže tuženika ad. 1 da joj na ime polovine tržišne cijene stana isplati iznos od 40.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2018. godine pa do isplate. Tužiteljica potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.
U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom presude OS u
T. 51 0 114257 16 P od 6. prosinca 2016. godine; Ugovora o kupoprodaji stana koji je dana 27. kolovoza 2014. godine zaključen između S. Š. kao prodavatelja i tuženika ad. 1 kao kupca; Ugovora o kupoprodaji stana zaključenog između tuženika dana 20. ožujka 2018. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 4. prosinca 2018. godine; pisane prepiske između stranaka prije podnošenja tužbe; e-mail poruka stranaka; presude OS u
T. 510 K 147959 18 Kps od 23. svibnja 2019. godine; izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka; pregledom Izjave A. Š. od 13. svibnja 2021. godine dane kod notara M. J. iz T..
Stranke su popisale parnični trošak.
Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, podredni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Pregledom presude OS u T. od 6. prosinca 2016. godine
proizlazi utvrđenim da su tužiteljica i tuženik ad. 1 dana 6. srpnja 1988. godine zaključili brak iz kojeg imaju dvoje punoljetne djece, faktična zajednica života da je prestala u rujnu 2015. godine, presuda kojom se razvodi brak donesena je 6. prosinca 2016. godine. Predmetni stan položen u zgradi anagrafske oznake D. R., površine 45,66 m2 kupio je tuženik ad. 1 od
prodavatelja S. Š. sa kojim je zaključio Ugovor o kupoprodaji stana 27.
kolovoza 2014. godine, za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i tuženika ad. 1, kupoprodajna cijena navedena je u iznosu od 65.000,00 eura. Dakle, stan je kupio tuženik ad. 1 na svoje ime kao jedinog kupca i izvršio je uknjižbu predmetnog stana u zemljišnim knjigama na svoje ime za 1/1 dijela. Dana 20. ožujka 2018. godine, nakon razvoda braka stranaka i skoro tri godine nakon donošenja presude kojom se razvodi brak stranaka tuženik ad. 1 kao prodavatelj zaključio je sa tuženom ad. 2 kao kupcem Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za kupoprodajnu cijenu od 45.000,00 eura. Nakon ovog pravnog posla tužena ad. 2 upisala se kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama što proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga na dan 4. prosinca 2018. godine. Sporno je među strankama predstavlja li predmetni stan bračnu stečevinu stranaka iako je u zemljišnim knjigama isključivo tuženik ad. 1 bio upisan kao vlasnik predmetnog stana, sporno je kada je tužiteljica saznala za ovaj pravni posao i je li tuženik ad. 1 mimo znanja, volje i suglasnosti tužiteljice raspolagao predmetnim stanom i u dijelu u kojem isti predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad. 1, ukoliko je isti bračna stečevina. Sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka.
Tužiteljica u svom iskazu navodi da je brak sa tuženikom ad. 1 brak zaključila 1988. godine, iz tog braka da imaju dva zajednička, sada punoljetna sina, starijeg rođenog 1989. godine, a mlađeg 1997. godine. Navodi da su živjeli na području BiH, kada je stariji sud bio u osnovnoj školi da su tuženik ad.1 i i ona kupili stan u N. T., površine 83 m2, prije toga da su kupili zemljište u
N. T., a da su u N. T. kupili i stan za svog sina koji je sada
upisan na ime tužiteljice i da je pripao njoj, anagrafske oznake površine 60 m2, kao i nekretninu, vikendicu koja predstavlja veliku kuću u mjestu R., a smještena je na planini iznad N. T.. Predmetni stan u D.,
D. R. da je kupljen na ime tuženika ad. 1 godine 2014., za vrijeme trajanja njihovog braka, da su prvo mislili kupiti stan u S., a nakon toga da joj je tuženik ad. 1 javio da će kupiti taj stan, za to da je znala, te iako je stan na njegovo ime kupljen da se radi o zajedničkom stanu. Njihov brak da je razveden u N. T. 2016. godine, nakon razvoda braka da su tuženik i ona mimo suda, dakle, bez sudskog postupka pregovarali i postigli sporazum o diobi imovine, to da je bilo 2019. godine i da je to zaključeno kod njene odvjetnice J. D.. Navodi da u tom trenutku nije tuženika ad. 1 pitala što je sa predmetnim stanom niti mu je iskazala bilo kakva svoja prava na taj stan, da su taj sporazum zaključili na način da su njoj pripala oba stana u N. T., a tuženiku zemljište i vikendica. Isto tako, tuženik ad. 1 da joj je trebao po tom sporazumu isplatiti određeni novčani iznos, što nije napravio i radi toga da je u BiH pokrenula postupak protiv njega radi isplate. To da je jedini postupak koji se u smislu imovine vodi u toj državi, a ovo da je postupak koji sam pokrenula u RH vezano za predmetnu nekretninu u mjestu D.. Navodi da je tužena ad. 2 sa svojim suprugom bila obiteljska prijateljica tužiteljice i tuženika ad.1, da su se družili negdje od 2013. godine, da je ista ostala u dobrim odnosima sa tuženikom ad. 1, a sa tužiteljicom da nemaju kontakta od kada se razišla sa tuženikom ad. 1. Navodi da je negdje krajem 2018. godine saznala da je tuženik ad. 1 predmetni stan prodao K. R., čim je to utvrdila, da je obavijestila sam svog sadašnjeg punomoćnika, što je rezultiralo ovim postupkom, a moguće da je za to saznala krajem listopada 2018. godine. Dakle, sa tuženikom ad. 1 o ovom stanu da nije razgovarala prilikom diobe i sporazuma koji se dogodio 2019. godine u BiH. Navodi da su, dok je brak funkcionirao, bili obitelj, sve dijelili, stjecali i imali zajedničku blagajnu, dakle, živjeli uobičajenim životom. Oboje da su radili i zarađivali, imali i zajedničku firmu. U trenutku zaključenja braka ni tuženik ad. 1 ni ona da nisu bili vlasnici nikakve imovine, sve da je stečeno kasnije za vrijeme trajanja braka, a u prvo vrijeme da su bili podstanari. Navodi da K. R. nije pitala niti je zvala kada je saznala da je tuženik ad. 1 predmetni stan prodao njoj, da se ona njih bojala i da je smatrala kako je smatrala sam da je uzaludno bilo što pitati. Na posebno pitanje pun. tužiteljice navodi da je K. R. znala za vrijeme druženja s njima da je predmetni stan kupljen zajedno između tužiteljice i tuženika ad. 1. Na daljnje pitanje svog punomoćnica tužiteljica navodi da su ona i tuženik ad. 1 za vrijeme trajanja bračne zajednice imali novca, da su držali kafiće, kladionicu, da nikada niti je čula, a niti je bilo potrebe za tim da im bilo tko pozajmljuje novac, pa tako niti roditelji tuženika ad. 1., navodi da je brak između nje i tuženika ad. 1 funkcionirao i da su bili u dobrim odnosima u vrijeme kada je kupljena predmetna nekretnina 2014. godine.
Tuženik ad.1 u svom iskazu navodi da ni on ni tužiteljica u trenutku zaključenja braka nisu bili vlasnici bilo kakvih nekretnina, da su bili podstanari u prvo vrijeme, a da su živjeli urednim bračnim životom koji je počeo propadati, da bi on 29. prosinca 2015. godine napustio bračnu zajednicu i nakon toga da se više nije vraćao odnosno da nije više uspostavljana zajednicu života, potom da je uslijedio razvod braka koji je trajao određeno vrijeme i u konačnici da je naš brak razveden. Kada je napustio bračnu zajednicu da se povukao u mjesto R. u planini, da mu je bilo dosta svega i da je želio smiriti situaciju. Navodi da je zemljište u N. T. kupljeno 1996. godine, stan anagrafske oznake da je kupljen 1997. godine,
nakon toga da je uslijedila adaptacija stana. Stan u N. T., da je kupljen 2015. godine, R. da je kupljeno 27. studenog 2015.
godine, a predmetni stan u D. da je kupljen 2014. godine. Sve ove nekretnine da su kupljene za vrijeme trajanja našeg braka, a što se D. tiče, davno da su tužiteljica i on imali planove kupili neku nekretninu na moru, u RH, tužiteljica da nije znala da je on preko kolege saznao da se prodaje predmetni stan, da je otišao pogledati taj stan, sam, stan da je bio namješten stvarima i da je imao namjeru taj stan kupiti bez nje kao poklon za njen rođendan, da mu je namjera bila da stan bude zajednički. Taj stan da je platio 65.000 EUR, a novac za kupnju u iznosu od 50.000 EUR da je dobio u tom iznosu od svog oca, on da je imao svoje imovine i taj novac da mu je dao u zamjenu da ga uzdržava do kraja života. Ostatak kupoprodajne cijene da je imao tuženik ad.1, otac i on da nisu zaključili nikakav pisani sporazum, to da je bio usmeni dogovor između nas dvojice. Kada je došao predočiti kupoprodajni ugovor tužiteljici za predmetni stan, tužiteljica da nije željela to niti slušati, da je bila ljuta i optužila ga za neke situacije unutar njihovog braka, da joj je on predložio i da upiše prebivalište na tom stanu, kako bi imala prebivalište u RH, ista da je to odbila, upisala je prebivalište u S.. Ona da se inače nije željela upisati niti na jednu nekretninu, osim na ovaj stan u N. T.,. Navodi da je
predmetna nekretnina čitavo vrijeme korištena od strane svih njih, pa tako i od strane tužiteljice i njene rodbine, tu zaista da nije bilo nikakvih problema sa njegove strane, međutim, kada je dobio popriličan račun za struju, da je vidio da tu situaciju mora riješiti, zbog narušenih odnosa sa tužiteljicom i nemogućnosti dogovora, a tada sa tužiteljicom nisam niti razgovarao, mlađem sinu da je kazao da će prodati predmetni stan i tako da je napravio. Dakle, da nije obavijestio osobno tužiteljicu već da je to kazao sinu. Predmetni stan da nije oglašavao na prodaju, kako je suprug K. R. radio u njegovoj firmi, a oni su bili njihovi poznanici, a ne kućni prijatelji,
to da je stan u konačnici prodan K. R. za iznos od 45.000 EUR, bez stvari, stvari da je odnio i neke iskoristio da se skući u ovoj vikendici. Navodi da su tekli pregovori sa tužiteljicom vezano za podjelu imovine, da ih je inicirao on preko svoje tadašnje odvjetnice, u konačnici da je tražio da se dogovore i oko predmetnog stana, tužiteljica da je to kategorički odbila navodeći da se predmetna nekretnina treba riješiti u H., da je odbila da ta nekretnina uđe u dogovor i sporazum između njih te da je željela da se to riješi ovdje, posebno. Po tom sporazumu zemljište u N. T. i vikendica na R. da su pripali njemu, oba stana u N.
T. tužiteljici, a da je on na ime pozajmice imao potraživanje prema trećoj osobi u iznosu od 136.500 konvertibilnih maraka, da je pristao da su u tom sporazumu od tog dijela tužiteljici isplati iznos od 50.000 konvertibilnih maraka, kako njemu nije vraćen dugovani iznos, tako da nije tužiteljici sve isplatio, nego da joj to isplaćuje u ratama. Dakle, navodim da sam bio voljan tužiteljici platiti dio na ime predmetnog stana, ali ne onoliko koliko ona traži i da i danas postoji mogućnost da se o tome dogovore.
Tužena ad.2 u svom iskazu navodi da je nesrodna sa tužiteljicom i tuženikom ad.1, da su iz istog mjesta, da stanuju u istom malom mjestu V., da je ona zaposlena u jednom trgovačkom društvu, njen suprug i ona da nisu nikakvi prijatelji niti porodični prijatelji sa ranijim supružnicima Š., kućni prijatelji da nisu niti da su to bili, da su znanci, a njen suprug J. da radi u firmi u kojoj je tuženik ad.1 ranije bio direktor, sa kojom tuženik ad.1 više nema nikakve veze. Kod tadašnjih supružnica Š. da su bili u posjeti nekoliko puta, sa još nekim parovima, dva do tri puta te da su bili smo na sahrani kada je Ž. Š. preminula majka. Navodi da je njen suprug čuo da se prodaje predmetni stan, kako je njena životna želja bila imati neku nekretninu na moru, taj stan da je prodavao V. i da oni zaista nisu imali nikakva razloga sumnjati da to nije njegov stan, uglavnom, da je ona bila u O. sa V. i svojim suprugom kada su potpisali ugovor o kupoprodaji, prije toga da nije išla vidjeti taj stan jer ima zdravstvenih problema. Uglavnom, kupoprodajna cijena da je bila 45.000 eura, taj iznos da je V. isplatila u BiH i V. da je sukladno dogovoru iz stana uzeo neke stvari, stan da nije bio u dobrom stanju kada su ga kupili te da su ga suprug i ona trebali srediti, kupiti stvari, što su i napravili i to da je njihov stan jer su ga uredno i pošteno platili. Da je ikada naslutila ili znala da bi mogla biti tužena, da nikada ne bi kupila ovaj stan, da je potresena jer je prvi put u životu na sudu, bez svoje krivnje i sa problemima Ž. i V. Š. da nema ništa. Navodi da nije niti znala da se razvode, za njihove probleme da je saznala otprilike nekih 6 mjeseci prije nego što je zaprimila ovu tužbu, tada da je čula da su se razišli. Dakle, stan da su pošteno platili, u stan uselili, navodi da su sa V. u dobrim odnosima po pitanju sretanja i pozdravljanja kada se sretnu, nakon što je dobila ovu tužbu i šokirala se, da se javila V. i pitala da što je ovo, a on j je kazao da je to tužba njegove bivše supruge, i da on niti u jednom jedinom trenutku ne smatra da nije to trebao prodati. V. je stan prodavao kao vlasnik i da je bio upisani vlasnik za 1/1 predmetnog stana. Navodi da joj nije niti palo na pamet pitati Ž. niti je kontaktirati po pitanju ove kupoprodaje.
Ovaj sud je stava da nije trebalo izvoditi daljnje dokaze u ovom postupku, da je činjenično stanje utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije ostalo nerazjašnjenih pitanja. Dakle, iz svih izvedenih dokaza proizlazi utvrđenim da su tužiteljica i tuženik ad.1 brak zaključili 1988.godine, iz tog braka imaju dva punoljetna sina, zajednica života prestala je krajem 2015.godine, a brak je razveden presudom od 6.prosinca 2016.godine. U vrijeme zaključenja braka tužiteljica i tuženik ad.1 nisu imali vrijednije imovine, bili su podstanari i nekretnine u BiH stekli su zajedničkim radom i iste predstavljaju bračnu stečevinu. Oni su u mirnom postupku tu stečevinu između sebe i podijelili, to su postigli mimo suda i tužiteljica je postala vlasnicom dva njihova stana u N. T., a tuženik ad.1 vlasnikom zemljišta i vikendice u R.. Sve ove nekretnine su u BiH, stranke čitav život tamo prebivaju i to je njihova domicilna država, predmetni stan u D. kupljen je za vrijeme trajanja braka tužiteljice i tuženika ad.1 kao stan za odmor na moru, u RH. Dakle, nakon što je zajednica života tužiteljice i tuženika ad.1 prestala, oni su podijelili ono što je njihova bračna stečevina, u to nisu uključili predmetni stan nego nekretnine u BiH, a već u to vrijeme tužiteljica je ustala ovom tužbom.
Iz iskaza samog tuženika te prepiske odnosno korespodencije stranaka koja je priložena spisu, vezano za rješavanje ovom problema, jasnim proizlazi da tuženik ad.1 nije negirao, niti u jednom trenutku, tužiteljici pravo na udio u predmetnom stanu, iz svega proizlazi da je stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i tuženika ad.1 i da isti predstavlja njihovu bračnu stečevinu, na dva jednaka dijela, njihov brak je trajao dosta dugo, rođeno je dvoje sada punoljetne djece u tom braku, oni su stekli vrijednu imovinu za vrijeme trajanja braka, a imovinu u BiH su sporazumno i podijelili, kao bračnu stečevinu. Već iz tog sporazuma proizlazi da je udio tužiteljice u stjecanju imovine bio velik, jednak udjelu tuženika ad.1, dakle, tužiteljica je postala vlasnicom dva stana u T., a tuženik ad.1 zemljišta i nekretnine u R., dakle, i predmetna nekretnina je ranije bila (prije prodaje tuženoj ad.2) bračna stečevina bivših supružnika, za ½ dijela i to uredno proizlazi iz iskaza samog tuženika ad.1 i njegovih očitovanja u prepisci vezano za moguće mirno rješenje ovog spora. Međutim, što se tiče postupanja bivših supružnika Š., u tom dijelu valja zaštiti tuženu ad.2 koja je prema stavu ovog suda savjesni stjecatelj, ona je postupala sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige, a isključivi upisani vlasnik bio je tuženik ad.1, predmetne nekretnine. U ovom pravcu predmetni ugovor o kupoprodaji između tuženika proizvodi pravne učinke i on u odnosu na tuženu ad.2 niti treće osobe nije ništetan pravni posao, vlasništvo nekretnine stječe se upisom u zemljišne knjige, tuženik ad.1 postao je vlasnikom predmetnog stana i kao takav je stan prodao tuženoj ad.2 koja nije znala niti morala znati za imovinskopravne odnose supružnika Š.. Dakle, postupajući u skladu sa načelom povjerenja u zemljišne knjige tužena ad.2 je zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji, kao valjani pravni posao te se temeljem istog upisala kao isključiva vlasnica predmetnog stana u zemljišnim knjigama. Odredba čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" br. 91/96., 68/98., 137/99.,
22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst) propisuje kako se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Tužena ad.2 je postupala sukladno ovom načelu, ona je savjesna stjecateljica i danas je upisana vlasnica predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, dakle, ugovor o kupoprodaji između tuženika je valjan pravni posao i isti je proizveo ugovorene učinke. Radi navedenog je valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev spram tuženika u cijelosti, ugovor o kupoprodaji nije ništetan pravni posao, a utvrđenje da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad.1 također nije osnovano, jer se radi o stanu koji je sada u vlasništvu treće osobe – tužene ad.2 i u ovom dijelu glavni zahtjev također nije osnovan. Odnosi između bivših supružnika – tužiteljice i tuženika ad.1 su bitni vezano za podredni zahtjev tužiteljice na isplatu spram tuženika ad.1, dakle, vezano za osnovanost podrednog zahtjeva, s obzirom da je sada stan temeljem valjanog pravnog posla i upisa u zk isključivo vlasništvo tužene ad.2, vezano za taj zahtjev za isplatu bitno je da li je stan prije prodaje tuženoj ad.2 predstavljao bračnu stečevinu bivših supružnika i je li sa tog osnova tuženik ad.2 dužan tužiteljici isplatiti zatraženi iznos.
Temeljem svih izvedenih dokaza ovaj sud drži utvrđenim da tuženik ad.1 nije sporio kako je tužiteljici vezano za okolnost da je stan stečen za vrijeme trajanja braka dužan isplatiti njen udio u cijeni stana. Tužiteljica je očito svojim radom za vrijeme trajanja braka sudjelovala u kupoprodajnoj cijeni koju je tuženik ad.1 platio prodavatelju 2014.godine, kada je taj stan kupio na svoje ime i upisao ga za 1/1 u zemljišnim knjigama. Sam tuženik ad.1 u svom iskazu, a i prepisci koja je priložena spisu, ne negira uopće da tužiteljici mora izvršiti isplatu dijela postignute kupoprodajne cijene, ali su ti pregovori između njih zapeli po pitanju vrijednosti stana. Dakle, iz izjave samog tuženika ad.1 i prepiske tužiteljice i tuženika ad.1 po njihovim punomoćnicima, proizlazi da ovaj stan nije posebna imovina tuženika ad.1, da je stečen za vrijeme trajanja braka i da je predstavljao bračnu stečevinu, ovaj stan nije bio ni predmetom sporazuma tužiteljice i tuženika ad.1 vezano za diobu imovine u BiH, jer je već u to vrijeme bila podnesena ova tužba, za koju je tuženik ad.1 znao. Kako je stan otuđen trećoj osobi temeljem valjanog pravnog posla, to tužiteljica više ne može niti ishoditi upis dijela stana u zemljišnim knjigama na svoje ime, vezano za okolnost da bi stan bio bračna stečevina prije prodaje tuženoj ad.2, međutim, kako je tuženik ad.1 stekao bez osnove dio kupoprodajne cijene predmetnog stana jer dio tog iznosa pripada tužiteljici, to je podredni zahtjev spram tuženika ad.1 osnovan vezano za pravni osnov, ali tužiteljici pripada samo dio zatraženog iznosa. Dakle, s obzirom da se radi o stanu koji je u stvarnosti bio zajednička imovina bračnih drugova, a tuženik ad.1 ga je otuđio tuženoj ad.2, tužiteljica ima pravo od tuženika ad.1 na predaju odnosno isplatu polovine kupoprodajne cijene predmetnog stana, koju je realno dobio od kupca.
Što se tiče navoda tuženika ad.1 da mu je veliki dio novca za kupnju predmetnog stana dao njegov, sada pokojni otac, sud drži da to nije uvjerljivo, da je tuženik ad.1 bio itekako dobrog materijalnog stanja da predmetni stan 2014.godine može kupiti bez ičije pomoći, a da će kupiti stan nije javio niti svojoj supruzi, isti je obavijestio o tome kada je taj posao već dio realiziran. Dakle, sud drži da je stan ranije kupljen zajedničkim novcem stranaka, tako se tuženik ad.1 i ponašao čitavo vrijeme i to tužiteljici nije negirao, kako je stan kupio sam, bez suglasnosti svoje tadašnje supruge, tako ga je očito bio ovlašten sam i prodati, kao upisani vlasnik za 1/1 dijela, ali ne na način da tužiteljici ne isplati njen udio u tom stanu, što ona podrednim zahtjevom i traži, ona u biti traži isplatu polovine tržišne vrijednosti tog stana u vrijeme prodaje stana tuženoj ad.2.
Već iz prepiske stranaka jasno je da tužiteljica drži da je tržišna cijena stana 80.000,00 eura, tuženik ad.1 to negira, isti ističe da je stan korišten i prodan kao neuređen, stan u koji je novi kupac trebao uložiti sredstva, to navodi i tužena ad.2 u svom iskazu, što je sudu logično, dakle, kroz te četiri godine kroz stan je očito prošlo mnogo osoba, pa i tužiteljica i članovi njene obitelji. Iz samog kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženika ad.1 i ad.2 dana 20.ožujka 2018.godine proizlazi (čl.1.) da su isti suglasni da stan u tom trenutku od strane prodavatelja nije renoviran, da je istom potrebna temeljita renovacija, da je stan položen u zgradi građenoj 1960.ih godina prošlog stoljeća. Ovo je sudu vjerodostojno, dakle, sud prihvaća kao realnu tržišnu cijenu predmetnog stana upravo onu koju su tuženici utanačili u tom ugovoru, iznos od 45.000,00 eura, jer se radilo o stanu kojem je potrebna temeljita renovacija, položenom u staroj zgradi, a taj ugovor je prijavljen nadležnoj PU i taj iznos je prihvaćen kao realan i vjerodostojan. Dakle, upravo PU ima propisanu metodologiju procjene cijene i provjere iste, pa sud drži da je upravo ovaj iznos realna tržišna cijena predmetnog stana u promatrano vrijeme i da tužiteljici pripada pravo na polovinu tog iznosa. Sam tuženik ad.1 je snosio sve troškove do prodaje 2018.godine korištenja predmetnog stana, a u ugovoru je navedeno da je on kao prodavatelj dužan sve troškove podmiriti, što je očito i napravio, sve nakon prestanka zajednice života sa tužiteljicom. Radi svega navedenog nije bilo potrebe vještačiti tržišnu vrijednost tog stana, sud je prihvatio kao vjerodostojan ovaj iznos od 45.000,00 eura na ime cijene stana od kojeg je tužiteljici tuženik ad.1 bio dužan isplatiti ½ dijela na ime njenog ulaganja u stjecanje istog, tako da je valjalo prihvatiti djelomično podredni tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku ad.1 da tužiteljici isplati iznos od 22.500,00 eura za zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos od 21.ožujka 2018.godine do isplate. Radi se o stjecanju bez osnove ½ dijela kupoprodajne cijene stana od 45.000,00 eura, odnosno tuženik ad.1 je bez pravne osnove stekao iznos od 22.500,00 eura, pa ovaj iznos treba predati tužiteljici, isplatiti joj upravo ovaj iznos, temeljem odredbe čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO). Kamate na ovaj iznos tužiteljici pripadaju od dana stjecanja do isplate, tuženik ad.1 je nesavjestan stjecatelj, odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 1115, ZOO-a, radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude. Dakle, podredni zahtjev spram tuženika ad.1 odbijen je za više zatraženi iznos od 17.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, obzirom na v.p.s., trošak koji je bio potreban svakoj stranci za vođenje postupka i uspjeh stranaka u sporu. Tužiteljica u glavnom tužbenom zahtjevu nije uspjela niti spram tuženika ad.1 niti spram tužene ad.2, u ovom slučaju bi tužiteljica tuženoj ad.2 trebala naknaditi trošak, međutim, sud drži da tužena ad.2 trošak nije niti imala jer je u ovaj spor "uvučena" postupanjem tuženika ad.1, sve radi problema bivših supružnika Š., ona je ovom tužbom trebala biti obuhvaćena vezano za glavni zahtjev jer su u tom dijelu ona i tuženik ad.1 jedinstveni suparničari, ali je nju u biti zastupao isti punomoćnik koji je zastupao tuženika ad.1 i kojeg je očito odmah angažirao tuženik ad.1. Dakle, sud drži da tužiteljica tuženoj ad.2 ne treba naknaditi parnični trošak, što se tiče podrednog zahtjeva, sud je stava da je uspjeh tužiteljice i tuženika ad.1 tu podjednak, a da je, vezano za prepisku stranaka, u ovom podrednom zahtjevu tužiteljica uspjela u manjem iznosu i da u ovom dijelu vezano za iznos koji tužiteljici pripada tuženik ad.1 nije istoj dao povoda vezano za podnošenje ove tužbe, a po pitanju podrednog zahtjeva nisu niti izvođeni dokazi koji ne bi bili izvedeni vezano za glavni tužbeni zahtjev. Dakle, sud drži da je s obzirom na sve okolnosti slučaja pravično odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
U Splitu, 17. ožujka 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
