Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: 98 Pr-105/2020-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u O. po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja M. Š., OIB: . . . , iz D. M., zastupanog po punomoćniku K. R., odvjetniku u O., protiv tuženika K.-V. d.d., OIB: . . . , D. M., zastupanog po punomoćniku K. Č., odvjetniku u Z., radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2023. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, po objavi 16. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku K.-V. d.d., OIB: . . . , D. M., naknaditi tužitelju M. Š., OIB: . . . , D. M., neimovinsku štetu u iznosu 6.636,14 EUR (slovima: šest tisuća šesto trideset šest eura četrnaest centi) / 50.000,00 kn[1] (slovima: pedeset tisuća kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2020. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanciranim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te za period od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku K.-V. d.d., OIB: . . . , D. M., naknaditi tužitelju M. Š., OIB: . . . , iz D. M., trošak parničnog postupka u iznosu 1.306,49 EUR (slovima: tisuću tristo šest eura četrdeset devet centi) / 9.843,75 kn (slovima:devet tisuća osamsto četrdeset tri eura sedamdeset pet centi), u roku 15 dana.
S viškom zahtjeva na ime troškova postupka tužitelj se odbija.
i
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je tuženik K.-V. d.d., OIB: . . . , D. M., kao poslodavac provedbom referenduma od 24. veljače 2020., na kojemu su radnici tuženika odlučivali o tome da li žele da tužitelj M. Š., OIB: . . . , D. M., ostane zaposlenik društva tuženika, počinio radnje uznemiravanja tužitelja, te mu je na taj način povrijedio čast, ugled i dostojanstvo."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 30. ožujka 2020. navodi da je od 6. prosinca 2015. obnašao funkciju člana uprave / direktora društva tuženika, sve do 13. veljače 2020., kada je Nadzorni odbor tuženika na svojoj sjednici održanoj toga dana svojom odlukom opozvao tužitelja s mjesta funkcije člana uprave / direktora. Protiv odluke Nadzornog odbora, tužitelj je pred Trgovačkim sudom u O., pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti, podredno pobojnosti odluke Nadzornog odbora. Nakon opoziva s mjesta direktora društva, tužitelj je vraćen na svoje radno mjesto – Voditelja odjela operative i zamjenika direktora, a temeljem Ugovora o radu kojega je zaključio s tuženikom 12. kolovoza 2015. Nedugo nakon što je tužitelj vraćen na radno mjesto Voditelja operative i zamjenika direktora, tuženik odnosno nova uprava društva tuženika je 24. veljače 2020., dakle 11 dana nakon opoziva tužitelja s mjesta direktora, organizirala referendum radnika na kojem se odlučivalo o tome da li je tužitelj "Poželjan u društvu tuženika, odnosno da li su radnici suglasni da se tužitelj vrati na posao", a referendumsko pitanje je glasilo da li radnici žele da "tužitelj i dalje ostane zaposlenik društva tuženika". Na temelju provedenog referenduma, tuženik je 6. ožujka 2020., donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a u kojoj odluci je tuženik konstatirao kako je tužitelj "nepoželjan u društvu" i kako je "nepoželjan kao radni kolega". Protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tužitelj je podnio Zahtjev za zaštitu prava, a u trenutku sastavljanja ove tužbe, tuženik o tom zahtjevu tužitelja još nije odlučio. Tuženik je provedbom referenduma stvorio uvredljivo i ponižavajuće okruženje u kojemu su radnici tuženika odlučivali o tome da li je tužitelj "poželjan u društvu" i da li je "poželjan kao radni kolega", pa je na taj način takvim svojim postupanjem tuženik grubo povrijedio dostojanstvo tužitelja kao osobe. Tuženik je u svom nastojanju da tužitelju otkaže ugovor o radu i da ga se u potpunosti "izbaci" iz kolektiva, a bez postojanja bilo kakvog valjanog razloga za otkaz, proveo referendum na kojemu je tužitelj kao osoba direktno difamirana i omalovažena što je kod tužitelja dovelo do povrede njegovog dostojanstva, časti i ugleda. Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je tuženik, kao poslodavac provedbom referenduma od 24. veljače 2020., na kojemu su radnici tuženika odlučivali o tome da li žele da tužitelj ostane zaposlenik društva tuženika, čime je tuženik na taj način uznemirio tužitelja i povrijedio mu čast, ugled i dostojanstvo, zatim da naloži tuženiku da tužitelju naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 50.000,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u toku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.
Tijekom postupka tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da isti glasi:
I. Utvrđuje se da je tuženik K.-V. d.d., OIB: . . . , D. M., kao poslodavac provedbom referenduma od 24. veljače 2020., na kojemu su radnici tuženika odlučivali o tome da li žele da tužitelj M. Š., OIB: . . . , D. M., ostane.zaposlenik društva tuženika, počinio radnje uznemiravanja tužitelja, te mu je na taj način povrijedio čast, ugled i dostojanstvo.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ne spori da je tužitelj od 6. prosinca 2015. obnašao funkciju člana uprave / direktora društva tuženika, sve do 13. veljače 2020., kada je Nadzorni odbor tuženika na svojoj sjednici održanoj toga dana svojom odlukom opozvao tužitelja s mjesta funkcije člana uprave / direktora kao i da je nakon opoziva s mjesta direktora društva, tužitelj vraćen na svoje radno mjesto – Voditelja odjela operative i zamjenika direktora, a temeljem Ugovora o radu kojega je zaključio s tuženikom 12. kolovoza 2015. Nadalje tuženik priznaje da je organizirao i proveo referendum radnika kako je naveo tužitelj, međutim, referendum od 24. veljače 2020. tuženik kao poslodavac je organizirao i proveo isključivo na traženje većeg broja radnika tuženika i isključivo zbog tog traženja većeg broja radnika tuženika. Naime, kod radnika tuženika, nakon što su isti obaviješteni da je tužitelj smijenjen s mjesta direktora i da se vraća na radno mjesto voditelja operative, nastalo je gotov opće nezadovoljstvo i u neku ruku pobuna jer radnici nisu htjeli da im se bivši direktor s kojim nisu bili zadovoljni vrati na radno mjesto na kojem će im također biti nadređeni odnosno „šef“ s time da će na tom radnom mjestu još više biti u kontaktu s tužiteljem. Potaknuti ovim saznanjem radnici tuženika su pred upravu tuženika postavili zahtjev da se organizira referendum da se radnici izjasne žele li nastaviti raditi s tužiteljem kao nadređenim radnikom i radnim kolegom ili ne te je uprava tuženika, vodeći računa o činjenici da si ne može dopustiti nezadovoljstvo i pobunu znatnog dijela radnika od čijeg rada sam tuženik ovisi, ali koji su ujedno i većinski „vlasnici“ tuženika kao njegovi dioničari, prihvatila zahtjev radnika i organizirala referendum među radnicima. Činjenica je da se 81% svih radnika zaposlenih kod poslodavca, koji su glasovali na referendumu, odnosno ukupno 86 radnika od 106 koliko je glasovalo (ukupno je kod tuženika zaposleno 127 radnika tako da 21 radnik nije uopće glasovao) izjasnilo da je tužitelj kao radni kolega nepoželjan u društvu odnosno da je protiv povratka tužitelja na posao i protiv rada i suradnje s tužiteljem u radnom okruženju. U društvu K.-V. d.d. ni jedan dioničar nema udio veći od 2% temeljnog kapitala, radnici K.-V. d.d. koji su imali mogućnost glasanja, od njih 127, ukupno njih 104 članovi društva E.- K. d.o.o. i time imaju u vlasništvu dionice koje čine 19,67% temeljnog kapitala društva, a dodatno su većina njih ujedno i vlasnici društva preko udruge Malih dioničara te imaju još dodatne dionice u vlasništvu koje čine 47,33% temeljnog kapitala društva tako da su radnici društva zapravo većinski vlasnici dionica društva tuženika. Ovaj podatak potvrđuje navod tuženika da je uprava tuženika morala postupiti po zahtjevu radnika tuženika da se organizira referendum jer se radilo o zahtjevu „vlasnik“ odnosno dioničara tuženika kojeg uprava kao volju dioničara mora poštivati i provesti, a isto se odnosi i na postupanje uprave tuženika po dobivanju rezultata referenduma. S obzirom da se radi o javno izraženom mišljenju i stavu
velike većine radnika, a ujedno i većinskih dioničara, tuženika da tužitelj nije poželjan kao radni kolega, to je tuženik postupio kako tužitelj navodi. Referendum je proveden na izričito traženje radnika i dioničara tuženika, organizacija i provedba referenduma nisu stvorili uvredljivo i ponižavajuće okruženje za tužitelja jer je do referenduma upravo došlo zato što je tužitelj svojim ranijim ponašanjem i postupanjem prema radnicima i prema društvu tuženika sam stvorio stav tih istih radnika, a ujedno i dioničara, tuženika o tužitelju i o tome da ne žele da im bude niti direktor, a još manje njihov radni kolega s kojim bi trebali raditi. Neovisno o tome zašto je došlo do referenduma, ni u kom slučaju nije postojalo uvredljivo i ponižavajuće okruženje za tužitelja već se radilo isključivo o nezadovoljstvu i negodovanju radnika tuženika spram povratka tužitelja na radno mjesto voditelja operative i činjenice da će morati s tužiteljem svakodnevno raditi, djelovati i komunicirati. Niti organizacijom niti provedbom referenduma niti bilo kojom drugom radnjom tuženik nije uopće, a ponajmanje grubo, povrijedio dostojanstvo tužitelja kao osobe jer sa stvaranjem nezadovoljstva radnika tuženik nije imao ništa već je za to isključivo odgovoran tužitelj svojim ponašanjem i postupanjem (neisplaćeni prekovremeni sati radnicima tuženika za 2018. i 2019. godinu, zapošljavanje osoba na rukovodeća mjesta bez zadovoljavanja uvjeta o stručnoj spremi i minulom radnom stažu, radnje uznemiravanja i vrijeđanja - Mobing - prema radnicima tuženika). Nadalje, tuženik je, odnosno uprava tuženika, organizacijom referenduma pa nakon toga i postupanjem sukladno rezultatima istog samo nastojao onemogućiti nastanak štete za samo društvo pa time i za radnike, a onda i obitelji radnika, onemogućiti poremećaje u poslovanju tuženika, zaštiti radnike i održati normalno poslovanje tuženika te je u cilju postizanja navedenog ocijenio da bi ostanak tužitelja na mjestu voditelja operative i na poslu s ostalim radnicima zasigurno prouzročilo brojne probleme u vidu poremećaja radne atmosfere i međuljudskih odnosa, potencijalnih verbalnih i fizičkih sukoba, neizvršenja poslova itd. Potpuno je neosnovan navod tužitelja da bi isti na referendumu bio difamiran i omalovažen jer iz samog referenduma pa niti iz pitanja postavljenog na referendumu, a niti rezultatima referenduma ne proizlazi bilo kakva difamacija niti omalovažavanje tužitelja već jednostavno izražavanje mišljenja pretežnog dijela radnika tuženika o tome da je tužitelj nepoželjan kao radni kolega. Tako izraženo mišljenje nije podobno da se objektivno smatra ponižavajućom, omalovažavajućom i sl. radnjom odnosno postupkom. Što se tiče pravne i činjenične osnove tužbe i samog tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da je tužba prema naznaci u istoj podnesena radi zaštite od uznemiravanja, no pritom se nigdje niti u historijatu tužbe niti u petitu iste na bilo koji način spominje niti traži zaštita od uznemiravanja pa je očito da je tužba zasnovana na osnovi različitoj od uznemiravanja. S druge strane, ako se radi o zaštiti od uznemiravanja, onda je tužitelj sukladno odredbama Zakona o radu, ali i Pravilnika o radu tuženika trebao pokrenuti postupak zaštite dostojanstva te podnijeti tuženiku odnosno imenovanoj osobi tuženika pritužbu te tražiti zaštitu sukladno propisanoj proceduri. Očito je da to tužitelj nije učinio pa je prema mišljenju tuženika ova tužba nedopuštena i preuranjena. Nadalje, iako tužitelj nije naznačio pravnu osnovu tužbe, naročito točke 2. tužbenog zahtjeva, tuženik zaključuje da je riječ o popravljanju neimovinske štete, u kojem slučaju moraju biti ispunjene sve zakonske pretpostavke, mora biti riječ o štetnoj radnji i o štetniku. Tuženik niti jednom svojom radnjom ili postupkom nije počinio nikakvu štetnu radnju. Organiziranje referenduma među radnicima na zahtjev istih tih radnika, ali i dioničara tuženika, ne može predstavljati i ne predstavlja štetnu radnju već zakonitu radnju tuženika kao pravne osobe, trgovačkog društva i poslodavca. Nadalje, s obzirom da nema štetne radnje, ali i da nema štete, tuženik nikako ne može biti štetnik pa time niti odgovoran za naknadu odnosno popravljanje te iste neimovinske štete. U ovome što tužitelj stavlja na teret tuženiku nema nikakvog uznemiravanja tužitelja ili barem ne uznemiravanja u objektivnom smislu na način da se radi o radnji koja bi mogla prouzročiti uznemirenje, a isto tako nema nikakve povrede tužiteljevog ugleda, časti i dostojanstva budući da je riječ o ugledu, časti i dostojanstvu koje, imajući u vidu od koga je potekla inicijativa za organizaciju referenduma i kakvi su rezultati referenduma, koji nisu niti postojali, barem što se tiče ugleda, časti i dostojanstva tužitelja kao bivšeg direktora, radnog kolege i šefa. Postupak tuženika oko provedbe referenduma nije bio usmjeren protiv tužitelja kao osobe već je proveden zbog traženja radnika i dioničara (budući da je prema informacijama koje je uprava tuženika dobila od radnika, i ranije tužitelj imao problema u odnosu s drugim radnicima i da je i ranije postojalo nezadovoljstvo ostalih radnika s odnosom tužitelja prema njima) i da bi neuvažavanje stajališta i mišljenja pretežnog dijela radnika moglo, pogotovo u vrijeme aktualne pandemije i gospodarskih i ostalih problema uzrokovanih njome, dovesti do općeg negodovanja velike većine radnika i time velikih problema u poslovanju tuženika, što je uprava tuženika morala prepoznati i reagirati. Dakle, osim što nije bilo štetne radnje, što nije bilo štete, namjera tuženika nije bila nanošenje štete tužitelju već zaštita tuženika i njegovih radnika od nastanka štete njima. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te smatra da je iznos od 50.000,00 kuna, kad bi bile ispunjene sve ostale pretpostavke osnovanost tužbenog zahtjeva, višestruko previsok i neprimjeren svim navedenim okolnostima. Sukladno svemu navedenom tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o radu od 12. kolovoza 2015. (stranica 4-5 spisa), izvršio uvid u fotografiju referendumskog pitanja (stranica 6 spisa), referendumski listić (stranica 7 spisa), pročitao zapisnik (stranica 8, 12 spisa), Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (stranica 9-11 spisa), iskaz svjedoka I. K. (stranica 63-65 spisa), M. B. (stranica 65-66 spisa), Z. P. (stranica 66-67 spisa), S. J. (stranica 101-103 spisa), M. G. (stranica 103-104 spisa) i iskaz tužitelja (stranica 104-105 spisa), te je izvršio uvid u drugu spisu priležeću dokumentaciju.
4. Tuženik se na ročištu 23. studenoga 2022. usprotivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 21. studenoga 2022.
4.1. Iz sadržaja podneska tužitelja od 21. studenoga 2022. proizlazi da u njemu obrazlaže pravnu osnovu tužbe i dopunjava činjenične navode koji su se u međuvremenu dogodili.
4.2. Odredbom članka 191. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZPP) je propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Prema tome, obrazlaganje pravne osnove i dopuna navoda koje je tužitelj učinio u podnesku od 21. studenoga 2022., suprotno stavu tuženika, ne predstavlja preinaku tužbe.
5. Prije svega valja utvrditi pravnu osnovu tužbe. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nije naznačio pravnu osnovu tužbe, pa da je nejasno radi li se o tužbi za zaštitu od uznemiravanja ili o tužbi za naknadu neimovinske štete.
5.1. Zaštita od uznemiravanja se prosuđuje prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12. – dalje u tekstu: ZSD) kojim je u članku 3. stavku 1. propisano da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije) koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da se na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju. Jednako tako tužitelj je radi zaštite dostojanstva od uznemiravanja trebao postupiti u skladu s odredbom članka 134. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. - dalje u tekstu: ZR) kojim je propisan postupak zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja.
5.1.1. Drugim riječima, u tužbi za zaštitu od uznemiravanja kao oblika ponašanja mora biti naznačeno da se radi o neželjenom ponašanju (koje podrazumijeva činjenje ili nečinjenje), da su aktivni subjekti tog ponašanja bilo poslodavac, bilo odgovorna osoba ili drugi radnici poslodavca ili druge osobe s kojima uznemiravani dolazi u obzir, da je takovo ponašanje potaknuto (motivirano) nekom od zakonom zabranjenih, taksativno navedenih osnova, da takovo ponašanje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
5.2. Tužitelj je u tužbi samo naznačio da je tužbu podnio radi zaštite od uznemiravanja, time da se u činjeničnom supstratu tužbe nije pozivao na nedopušteno ponašanje tuženika odnosno radnika tuženika prema njemu, a koje bi bilo motivirano jednom od taksativno navedenih zabranjenih osnova. Također na ročištu 16. veljače 2023. je pojasnio osnovu tužbe na način da ustvari zahtijeva naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na radu kod tuženika (povreda prava na čast, ugled i dostojanstvo), a koje mu je povrijeđeno provedbom referenduma od strane radnika tuženika, time da provođenje referenduma predstavlja samo štetnu radnju.
5.3. Prema tome u ovom predmetu nisu mjerodavne odredbe ZSD-a koje se odnose na uznemiravanje, niti se na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja odnosno na presuđenje u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe članka 134. ZR-a, već su, budući se radi o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na radu, mjerodavne odredbe članka 1045., članka 1046., članka 1100. i članka 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 121/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. - dalje u tekstu: ZOO), te članka 7. stavka 5. i članka 111. ZR-a.
5.4. Ovaj sud nalazi potrebnim osvrnuti se i na navod tužitelja iz podneska od 21. studenoga 2022. po kojem bi se usprkos tome što uznemiravanje nije uzrokovano jednom od osnova predviđenih ZSD-om, trebalo ovaj slučaj promatrati kao „mobing“ i postupiti u smislu odredbe članka 134. ZR-a, te članka 3. i članka 17. ZSD.
5.4.1. Prema stavu ovoga suda u ovom predmetu nije riječ niti o „mobingu“, jer "mobing" kao specifični oblik ponašanja na radnom mjestu predstavlja sustavno i učestalo psihičko i moralno zlostavljanje i ponižavanje druge osobe sa ciljem ugrožavanja njegova ugleda, časti, dostojanstva, a tužitelj činjenično upire samo na provedbu referenduma od 24. veljače 2020., koji evidentno ne predstavlja sustavno i učestalo zlostavljanje. Uostalom kod "mobinga" se radi o povredi prava radnika izvan osnova predviđenih odredbama ZSD-a, na koji se ne primjenjuju odredbe ZSD-a, već je to pravni standard zbog kojeg radniku može pripadati eventualno samo pravo na naknadu štete u smislu odredbi ZR-a i ZOO.
6. Predmet spora je, obzirom na iznijeto, zahtjev tužitelja da se utvrdi da je provedbom referenduma od strane tuženika 24. veljače 2020. povrijeđeno njegovo pravo na čast, dostojanstvo i ugled, kao i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koja mu je prouzročena provedbom navedenog referenduma.
7. Pretpostavke odgovornosti za štetu propisane su odredbom članka 1045. stavka 1. ZOO-a kojim je uređeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, time da je člankom 1046. ZOO šteta definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje odredbom članka 19. ZOO je propisano da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, time da se (stavak 2.) pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
7.1. Dakle da bi tužitelj ostvario pravo na naknadu neimovinske štete, on je dužan dokazati sve pretpostavke za postojanje odgovornosti tuženika za nastalu mu štetu (štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost). Da bi dokazao postojanje štete, tužitelj mora dokazati da mu je štetnom radnjom povrijeđeno određeno pravo osobnosti, a kada traži naknadu neimovinske štete u novcu (pravičnu novčanu naknadu) mora kao pretpostavku dokazati takvu težinu povrede prava osobnosti i okolnosti pod kojima je do nje došlo koje opravdavaju dosudu takve naknade.
8. Utvrđeno je i nesporno među strankama:
- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu 12. kolovoza 2015. za radno mjesto Voditelja operative i zamjenika direktora društva,
- da je u razdoblju od 6. prosinca 2015. do 13. veljače 2020. tužitelj obnašao funkciju direktora društva kada je opozvan odlukom Nadzornog odbora i vraćen na radno mjesto sukladno Ugovoru o radu od 12. kolovoza 2015. ,
- da je tuženik, nakon smjene tužitelja sa mjesta direktora, 24. veljače 2020. proveo referendum među radnicima sa pitanjem: "Želite li DA/NE bivši direktor ostane zaposlenik K.-V. d.d. nakon svih događanja i optužbi za koje ga se tereti?",
- da je tuženik, nakon provedenog referenduma, donio 6. ožujka 2020. Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju uz obrazloženje da je poslodavac 24. veljače 2020. po traženju radnika organizirao referendum među radnicima na kojem se 81% svih zaposlenih radnika koji su glasovali izjasnilo da je radnik, ovdje tužitelj, nepoželjan u društvu te su radnici protiv njegovog povratka na posao i radno okruženje, a obzirom da se radi o javno izraženom mišljenju i stavu velike većine radnika njegov ostanak u radnom odnosu na mjestu voditelja operative prouzročio bi brojne probleme u vidu poremećaja radne atmosfere i međuljudskih odnosa.
9. Kraj nespornih utvrđenja, ovaj sud je radi utvrđenja svih elemenata odgovornosti za štetu saslušao svjedoke predložene po tužitelju i tuženiku te tužitelja.
9.1. Svjedokinja S. J. je iskazala da je od 13. veljače 2020., a nakon smjene M. Š., imenovana direktoricom tuženika, da je M. Š., kad je smijenjen s mjesta direktora, i dalje ostao zaposlenik tuženika na radnom mjestu šefa operative. Radnici su bili ogorčeni činjenicom da će Š. i dalje ostati raditi kod tuženika, jer im je, dok je obnašao dužnost direktora, smetalo njegovo ponašanje, vrijeđao ih je, nedolično se ponašao, bio je alkoholiziran, nije im isplaćivao prekovremene. Na mjestu voditelja operative tužitelj bi i dalje bio u kontaktu sa radnicima jer se radi o radnom mjestu koje je odmah iza direktora. M. G. ju je nazvao nakon smjene direktora i rekao da neće dopustiti da M. Š. uđe u zgradu i da će pred tvrtku parkirati traktore. Nakon toga kod nje je došao M. B. koji joj je predložio da se provede referendum među zaposlenim djelatnicima tuženika s referendumskim pitanjem žele li isti ili ne da M. Š. nakon svih događanja i radnji istoga ostane zaposlenik tuženika. Ona.je na taj prijedlog pristala i tako je smirila radnike. Nakon toga su smislili kako će se referendum provesti, I. K. je dan zadatak da osmisli referendumsko pitanje, izradi glasačke listiće. Postavljena je kutija koja je bila oblijepljena sa otvorom na vrhu, isprintano je listića u broju koji je odgovarao broju zaposlenih radnika, glasalo je 106 radnika od čega se 86 izjasnilo da tužitelj mora otići. Glasovanje je najprije obavljeno u upravi društva, po tom u radioni, a nakon toga su I. K. i A. Ć. išli po terenu i obavljali glasovanje. Nitko od radnika na terenu nije imao nikakvih pitanja, jer su svi o glasanju bili obaviješteni od M. B.. M. B. joj se obratio izričito riječima: "Idemo napraviti referendum jer će sigurno pasti." M. B. je osoba koju je M. Š. zaposlio, među njima je u početku sve bilo u redu, međutim nakon nekog vremena su se razišli. M. B. je zamišljao da on bude direktor, čak je i V. T. koja je bila član nadzornog odbora, pitao kakve su šanse da on bude direktor. M. B. je bio kolovođa za smjenu M. Š. i on je u tom smislu instruirao radnike. Među radnicima je bilo i onih nisu bili za smjenu M. Š.. Nakon što je referendum proveden ona je dala Š. izvanredni otkaz, s čime se složilo i radničko vijeće. Za cijelo vrijeme događaja koje je opisala bila je direktor firme. Protiv odluke o otkazu tužitelj je pokrenuo postupak, u istome je uspio, tražio je povratak na posao, ali mu je novi direktor ponovno dao otkaz, jer je protiv tužitelja potvrđena kaznena prijava. Sve se vrlo brzo odigralo, ona je postala direktorica 13. veljače 2020., a referendum je održan 20. veljače 2020., ona nije mogla dati tužitelju otkaz jer je on svega desetak dana bio voditelj operative, a već su ga imali. Cijela svrha provođenja referenduma bila je da se M. Š. pokaže da nije dobrodošao i poželjan u firmu, zbog svega što je radio kao direktor, oštetio firmu i sve što je naprijed navela. Tvrtka je u trenutku kad je preuzela funkciju direktorice, bila u plusu. Tužitelj je upravo iz razloga koje je navela (oštetio firmu, nije isplaćivao prekovremen, vrijeđao radnike i dr.), smijenjen s mjesta direktora. Nakon što je tužitelj počeo raditi na mjestu voditelja operative, njegov odnos sa svjedokinjom je bio vrlo korektan i u tom kratkom razdoblju suradnje nije postojao nikakav razlog zbog kojeg bi tužitelju valjalo dati otkaz na mjestu voditelja operative. Nakon što ju je G. nazvao da će doći traktorima pred tvrtku ona je rekla da se smiri, da to tako ne može, da su ipak civilizirani. Društvo je tada bilo u predstečajnoj nagodbi. Tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika. Postupak predstečajne nagodbe započeo je za vrijeme direktorskog mandata gdina. Ž. koji je bio direktor prije M. Š.. Postupak predstečajne nagodbe trajao je 5 godina, od toga je 4 godine i 3 mjeseca Š. bio direktor. Za vrijeme trajanja predstečajne nagodbe, tuženik je otplatio sve svoje obveze prema predstečajnoj nagodbi. Za vrijeme mandata M. Š. radnicima su isplaćene sve plaće i misli da nisu vođeni nikakvi postupci u vezi istih.
9.2. Svjedok M. G. je iskazao da je kad je Š. smijenjen s direktorskog mjesta ostao raditi na radnom mjestu šefa operative, radilo se o radnom mjestu koje je prvo do direktora. Š. je smješten u svjedokov ured i sa njim je bio desetak dana, za to vrijeme je dolazio na posao, ali nije ništa radio. Po opisu posla morao je izlaziti na teren, ali to nije radio. Za to vrijeme nitko nije komunicirao sa Š. osim svjedoka, nisu ga pozdravljali. Zabranjeno im je bilo komunicirati sa Š.. Čak je i svjedok imao neugodnosti jer je komunicirao s njime. Nakon tog tužitelj je otišao na godišnji odmor i više se nije vratio. Njegovim odlaskom na godišnji odmor promijenili su brave na svim ulaznim vratim, razlog promjene brava je upravo Š., promjenu brava naredila je direktorica. Nije ni znao da se organizira bilo kakav referendum, samo je u jednom trenutku osvanula kutija za glasanje. Kutija je najprije bila u uredu, a potom je I. K. uzeo kutiju i išao po terenu provoditi glasovanje. Kad misli teren, misli svako radilište, radnike na terenu, npr. kosci, građevinski radnici. Takvih radilišta bilo je 20-ak. Kad je pitao Kiša kako to provode da ne poštuju proceduru on mu je rekao da pita
direktoricu.
Svjedok
je
glasao
protiv. Nakon što je proveden referendum imali su sastanak radnika gdje su komentirali Š. odlazak, te su rekli kako treba smijeniti nadzorni odbor i sadašnju direktoricu jer ne znaju raditi dok je M. Š. znao posao, dolazio među ljude, organizira rad. Sama direktorica J. je priznala da je ona samo bila marioneta i da će ona odraditi sve što od nje bude tražio nadzorni odbor. Tužitelj dok je bio u uredu sa svjedokom nije radio jer mu nitko nije dao posao, a posao mu je trebala dati direktorica. Jednom prilikom došla je djelatnica zaštite na radu S. A. u svjedokovu kancelariju i dala mu je alkotest, najprije svjedoku, a potom i tužitelju, time da nitko drugi u firmi nije alkotestiran. Ne zna tko je bio inicijator referenduma, ne zna tko ga je pokrenuo. Inicijator otkaza tužitelju je S. Ž.. M. B. je bio djelatnik tuženika 3 godine, sa SSS, automehaničar koji je radio na mjestu šefa mehaničarske radione. Nakon nekog vremena počeo je odlaziti na teren gdje je huškao ljude protiv M. Š., a to je saznao od svog nećaka (M. V.) koji mu je rekao da će M. dobiti otkaz jer je tako rekao B. i da B. pretendira na funkciju prokuriste firme, u čemu mu je Š. smetao.
Nakon što je Š. opozvan s funkcije direktora i počeo raditi kao voditelj operative nitko nije zaposlen na radnom mjestu voditelja operative niti je itko radio na tom radnom mjestu osim Š.. Tek dva mjeseca nakon odlaska Š., zaposlen je J. na mjestu voditelja operative. Na radnom mjestu voditelja operative bio je zaposlen i K. ali kad je Š. smijenjen on je pobjegao kući i više nije dolazio na posao. Ne zna kada je prestao radni odnos J. K. kod tuženika. Nitko mu nije izričito zabranio komunikaciju s tužiteljem ali su djelatnici svojim ponašanjem ukazivali da im smeta svjedokova komunikacija s tužiteljem, npr. nisu ga pozdravljali, okretali su mu leđa. Nakon odlaska Š. na računu tvrtke ostalo je 7 miliona kuna.
9.3. Svjedok I. K. je iskazao da je 2020. godine radio na radnom mjestu informatičara kod tuženika, da je, ne sjeća se točno kada, pozvan u ured tadašnje direktorice S. J. koja mu je rekla da će se provesti referendum i da sve pripremi za provedbu istog. Tom prilikom mu je direktorica rekla da će se radnici na referendumu izjašnjavati hoće li da bivši direktor M. Š. i dalje ostane raditi kod tuženika ili će dobiti otkaz. Nije mu pri tome rekla tko je inicirao provođenje referenduma. Pripremio je listiće za provedbu referenduma, kutiju i referendum je najprije provođen u prostorijama tuženika a potom su kolegica A.i on uzeli tu kutiju i listiće i provodili referendum na terenu. Referendum, zna sigurno, nije trajao jedan dan, misli da je trajao dva ili tri dana. Kutija s listićima je najprije stajala na jednom mjestu u uredu, potom je premještena u radionicu, a na kraju su on i kolegica Ana s kutijom i listićima išli po terenu i na taj način su i terenski radnici glasovali. Terensko glasovanje provođeno je u krugu 50 km od sjedišta tuženika i doslovce se provodilo na njivama, kanalima, bilo gdje, gdje su u tom trenutku radnici tuženika zatečeni. Ovakav način provođenja referenduma naložen im je od strane direktorice tuženika, time da im nije ništa posebno obrazlagala zašto referendum trebaju provoditi na taj način. Svi radnici su znali zbog čega se referendum provodi i nisu im morali posebno ništa objašnjavati. Poznaje tužitelja, bio mu je direktor dvije godine, i njegov odnos prema sebi opisuje kao korektan, nije bilo povišenih tonova, obezvrjeđivanja i slično. Svjedok kao IT-ovac radi u svom uredu tako da nije mogao svjedočiti kakav je tužitelj bio prema radnicima, prema upravi. Eventualna govorkanja, priče ne uzima zdravo za gotovo, ništa bitno dok se sam ne uvjeri u istinitost ili neistinitost rečenog. Bio je iznenađen samim provođenjem referenduma jer nije čuo da bi se to tako radilo, ali nije bio upućen u samo ustrojstvo tvrtke da bi znao da li se to radi ili ne, postupio je po nalogu direktorice. Nakon što mu je direktorica tuženika rekla koja je svrha referenduma, uobličio je referendumsko pitanje. Direktorica je najprije predložila da budu dva listića, pri čemu će se na jednom listiću zaokruživati DA, a na drugom listiću NE. Njemu to nije imalo smisla, pa je uobličio referendumsko pitanje koje je direktorica tuženika odobrila. Nije siguran da li su listići imali redne brojeve, time da je isprintan točno onoliki broj listića koliko je bilo zaposlenih. Tekst listića je bio u svjedokovu računalu, time da je on isprintao točno onoliko listića koliko je bilo zaposlenih, naknadno nije ispisivao listiće, međutim da je netko išao u njegovo računalo to je mogao učiniti. Predložak listića je bio na njegovom računalu i on ga nije nikome dao, ali nakon što su listići za vrijeme trajanja referenduma pušteni "u javnost" tada je svatko mogao sadržaj tog listića na bilo kojem kompjuteru prepisati i isprintati. Napominje da je njegovo računalo bilo zaštićeno lozinkom. Koliko zna, M. Š. nije bio dan na uvid referendumski listić odnosno referendumsko pitanje niti mu je bilo dano da vidi broj tih listića. Ukoliko je kutija preko dana bila u uredu, time da je tada bila u uredu kod svjedoka, onda je u uredu ostala i preko noći, s time da je on zaključao svoj ured. Ukoliko je kutija bila u radionici tada je tamo ostala i preko noći time da se i radionica zaključavala. Jedan ključ svjedokovog ureda imao je svjedok, a drugi je bio u stolu tajnice direktorice tuženika. Ne zna koliko je ključeva bilo u radionici. M. Š. nije na bilo koji način sudjelovao u brojanju, kontroli glasačkih listića niti ga je itko na to upozorio. Referendumska kutija je bila
kartonska, oblijepljena da se ne može otvoriti, a potom oblijepljena bijelim papirom i na istu je nalijepljen listić s referendumskim pitanjem. Referendumske glasove prebrojavala je tročlana komisija, svjedok, kolegica A. i A. S. koja je bila zapisničar. Na pitanje da li su glasali svi radnici zaposleni kod tuženika odgovara da je ostalo još listića pa pretpostavlja da nisu svi glasovali. Postojao je popis radnika, prilikom uručenja glasačkog listića, svaki radnik kojemu je uručen glasački listić potpisao se na taj popis. Prilikom prebrojavanja glasačkih listića kod svjedoka se nije javila nikakva sumnja u legitimnost provedenog referenduma. Što se tiče govorkanja radnika o tužitelju znao je čuti da su se žalili kako je tužitelj znao podići glas na radnike odnosno vikati. Tuženik je u vlasništvu dioničara, a dioničari su većinom radnici i bivši radnici tuženika. Za vrijeme dok je tužitelj bio direktor tuženika bilo je govora da će tuženik kupiti paket od 20 i nešto posto dionica od strane županije, s time da misli da je to i realizirano. Kad je čuo od kolega da je tužitelj znao podići glas na radnike, nije mu rečeno zašto je to učinio i u kojim situacijama.
9.4. Svjedok M. B. je iskazao da je od kraja 2017. do 2020. radio kod tuženika na radnom mjestu poslovođe mehanizacije i po potrebi je bio voditelj mehanizacije, u svibnju 2020. postao je koordinator. Prije nego što je održan referendum na kojem je odlučivano treba li tužitelj ostati raditi kod tuženika ili ne, bio je održan sastanak, taj sastanak je sazvala tadašnja direktorica tuženika S. J., istom su bili nazočni voditelji – poslovođe tuženika, članovi nadzornog odbora, članovi uprave, ljudi iz administracije, svjedok i direktorica S. J.. Predmet sastanka je bilo što napraviti u odnosu na M. Š. bivšeg direktora tuženika, direktorica tuženika je predložila da se provede referendum kako bi se kod ljudi provjerilo da li žele da tužitelj i dalje ostane u firmi ili da mu se da otkaz. Direktorica tuženika nije navela zašto je to potrebno. Na tom sastanku nisu iznošene nikakve nepravilnosti u radu bivšeg direktora, već je odlučeno da će se napraviti kutije u koju će se ubacivati listići gdje će radnici odgovorom na pitanja DA ili NE na listiću odlučiti o sudbini tužitelja, odnosno da li će i dalje ostati raditi u firmi ili će dobiti otkaz. Tužitelj kao direktor je radio svoj posao, prema svjedoku je bio ok, odrađivao je radne zadatke koje mu je on zadao i to je to. U svakom poslu ima sukoba i nesuglasica time da ne zna da li je netko imao nešto protiv direktora Š.. Njega direktor Š. nije vrijeđao, nije ga uznemiravao, ne zna za druge ali misli da nije ni njih. Koliko zna, tužitelj za vrijeme mandata nije imao propusta u radu, trudio se uvijek iznaći najbolje rješenje i da firmi ostane što više novca. Svjedok nije nikada bio uskraćen po pitanju plaće, a što se tiče prekovremenih, koliko se sjeća isti su isplaćeni. Tijekom provođenja referenduma radnici su isti komentirali svako na svoj način, pa je netko rekao da je to u redu, drugi da nije. Kod provođenja referenduma kutija je bila najprije u radioni a potom su dvije ili tri osobe obilazile radnike na terenu, na gradilištima radi provođenja referenduma. Ne sjeća se, odnosno ne zna kakav je bio odnos između tužitelja i bivše direktorice S. J.. Poznato mu je da je tuženik sklopio predstečajnu nagodbu, da su se obveze iz iste ispunjavale kvartalno kao i da je po istoj postupljeno negdje pred kraj svjedokovog radnog odnosa kod tuženika. Za vrijeme dok je M. Š. bio direktor kupovala se mehanizacija, oprema za radionicu, vozila. Koliko se sjeća za vrijeme njegovog radnog odnosa kod tuženika račun nije bio u blokadi. U trenutku kada je tužitelj razriješen s funkcije direktora, račun tuženika bio je u plusu, misli da se radilo o milionima kuna, ali ne zna u kojem točno iznosu. Od trenutka razrješenja tužitelja sa funkcije direktora do provođenja referenduma proteklo je tjedan ili dva vremena. Godišnjim planom je predviđena nabavka mehanizacije, da se nabavka vršila po proceduri prikupljanja ponuda od kojih je onda izabirana ona koja je bila najpovoljnija, tako su npr. nabavljeni traktori, nove ruke, malčeri, bageri. Nije bilo nikakve sumnje u postupak provođenja nabave mehanizacije. Sjeća se da je nabavljena i drobilica koja je trebala biti postavljena u reciklažnom dvorištu na zemljištu koje je tuženik kupio u industrijskoj zoni ali nema saznanja o nikakvim sumnjivim radnjama glede nabave iste, time da ne zna ni da li je reciklažno dvorište u funkciji. Nije osobno na bilo koji način sudjelovao u iniciranju provođenja referenduma. Ne sjeća se da li je na sastanku glede provođenja referenduma izrazio ikakav stav glede referenduma. Nakon što je referendum proveden radnici su dvojako reagirali, jedni su rekli da je u redu, drugi da nije. Dionice tuženika imali su radnici i bivši radnici. Odluke kod tuženika donosi Uprava, ne radnici. Nema saznanja da su ikakve odluke donošene od strane radnika, niti su odlučivali o ničijem otkazu niti uvjetovali rad Uprave, mogli su dati prijedlog u smislu poboljšanja rada. Znalo se dogoditi da su radnici, koji su radili negdje na terenu, svojim poslovođama iznositi primjedbe na rad radnika koji su zabušavali, nisu odrađivali normu. Na sastanku na koji su došli po pozivu direktorice J. svi nešto rekli pa tako i svjedok.
9.5. Svjedok Z. P. je iskazao da je od 1992. godine radio kod tuženika kao vozač, da je oduvijek bio na strani M. Š. tako da mu kolege nisu pričale o provođenju referenduma. Jedino mu je M. F. rekao da će biti održan referendum, i to svega par dana prije nego je isti održan, kao i da će predmet referenduma biti smjena direktora odnosno da će se radnici izjasniti hoće li da Š. i dalje ostane raditi kod tuženika ili ne. Ne zna tko je želio smijeniti tužitelja, zna da su bile dvije "struje", jedni su bili uz M. Š., a drugi protiv. Ne zna što su radnici zamjerali tužitelju, niti je ikada kolege o tome pitao. Zna da kad je M. Š. došao za direktora sve je krenulo u dobrom smjeru, sklopljena je predstečajna nagodba, obnovio je vozni park, kupio bagere, imali su posla, bio je korektan prema radnicima, kakav direktor i mora biti. Prema svjedoku se nikada nije odnosio na način da bi ga vrijeđao, omalovažavao, vikao na njega. Zna da su za vrijeme referenduma sa glasačkom kutijom obilazili radnike tuženika i to na način da su im dolazili kući, subotom i nedjeljom. Kod svjedoka nisu bili, nije bio pozvan niti obaviješten da sudjeluje u prebrojavanju glasova. Za vrijeme mandata M. Š. bile su im uredno isplaćene sve plaće, također isplaćeni su im svi zaostaci koje su imali još iz vremena kad je direktor tuženika bio g. V. Ž. Ne zna koliko dana je provođen referendum. Svjedok je dobio izvanredni otkaz time da je za vrijeme mandata direktorice S. J. velik broj radnika dobio otkaz, u pravilu se radilo o radnicima koji su bili na strani M. Š.. Kao razlog za izvanredni otkaz pripisano mu je da mu je u kamionu falilo 10 litara nafte.
9.6. Tužitelj M. Š. je iskazao da je s mjesta direktora smijenjen 13. veljače 2020., bio je četvrtak. Idućeg dana došao je na posao, posjetio je gospođu S., čestitao joj na funkciji. Ona ga je tada molila da joj pomogne da ostane raditi na mjestu prema ugovoru o radu, jer ona je friška kao direktorica i ne snalazi se. Nakon toga otišao je na poslovni sastanak, a kada se tog istog dana vratio bile su promijenjene sve brave na ulaznim vratima kako bi mu se van radnog vremena onemogućio dolazak u firmu. I odmah u ponedjeljak otišao je na godišnji par dana i došao raditi. Taj ponedjeljak telefonski ga nazvala direktorica S. J. i pitala ukoliko ne naprave neki sporazum da će mu dati izvanredni otkaz. To je bilo prije održavanja referenduma. Tada su ga prebacili u ured kod M. kod kojega je bio 7 do 10 dana. Tražio je direktoricu da mu da nešto za raditi, ona mu je rekla da prati natječaje, što je radio i obavještavao direktoricu i u tih 7 dana dva puta je bio kod direktorice. Referendum je sproveden kad je bio na godišnjem. Ljudi iz firme s kojima je bio u kontaktu su mu javili za provođenje referenduma i da postoji kutija koja je bila u uredu, potom je stajala u mehaničkoj radioni, a onda su je seljakali po gradilištima. Samo provođenje referenduma na ovakav način za tužitelja je bilo ponižavajuće, omalovažavajuće, osjećao se kao govno, pogotovo jer je nakon toliko godina rada kod tuženika, bez plaće, u izvanrednim situacijama, poplava, i slično, maksimalno davao od sebe, maknut na ovakav način. Van firme, ljudi s kojima je surađivao u H. v. su saznali za ovo i komentari su bili da je to van svakog razuma na takav način nekog diskvalificirati. Ljudi s kojima je kontaktirao iz firme M. F., A. K., Z. P., I. K., G., A. Ć. i su mu rekli da su radnici bili izmanipulirani od strane uprave jer da im je rečeno da moraju glasati protiv njega. Nije podnio zahtjev za zaštitu dostojanstva jer nije imao ni kome, a uostalom ta osoba kojoj se mogao podnijeti taj zahtjev bila je Senka Jurić koja mu je i rekla da će dobiti izvanredni otkaz. Iz firme ga se htjelo maknuti jer kad je došao na mjesto direktora 2015. godine., firma je bila u izuzetno teškom financijskom stanju, otvoren je i predstečajni postupak i tada nitko nije htio biti direktor društva. On se uhvatio u koštac s problemima, ispunjavao obveze prema sklopljenoj predstečajnoj nagodbi, isplatio radnicima sve prekovremene, sklapao nove poslove, te je firmu doveo u stanje da je na računu iste u trenutku njegovog otkaza bilo 7 miliona kuna, time da je taj iznos i povećan jer su nakon njegovog odlaska Hrvatske vode platile jednu situaciju u iznosu koji je premašivao milijun kuna. Njegov pristup poslu je bio takav da je od svih zahtijevao da odrađuju svoj posao, da naprave ono što se traži od njih, jednostavno je tražio da se radi, a što je mnogima smetalo, pogotovo članovima nadzornog odbora, odnosno šefovima od kojih su neki bili i članovi nadzornog odbora. Njegova smjena kao direktora provedena je tako da nije ni znao što se događa samo mu je tajnica S. S. rekla da se sprema njegova smjena. To mu je rekla u utorak, srijedu, a sjednica je bila u četvrtak. Protiv njega se vodi kazneni postupak. Preuzimanjem direktorske funkcije zatekao je vrlo loš vozni park i mehanizaciju. Radnici koji su išli na teret npr. u košnju vozili su se biciklom ili motorom do mjesta rada. Svake godine je ulagao u modernizaciju mehanizacije, kupovali su se novi strojevi ili stari godinu dvije sa što manje radnih sati. Umjesto starih traktora kupljeni su novi John Deer traktori. Dogovoreni su bolji poslovi za firmu, plaća radnika nije bila bajna ali je bila redovita.
9.7. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je, a nakon što je tužitelj opozvan s mjesta direktora tuženika, direktoricom tuženika imenovana S. J. koja je pošto-poto željela tužitelja odmah eliminirati iz tvrtke, pa je, a ne mogavši mu dati valjani otkaz, obzirom da je nakon smjene s funkcije direktora na radnom mjestu Voditelja operative i zamjenika direktora bio svega nekoliko dana pa nije ni imala opravdan razlog za otkaz, smislila da se organizira referendum u tvrtci gdje će radnici odlučiti o sudbini tužitelja na način da će se izjasniti na postavljeno referendumsko pitanje: "Želite li DA/NE bivši direktor ostane zaposlenik K.-V. d.d. nakon svih događanja i optužbi za koje ga se tereti?".
9.8. Provođenje referenduma tuženik je opravdavao činjenicom da je tužitelj bio nepoželjan među radnicima jer da za vrijeme dok je bio direktor nije isplatio prekovremene sate radnicima tuženika za 2018. i 2019. godinu, zapošljavao je osobe na rukovodeća mjesta bez zadovoljavanja uvjeta o stručnoj spremi i minulom radnom stažu, vršio je radnje uznemiravanja i vrijeđanja (Mobing) prema radnicima tuženika. Tuženik je na ročištu 23. studenoga 2022. naveo da je tužitelj nanio štetu tuženiku, jer da je protiv tužitelja rješenjem Županijskog suda u O., posl.br. Kov-6/2022-19 od 22. ožujka 2022. potvrđena optužnica zbog kaznenih djela tužitelja na štetu tuženika.
9.8.1. Svjedokinja S. J. je iskazala da su radnici bili ogorčeni činjenicom da će Š. i dalje ostati raditi kod tuženika, jer im je, dok je obnašao dužnost direktora, smetalo njegovo ponašanje, vrijeđao ih je, nedolično se ponašao, bio je alkoholiziran, nije im isplaćivao prekovremene, oštetio je firmu.
9.8.2.
Iz iskaza saslušanih svjedoka, kako onih koje je predložio tužitelj (M. G., Z. P.) tako i onih koje je predložio tuženik (M. B., I. K.) proizlazi da su svi imali samo riječi hvale prema tužitelju kao direktoru društva. Tako su iznijeli da je tužitelj kao direktor radio svoj posao, da je znao posao, da je njegovim dolaskom sve krenulo u dobrom smjeru, da je u njegovu mandatu sklopljena predstečajna nagodba i da su obveze tuženika prema istoj uredno izvršavane i naposljetku izvršene, da je dolazio među ljude, da je organizirao rad, da je nakon tužiteljevog odlaska na računu tuženika ostalo preko 7 milijuna kuna, da se tužitelj trudio uvijek iznaći najbolje rješenje i da firmi ostane što više novca, da je isplaćivao radnicima plaće i prekovremene, da im je isplatio sve zaostatke istih, da je bio korektan prema radnicima, nije vikao na njih, omalovažavao ih, vrijeđao, da nije imao propusta u radu, da je obnovio vozni park, kupovao mehanizaciju, opremu za radionicu, da je tvrtka imala posla. Uostalom i svjedokinja S. J . , koja je prvotno iskazivala protivno tužitelju, naposljetku je iznijela da je tužitelj ostavio firmu u plusu te da je sve isplatio radnicima.
9.9. Nadalje tuženik opravdava provođenje referenduma jer da su radnici, kao većinski dioničari odnosno vlasnici tuženika zahtijevali da se tužitelj makne iz firme i da je tuženik morao udovoljiti traženju radnika da sačuva firmu i zadrži radnike.
9.9.1. Prema stavu ovoga suda, tuženik ničim nije dokazao da su radnici tuženika većinski vlasnici - dioničari tuženika i da su kao takovi zahtijevali micanje tužitelja iz firme jer da bi njegovim ostankom u društvu bilo ugroženo poslovanje tuženika. Ovaj navod tuženika je u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku, iz kojih proizlazi da su radnici tuženika bili zadovoljni sa tužiteljem i da nisu imali primjedbi na njegov rad, već da je upravo uprava društva na čelu sa direktoricom S. J. nastojala maknuti tužitelja s radnog mjesta, a time i iz firme, stvarajući među radnicima ozračje koje će rezultirati da se radnici na referendumu izjasne protiv tužitelja. Čak i da su radnici i predlagali da se tužitelja makne iz tvrtke, tada način na koji je to provedeno nije nikako primjeren niti u skladu sa zakonom.
9.9.2. Uostalom tužitelj je, a nakon što je uspio u postupku kojim, među ostalim, traži povratak na posao, zatražio vraćanje na isti, ponovno dobio otkaz, iz razloga što je protiv njega potvrđena optužnica, a potvrđivanje koje je uslijedilo 22. ožujka 2022., dakle nakon donošenja presude Županijskog suda u Z., posl. br. Gž R- 3594/2021-2 od 25. siječnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u O., posl.br. Pr-124/20-13 od 5. studenoga 2021. kojom je pak utvrđeno da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovor o radu od 9. ožujka 2020. ništetna i nedopuštena te naloženo tuženiku vračanje tužitelja na rad. To i nadalje ukazuje kako tuženik ne želi tužitelja u svojim redovima. Naime, ukoliko je tužitelj oštetio tuženika i to je tuženiku bilo poznato još u vrijeme provođenja referenduma i otkazivanja, indikativno je zašto je tuženik čekao više od dvije godine da podnese kaznenu prijavu protiv tužitelja i to baš u vrijeme kada je tužitelj zatražio vračanje na posao, prema pravomoćnoj presudi.
9.9.3. Ovaj sud zaključuje da je provođenjem referenduma tužitelju počinjena šteta povrede prava osobnosti, jer je istim tuženik izravno napao čast, ugled i dostojanstvo tužitelja. Naime, Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.). u članku 35. svakomu jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
9.9.1. Dostojanstvo čovjeka ključni je čimbenik koncepta prava i dužnosti čovjeka. Svako ljudsko biće ima dostojanstvo već samom činjenicom što pripada ljudskom rodu. U ljudskom dostojanstvu svi su ljudi jednaki u svojim pravima i obvezama koja proizlaze iz ljudske prirode. Dostojanstvo je nepovredivo, pripada svakome i to svakome jednako. Ugled i čast vanjske su manifestacije ljudskog dostojanstva kao zbir etičkih vrijednosti koje pojedinac ima kao član određene društvene zajednice. Subjektivno se ugled i čast, kao Ustavom zaštićena dobra, iskazuju kroz uvažavanje okoline i osobni osjećaj vrijednosti. Ustav pruža zaštitu i dostojanstvu kao svojstvu svakog čovjeka, ali i njegovoj vanjskoj subjektivnoj manifestaciji.
9.10. Tužitelj je kao direktor bio sposoban, poduzetan u nastojanju da osigura opstanak tuženika u vrijeme kada je isti bio u teškom financijskom položaju (otvoren predstečajni postupak), pronalazio nove poslove kako bi firma poslovala, a time radnici sačuvali svoja radna mjesta. Modernizirao je tvrtku, obnovio vozni park, poboljšao radne uvjete radnicima, pobrinuo se da se radnicima uredno isplaćuju redovite plaće odnosno da im se isplate zaostaci plaća i prekovremenih, bio korektan prema radnicima. Pored svega toga, tužitelj u jednom trenutku, bez ikakvog logičnog i opravdanog razloga postaje osoba nepoželjna u tvrtci i stavljena na "listu za odstrel" i to upravo od tuženika čiji opstanak se može zahvaliti baš tom tužitelju, i od radnika tuženika koji su njegovom sposobnošću u vođenju firme zadržali svoja radna mjesta. Provođenjem referenduma tuženik je tužitelja izvrgnuo osudi radnog kolektiva, neprimjerenom i ponižavajućem postupanju. Činjenica da je tužitelj, unatoč poslovnim rezultatima koje je imao kao direktor, korektnom odnosu prema radnicima, odjednom javno prozvan da je nepoželjan i da ga se bez ikakvih opravdanog razloga želi maknuti s radnog mjesta, predstavlja vrlo jak udarac na čast, dostojanstvo i ugled tužitelja. Jer čovjek kao socijalno biće želi biti prihvaćen među ljudima, uvažavan, pa konkretna radnja – provođenje referenduma 24. veljače 2020. od strane tuženika i radnika tuženika predstavlja štetnu radnju kojom su povrijeđeni čast, dostojanstvo i ugled tužitelja.
10. Protupravno postupanje tuženika se sastoji u povredi odredbe članka 7. stavka 5. ZR-a prema kojem je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima. Tuženik je provođenjem referenduma postupio suprotno navedenoj odredbi. Ovakvo ponašanje tuženika nije nikako prihvatljivo, ni opravdavajuće, budući je upravo tuženik odnosno direktorica tuženika trebala zaštititi pravo na dostojanstvo tužitelja, i onemogućiti bilo kakve nelegitimne postupke kojima bi se povrijedilo to pravo. Ako je tuženik želio dati otkaz tužitelju tada je to mogao učiniti sukladno Zakonom o radu propisanim načinima, a ne na način na koji je to tuženik izveo. Radni odnos tužitelja je zasnovan ugovorom o radu s tuženikom kao poslodavcem te su prema odredbama ZR jedino oni kao ugovorne strane ovlašteni otkazati taj ugovor, pod pretpostavkama koje taj Zakon propisuje za pojedine vrste otkaza.
11. Naposljetku valjalo je utvrditi ima li tužitelj pravo na novčanu naknadu uslijed povrede prava osobnosti. Pravo na novčanu naknadu uređeno je člankom 1100. stavkom 2. ZOO prema kojem će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Povreda prava osobnosti, ne znači odmah i bezuvjetno pravo oštećenika na isplatu novčane naknade od štetnika, nego će to pravo oštećeniku pripasti tek ako sud nađe da težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja to opravdavaju, odnosno kada se utvrdi da je ta povreda iznimno teška i da je kod oštećenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol zbog povrede ugleda i časti, tj. kada je oštećenik pretrpio iznimno jake napade, koji prema svojem intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda.
12. Tužitelj je iznio da je samo provođenje referenduma na opisani način za njega bilo ponižavajuće, omalovažavajuće, osjećao se kao govno, pogotovo jer je nakon toliko godina rada kod tuženika, bez plaće, u izvanrednim situacijama, poplava, i slično, maksimalno davao od sebe, maknut na ovakav način. Uostalom o tome događaju se pričalo i van firme, među ljudima s kojima je tužitelj kao direktor tuženika poslovno surađivao. Tužitelj je povredu ugleda, časti i dostojanstva iskazivao borbom, pokretanjem sudskih postupaka protiv tuženika kako radi proglašenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. ožujka 2020. nezakonitom i nedopuštenom, tako i pokretanjem ovoga postupka, sve u nastojanju iznalaženja vida satisfakcije narušenih osobnih vrijednosti. Stoga ovaj sud ocjenjuje da je, uzevši u obzir sve naprijed navedeno, iznos od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn primjerena novčana naknada tužitelju zbog povrede prava osobnosti. Na dosuđeni iznosu naknade tužitelju je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od dana podnošenja tužbe 30. ožujka 2020., a ovo u smislu odredbe članka 1103. ZOO- a kojim je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Visina zakonske zatezne kamate određena je u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.), prema kojoj je izmijenjen članak 29. stavak 1. ZOO-a na način da je za ostale odnose broj postotnih poena koji se dodaju na referentnu stopu počevši od 1. siječnja 2023. izmijenjen iz pet u tri.
13. Stoga je u cijelosti valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2020. pa do isplate i odlučiti kao u točci I. izreke presude.
14. U smislu odredbe članka 187. stavka 1. ZPP, kojim je propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, valjalo je odbaciti deklaratorni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je tuženik kao poslodavac provedbom referenduma od 24. veljače 2020., na kojemu su radnici tuženika odlučivali o tome da li žele da tužitelj, ostane zaposlenik društva tuženika, učinio radnje uznemiravanja tužitelja, te mu je na taj način povrijedio čast, ugled i dostojanstvo. To iz razloga što se ovako postavljeni zahtjev odnosi na utvrđenje činjenica, pa je u odnosu na taj dio zahtjeva tužbu valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci rješenja. Sud napominje da je ovako postavljeni deklaratorni zahtjev dopušten ZSD- om, koji se ne primjenjuje u ovome postupku.
15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja i to: sastav tužbe 1.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 20. lipnja 2020. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 8. Točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 30. lipnja 2020. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 25. listopada 2022. u iznosu 375,00 kn (Tbr. 9. točke 5. Tarife), zastupanje na ročištu 23. studenoga 2022. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i zastupanje na ročištu 16. veljače 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), što uvećano za pripadajući iznos PDV-a, daje iznos od 9.843,75 kn o čemu je odlučeno u točci II. izreke presude.
15.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. studenoga 2022. i od 15. veljače 2023. jer se radi o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka.
U O. 16. ožujka 2023.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. K. R., odvjetnik u O.
2. K. Č., odvjetnik u Z.
