REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 294/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić u pravnoj stvari tužiteljice L. R., OIB: … , iz S., zastupane po pun. M. R., odvj. u S. protiv tuženika pod 1) M.N. B. R., OIB:…, pod 2) P. B., OIB:…, pod 3) D. P., OIB:…, pod 4) B. A., OIB:…, pod 5) M. S., OIB:…, pod 6) Z. V., OIB: …, tuženici pod 3), 5) i 6) zastupani po pun. J. A. M., odvj. u S., pod 7) A.Š., OIB: … , pod 8) Z. M., OIB:…, pod 9) I. V., OIB: …, iz S., pod 10) N.V., OIB: …, pod 11) Ž. K., OIB:… iz

S., pod 12) M. P., OIB: … , pod13) N. Š., OIB: … , iz S., pod 14) A.

P., OIB:… , pod 15) M. M., OIB:…, pod16) A. M., OIB:…, tužene pod 7), 8), 15) i 16) zastupane po pun. D. M., odvj. u S., pod 17) M. G. S.,OIB: … , M. B., F., pod 18) P. M., OIB:…, i pod 19) M. M., OIB:…, iz S., ostali tuženici pod 1), 2), 4), 9), 10), 11), 12), 13), 14), 17), 18) i 19) svi iz S., i svi zastupani po

upravitelju zgrade D.-i. d.o.o. S., OIB:…, a

upravitelj po pun. I. Č., odvj. u S., radi isplate, nakon održane glavne i

javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2023. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužiteljice, pun. tuženika pod 3), 4) i 5), zamjenika pun. tuženika pod 7), 8), 15) i 16), te zamjenika pun. upravitelja zgrade, dana 16. ožujka 2023. g.,

p r e s u d i o j e :

I.Dužni su tuženici pod 1) M. N. B. R., OIB:…, pod 2)

P. B., OIB: … , pod 3) D. P., OIB: … , pod 4)B. A., OIB:.., pod 5) M. S., OIB: … , pod 6) Z. V., OIB:…, pod 7) A. Š., OIB:.., pod

8) Z. M., OIB:…, pod 9) I. V., OIB:…, pod10) N. V., OIB:…, pod 11) Ž. K., OIB:…, pod 12) M. P., OIB:…, pod 13) N. Š., OIB:… pod 14) A. P., OIB:…, pod 15) M. M., OIB:…, pod 16) A. M., OIB:…, pod 17) M.G. S., OIB:…, pod 18) P. M., OIB: … i pod 19) M. M., OIB:…, kao suvlasnici zgrade u S.,

anagrafske oznake…., u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iz sredstava zajedničke pričuve zgrade u S., iznos od

1.081,69 EUR/8.150,00 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 16. ožujka 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 48,52 EUR/365,60 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 31. siječnja 2006. g., evidentiranoj pod poslovnim brojem II P 110/06, koju je tužiteljica podnijela protiv suvlasnika stambene zgrade …koje zastupa upravitelj M. D. d.o.o. S., tužiteljica

je navela da je suvlasnica stambene zgrade u S., i to

posebnog dijela zgrade: stana na drugom katu. Suvlasnici da su uredili uzajamne odnose temeljem Međuvlasničkog ugovora te su upravljanje ovom stambenom zgradom povjerili upravitelju t.d. M. D. d.o.o. S.. Tužiteljica da u cijelosti podmiruje svoje obveze plaćanja sredstava zajedničke pričuve. Tuženik da je, temeljem Ugovora od 1. travnja 2004. g., ustupio izvođenje radova na izmjeni drvene stolarije na ovoj zgradi i ugradnji PVC stolarije s roletama od PVC kutije i aluminijskog plašta (lamela) t.d. A. d.o.o. S. te su radovi iz ovog Ugovora

izvedeni tijekom 2004. g. tako da je svim suvlasnicima, osim tužiteljici, izmijenjena drvena stolarija te ugrađena PVC stolarija s roletama. Iako su u stanu tužiteljice započeti radovi na način da je skinuta drvena stolarija s prozorskog otvora daljnji radovi nisu nastavljeni, i to neosnovano i bez ikakvog razloga. Za radove postavljanja PVC zatvora tužiteljica je dobila ponudu od izvođača radova u visini od 8.515,60 kn. Tužiteljica je navela i da je pretrpjela štetu nastalu oštećenjem stana i zatvora prilikom premjeravanja u početnoj fazi radova jer je uslijed skidanja drvene stolarije u stanu tužiteljice i prestanka izvođenja radova tužiteljica imala trošak radi povećanog utroška električne energije od 5.000,00 kn. Radi neosnovanog šikaniranja od strane tuženika tužiteljica da je pretrpjela i nematerijalnu štetu u vidu povrede prava osobnosti radi čega smatra da joj pripada i pravična satisfakcija u iznosu od 2.000,00

kn. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti izmjena drvene stolarije na prozorima stana tužiteljice koji se nalazi u S., drugi kat i ugrađivanje PVC stolarije s roletama od PVC kutije i aluminijskog

plašta (lamela) i isplata ukupnog iznosa od 7.000,00 kn s pripadajućim kamatama, s tim da se tuženik ovih obveza može osloboditi isplatom iznosa od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama.

Rješenjem ovog suda broj II P 110/16 od 24. veljače 2006. g. tužiteljici je vraćena tužba radi ispravka jer su u tužbi kao tuženici navedeni suvlasnici zgrade u

S., bez pojedinačnog navođenja njihovih imena i

prezimena, pa je tužiteljica u podnesku od 17. ožujka 2006. g. kao tuženike označila: pod 1) L. S., pod 2) B. B., pod 3) J. R., pod 4) N.

A., pod 5) M. S., pod 6) Z. V., pod 7) A. Š.,

pod 8) Z. M., pod 9) A. V., pod 10) S. K., pod 11)

Z. P., pod 12) M. M., pod 13) A. M., pod 14) M.

G., pod 15) P. M. i pod 16) M. M..

Tužiteljica je, nadalje, dostavila u spis podnesak od 11. travnja 2006. g. kojim je ispravila tužbu na način da je umjesto tužiteljice pod 1) L. S. označena

N. B.. Umjesto tužene pod 3) J. R. označen je D. P..

U odgovoru na tužbu tuženik pod 2) B. B. potvrdio je da tužiteljici nisu ugrađeni prozori iako je sve svoje obveze prema sredstvima pričuve uredno plaćala.

Cijela situacija da je rezultat samovolje predstavnika suvlasnika N. S., a kasnije njegovog nasljednika M. M.. Na sastancima da se pokušalo doći do nekog rješenja ali bezuspješno. Predložio je da sva šteta koja je nastala bude na teret onih koji su je i prouzročili, a nikako iz sredstava zajedničke pričuve jer su tu sredstva svih suvlasnika.

Na tužbu je odgovorio i tuženik pod 15) P. M. te je naveo da se

slaže s traženjem tužiteljice da joj se ugrade zatvori jer su uredno podmirena sva sredstva zajedničke pričuve, u što se osobno uvjerio, pa joj ti zatvori automatski pripadaju. Zatvori i ugradnja trebaju biti isplaćeni iz sredstava zajedničke pričuve kao i svim ostalim suvlasnicima, dok nastalu štetu treba podmiriti onaj koji je prouzročio, odnosno osobe koje su se protivile ugradnji zatvora.

U odgovoru na tužbu tuženici pod 3) D. P., pod 4) N. A.,

pod 5) M. S. i pod 6) Z. V. prigovorili su aktivnoj legitimaciji

tužiteljice na podnošenje tužbe jer iz tužbe nije vidljivo da je tužiteljica zaista etažni vlasnik za kojeg se predstavlja, a time i suvlasnica zgrade u S.U stanu koji koristi tužiteljica da je ranije živio njen otac A. R., a

tužiteljica da nije dokazala valjan osnov po kojem bi mogla biti inkorporirana u Međuvlasnički ugovor. Tuženici su prigovorili i svojoj pasivnoj legitimaciji navodeći da iz tužbe ne proizlazi bilo kakav pravni osnov temeljem kojeg bi ovi tuženici bili odgovorni. Nadalje, da nije jasan osnov potraživanja iznosa od 5.000,00 kn, da je tvrdnja o nastaloj nematerijalnoj šteti potpuno proizvoljna, da je jedini razlog što tužiteljici nije ugrađena PVC stolarija s roletama od PVC kutije i aluminijskog plašta (lamela), koji okvir radi dimenzija stoji spreman u kućnoj veži, taj što se tužiteljica protivila ugradnji, pa da se radi o obijesnom parničenju odnosno šikani.

Na tužbu su zajedničkim podneskom odgovorili i tuženice pod 7) A. Š.,

pod 8) Z. M., pod 9) A. V., pod 12) M. M. i pod 13) A.

M.. Odgovor na tužbu ima identičan sadržaj kao i odgovor podnesen od strane tuženika pod 3), 4), 5) i 6).

Tuženici pod 10) S. K., pod 14) M. G., pod 15) P.

M. i pod 16) M. M. odgovorili su zajedno na tužbu te su istakli

prigovor aktivne legitimacije jer tužiteljica ničim nije dokazala da je etažna vlasnica stana odnosno suvlasnica zgrade i prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer iz tužbe ne proizlazi nikakav osnov zahtjeva.

Tuženik pod 11) Z. P. u svom je odgovoru na tužbu naveo da nije suvlasnik stambene zgrade u S., te da na toj adresi ne živi.

Tužena pod 10) S. K. podnijela je još jedan odgovor na tužbu samostalno u kojem je istakla prigovore promašene aktivne i pasivne legitimacije te dodala da okolnost što tužiteljici nije ugrađen nekakav prozor nema nikakve veze s tuženom pod 10), pa da tužena ne može biti u obvezi ugrađivanja prozora i naknade štete. Prigovoreno je i visini štete.

U podnesku od 13. travnja 2010. g. tužiteljica je pravilno označila ime tužene pod 1): N. B. R..

Tužena pod 1), predstavljajući se kao M. B. R., u odgovoru na tužbu

navela je da je ona vlasnica stana u S., te time i suvlasnica

zgrade, jer osoba imena N. B. R. na toj adresi ne postoji. Tužiteljica da je isto suvlasnica zgrade. U vrijeme kad se izvršavao Ugovor o ugradnji stolarije (2004. g.) da nije bila suvlasnica zgrade, jer je stan kupila od L. E. S. 2006. g. Tužena pod 16) M. M. podnijela je i samostalan odgovor na tužbu u

kojem je navela da je postala vlasnica stana u S., nakon što

su izvedeni radovi koji se spominju u tužbi radi čega joj činjenično stanje nije poznato. Kako kupac stana koji je kupila nakon navodnog štetnog događaja da tužiteljici nije mogla nanijeti bilo kakvu štetu.

U podnesku od 13. svibnja 2011. g. tužiteljica je navela da je došla do saznanja da je umjesto označenog tuženika pod 11) Z. P. suvlasnica

zgrade A. P. u odnosu na koju se proširuje tužba.

Nakon toga sud je, u skladu s odredbom čl. 196. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), smatrajući da se radi o subjektivnoj preinaci tužbe iz ove odredbe, uputio dopis novooznačenoj tuženoj A. P., a budući da je tužiteljica navela da tužbu proširuje i tužbom obuhvaća i A. P.. Osoba na koju se tužba proširuje, naime, prema odredbi

čl. 196. st. 2. ZPP-a, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa, pa je potreban pristanak novog tuženika na proširenje. Ovaj dopis nije uspješno dostavljen A. P. kao osobi na koju je tužiteljica imala namjeru proširiti tužbu. Nakon što je doneseno rješenje o nastavku postupka nakon smrti Z. P. te je kao nasljednica označena i njegova kći A. P., sud

više nije vršio dostavljanje dopisa novooznačenoj tuženoj jer je ona označena tuženom činom smrti ranijeg tuženika Z. P..

Na ročištu od 11. rujna 2014. g., a nakon obavijesti da je tuženik pod 2) B. B. preminuo, sud je donio rješenje kojim se utvrđuje da je u odnosu na tog tuženika postupak prekinut. Rješenjem broj II P 110/06 od 12. siječnja 2015. g. nastavljen je postupak u odnosu na tuženika pod 2) B. B. te su kao tuženici označeni njegovi nasljednici: supruga M. i sinovi L. i P. B..

U podnesku od 7. listopada 2014. g. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama, isplatu iznosa od 5.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime naknade štete te iznosa od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime nakade neimovinske štete.

Rješenjem broj II P 110/06 od 22. siječnja 2016. g. utvrđen je prekid postupak u odnosu na tuženika pod 13) Z. P. jer je sud utvrdio da je ovaj tuženik preminuo. Doneseno je i rješenje o nastavku postupka u odnosu na ovog tuženika od

16. lipnja 2016. g. te su kao njegovi nasljednici označeni kao tuženici supruga M. P. i kćeri N. Š. i A. P..

Uvidom u sudu dostupne evidencije MUP-a sud je utvrdio da je točno ime tužiteljice L. (a ne L.) R. pa je u tom smislu ispravljeno osobno ime

tužiteljice u uvodu presude, jer je sud smatrao da se radi o očitoj omašci.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom ponude broj 05-4386 od 5. siječnja 2006. g., crno-bijelih fotografija koje je tužiteljica priložila uz tužbu, Ugovora broj 01/04/04 s ponudom broj 02/06/03 i skicama, rješenja broj Z-11744/05 od 13. srpnja 2007. g., dopisa t.d. M. D. d.o.o. S. od 12. siječnja 2006. g., potvrde t.d. M.

D. d.o.o. S. od 27. rujna 2004. g., odgovora na odluku od 16. 06. bez navođenja godine, ponude broj 08-2520 od 23. srpnja 2008. g., uplatnice od 14. kolovoza 2008. g., računa broj 000889 od 31. listopada 2008. g., prostoručne skice koju je izradila tužiteljica i predala u spis uz podnesak od 13. svibnja 2011. g., dopisa pun. tužiteljice M. M. od 25. studenog 2005. g., Odluke sa sastanka suvlasnika od 1. srpnja 2004. g., prijedloga odluka sa sastanka od 1. srpnja 2005. g., kopija uplatnica za uslugu isporučene vode koje je tužiteljica dostavila u spis uz podnesak od 30. rujna 2011. g., energetske kartice stana tužiteljice, Ugovora o prodaji od 3. listopada 2003. g. s nasljedničkom izjavom, smrtovnice od 25. veljače 2000. g., rješenja o nasljeđivanju broj O-61/10 od 15. ožujka 2010. g., Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ''U S., 27. ožujka 1995. g.'', uviđajem na lice mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke N. Č. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 26. studenog 2013. g. i usmenu dopunu na ročištu od 15. svibnja 2014. g., saslušanjem tužiteljice i tuženika pod 18) M. G. u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka N. S., B. T. i M. M..

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu broj II P 110/06 od 10. ožujka 2017. g. kojom su u cijelosti odbijeni tužbeni zahtjevi tužiteljice. Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je presudom broj Gž-6064/17 od 11. prosinca 2018. g. potvrdio pobijanu presudu pod točkom I.2 . i I.3. izreke (u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužiteljice za isplatu iznosa od 5.000,00 kn i 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime naknade štete), dok je rješenjem ukinuo pobijanu presudu u dijelu pod točkom I.1. kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama i u odluci o parničnom trošku i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj

U podnesku od 26. rujna 2019. g. tužiteljica je obavijestila sud da je upravitelj zgrade t.d. D.-i. d.o.o. S..

Rješenjem broj P 294/19 od 7. studenog 2019. g. utvrđeno je da je u odnosu na tuženike pod 2) M. B. i pod 11) A. V. nastupio prekid postupka.

Tužiteljica je u podnesku od 19. svibnja 2020. g. uredila tužbeni zahtjev na način da je u odnosu na dotadašnje tuženike pod 1) M. N. B. R., pod 2)

P. B., pod 3) L. B., (tuženici pod 2) i 3) i kao nasljednici M.

B.) pod 5) N. A., pod 6) M. S., pod 8) A. Š., pod 9)

Z. M., pod 10) I. V., pod 11) N. V., (tuženici pod 10) i 11)

kao nasljednici A. V.) pod 12) S. S. (K.) pod 15) A.

P., pod 16) M. M., pod 18) M. G., pod 19) P.

M. i pod 20) M. M. te u odnosu na novooznačene tuženike:

Ž. Š., E. P., S. R. Z. i M. P. zatražila

isplatu iz sredstava zajedničke pričuve zgrade u S., iznosa

od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama.

Sud je dopisom od 25. svibnja 2020. g. pozvao novooznačene tuženike Ž.

Š., E. P., S. R. Z. i M. P. pristaju li na

proširenje tužbe, a u skladu s odredbom čl. 196. st. 2. ZPP-a.

Rješenjem broj P 294/19 od 25. svibnja 2020. g. nastavljen je postupak u odnosu na tuženice pod 2) M. B. i 11) A. V. te su kao tuženici

označeni sinovi M. B.: P. i L. B., koji su u postupku već označeni

kao tuženici te sinovi A. V.: I. i N. V..

Sud je donio rješenje broj P 294/19 od 10. lipnja 2021. g. kojim se ne dopušta proširenje tužbe na nove tuženike: Ž. Š., E. P., S. R.

Z. i M. P.. Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv ovog rješenja drugostupanjski je sud rješenjem broj Gž-348/22 od 25. ožujka 2022. g. odbio kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrdio pobijano rješenje.

Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 25. srpnja 2022. g. i 23. siječnja 2023. g. na način da je dodala da tužitelji, zastupani po upravitelju zgrade D.-i. d.o.o. S., isplate tužiteljici iznos s pripadajućim kamatama koji tužiteljica nije mijenjala iz sredstava zajedničke pričuve.

Rješenjima broj P 294/19 od 30. rujna 2022. g. i od 28. studenog 2022. g. utvrđeno je da je u odnosu na tuženike pod 3) L. B., pod 5) N.

A., pod 12) S. K. i pod 18) M. G. nastupio prekid

postupka. Postupak je u odnosu na ove tuženike nastavljen rješenjem broj P 294/19

od 17. siječnja 2023. g. te su kao tuženici označeni: brat L. B.-već

označeni tuženik P. B., sin tužene N. A.-B. A., suprug

tužene S. K.-Ž. K. i sestra tuženika M. G.-M.

G. S..

U nastavku postupka sud je proveo sve do tada izvedene dokaze te je pregledao stanje salda konti na dan 19. veljače 2005. g. i izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 14901 k.o. S..

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka, nakon donošenja drugostupanjske odluke broj Gž- 6064/18 od 11. prosinca 2018. g., ostao je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama, a radi se o iznosu troškova koje je tužiteljica imala radi nabavljanja i ugradnje prozora u svom stanu, a budući da joj odgovarajući prozor, koji joj je pripadao kao suvlasnici zgrade i koji se imao nabaviti i montirati iz sredstava pričuve zgrade, nije montiran.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je tijekom 2004. g. temeljem Ugovora broj 01/04/04 koji je zaključen temeljem ponude broj 02/06/03 s t.d. A.

d.o.o. S. svim suvlasnicima stambene zgrade u S., izmijenjena drvena stolarija i izvršena ugradnja PVC stolarije s roletama od PVC

kutije i aluminijskog plašta (lamela), osim tužiteljici.

U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice treba navesti da je tužiteljica na zadnjem ročištu od 25. siječnja 2017. g. prije donošenja ukinute presude ovog suda dostavila u spis Ugovor o prodaji od 3. listopada 2003. g. s nasljedničkom izjavom, smrtovnicu od 25. veljače 2000. g., rješenje o nasljeđivanju broj O-61/10 od 15. ožujka 2010. g. i Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ''U S., 27. ožujka 1995. g.'', navodeći da je time dokazan pravni slijed temeljem kojeg je tužiteljica stekla vlasništvo stana kao posebnog dijela zgrade u S.Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je pok. otac tužiteljice A. R.

27. ožujka 1995. g. zaključio Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, da je nakon njegove smrti proveden ostavinski postupak pred ovim sudom te je doneseno rješenje o nasljeđivanju pod poslovnim brojem O-61/10 od 15. ožujka 2010. g., da su njegovim nasljednicama proglašene: udovica ostavitelja P.

R. i njegove kćeri L. i J., da su u odnosu na sporni stan proglašene nasljednicama u idealnim dijelovima od 6/12 (supruga) i po 3/12 (kćeri), da je dostavljen dokaz o tome da je nasljednica P. R. preminula te dokaz o tome

da je nasljednica J. G. R. svoj suvlasnički dio spornog stana

Ugovorom od 3. listopada 2003. g. prodala tužiteljici. Stoga je sud donio zaključak da je tužiteljica jedina izvanknjižna vlasnica spornog stana te suvlasnica zgrade u S.,, zbog čega je prigovor nedostatka aktivne legitimacije odbijen

kao neosnovan.

U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženika pod 4) B. A. koji je istaknut na zadnjem ročištu u ovoj pravnoj stvari, uz obrazloženje da B. A. nema nikakve veze s nekretninom-stanom u zgradi

u S., a budući da je iza smrti ranije suvlasnice zgrade N.

A. vlasnik stana J. A.-M., a ne B. A. jer je

Ugovorom o darovanju N. A. stan darovala J. A.-M.

koji nije upisan u zemljišne knjige jer nije upisana ni njegova pravna prednica, treba navesti da je sud ovaj prigovor ocijenio prvenstveno paušalnim jer u spis nije dostavljena isprava kojom je ranija suvlasnica darovala stan J. A.-

M.. Nadalje, u zemljišnim knjigama kao suvlasnik upisan je S.

A., suprug ranije tužene N. A., koji je, prema navodima pun. tužiteljice s ročišta od 26. rujna 2022. g., preminuo, a preminuo je i njen sin F.-

F., tako da je njen jedini zakonski nasljednik sin B. A.. Sud je pribavio i ostavinski predmet koji se vodio iza smrti N. A. u kojem je doneseno

rješenje broj O-2691/20 od 24. kolovoza 2020. g. o tome da se ostavinska rasprava neće provoditi radi nedostatka imovine. Ujedno, provjerom u aplikaciji MUP-a sud je utvrdio da je upisani suvlasnik S. A. preminuo. Stoga je prihvaćen

navod tužiteljice da je jedini zakonski nasljednik ranije tužene N. A. njen sin B. te je prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen i neosnovanim.

Sud je u ranijoj, ukinutoj presudi (broj II P 110/06 od 10. ožujka 2017. g.) izrazio mišljenje da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV). Prema st. 1. ovog čl. zajednička pričuva iz čl. 85. st. 2. tog Zakona je namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Prema st. 3. čl. 90. ZV-a zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika uloženom na način da donosi plodove, a prema st. 4. dopuštena su samo ona plaćanja iz pričuve koja su učinjena radi plaćanja troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine ili otplatu zajma uzetog za pokriće tih troškova, a ovrhu je dopušteno provoditi na zajedničkoj pričuvi samo radi podmirenja tih tražbina.

U odnosu na pravni osnov tužiteljičinog zahtjeva, navedeno je da je tužiteljica, zatraživši isplatu iznosa od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama, u stvari navela da je platila trošak demontaže starih drvenih prozora i nabave i montaže novih PVC prozora, koji je inače trebao biti podmiren iz sredstava zajedničke pričuve, odnosno da je postupila po odredbi čl. 218. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje novi ZOO), jer je učinila izdatak koji se po zakonu bio dužan učiniti na teret zajedničke pričuve.

Iz iskaza tužiteljice sud je zaključio da tužiteljica tvrdi da je odluku o tome da joj se ne postave prozori donio samovoljno tadašnji predstavnik suvlasnika N.

S. jer je tužiteljica izrazila sumnju da odluka od 1. srpnja 2004. g., koju je ona dostavila u spis te u kojoj se navodi da je donesena na sastanku suvlasnika,

predstavlja valjanu odluku suvlasnika jer je sumnjala da je tadašnji predstavnik suvlasnika N. S. imao uredne punomoći za zastupanje suvlasnika. Stoga je sud zaključio da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je jedina osoba koja je odgovorna za nepostavljanje prozora odnosno neobavljanja zamjene drvene PVC stolarijom upravo N. S., tadašnji predstavnik stanara odnosno osoba koja u ovoj pravnoj stvari nije bila navedena kao tuženik.

Sud je izrazio i mišljenje: kada bi se prihvatila druga verzija u koju je i sama tužiteljica u svom iskazu sumnjala: da se radi o odluci koja je donesena na sastanku svih suvlasnika od 1. srpnja 2004. g. većinom glasova, da bi se radilo o upravljanju zajedničkom pričuvom kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, a prema izričitoj citiranoj odredbi čl. 90. st. 3. ZV-a. To da znači da radi odluke donesene većinom svih glasova o upravljanju zajedničkom pričuvom kojom je nekom od suvlasnika nanesena šteta ne postoji odgovornost suvlasnika njihovom posebnom imovinom već jedino imovinom zajedničke pričuve, što tužiteljica, po ocjeni suda, nije uopće zatražila.

Drugostupanjski sud smatrao je da je predmet spora, koji je ostao predmetom spora i nakon djelomičnog ukidanja prvostupanjske presude, zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.515,60 kn s pripadajućim kamatama po osnovu vlastitog troška kojeg je imala na ime izmjene drvene stolarije i ugradnje nove PVC stolarije u stanu na II. katu u njezinom vlasništvu, kao posebnom dijelu stambene zgrade u S., nastalog time što, za razliku od svih ostalih stanova kao

posebnih dijelova navedene stambene zgrade, jedino na njenom stanu ranija drvena stolarija nije zamijenjena ugradnjom nove PVC stolarije na teret sredstava zajedničke pričuve.

Nadalje je navedeno da je tužiteljica u tužbi od 31. siječnja 2006. g. kao tuženike označila suvlasnike stambene zgrade…, zastupane po

upravitelju M.-D. d.o.o. iz S., nakon čega je ovaj

sud rješenjem od 24. veljače 2006. g. tužbu vratio tužiteljici na dopunu i ispravak s nalogom da u roku od 15 dana označi imenom i prezimenom sve suvlasnike predmetne zgrade i dostavi njihove adrese, nakon čega je tužiteljica podneskom od

17. ožujka 2006. g. na pasivnoj strani naznačila 15 tuženika kao fizičkih osoba, dostavivši njihove adrese, a nakon toga, tijekom daljnjeg postupka i njihove OIB-e.

Drugostupanjski sud je zaključio da tužiteljica, postupajući po nalogu suda i ispravljajući tužbu podneskom od 17. ožujka 2006. g. na način da označi imenom i prezimenom sve suvlasnike stambene zgrade, nije preinačila tužbu ni objektivno (čl. 191. st. 1. ZPP-a) ni subjektivno (čl. 192. st. 1. ZPP-a), jer se njen zahtjev i dalje temeljio na istom činjeničnom osnovu kao i onaj iz tužbe od 31. siječnja 2006. g. koji je bio upravljen protiv suvlasnika stambene zgrade zastupanih po upravitelju, a time što je izostala naznaka svakog suvlasnika stambene zgrade imenom i prezimenom i da se radilo o nedostatku koji se mogao otkloniti (čl. 83. ZPP-a). Ovaj sud da je, nadalje, bio dužan utvrditi značaj otklanjanja nedostataka ispravkom tužbe od strane tužiteljice odnosno je li tužiteljica prilikom ispravka tužbe propustila naznačiti da se i dalje radi o osobama kao suvlasnicima stambene zgrade koji su zastupani po upravitelju ili je pogrešno protumačila nalog suda za ispravak. Prvostupanjski sud da nije mogao na temelju istog činjeničnog osnova odbiti tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije jer je smatrao da je zahtjev za isplatu pogrešno upravljen prema tuženicima kao fizičkim osobama i njihovoj posebnoj imovini, a da bi se, pravilno trebalo raditi o zahtjevu prema tuženicima kao suvlasnicima stambene zgrade zastupanim po upravitelju i zahtjevu prema zajedničkoj pričuvi jer je neosnovano smatrao da to tužiteljica nije niti tražila, budući da to predstavlja činjenični osnov tužbe kojom je pokrenut ovaj postupak.

Prvostupanjski sud da je ispustio iz vida odredbu čl. 85. st. 1. ZV-a kojom je određeno da cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenoga posebnog dijela upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari, ako tim zakonom nije što drugo određeno, te su suvlasnici dužni sudjelovati u upravljanju nekretninom, odrediti osobu koja će obavljati poslove zajedničkog upravitelja i osnovati zajedničku pričuvu (st. 2.). Iz odredbe čl. 93. st. 2. ZV-a da proizlazi ovlast upravitelja da vodi postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti u ime svih suvlasnika nekretnine, dakle, kako na aktivnoj tako i pasivnoj strani, sve i u smislu odredbe čl. 378. st. 1. ZV-a prema kojoj su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju. Prema odredbi čl. 378. st. 5. ZV-a upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom iz st. 1. toga čl. nije drugačije određeno. Ponovljen je zaključak da je prvostupanjski sud propustio utvrditi od kakvog je značaja postupanje tužiteljice po nalogu suda u vezi ispravka tužbe: ukoliko sud utvrdi da se očito radilo o pogrešnom tumačenju naloga suda, da je potrebno ponovno pozvati tužiteljicu ispraviti tužbu tako što će tuženike, kao sve suvlasnike, označiti poimenično imenom i prezimenom, zastupane po upravitelju, jer je zastupanje po upravitelju, u smislu navedenih odredbi ZV-a, ex lege obveza suvlasnika. Ukoliko tužiteljica ispravi tužbu u navedenom pravcu, da je potrebno utvrditi i je li tužiteljica ili njen pravni prednik, prema odredbi čl. 380. ZV-a, plaćala pričuvu koju je bila obvezna plaćati po samom zakonu, je li na teret zajedničke pričuve na svim drugim posebnim dijelovima zgrade ranija stolarija zamijenjena novom PVC stolarijom kako to tužiteljica navodi, pa ukoliko jeste, nedvojbeno utvrditi iz kojih razloga (opravdanih ili neopravdanih) ista nije ugrađena u stan tužiteljice ne ostavljajući pri tome dvojbe je li to učinjeno zbog samovolje ranijeg predstavnika ili odluke većine suvlasnika.

Nakon djelomičnog ukidanja prvostupanjske presude sud je na prvom pripremnom ročištu tužiteljicu pozvao očitovati se na navode iz ukidnog rješenja suda drugog stupnja, tužiteljica je nakon toga promijenila punomoćnika i u podnesku od 26. rujna 2019. g. izričito navela da su tuženici tužbom obuhvaćeni kao suvlasnici zgrade…, da su zastupani po upravitelju zgrade t.d. D.-

i. d.o.o. S., koji zastupa sve tuženike po Zakonu. Ujedno je priložena potvrda ranijeg upravitelja M. d. d.o.o. S. na okolnost da prednik tužiteljice

A. R. u 2004. g. nije imao dugovanja s osnova pričuve (koja se već nalazila u spisu), što da proizlazi i iz konto kartice za predmetnu zgradu. S obzirom da je tužiteljica uredno podmirivala pričuvu da odluka suvlasnika od 1. srpnja 2004. g. da se tužiteljici ne ugradi stolarija nema osnove.

Sud je, naime, u ranijoj ukinutoj odluci ocijenio da je potrebno raspraviti sporno pitanje: iz kojeg razloga tužiteljici nije postavljena PVC stolarija umjesto drvene stolarije u njenom stanu odnosno da li su za to odgovorni tuženici kao suvlasnici zgrade. Navedeno je da je tužiteljica uz podnesak od 13. svibnja 2011. g. dostavila u spis dokumente za koje je navela da se radi o zapisnicima sa sastanaka suvlasnika i da su to jedini zapisnici sa sastanaka suvlasnika koji su dostavljeni u spis.

Interpretiran je iskaz tužiteljice: u svom iskazu navela je da je neugradnja PVC stolarije u njenom stanu u vezi s njenim sukobom s ranijim predstavnikom suvlasnika N. S. koji je započeo vezano uz njezine proteste radi ponašanja suvlasnika V. odnosno njegovog psa. Objasnila je da predstavnik suvlasnika

S. nije imao namjeru reagirati na ponašanje suvlasnika V. na što je ona zaprijetila da neće više plaćati naknadu koju je S. primao kao predstavnik

stanara, a kao odgovor je dobila navod da i ne treba plaćati ali da joj se neće ugraditi prozori. Nakon tog sukoba da je N. S. zaista spriječio radnike angažiranog t.d. A. postaviti prozore u njenoj sobi te je navela da se radi u potpunosti o njegovoj samovolji. Nakon sprječavanja ugradnje prozora u stanu da je S.

prijavila Upravi prihoda da prima naknadu od suvlasnika kao njihov predstavnik ''na crno''. Od strane predstavnika stanara S. da je bila upozorena ako prijavi to što je namjeravala da joj se prozori sigurno neće postaviti. Na posebno pitanje suda da li je odluka predstavnika stanara S. bila i odluka svih suvlasnika, odgovorila je da joj je S. kazao da on ima punomoći od ostalih suvlasnika koje joj, međutim,

nikada nije pokazao. Inače, da je na sastanke stanara dolazilo doslovno dvoje ljudi i da se nikakve odluke nisu mogle donositi. Na posebno pitanje suda da li se obratila novom predstavniku suvlasnika M. M., a nakon što je taj posao prestao

obavljati N. S., tužiteljica je navela da ima zapisnik s jednog od sastanaka dok je još S. bio predstavnik suvlasnika koji sadrži komunikaciju između S.

i M., da zapisnike sa sastanaka nakon što je tu funkciju preuzeo M. nema i da bi stanara M. trebalo pitati zašto nije dao odobrenje da joj se ugrade prozori.

Iz dokumentacije koju je tužiteljica spomenula u iskazu i dostavila uz podnesak od 13. svibnja 2011. g. sud je zaključio da je na sastanku suvlasnika koji je održan 1. srpnja 2004. g. donesena odluka o nemontiranju zatvora u stanu R. dok se ne podmiri dugujući iznos zajedničkih troškova uz preuzimanje rizika sudskog spora. Radi se o zapisniku koji je potpisan jedino od strane predstavnika suvlasnika N. S., a u uvodu zapisnika je navedeno da su tom sastanku bili prisutni slijedeći suvlasnici: S. (80), B. (52), R., po punomoći S. (30),

A., po punomoći S. (30), S. (52), V., po punomoći S.

(62), R. (39), Š., po punomoći S. (80), M. (52), P., po

punomoći S. (80), M. (52), M. (62) i G. (40). Navedeno je da je

od ukupno 1170 glasova prisutan 761 glas, odnosno 65 % pa da su sve odluke donesene na ovom sastanku donesene s većinom glasova odnosno samo s 39

glasova protiv (R.). Navedeno je i da su sve punomoći u pisanom obliku s vlastoručnim potpisom suvlasnika.

Sud je saslušao ranijeg predstavnika suvlasnika N. S. koji se nije mogao sjetiti bilo kakvog sukoba s tužiteljicom vezano za psa susjeda V.. U odnosu na odluku da se tužiteljici ne ugrade prozori naveo je da je ta odluka donesena na sastanku suvlasnika iz razloga što tužiteljica u vremenskom periodu od preko godinu i pol dana nije plaćala vodu za zgradu, troškove za čistačicu i troškove za predstavnika suvlasnika odnosno njega. Na pitanje suda tko je donio tu odluku i na koji način objasnio je da je predloženo donošenje takve odluke kao sankcije za neplaćanje, da se uzimalo da 1 m² stambenog prostor daje jedan glas, da su se odluke mogle donositi samo ukoliko su izglasane natpolovičnom većinom svih suvlasnika, da je u zapisniku navedeno tko je bio prisutan prilikom donošenja odluke, da se original zapisnika nalazi u arhivi koju je predao novom predstavniku suvlasnika M., da je odluka u odnosu na tužiteljicu donesena kao opomena drugim suvlasnicima da se ne ponašaju kao tužiteljica, da se osobno s tom odlukom složio te da je tužiteljica, saznavši da je naplata dugova za pričuvu rigorozna, nakon početnog neplaćanja te troškove kasnije uredno plaćala. Na istom sastanku da je donesena odluka da se u stanu tužiteljice nadoknadi šteta ili poprave ''štokovi'', a radi probe t.d. A.. Objasnio je da je prilikom izvođenja priprema za ugradnju prozora u stanu tužiteljice došlo do oštećenja i to prilikom skidanja stare drvene stolarije radi mjerenja. Naveo je da je nakon donošenja odluke on osobno s majstorom otišao u tužiteljičin stan radi popravaka ali da ih tužiteljica u stan nije htjela pustiti.

Svjedok M. M. potvrdio je da je odluka da se tužiteljici ne postave prozori i vrata bila odluka većine stanara, a ne samo jednog suvlasnika: tadašnjeg predstavnika N. S.. Svjedokinja B. T., stanarka u stanu

tuženika pod 19) P. M., navela je sudu da je od radnika t.d. A.

saznala da se tužiteljici neće ugrađivati prozori i to po izričitom nalogu predstavnika suvlasnika N. S..

Svjedok S. sudu je naveo da tužiteljica nije plaćala zajedničke troškove struje, čistačice i predstavnika suvlasnika, dok je pričuvu plaćala. Raniji tužitelj M.

G. je u svom iskazu naveo da je čuo da tužiteljica nije plaćala pričuvu. Svjedok

M. je naveo sudu da su s obitelji R. uvijek imali problema jer nisu plaćali za vodu i čistačicu i nisu nikad sudjelovali u akcijama stanara zgrade na dobrovoljnoj bazi.

Tužiteljica je još uz podnesak od 13. svibnja 2011. g. u spis dostavila potvrdu tadašnjeg upravitelja zgrade t.d. M. d. d.o.o. S. o tome da u 2004. g.,

zaključno s 25. rujnom te godine njen pravni prednik A. R. nije imao dugovanja s naslova pričuve. Kad sud uzme u obzir navode svjedoka S. da je tužiteljica pričuvu plaćala jer je čula da su u naplati dugova rigorozni, navode tužiteljice, navode pravnog prednika tuženika pod 2) B. B. i tuženika pod 15)

P. M. iz njihovih odgovora na tužbu o tome da je tužiteljica uredno podmirivala pričuvu, potvrdu t.d. M. d. d.o.o. S. kao i stanje salda konti na dan

19. veljače 2005. g., zaključeno je da suvlasnici na sastanku održanom 1. srpnja 2004. g. nisu imali osnove za donošenje odluke o nemontiranju zatvora tužiteljici u njenom stanu dok se ne podmiri dugujući iznos zajedničkih troškova, jer je tužiteljica, kao i ostali suvlasnici, imala pravo da joj se zamijene drveni okviri i prozori novim aluminijskim iz sredstava zajedničke pričuve, a kao osoba koja je uredno plaćala pričuvu. Sud je prihvatio navod svjedoka S. i M. da je odluka donesena na sastanku suvlasnika od 1. srpnja 2004. g. donesena većinom glasova suvlasnika, a kako u odluci i stoji.

Nadalje, sud je prihvatio i navod tužiteljice iz njenog iskaza da je bila prisiljena 2008. g. i to točnije 14. kolovoza te godine sama izvršiti zamjenu drvenih okvira i postaviti nove aluminijske okvire i prozore jer joj je bilo ugroženo zdravstveno stanje, a budući da je u stanu stalno bilo hladno jer je kroz iskopane rupe u zidu u koje je do tada stavljala krpe u stan prodirala hladnoća. Da je u stanu tužiteljice prilikom ''probe'' t.d. A. došlo do razbijanja ''štokova'' proizlazi iz odluke sa sastanka suvlasnika od

1. srpnja 2004. g.

Sud je prihvatio i navod tužiteljice da je, tek nakon što je sama angažirala t.d. A. p. d.o.o. S. na demontaži starih, postavljanju novih i odvoženju na deponij starih okvira i prozora, u hodniku zgrade zatekla okvir za prozor bez da joj se bilo tko od suvlasnika obratio s bilo kakvom ponudom. Takav iskaz tužiteljice potvrdila je svjedokinja B. T., dok se svjedoci S. i M. nisu mogli sjetiti

kad su nabavljeni i doneseni okviri za tužiteljicu.

Što se tiče dimenzija tih ostavljenih okvira koje je tužiteljica izmjerila i utvrdila da ne odgovaraju otvorima u njenom stanu, sud je prilikom radnje uviđaja na licu mjesta zaista u hodniku zgrade u prizemlju zatekao odložene okvire s profilima marke Salamander koje je vještak građevinske struke N. Č. izmjerio i u svom pisanom nalazu i mišljenju potvrdio da se radilo o užim okvirima nego što su to otvori u stanu tužiteljice ali da su se ipak mogli montirati. Drugim suvlasnicima da su ugrađeni profili Rehau koji nisu ništa lošiji od profila Salamander iako je tužiteljica navodila da postoji znatna razlika u kvaliteti jer da su profili Salamander lošiji. U usmenoj dopuni nalaza i mišljenja vještak je objasnio da se radi o užim okvirima od otvora i to za 7 cm u širini i za 9 cm u visini, da visina i nije toliki problem jer se premosti ugradnjom praga odnosno popunjavanjem šupljine iznad vrata i prozora stiroporom, ali da je razlika u širini ipak prevelika i može se riješiti ugradnjom dodatnih profila što bi povisilo troškove ugradnje za nekih 200,00 kn. Stoga da su prozori koji su zatečeni u hodniku zgrade i navodno bili predviđeni za ugradnju u stanu tužiteljice ipak trebali bolje odgovarati.

S obzirom na zaključak suda o tome da tužiteljici, sve dok sama nije ugradila prozore koje su drugi suvlasnici dobili iz sredstava zajedničke pričuve, nisu bili ponuđeni bilo kakvi prozori za ugradnju, na zaključak iz nalaza i mišljenja vještaka Č. bilo se potrebno samo usput osvrnuti. Iz rezultata tog nalaza i mišljenja (pisanog i usmenog), naime, proizlazi da, sve da su tužiteljici prije nego je sama ugradila nove prozore i bili isporučeni prozori za ugradnju, prozori koji su zatečeni ostavljeni u hodniku u prizemlju zgrade po dimenzijama nisu odgovarajući otvorima u stanu tužiteljice.

Tužiteljica je, nadalje dokazala da je iz svojih sredstava financirala demontažu, ugradnju novih prozora i odvoženje starih na deponij i to u visini od 8.150,00 kn iz ponude broj 08-2520 od 23. srpnja 2008. g. i računa t.d. A. p. d.o.o. S. broj 000889 od 31. listopada 2008. g. te da je iznos iz ponude podmirila uplatnicom od 14. kolovoza 2008. g.

Vještak Č. je u pisanom nalazu i mišljenju procijenio da je prosječna

cijena ugradnje prozora i balkonskih vrata kao što su ona ugrađena u stanu tužiteljice s aluminijskim roletama iznad prozora i vrata, uključivo skidanje stare drvene stolarije i odvoz na deponij iznos od 7.808,00 kn. Iznos koji je platila tužiteljica neznatno prelazi okvir prosječnog iznosa procijenjenog od strane vještaka pa je sud prihvatio da je tužiteljica platila razuman i uobičajen iznos za radove i materijal kako bi sebi ugradila prozor i balkonska vrata koja su drugi suvlasnici dobili plaćanjem iz sredstava zajedničke pričuve.

Stoga je tužiteljici sud priznao iznos od 8.150,00 kn te je tuženike, kao suvlasnike zgrade u S., zastupane po upravitelju zgrade,

trebalo obvezati na isplatu tog iznosa iz sredstava zajedničke pričuve, dok je u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 365,60 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate, što je sud u cijelosti prihvatio jer je tužiteljica ovom trošku bila izložena i ranije, što je i dokazala, ali kamatu nije zatražila od dana kad je podmirila troškove kojima je bila izložena nego od presuđenja, što joj u svakom slučaju pripada.

Tužiteljica je isplatu zatezne kamate zatražila po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema ovoj odredbi, koja je izmijenjena novelama iz Narodnih novina broj 114/22 i 156/22, na iznos glavnice tužiteljici nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište,

uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa je tako sud odlučio u izreci.

Odluka o troškovima cijelog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) jer je sud uspjeh stranaka u sporu ocijenio podjednakim, a uvažavajući uspjeh s osnovom i visinom postavljenih zahtjeva tužiteljice, radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 16. ožujka 2023. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).