Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 11 Gž R-58/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Č., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. b. c. Z., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-3/2022-10 od 16. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-3/2022-10 od 16. studenog 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je ništav izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog 1. travnja 2018. godine između stranaka u ovom postupku, K. b. c. Z., Z., OIB: ... i D. K. iz Č., OIB: ..., otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 29. studenog 2021. godine.

Nalaže se tuženiku, K. b. c. Z., Z., OIB: ..., da vrati tužitelja, D. K. iz Č., OIB: ..., na radno mjesto medicinski tehničar, Služba ..., Odjel ..., sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2018. godine.

Ili fakultativno

Poništava se izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog 1. travnja 2018. godine između stranaka u ovom postupku, K. b. c. Z., Z., OIB: ... i D. K. iz Č., OIB: ..., otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 29. studenog 2021. godine.

Nalaže se tuženiku, K. b. c. Z., Z., OIB: ..., da vrati tužitelja, D. K. iz Č., OIB: ..., na radno mjesto medicinski tehničar, Služba ..., Odjel ..., sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2018. godine.

II Nalaže se tužitelju da naknadi prouzročeni trošak ovog postupka tuženiku u iznosu od 2.500,00 kuna/331,81 eura u roku 15 dana."

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu i navodi da to čini iz svih žalbenih razloga koji su normirani u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19: 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem. Ujedno tužitelj potražuje trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog radnog spora glavni je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništav izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik (poslodavac) dao tužitelju (radniku) odlukom od 29. studenog 2021. Ujedno predmet je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se poništi predmetna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

5.1. Prvostupanjski sud konstatira da je između stranaka bilo nesporno da je tužitelj radio kod tuženika kao medicinski tehničar temeljem Ugovora o radu sklopljenog 1. travnja 2018. i da je tuženik 29. studenog 2021. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, dok je bilo sporno da li je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dopuštena i zakonita. Kako je bila sporna i prekluzija prava na podnošenje tužbe, prvostupanjski sud u toč. 7. obrazloženja otklanja taj prigovor i utvrđuje da je tužitelj sukladno odredbi čl. 133. st. 2. Zakona o radu (NN br. 93/14; 127/17; 98/19 i 151/22; dalje: ZR) pravovremeno podnio tužbu u ovoj parnici.

6. Odluku kojom je u cijelosti odbio glavni i eventualni kumulirani tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je donio na temelju ovih utvrđenih činjenica:

- da tužitelj nije postupio sukladno Odluci poslodavca o uvođenju posebne sigurnosne mjere testiranja svih zaposlenika ustanova trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS/CoV- 19 (dalje: Odluka o uvođenju posebne sigurnosne mjere), po protokolu o primjeni iste Odluke kao i uputi Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u vezi primjene EU digitalne Covid potvrde ili predočenja odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju, odnosno testiranju za zaposlenike u sustavu zdravstva,

- da Odlukom o uvođenju posebne sigurnosne mjere nije ograničeno tužiteljevo pravo na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga (zdravlja ljudi) samo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je tužitelj trebao ispuniti,

- da je tuženik bio dužan poštivati odluke propisane Odlukom Stožera civilne zaštite radi zaštite svih djelatnika i pacijenata koji se liječe kod tuženika, uz omogućavanje tužitelju odabira načina provjere za bolest COVID-19, a koju je mogućnost tužitelj odbio,

- da u situaciji kada tužitelj nije poštivao Odluku o uvođenju posebnih sigurnosnih mjera o davanju na uvid potvrde o cijepljenju, preboljenju ili negativnom PCR testu, opravdano je tužitelju zapriječen ulaz u zgradu tuženika i to od strane osoba koje je tuženik ovlastio za vršenje provjere i testiranja na lokaciji R., pa je neosnovan prigovor tužitelja da su neovlaštene osobe od njega tražile osobne podatke, jer je tužitelj znao za osobe koje provode predmetnu Odluku tuženika,

- da je opravdan zaključak tuženika da se odbijanje provedbe Odluka Stožera civilne zaštite ima smatrati teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa (neopravdani nedolazak na posao,

- da je neosnovan prigovor tužitelja o proteku roka od 15 dana za izvanredno otkazivanje ugovora o radu jer se u slučaju kontinuiranog kršenja obveze iz radnog odnosa može izvanredno otkazati ugovor o radu u svako doba trajanja takve radnje i to u roku od 15 dana od posljednje povrede obveze,

- da u situaciji kad su počinjene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, ovisno o okolnostima, u određenim situacijama nije opravdano od poslodavca očekivati da radnika pozove na iznošenje obrane, a radi se o okolnostima kad niti eventualno iznošenje obrane ne bi utjecalo na odluku poslodavca, dok iz činjenica utvrđenih u ovom postupku proizlazi da nakon izdanog Upozorenja od 7. listopada 2021. tužitelj i nadalje nije promijenio svoje postupanje i nije bilo opravdano očekivati da tuženik (poslodavac) omogući radniku (tužitelju) da iznese svoju obranu u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a,

- da je tuženik opravdao zapriječio ulazak tužitelju u zgradu gdje je tužitelj radio, pa tužitelj nije dolazio na posao i nije obavljao poslove svog radnog mjesta i to sve iz neopravdanih razloga,

- da je tužitelj (radnik) došao na radno mjesto i ušao u prostorije tuženika bez podvrgavanja testiranju na Covid-19 što je bio u obvezi, a tužitelj je imao saznanja da se mora testirati jer je o tome usmeno i pismeno obaviješten, pa kako nije pristupio testiranju zamoljen je napustiti radno mjesto kako ne bi došlo do potencijalne ugroze pacijenata i drugih radnika s kojima dolazi u kontakt,

- da je tuženik o namjeravanoj odluci izvanrednog otkazivanja ugovora o radu sukladno čl. 150. ZR-a obavijestio Radničko vijeće i zatražio da mu dostavi očitovanje u vezi namjeravane odluke,

- da se Radničko vijeće protivilo namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, što je tuženik smatrao neutemeljenim,

- da je neosnovan prigovor tužitelja da nije provedeno savjetovanje sukladno čl. 150. ZR-a, kao i prigovor da je tuženik trebao obavijestiti i Sindikat medicinskih sestara/tehničara, obzirom da je kod tuženika utemeljeno Radničko vijeće i tuženik je svoju obvezu savjetovanja ispunio u cijelosti kad je obavijest o namjeri otkazivanja uputio Radničkom vijeću.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužitelj poziva u žalbi. Pobijana presuda nije opterećena nedostacima zbog kojih se njena pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati u žalbenom stadiju postupka i nije "u sebi" nerazumljiva i proturječna kako to tvrdi tužitelj, već je prvostupanjski sud odluku kojom je odbio glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima. Nastavno, nije točna žalbena tvrdnja da se prvostupanjski sud upustio u raspravljanje o medicinskoj opravdanosti cijepljenja i testiranja te da praktički zastupa stav da cjepivo i testiranje na COVID-19 garantirano nemaju nuzgredne pojave, niti mogu dovesti do narušavanja zdravlja čovjeka koji se tim zahvatima podvrgne, dok s druge strane navodi da cjepivo i testiranje ne uklanjaju u potpunosti da osoba bude zarazna nego ih samo smanjuje. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud se u toč. 13. obrazloženja nije upuštao u raspravu o medicinskoj opravdanosti cjepiva (cijepljenja) i testiranja (što čini tužitelj u žalbi), već je samo djelomično reproducirao sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske donesene pod poslovnim brojem:

U-II/5417/2021 (i dr.) od 21. prosinca 2021. u kojoj taj sud između ostalog navodi:

"Slijedom svega navedenog, proizlazi da je prema rezultatima znanstvenih istraživanja, znanstvenih radova i prikupljenih iskustava stečenih za vrijeme epidemije znatno manja vjerojatnost zaraze i širenje bolesti COVID-19 među osobama koje su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19 nego među necijepljenim osobama. (...)

Stoga kod negativnog testa i potvrde o cijepljenju ne radi se o apsolutnoj sigurnosti nego o smanjivanju rizika za zaraznost. Naime, cijepljena osoba kao i osoba s negativnim testom može ipak biti zarazna za druge, ali su izgledi za zaraznost daleko niži nego kad osoba ne bi bila cijepljena ili kad ne bi imala negativni test. Slijedom navedenog, obvezno testiranje zaposlenika u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi, odnosno predočavanje EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju ili preboljenu imaju vrijednu medicinsku uporabu u borbi protiv COVID-19. Ustavni sud ocjenjuje da je osporena mjera sposobna realno doprinijeti ostvarenju legitimnog cilja jer se na taj način smanjuje prijenos zaraze zaposlenih i pacijenata, odnosno korisnika socijalne skrbi na minimum."

7.1. Predmetnim rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 (NN br. 105/21 i 108/21).

7.2. Kako su prema odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99; 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, to pozivanje tužitelja na dijelove znanstvenih članaka objavljenih u Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu nema nikakvog značaja na donošenje odluke u ovom žalbenom stadiju postupka.

7.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju odlučna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava.

8.1. Neosnovan je prigovor tužitelja kojim osporava stajalište prvostupanjskog suda o opravdanosti mjere zapreke dolaska tužitelja na radno mjesto od strane tuženika kao poslodavca, čime da su povrijeđena njegova ustavna prava na rad i zdravlje, pa da mjera zapreke ima diskriminatoran karakter. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da je u situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna dogovornosti pojedinaca povećana jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti, a da je u okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zaraznih bolesti, odluka radnika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem zbog čega su opravdano prihvaćeni navodi tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti život i zdravlje drugih radnika i pacijenata, što je obvezan i prema odredbama Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu. Također, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da uvedene mjere nisu diskriminatorne jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje, a osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinca, pa se ne radi o nezakonitoj diskriminaciji. Stoga se prihvaća zaključak da u situaciji kada tužitelj nije poštovao odluku tuženika (a bio ju je i po shvaćanju ovoga suda dužan poštovati) o davanju na uvid potvrde o cijepljenju, preboljenu ili negativnom PCR testu, to je opravdano tužitelju zapriječen ulaz u zgradu tuženika i to od strane osoba koje je tuženik ovlastio za vršenje provjera i testiranja na lokaciji Rebro. Nije osnovan niti prigovor tužitelja da tuženik ni na koji način nije potvrdio da su osobe koje su bile na ulazu u poslovne prostorije tuženika imale posebno pisano ovlaštenje tuženika za pregled takvih dokaza i podataka, obzirom da se u spisu (list 32.) nalazi Odluka tuženika koja sadrži popis radnika koji su imali ta ovlaštenja, a značaj te Odluke je prvostupanjski sud pravilno ocijenio.

8.2. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je u konkretnim okolnostima, kada je utvrđeno da tužitelj u razdoblju od 4. listopada 2021. do 20. listopada 2021. te od 3. studenog 2021. do 29. studenog 2021. nije dolazio na posao bez opravdanog razloga, to je tuženik u smislu odredbe čl. 116. ZR-a imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem jer neopravdani izostanak s rada u konkretnom (duljem) vremenskom razdoblju predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa, slijedom čega Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije ništava, a niti se može poništiti, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

8.3. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tužitelj u žalbi posebno ne pobija.

9. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

10. Tužitelj je odbijen sa žalbom, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka te je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 16. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.