Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: 29 P-327/19-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Sanji Marii Gašparović, a na prijedlog sudske savjetnice Ane Tomašić, u pravnoj stvari tužitelja Lj. B., Č., OIB…, zastupanog po punomoćnicama iz ZOU R. B. i M. S. G. u Č., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćnicima iz OD L. i p. u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 23. veljače 2023., održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika F. G., odvjetnika u V., 16. ožujka 2023. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB…, da tužitelju Lj. B., Č., OIB., isplati iznos od 4.429,22 eura (četiri tisuće četiristo dvadeset devet eura i dvadeset dva centa) / 33.371,98 kuna (trideset tri tisuće tristo sedamdeset jedna kuna i devedeset osam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na novčani iznos od:

- iznos 13,26 kuna (1,76 EUR) od 1.prosinca 2007. do isplate

- iznos 15,86 kuna (2,10 EUR) od 1.siječnja 2008. do isplate

- iznos 35,86 kuna (4,76 EUR) od 1.veljače 2008. do isplate

- iznos 105,86 kuna (14,05 EUR) od 1.ožujka 2008. do isplate

- iznos 135,86 kuna (18,03 EUR) od 1. travnja 2008. do isplate

- iznos 95,86 kuna (12,72 EUR) od 1. svibnja 2008. do isplate

- iznos 85,86 kuna (11,40 EUR) od 1. lipnja 2008. do isplate

- iznos 95,86 kuna (12,72 EUR) od 1.srpnja 2008. do isplate

- iznos 73,65 kuna (9,78 EUR) od 1. kolovoza 2008. do isplate

- iznos 75,38 kuna (10,00 EUR) od 1. rujna 2008. do isplate

- iznos 85,86 kuna (11,40 EUR) od 1. listopada 2008. do isplate

- iznos 215,86 kuna (28,65 EUR) od 1. studenog 2008. do isplate

- iznos 135,86 kuna (18,03 EUR) od 1. prosinca 2008. do isplate

- iznos 215,86 kuna (28,65 EUR) od 1. siječnja 2009. do isplate

- iznos 205,86 kuna (27,32 EUR) od 1. veljače 2009. do isplate

- iznos 246,86 kuna (32,76 EUR) od 1.ožujka 2009. do isplate

- iznos 225,86 kuna (29,98 EUR) od 1. travnja 2009. do isplate

- iznos 235,86 kuna (31,30 EUR) od 1.svibnja 2009. do isplate

- iznos 205,86 kuna (27,32 EUR) od 1. lipnja 2009. do isplate

- iznos 180,86 kuna (24,00 EUR) od 1. srpnja 2009. do isplate

- iznos 205,86 kuna (27,32 EUR) od 1. kolovoza 2009. do isplate

- iznos 205,86 kuna (27,32 EUR) od 1. rujna 2009. do isplate

- iznos 195,86 kuna (26,00 EUR) od 1. listopada 2009. do isplate

- iznos 195,86 kuna (26,00 EUR) od 1. studenog 2009. do isplate

- iznos 175,86 kuna (23,34 EUR) od 1. prosinca 2009. do isplate

- iznos 225,86 kuna (29,98 EUR) od 1. siječnja 2010. do isplate

- iznos 225,86 kuna (29,98 EUR) od 1. veljače 2010. do isplate

- iznos 275,86 kuna (36,61 EUR) od 1. ožujka 2010. do isplate

- iznos 275,86 kuna (36,61 EUR) od 1. travnja 2010. do isplate

- iznos 325,86 kuna (43,25 EUR) od 1. svibnja 2010. do isplate

- iznos 355,86 kuna (47,23 EUR) od 1. lipnja 2010. do isplate

- iznos 275,86 kuna (36,61 EUR) od 1. srpnja 2010. do isplate

- iznos 326,86 kuna (43,38 EUR) od 1. kolovoza 2010. do isplate

- iznos 595,86 kuna (79,08 EUR) od 1. rujna 2010. do isplate

- iznos 395,86 kuna (52,54 EUR) od 1. listopada 2010. do isplate

- iznos 405,86 kuna (53,87 EUR) od 1. studenog 2010. do isplate

- iznos 455,86 kuna (60,50 EUR) od 1. prosinca 2010. do isplate

- iznos 540,86 kuna (71,78 EUR) od 1. siječnja 2011. do isplate

- iznos 490,86 kuna (65,15 EUR) od 1. veljače 2011. do isplate

- iznos 475,86 kuna (63,16 EUR) od 1. ožujka 2011. do isplate

- iznos 455,86 kuna (60,50 EUR) od 1. travnja 2011. do isplate

- iznos 525,86 kuna (69,79 EUR) od 1. svibnja 2011. do isplate

- iznos 575,86 kuna (76,43 EUR) od 1. lipnja 2011. do isplate

- iznos 610,86 kuna (81,08 EUR) od 1. srpnja 2011. do isplate

- iznos 807,90 kuna (107,23 EUR) od 1. kolovoza 2011. do isplate

- iznos 619,41 kuna (82,21 EUR) od 1. rujna 2011. do isplate

- iznos 585,86 kuna (77,76 EUR) od 1. listopada 2011. do isplate

- iznos 605,86 kuna (80,41 EUR) od 1. studenog 2011. do isplate

- iznos 585,86 kuna (77,76 EUR) od 1. prosinca 2011. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. siječnja 2012. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. veljače 2012. do isplate

- iznos 655,86 kuna (87,05 EUR) od 1. ožujka 2012. do isplate - iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. travnja 2012. do isplate

- iznos 650,86 kuna (86,38 EUR) od 1. svibnja 2012. do isplate

- iznos 665,86 kuna (88,37 EUR) od 1. lipnja 2012. do isplate

- iznos 640,86 kuna (85,06 EUR) od 1. srpnja 2012. do isplate

- iznos 625,86 kuna (83,07 EUR) od 1. kolovoza 2012. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. rujna 2012. do isplate

- iznos 625,86 kuna (83,07 EUR) od 1. listopada 2012. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. studenog 2012. do isplate

- iznos 640,86 kuna (85,06 EUR) od 1. prosinca 2012. do isplate

- iznos 650,86 kuna (86,38 EUR) od 1. siječnja 2013. do isplate

- iznos 615,86 kuna (81,74 EUR) od 1. veljače 2013. do isplate

- iznos 625,86 kuna (83,07 EUR) od 1. ožujka 2013. do isplate

- iznos 650,86 kuna (86,38 EUR) od 1. travnja 2013. do isplate

- iznos 625,86 kuna (83,07 EUR) od 1. svibnja 2013. do isplate

- iznos 596,55 kuna (79,18 EUR) od 1. lipnja 2013. do isplate

- iznos 589,59 kuna (78,25 EUR) od 1. srpnja 2013. do isplate

- iznos 630,86 kuna (83,73 EUR) od 1. kolovoza 2013. do isplate

- iznos 610,86 kuna (81,08 EUR) od 1. rujna 2013. do isplate

- iznos 635,86 kuna (84,39 EUR) od 1. listopada 2013. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. studenog 2013. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. prosinca 2013. do isplate

- iznos 633,86 kuna (84,13 EUR) od 1. siječnja 2014. do isplate

- iznos 645,86 kuna (85,72 EUR) od 1. veljače 2014. do isplate

- iznos 675,86 kuna (89,70 EUR) od 1. ožujka 2014. do isplate

- iznos 644,06 kuna (85,48 EUR) od 1. travnja 2014. do isplate

- iznos 822,84 kuna (109,21 EUR) od 1. svibnja 2014. do isplate

po kamatnoj stopi koja je od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB…, da tužitelju Lj. B., Č., OIB…, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.416,84 eura (tisuću četiristo šesnaest eura i osamdeset četiri centa) / 10.675,18 kuna (deset tisuća šesto sedamdeset pet kuna i osamnaest lipa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 7. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužitelj i tuženik su 10. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012397544 u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.687,76 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca. Ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 5,10 % od dana stavljanja kredita u otplatu, te da se njezina kasnija visina mijenja sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana. Obje navedene odredbe kako u promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene. Tužitelj navodi kako je Trgovački sud u Zagrebu presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača sklapajući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Gore navedenom presudom isto je tako utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli preinačio i odbio tužbeni zahtjev, dio kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi koji se odnosi na tuženika potvrdio, te je dio kojim je tuženiku naloženo potrošačima predložiti izmjenu ugovornih odredaba ukinuo. Tuženik je prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustio informirati potrošače pa i tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euru. Ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i tužitelja već zbog činjenice što potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Kako je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način usprkos svijesti o tome da tužitelj potrošač to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, banka nije postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom banke, a što je od strane suda ocijenjeno nerazumljivima jer je jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope odluka banke. Slijedom svega navedenog tužitelj u ovom postupku potražuje iznos koji će biti specificiran nakon dostave dokumentacije od strane tuženika te nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi bila ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Kamatna stopa se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i oscilacije su bile izvan nadzora tuženika. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 9012397544 na listu 5-8, zahtjev na listu 9, potvrdu na listu 10, presudu broj P-9775/15 na listu 23- 27, rješenje broj Gž-4719/19 na listu 38-40, plan otplate na listu 66-68, knjigovodstvenu karticu na listu 69-83, plan otplate na listu 84-86, pregled uplata po kreditu na listu 87-88, nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje N. J. na listu 107- 122, očitovanje vještaka na prigovor tuženika na listu 139-140, te je na ročištu održanom 23. veljače 2023. saslušao tužiteljicu.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem broj P-327/19-7 od 11. svibnja 2020. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti za postupanje ovog suda u predmetnoj pravnoj stvari, a isto rješenje potvrđeno je odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-970/20 od 5. listopada 2020.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu broj 9012397544 od 10. travnja 2007. temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.687,76 CHF obračunatog prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseci i uz kamatnu stopu od 5,10 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

9. Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je 10. travnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

10. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

17. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 10. travnja 2007. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u dijelu čl. 4 Ugovora tj. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama tuženika, a da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

18. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 23. veljače 2023. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost promjenjive kamatne stope te valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je potpisao.

19. O odredbi čl. 4 Ugovora o kreditu od 10. travnja 2007., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl. 4 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci banke, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

20. Naime, sporna odredba čl. 4 među strankama sklopljenog Ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,10 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,10 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri tuženika, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu. Vrhovni sud RH Broj: Rev 2221/2018-11

22. Isto se odnosi i na odredbe čl. 1 i 6 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

23. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

25. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

29. Kako je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., dok su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene nezakonitim i ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

30. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose i na redovnu kamatnu stopu (promjenjivu) i na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

31. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

32. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

33. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

34. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, koja se tiče načina promjene kamatne stope te ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo.

35. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke te Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je sklopljen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

36. Slijedom navedenog, sud je u ovom postupku vezan utvrđenjima iz citiranih presuda. Presude u kolektivnom sporu nisu ovisile o namjeni ugovora o kreditu već o tome da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.

37. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke J. N., na matematički izračun kojeg stranke nisu imale primjedbi, utvrđeno je koje je iznose tužitelj u razdoblju od 30. studenog 2007. do 30. travnja 2014. preplatio zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope od 5,10 % te iznose anuiteta koje je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK, a imajući u vidu tečaj važeći na dan isplate kredita. Tako je sudski vještak utvrdio da razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao platiti prema početnom otplatnom planu i stvarno plaćenih anuiteta primjenom izmijenjene kamatne stope, te razlika između plaćenih anuiteta i iznosa koje bi tužitelj platio da tijekom otplate nije došlo do rasta tečaja CHF prema HRK iznosi 4.429,22 eura / 33.371,98 kn, te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 28. listopada 2022. Vezanu uz prigovor tuženika kako se predmetnim nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem valja navesti kako je vještak postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj, već se primijenila brojčano iskazana visina kamatne stope koja je valjana, uz početni tečaj CHF za kunu koji također nije ništetan.

38. Očitujući se na prigovore tuženika iz podneska od 6. listopada 2022. kojim se osporava metodologija i koji su pravne naravi, vještakinja je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja s obzirom da nisu istaknuti prigovori na matematički izračun vještaka.

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan budući da izneseni zaključak proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju.

40. Tužitelj je u konkretnom predmetu podnio tužbu radi isplate s tim da zahtjev za isplatu nije odredio, budući da je podnio tzv. stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, jer nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom kako bi mogao utvrditi visinu zahtjeva. Odredbom čl.186.b st. 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili se izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

41. Nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju i nakon što je provedeno vještačenje tužitelj je podneskom od 28. listopada 2022. postavio određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. ZPP-a.

42. Dakle, u predmetnom slučaju bili su ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu članka 186.b stavka 3. ZPP-a jer tužitelj prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju nije mogao zatražiti određeni iznos za koji traži isplatu, a kada je na temelju tako dostavljene dokumentacije vještak utvrdio koliko je više plaćeno zbog promjenjive kamatne stope te promjene tečaja valute, švicarskog franka, tužitelj je specificirao točan iznos za koji traži isplatu. U konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe.

43. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

44. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

45. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz Ugovora o kreditu broj 9012397544 od 10. travnja 2007. jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a za kupnju osobnog vozila, a isto je tužitelj iskazao na ročištu 23. veljače 2023.

46. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 1. prosinca 2007. do 1. svibnja 2014. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom.

47. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i razloge koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

48. Glede tuženikovog prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, te da je ista presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, dalje: ZOO). Dakle tuženikov prigovor zastare je neosnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

49. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

50. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

51. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 – dalje: Tarifa) te sukladno Tbr. 48 iste. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,09 eura / 1.500,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 10. studenog 2021. u iznosu od 199,09 eura / 1.500,00 kn (Tbr.9.toč.1. Tarife), sastava podneska od 26.1.2022. u iznosu od 49,77 eura / 375 kuna (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 1.6.2022. u iznosu od 199,09 eura / 1.500,00 kn (Tbr.9.toč.1. Tarife), sastava podneska od 28.10.2022. u iznosu od 199,09 eura / 1.500,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 23.2.2023. u iznosu od 199,09 eura / 1.500,00 kn (Tbr.9.toč.1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude 16. ožujka 2023. u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kn (Tbr.9.toč.3. Tarife), odnosno iznos od 1.144,76 eura / 8.625,00 kuna. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 165,90 eura / 1.250,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura / 400 kuna i na presudu u iznosu od 53,09 eura / 400 kuna (sud ne može dosuditi više nego što je traženo), koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19). Dakle ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 1.416,84 eura / 10.675,18 kuna.

52. Sud nije tužitelju priznao trošak sastava podneska od 8.11.2019. s obzirom da istim punomoćnik tužitelja dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe, nije priznao trošak sastava podneska od 16.3.2021. s obzirom da istim tužitelj požuruje postupanje suda, nije priznao trošak sastava podneska od 25.2.2022., 21.3.2022. te 19.4.2022. s obzirom da se u istima ponavljaju navodi izneseni u podnesku od 26.1.2022., nije priznao trošak sastava podneska od 8.6.2022. s obzirom da istim dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje.

53. Stopa zatezne kamate određena je sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima.

54. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Čakovec, 16. ožujka 2023.

Sutkinja

Sanja Maria Gašparović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Čakovcu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika