REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Poslovni broj: Gž R-53/2023-3

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. B. H. iz S., OIB: …, 2. D. T. iz K., OIB:…, 3. N. G. iz K., OIB: …i 4. K. F. iz Č., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku P. K., odvjetniku iz B., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, ministarstvo .., OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, Trg hrvatskih branitelja 1, Karlovac, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-45/2020-31 od 20. prosinca 2022., 16. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-45/2020-31 od 20. prosinca 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koji se odnosi na trošak njihovog odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za ministarstvo… da 1. tužitelju B. H., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 2.462,89 kuna / 326,88 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi HNB izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće, kako slijedi:

- na iznos od 535,06 kuna od 15.11.2014. godine

- na iznos od 58,53 kuna od 15.04.2015. godine

- na iznos od 68,19 kuna od 15.06.2015. godine

- na iznos od 66,74 kuna od 15.07.2015. godine

- na iznos od 1.121,13 kuna od 15.09.2015. godine

- na iznos od 338,37 kuna od 15.10.2015. godine

- na iznos od 178,32 kuna od 15.11.2015. godine

- na iznos od 96,55 kuna od 15.12.2015. godine pa do isplate.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za ministarstvo… da 2. tužitelju D. T., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 4.800,11 kuna / 637,08 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi HNB izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće, kako slijedi:

- na iznos od 574,53 kuna od 15.09.2015. godine

- na iznos od 47,88 kuna od 15.12.2015. godine

- na iznos od 305,99 kuna od 15.01.2016. godine

- na iznos od 407,13 kuna od 15.09.2016. godine

- na iznos od 482,97 kuna od 15.02.2017. godine

- na iznos od 803,65 kuna od 15.10.2017. godine

- na iznos od 109,26 kuna od 15.01.2018. godine

- na iznos od 149,68 kuna od 15.02.2018. godine

- na iznos od 443,66 kuna od 15.07.2018. godine

- na iznos od 301,55 kuna od 15.08.2018. godine

- na iznos od 478,16 kuna od 15.03.2019. godine

- na iznos od 563,52 kuna od 15.08.2019. godine

- na iznos od 132,13 kuna od 15.09.2019. godine pa do isplate.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za ministarstvo… da 3. tužitelju N. G., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 4.609,66 kuna / 611,81 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi HNB izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće, kako slijedi:

- na iznos od 141,88 kuna od 15.07.2015. godine

- na iznos od 588,08 kuna od 15.01.2016. godine

- na iznos od 256,14 kuna od 15.08.2016. godine

- na iznos od 420,96 kuna od 15.09.2016. godine

- na iznos od 51,23 kuna od 15.11.2016. godine

- na iznos od 327,83 kuna od 15.01.2017. godine

- na iznos od 539,82 kuna od 15.08.2017. godine

- na iznos od 257,55 kuna od 15.02.2018. godine

- na iznos od 556,46 kuna od 15.08.2018. godine

- na iznos od 641,26 kuna od 15.01.2019. godine

- na iznos od 117,31 kuna od 15.05.2019. godine

- na iznos od 641,94 kuna od 15.08.2019. godine

- na iznos od 69,20 kuna od 15.09.2019. godine pa do isplate.

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za ministarstvo… da 4. tužitelju K. F., na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 4.565,00 kuna / 605,88 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi HNB izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće, kako slijedi:

- na iznos od 548,65 kuna od 15.01.2016. godine

- na iznos od 109,86 kuna od 15.02.2016. godine

- na iznos od 221,71 kuna od 15.06.2016. godine

- na iznos od 254,70 kuna od 15.08.2016. godine

- na iznos od 455,88 kuna od 15.09.2016. godine

- na iznos od 319,90 kuna od 15.01.2017. godine

- na iznos od 236,74 kuna od 15.07.2017. godine

- na iznos od 538,96 kuna od 15.08.2017. godine

- na iznos od 228,58 kuna od 15.02.2018. godine

- na iznos od 514,86 kuna od 15.08.2018. godine

- na iznos od 259,91 kuna od 15.12.2018. godine

- na iznos od 351,87 kuna od 15.01.2019. godine

- na iznos od 523,38 kuna od 15.08.2019. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva svakog tužitelja za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto naknade plaće u t. I. izreke presude.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 16.193,75 kuna / 2.149,28 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 20. 12. 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP budući presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji su navedeni, nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i provedenih dokaza i samih tih isprava i dokaza. Osporava pravo tužitelja na dosuđenu razliku naknade za godišnji odmor, koja utvrđena temeljem izračunatog prekovremenog rada bez uračunavanja slobodnih dana i to za razdoblje nakon 8. svibnja 2014. Ukazuje da se na konkretan odnos ne primjenjuju odredbe Zakon o radu i Kolektivnog ugovora, pri tome ukazuje na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova koji su u sličnim predmetima izrazili svoja pravna shvaćanja koja se razlikuju od ovog izraženog u ovoj pobijanoj presudi. Ukazuje i na nalaz vještaka u dijelu u kojem zaključuje da ukoliko bi se primijenio Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora, nema neisplaćenih razlika plaće za tužitelja po ovoj osnovi. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljima dosudio iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora nakon 08.05.2014. ( stupanje Pravilnika na snagu), pozivajući se na odredbe čl. 60. ZR. Pravilnikom o uvjetima načinu korištenja godišnjeg odmora, propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme od odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu. U čl. 136. Zakona o službi o oružanim snagama RH, određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću, a u čl. 137. propisuje se da je osnovna plaća umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu staža, dok se u čl. 139. navodi da su dodaci na plaću, dodaci koju ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete službe i deficitarna zanimanja struke. Odredbom čl. 4. Pravilnika propisano je da se dodatak na plaću djelatne vojne osobe, utvrđuje u postupku od osnovice za obračun plaće, a osnovica za obračun plaće jednaka je osnovici državnih službenika i namještenika koju utvrđuje Vlada. Dodatak za vojnu službu određuje se od osnovice čija je visina fiksna te dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe, a visina dodatka varira od 5 % do 24%, sukladno pripadnosti ustrojstvenoj cjelini. Iznos dodatka raste s očekivanim ukupnim opterećenjem te najniži dodatak od 5 % imaju časnici dočasnici u glavnom stožeru, a najviše od 24 % imaju pripadnici specijalnih postrojbi. Budući da se dodatak na plaću utvrđuje u postupku od osnovice za obračun plaće, a ne od osnovne plaće, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Županijskog suda u Zagrebu izraženo u presudi poslovni broj: Gž R- 691/2019 od 20. srpnja 2020. te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Revr-1795/2019. da se Zakon o radu i Kolektivni ugovori koji se primjenjuje na sve službenike i namještenike, ne primjenjuju na djelatne vojne osobe na koje se primjenjuju specijalni propisi. Budući je naknada godišnjeg odmora tužitelja kao djelatnih vojnih osoba, regulirana Pravilnikom koji se primjenjuje kao lex specialis, u tom slučaju se propisi o državnim službenicima i namještenicima ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaće vojnih djelanih osoba, već samo u odnosu na plaće vojnih službenika i namještenika.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao neosnovani odbiju zahtjevi tužitelja ili da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP).

4. U odgovoru na žalbu tužitelji predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu. Ujedno zahtijevaju i naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. U ovom postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora pojedinačnih zahtjeva svakog od tužitelja ( tužitelja 1. B. H. u iznosu od 2.462,89 kn / 326,88 eura, 2. D. T. u iznosu od 4.800,11 kn / 637,08 eura, 3. N. G. u iznosu od 4.609,66 kn / 611,81 eura i 4. K. F. u iznosu od 4.565,00 kuna / 605,88 eura) obzirom na odredbe čl. 37. st. 1. i čl. 458. st. 1. te argumentum a contrario odredbe čl. 459. ZPP, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do čl. 467. a ZPP.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona.

7.1. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe ( argumentum a contrario ) valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se posljedično tome žalitelj u žalbi nedopušteno poziva na zakonske žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega u ovom dijelu postupka o osnovanosti žalbe tuženika valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja ( samo u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke), a pazeći pri tom - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. u vezi odredbe čl. 457. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8.1. Prije svega, u ovom postupku valja zaključiti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju navedenih zakonskih odredbi, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti im razliku naknade plaće za godišnji odmor i to: 1. B. H. u razdoblju od 2014. i 2015. u ukupnom iznosu od 2.462,89 kn / 326,88 eura, 2. D. T. u razdoblju od 2015. do 2019. u ukupnom iznosu od 4.800,11 kn / 637,08 eura, 3. N. G. u razdoblju od 2015. do 2019. u ukupnom iznosu od 4.609,66 kn / 611,81 eura i 4. K. F. u razdoblju od 2016. do 2019. u ukupnom iznosu od 4.565,00 kuna / 605,88 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže navedeno u izreci pod točkom I. pobijane presude.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP), kao osnovane prihvatio ove zahtjeve tužitelja zaključujući, u bitnome, da tužiteljima B. H. i K. F. uz primjenu odredaba čl. 60. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR/09) i čl. 81. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR/14) te varijante 1. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke pripada pravo na zahtijevane isplate u iznosima od 2.462,89 kn / 326,88 eura, odnosno 4.565,00 kuna / 605,88 eura, a D. T. i N. G. uz primjenu odredba čl. 142. Zakona o službi o oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19 - dalje: ZSOSRH) te varijante 2. nalaza i mišljenja navedenog vještaka pripada pravo na zahtijevane isplate u iznosima od 4.800,11 kuna / 637,08 eura, odnosno 4.565,00 kuna / 605,88 eura i sve pri tome uzimajući u obzir podatke o plaći i dodatak za vojnu službu te donjeg limita naknade plaće za godišnji odmor sukladno navedenim propisima.

12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovakve zaključke prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i prihvatljive razloge uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

13. Obzirom na žalbene navode žalitelja u ovom postupku nije sporno da su tužitelji u utuženom razdoblju bili u radnom odnosu kod tuženika, kao djelatne vojne osobe. Posljedično tome, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na njihov radno pravni odnos se prvenstveno primjenjuju odredbe specijalnog propisa - odredbe ZSOSRH te Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 140/02, 16/11 i 54/14 - dalje: Pravilnik).

14. Temeljem odredbe čl. 142. ZSOSRH/13, koji je stupio na snagu 1. 1. 2014. bilo je propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, nakon čega dok je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama („Narodne novine“ broj: 38/18 dalje: ZSOSRH/18) koji je stupio na snagu 8. 4. 2018. ova odredba izmijenjena na način da je sada njom propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

14.1. Na temelju odredbe čl. 136. st. 1. i čl. 137. st. 1. i 2. ZSOSRH propisano je da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, odnosno da je osnovna plaća djelatne vojne osobe umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, a da iznimno od stavka 1. čl. 137. ovog Zakona, osnovnu plaću djelatne vojne osobe raspoređene na ustrojbeno mjesto višega čina od osobnoga čina čini aritmetička sredina osnovne plaće utvrđene za osobni čin i osnovne plaće čina ustrojbenog mjesta na koje je djelatna vojna osoba raspoređena.

14.2. Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 54/14,) koji je stupio na snagu 8. 5. 2014. bilo je određeno da se naknada plaće za godišnji odmor djelatne vojne osobe ima obračunavati kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a redovnim radnim vremenom smatra se radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena – u tom razdoblju Odlukom o rasporedu radnog vremena ( „Narodne novine“ broj: 66/14 dalje: Odluka/14).

14.3. Na temelju odredbe članka 1. st. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 70/18 dalje: Pravilnik/18 ) propisano je da djelatnoj vojnoj osobi pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

14.4. Temeljem odredbe čl. 6. st. 1. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ br. 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17 i 116/17 – dalje: Pravilnik o dodacima ) propisano je da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, u propisanim iznosima, dok je odredbe čl. 18. st. 2. ovog Pravilnika propisano da se dodaci na plaću određuju odlukom o rasporedu za ustrojbena mjesta na koja se raspoređuju djelatne vojne osobe odgovarajuće vojnostručne specijalnosti. Posljedično čemu valja zaključiti da dodatak na plaću djelatne vojne osobe pripada toj osobi temeljem samog rasporeda na određenu dužnost i da je ona sastavni dio redovne plaće, ostvarene u redovnom radnom vremenu, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a napose nalaz i mišljenje vještaka financijske struke …d.o.o. K. da tuženik u utuženom razdoblju tužiteljima nije vršio obračun naknade plaće za godišnji odmor sukladno ovim zakonskim odredbama, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao osnovane prihvatio ove zahtjeve tužitelja, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj.

15.1. Pri tome, u odnosu na njegove žalbene navode u dijelu u kojem se poziva na pravna shvaćanja drugih županijskih sudova u sličnim predmetima, valja istaknuti da ovo pravno shvaćanje izraženo u ovoj presudi, kao i presudi prvostupanjskog suda nije nepodudarno sa pravnim shvaćanjima županijskih sudova na koje se poziva, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.2. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, za početno utuženo razdoblje zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio i odredbu čl. 60. ZR/09 odnosno odredbu 81. ZR/14 kojima je bilo propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), a sve obzirom na činjenicu da se navedenim posebnim propisima, koji se odnose na djelatne vojne osobe, službenike i namještenike zaposlene u Oružanim snagama RH samo reproduciraju ove odredbe osnovnog propisa i nemaju sadržajno drugačije odredbe o pravu na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i samo zbog primjene ovih odredbi ZR žalitelj u ovom postupku ne može za sebe ostvariti povoljnije pravo, paušalno zaključujući da se u konkretnom slučaju tužiteljima u naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora obračunava po satnici koja se tužiteljima isplaćuje za rad u redovnom radnom vremenu – bez uključivanja propisanih dodataka (dodatka za vojnu službu), koji tužiteljima pripada za rad u redovnom radom vremenu. Naime, kako je to i prethodno navedeno, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedenih zakonskih odredbi te cijeneći pri tome navedeni nalaz vještaka financijske struke, pravilno zaključio da je tuženik u obračun naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora trebao uračunati i sve dodatke za vojnu službu, koji im pripadaju za rad u redovnom vremenu, a u odnosu na koji obračun se i vrši isplata naknade za godišnji odmor za razdoblje koje prethodi korištenju godišnjeg odmora, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Obzirom da tuženik izrekom prigovara i odluci o troškovima postupka ( sadržajno u tom dijelu ne navodi nikakve razloge), ovaj drugostupanjski sud ispitao je odluku o trošku po službenoj dužnosti, pa je ocijene ovog drugostupanjskog suda, da je suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu odredaba čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa), pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, pa je žalbu žalitelja, valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. u vezi odredbe čl. 457. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

18. Tijekom žalbenog postupka tužitelji su zahtijevali naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove njihovog odgovora na žalbu tuženika, ali je ovaj njihov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP), pa je posljedično tome odlučeno kao u izreci pod točkom II. ove presude.

Pula - Pola, 16. ožujak 2023.

S u d a c:

Bruno Franković