Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-
Parenzo
Turistička ulica 2 52440
Poreč-Parenzo
Posl. br. 28 P-450/2021-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZORANA UZELCA, OIB 02605104297, iz Poreča-Parenzo, I. G. Kovačića 17, zastupanog p.p. Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu-Umago, protiv tuženika: 1. ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., iz Zagreba i 2. t.d. EOS MATRIX d.o.o., OIB 76674680107, iz Zagreba, Horvatova 82, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Haid & Švaljek Krešić j.t.d., iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ad2, a u odsutnosti tuženika ad1, dana 15. ožujka 2023.
r i j e š i o j e
I Odbacuje se tužba u ovom predmetu.
II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da tuženiku ad1 naknadi parnične troškove u iznosu od 124,42 eur / 937,44 kn*, u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tuženika ad1 za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IV Nalaže se tužitelju da tuženiku ad2 naknadi parnične troškove u iznosu od 311,06 eur / 2.343,68 kn*, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja ovog rješenja do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tuženika ad2 za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
* Fiksni tečaj konverzije 7,534
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 09. lipnja 2021. tužitelj tvrdi da su tužitelj kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-61000071527/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) dana 31.5.2007., a potvrđen kod Javnog bilježnika Ratinčević Pavla dana 8.6.2007.
pod brojem ovjere OV-7711/2007., za iznos od 49.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, da je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Prvotuženik da je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kao prednik prvotuženika, i tužitelj da su zaključili Aneks br. 1. predmetnog Ugovora o kreditu dana 24.6.2010., a samo nekoliko mjeseci kasnije, točnije 20.12.2010. Aneks br 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Prvotuženik da je raskinuo predmetni Ugovor (obveznopravni odnos) jednostranom izjavom dana 2.8.2013. Prvotuženik i drugotuženik da su dana 23.1.2018. zaključili Ugovor o cesiji kojim je prvotuženik ustupio drugotuženiku (navodnu) tražbinu koju da ima prema tužitelju iz predmetnog Ugovora o kreditu, a nakon čega da je drugotuženik pokrenuo ovrhu na nekretninama tužitelja temeljem predmetnog Ugovora o kreditu i drugih isprava koja da se vodi kod Općinskog suda u Đakovu pod brojem Ovr-183/2019 (ranije: Ovr-1243/18). Tuženik da je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika te odredba o valutnoj klauzuli kojom da je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu (već) da su utvrđene nepoštene, tj. ništetne, u bitnome, jer da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, jer da uzrokuju znantnu neravnotežu među ugovornim stranama i jer da potrošači nisu bili u cijelosti, adekvatno i na jasan način informirani o svim bitnim parametrima, uključujući i rizike, a što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ovo da proizlazi iz utvrđenja nacionalnih sudova u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (tzv. kolektivni spor) koji da se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, a koja da su obvezujuća za nižestupanjske sudove u zasebnim parnicama. Stoga,
ništetnost predmetnih ugovornih odredbi da proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, koja da je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, dok da je u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Vrhovni sud RH da je odlukom broj Revt-249/14 od 9.4.2015., odnosno odlukom broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019. odbio revizije (svih) tuženika izjavljene protiv navedenih drugostupanjskih (potvrdnih) odluka. Odredbom čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) da je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Nastavno na navedeno, tužitelj ističe da ništetnost pravnog posla (ugovora ili ugovornih odredbi) ne uzrokuje valjanost ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje da propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Ovo iz razloga što da se pitanje pravne valjanosti pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Prvotuženik da je pritom navedeni, unaprijed formulirani i standardizirani Ugovor sastavio na način da je u iste uglavio niz nepoštenih ugovornih odredaba koje da predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 2., 3. i 4. Ugovora, kojim da se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita, ova obveza povezana sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. U prilog iznesenih navoda posebno da se ističe da je čak u čl. 4. st. 3. Ugovora ugovorena „kaznena kamata“. Stoga se ukazuje kako se u navedenom (op.a. navedenim) Ugovoru(-ima) zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj da je naime kreditiran u kunama i sam kredit da mu je isplaćen u kunama. Pored navedenih odredbi predmetnog Ugovora koje da predstavljaju essentialia negotii, tužitelj ističe kako su odredbe čl. 7. i 9. Ugovora također nepoštene i ništetne. Prethodno navedene odredbe ugovora potrošaču da nalaže plaćanje naknade za otvaranje i zatvaranje (tzv. ulazne i izlazne naknade) kredita te svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke što da prouzročuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što da je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere (načelom savjesnosti i poštenja) i ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te u konačnici kogentnim nacionalnim i supranacionalnim propisima iz domene potrošačkog prava. Obzirom da je citiranim presudama utvrđen ništetan predmet (ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) i ništetna cijena ugovora o kreditu (ništetna ugovorna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope koja se mijenja odlukom banke te iznos kamata koji se naplaćuje prema CHF iznosima u kunskoj protuvrijednosti), to tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu ništetan. Izneseno stajalište jest u skladu sa stajalištem izraženim u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-115/2020 od 17.9.2020. kojom je potvrđena prvostupanjska odluka kojom je utvrđen ništetnim ugovor o kreditu, uz obrazloženje, u bitnome, da odredba o promjenjivim kamatnim stopa sukladno odluci banke i odredba o valutnoj klauzuli vezana uz švicarski franak (CHF) bitni sastojci ugovora o kreditu bez kojih taj ugovor ne može opstati. Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a da jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Vrhovni sud RH da je u svojim ranijim odlukama kada su utvrđenim ništetnim predmet i/ili cijena, utvrđivao ugovore ništetnim, budući da su to bitni sastojci ugovora bez kojih da on ne može opstati. Sukladno navedenom, budući da je tražbina iz predmetnog Ugovora koji da je ništavan pravni posao prenesena (ustupljena) na drugotuženika te da drugotuženik provodi ovrhu temeljem predmetne tražbine, to da je tužitelj primoran ovom tužbom obuhvatiti i njega (na pasivnoj strani). Kako da su bitni (i sporedni) sastojci Ugovora ništetni, ništetan da je i cijeli Ugovor o kreditu jer da Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Posljedično tome, i navedeni Aneksi predmetnog Ugovora o kreditu da ne proizvode pravne učinke ipso iure, odnosno ništetni da su već zbog same činjenice da osnovni ugovor ne proizvodi pravne učinke, odnosno da ništetan , zbog toga što da Aneks ili dodatak ugovora slijedi pravnu sudbinu osnovnog ugovora, a pritom da se ne radi o razlozima iz čl. 325. i 326. ZOO. Temeljem svega navedenog, tužitelj, pozivajući se na čl. 322., 326., 327. i dr. ZOO, predlaže donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen dana
31.5.2007. između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika prvotuženika, a potvrđen kod Javnog bilježnika Ratinčević Pavla u Đakovu dana 8.6.2007. pod brojem OV-7711/2007. 2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen dana 24.6.2010. između tužitelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, kao pravnog prednika prvotuženika, a potvrđen kod Javnog bilježnika Nikole Brača u Đakovu dana 29.6.2010. pod brojem OV-9948/2010. 3. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Aneks br. 2. uz Ugovor o kreditu broj 5140030250- 61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen dana 20.12.2010. između tužitelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, kao pravnog prednika prvotuženika, a potvrđen kod Javnog bilježnika Nikole Brača u Đakovu dana 29.12.2010. pod brojem OV- 19267/2010."
2. U odgovoru na tužbu tuženik ad1 Adikko bank d.d. (dalje: tuženik ad1) prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, kao što da tužitelj navodi u tužbi, tuženik da je dana 23. siječnja 2018. godine sklopio Ugovor o cesiji s društvom EOS MATRIX d.o.o., OIB: 76674680107 kojim da je prenio potraživanje s osnove Ugovora o kreditu. S obzirom na to da prvotuženik da više nije stranka tog ugovornog odnosa, tužitelj da svoj tužbeni zahtjev može usmjeriti eventualno na drugotuženika. Podredno, tuženik ističe kako Ugovor o kreditu ne bi bio u potpunosti ništetan čak i ako bi sud utvrdio ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) da razlikuje potpunu i djelomičnu ništetnost ugovora. Tako da iz članka 324. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Tom odredbom zakonodavac da podržava načelo afirmacije ugovora. Dakle, mogućnost opstojnosti ugovora da je ključni kriterij prilikom procjene je li neka odredba njegov bitan sastojak. Slijedom toga da se postavlja pitanje može li ugovor o kreditu opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U vezi s navedenim ZOO da u članku 1021. definira ugovor o kreditu kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik da se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, iz te da je odredbe vidljivo kako su bitni sastojci ugovora o kreditu: obveza banke staviti korisniku kredita na raspolaganje određeni novčani iznos, obveza korisnika kredita plaćati banci ugovorene kamate i obveza korisnika kredita vratiti iskorišteni iznos novca. Primijeni li se to na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, njegovi da su bitni sastojci: kunski novčani iznos koji je tužitelj dobio na raspolaganje (a ne valutna klauzula, koja isključivo služi kao zaštitni mehanizam), plaćanje početno ugovorene kamatne stope i obveza korisnika kredita vratiti iskorišteni iznos novca. To da su odredbe bez kojih ugovor o kreditu ne bi mogao opstati. Pri tome je iznimno važno razlikovati odredbu kojom je ugovorena početna kamatna stopa i odredbu kojom je ugovorena njezina promjenjivost. Odredba o početnoj kamatnoj stopi da se nalazi u članku 3. Ugovora o kreditu (iznosila da je 4,40 %), a odredba o promjenjivosti te kamatne stope da se nalazi u članku 4. Ugovora o kreditu. To da su dakle dvije različite ugovorne odredbe. Odredba kojom je ugovorena početna kamatna stopa u članku 3. Ugovora o kreditu (ona da je kao cijena kredita njegov bitan sastojak) da nije dovedena u pitanje u kolektivnom sporu; ništetnom da je utvrđena samo odredba koja da je banci davala za pravo izmijeniti visinu te početno ugovorene kamatne stope. Ako bi sud prihvatio tužiteljev stav da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi čine objektivno bitne sastojke ugovora o kreditu bez kojih on ne može opstati, nužno da bi se podrazumijevao zaključak da je svaki ugovor o kreditu koji ne sadrži te odredbe u potpunosti ništetan. To da je nesumnjivo apsurdna i neodrživa tvrdnja jer da je općepoznato da banke redovito i oduvijek u svojoj ponudi imaju ugovore o kreditu bez valutne klauzule i ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Tako da se i danas u svakoj banci može sklopiti kunski ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Tuženikovi navodi da su potvrđeni u sudskoj praksi. Slijedom navedenog, tuženik ad1 predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.
3. Tuženik ad2 Eos Matrix d.o.o. (dalje: tuženik ad2) u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe se da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika ad2 (pa tako i razlozi zbog kojih je tuženik ad2 uopće obuhvaćen istim) u potpunosti nejasan i nedovoljno obrazložen. Naime, jedini dio obrazloženja tužbenog zahtjeva u kojem se tuženik ad2 konkretno spominje da je u toč. V. gdje da tužitelj navodi da je tražbina iz ugovora prenesena pa da sukladno tome, cit.: "...drugotuženik provodi ovrhu temeljem predmetne tražbine, to je tužitelj primoran ovom tužbom obuhvatiti i njega...". Pritom, tuženik ad2 ističe kako se u samom tužbenom zahtjevu (petitu) uopće ne spominje. Iz citirane rečenice, kao jedine u kojoj da se tuženik ad2 uopće spominje, da se može zaključiti sljedeće: 1) Tužitelj da ne čini distinkciju između prijenosa tražbine (čl. 80. ZOO-a) i prijenosa ugovora (čl. 127. ZOO-a), odnosno, stupanja novog vjerovnika u ugovorni odnos na mjesto starog vjerovnika. U konkretnom slučaju da se radi isključivo o prijenosu tražbine (cesiji) na koji odnos da se primjenjuju odredbe čl. 80. – 87. ZOO- a, a ne o prijenosu ugovora na novog vjerovnika. 2) Ukoliko tužitelj smatra da tuženik ad2 neosnovano vodi ovršni postupak, na raspolaganju da je imao niz pravnih instrumenata vezanih uz taj (ovršni!) postupak, kao npr. žalba protiv rješenja o ovrsi, tužba radi nedopuštenosti ovrhe, prijedlog za odgodu ovrhe i sl., no to nikako da ne znači da tuženik ad2, zbog toga što je pokrenuo ovršni postupak, može biti pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem se utvrđuje ništetnost ugovora kojeg da tuženik ad2 nije (niti da je ikada bio) stranka i koji da je u konačnici raskinut pet godina prije nego je ugovor o cesiji uopće sklopljen. (Ugovor o kreditu za koji da se traži utvrđenje ništetnosti da je raskinut 2013. godine, a Ugovor o cesiji da je sklopljen tek 2018. godine). Pritom se posebno ističe kako je tužitelj još u veljači 2019. godine bio upućen od strane Općinskog suda u Đakovu da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a što da je isti i učinio, no međuvremenu da je (u srpnju 2019. godine) tužbu povukao. Stoga da je u potpunosti neosnovana tvrdnja tužitelja da bi pasivna legitimacija u odnosu na tuženika ad2 postojala iz razloga što da provodi ovrhu. Naime, ukoliko je tužitelj smatrao da je ovrha nedopuštena, trebao da je nastaviti voditi parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a ne povući tužbu.Slijedom navedenog, tuženik ad2 prvenstveno podnosi prigovor promašene pasivne legitimacije i to iz razloga kako slijedi. Kako da na temelju Ugovora o cesiji na II-tuženika nije prenesen i ugovorni odnos te da stoga tuženik ad2 nije preuzeo ugovornu poziciju tuženika ad1 kao banke/kreditora niti je na bilo koji način utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu ili ugovorene kamate, kao ni na tijek otplate, promjenu kamatnih stopa, uvjete raskida ugovora i sl., a u konačnici tuženik ad2 da nije stranka niti potpisnik Ugovora o kreditu po bilo kojoj osnovi, evidentno da je da ne može biti niti pasivno legitimiran kao tuženik u ovom parničnom postupku. O tome da je jasan stav već ranije zauzela i sudska praksa. Naime, pravni interes tuženika ad2 kao cesionara za sudjelovanje u ovom parničnom postupku možebitno i postoji, no isključivo u svojstvu umješača na strani tuženika ad1, ali nikako da ne postoji osnov da ga se obuhvati tužbenim zahtjevom kao tuženika ad2, jer da on nije (niti da je ikada bio) stranka Ugovora, a da nije niti stupio na mjesto tuženika ad1 u Ugovoru. Slijedom svega prethodno iznesenog da ostaje u potpunosti nejasno temeljem koje osnove je tužbeni zahtjev u ovom postupku uperen i protiv tuženika ad2, budući da stranke u postupku u kojem se isključivo odlučuje o tome je li neki ugovor ništetan ili nije, mogu biti isključivo one (pravne ili fizičke) osobe koje su potpisnice (i stranke) tog ugovora. Sve ostale (pravne ili fizičke) osobe koje imaju neki pravni interes mogu biti umješači (pa tako i ovdje tuženik ad2) i to iz jednog vrlo jednostavnog i pravno logičnog razloga, a taj da je što da tuženik ad2 nije stranka niti potpisnik Ugovora niti je naknadno stupio na mjesto bilo koje od stranaka u Ugovoru. Budući da se tužitelj u tužbi poziva na presude kojima je odlučeno o kolektivnim interesima potrošača u predmetu "Franak", istovremeno da očito zanemaruje činjenicu da se predmetne "kolektivne" presude odnose isključivo na osam pravnih osoba - banaka, koje su u svojstvu tuženika bile obuhvaćene tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a među kojima da nije bio i ovdje tuženik ad2 pa da je stoga i iz tog razloga evidentno promašena pasivna legitimacija. U odnosu na sam tužbeni zahtjev kojim da se traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, tuženik ad2 ističe kako je takav zahtjev u potpunosti neosnovan, budući da je sudska praksa zauzela jasan stav da činjenica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu pa da je tako i u samom predmetu "Franak" (na koji da se i tužitelj poziva!) Visoki trgovački sud RH u presudi pod posl. br. Pž-6632/17 jasno naveo, cit.: "Eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora." Slijedom svega iznesenog, tuženik ad2 predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu bez depozita br. 5140030250-61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 31. svibnja 2007.(15-20), aneks br. 1 uz ugovor o kreditu bez depozita br. 5140030250-61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 24. lipnja 2010. (21-23), aneks br. 2 uz ugovor o kreditu bez depozita br. 5140030250-61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 20. prosinca 2010. (24-25), dopis od 02. kolovoza 2013. (26), ugovor o cesiji od 21. siječnja 2018. (27-29), aneks 1 ugovora o cesiji od 07. svibnja 2018. (30-31), prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave i rješenje o ovrsi br. Ovr-1243/18-2 od 24. svibnja 2018. (32-34), dopis Hypo Alpe Adria Bank d.d. tužitelju od 11. studenog 2015. (503) i nacrt sporazuma uz ugovor o kreditu broj 61000071527 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (504). Odbijeni su drugi dokazni prijedlozi, jer su već izvedeni dokazi bili dostatni za utvrđenje činjenica potrebnih za odlučivanje.
5. Uvidom u ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 31. svibnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili Slavonska banka d.d., kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, Jadranko Gašpar, kao sudužnik i Ankica Uzelac, kao založni dužnik, za iznos od 49.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutu CHF (švicarski franak). Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Pavla Ratinčevićva dana 08. lipnja 2007. pod brojem OV-7711/2007. Ugovor o kreditu sadrži odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika, te odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF).
Uvidom u aneks br. 1 uz ugovor o kreditu bez depozita br. 5140030250- 61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 24. lipnja 2010. (dalje: aneks br. 1), utvrđeno je da su ovaj pravni posao sklopili tuženik ad1, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita, založni dužnik i jamac platac, Jadranko Gašpar, kao sudužnik i Ankica Uzelac, kao založni dužnik.
Uvidom u aneks br. 2 uz ugovor o kreditu bez depozita br. 5140030250- 61000071527/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 20. prosinca 2010. (dalje: aneks br. 2) utvrđeno je da su ovaj pravni posao sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita, založni dužnik i jamac platac, Jadranko Gašpar, kao sudužnik i Ankica Uzelac, kao založni dužnik.
Nije sporno da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. pravni sljednik Slavonske banke d.d., te da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
Uvidom u dopis od 02. kolovoza 2013. utvrđeno je da je tim dopisom tuženik ad1 izvijestio tužitelja da raskida ugovor o kreditu i anekse.
Uvidom u ugovor o cesiji od 25. siječnja 2018. i aneks 1 ugovora o cesiji od 07. svibnja 2018. utvrđeno je da su ove pravne poslove sklopili tuženik ad1, kao cedent i tuženik ad2, kao cesionar. Ovim pravnim poslovima stranke istih su potvrdile da je ugovorom o prodaji i ustupu tražbina po osnovi kredita, od 23. siječnja 2018., tuženik ad1 tuženiku ad2 ustupio svoju tražbinu prema tužitelju temeljem ugovora o kreditu, aneksa br. 1 i aneksa br. 2.
Uvidom u prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave i rješenja o ovrsi br. Ovr- 1243/18-2 od 24. svibnja 2018. utvrđeno je da je tuženik ad2, kao ovrhovoditelj, protiv tužitelja i Ankice Uzelac, kao ovršenika, Općinskom sudu u Osijeku, Stalnoj službi u Đakovu bio podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini na temelju ovršne isprave, temeljem ugovora o kreditu, aneksa br. 1, aneksa br. 2, ugovora o cesiji od 25. siječnja 2018. i aneksa 1 ugovora o cesiji od 07. svibnja 2018. Postupajući po tom prijedlogu, navedeni sud je rješenjem br. Ovr-1243/18-2 od 24. svibnja 2018. odredio predloženu ovrhu.
Uvidom u dopis Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. tuženiku od 11. studenog 2015. utvrđeno je da je tim dopisom spomenuta banka obavijestila tuženika da je, sukladno izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama, pripremila izračun konverzije kredita, da korisnik kredita može prihvatiti izračun konverzije u roku od 30 dana, te da se konverzija kredita realizira prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem sporazuma kojeg potpisuju i svi sudionici u kreditu. Uvidom u nacrt sporazuma uz ugovor o kreditu broj 61000071527 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da se radi o nacrtu sporazuma koji je vezan za gornji dopis.
Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) u Glavi VI., odjeljku 1., odsjeku 1. propisuje institut ustupa tražbine (cesije). Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljen s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
U Glavi VI., odjeljku 1., odsjeku 7. ZOO propisuje institut prijenosa ugovora. Prema čl. 127. st. 1. ZOO-a svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora. Prema st. 2. istog članka prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed,
u času kada je obaviještena o prijenosu.
Ugovorom o cesiji od 25. siječnja 2018. i aneksom 1 ugovora o cesiji od 07. svibnja 2018. nisu prenijeti ugovor o kreditu i njegovi aneksi na tuženika ad2, već je istima samo potvrđeno da je tuženik ad1 svoju tražbinu prema tužitelju temeljem ugovora o kreditu i njegovih aneksa prenio na tuženika ad2. Prema tome, tuženik ad2
nije postao stranka ugovora o kreditu i njegovih aneksa.
S obzirom da su u sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora stranke osobe koje su stranke tog ugovora, a da tuženik ad2 to nije, isti nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, pa u odnosu na njega tužbu svakako treba odbaciti.
Da bi ova tužba, kojom se zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i njegovih aneksa, bila dopuštena, tužitelj je morao zasnovati pasivno suparničarstvo koje bi obuhvatilo sve subjekte predmetnih materijalno pravnih odnosa tj. navedenih pravnih poslova. Tako je tužitelj u ovoj parnici trebao tužbom obuhvatiti, pored tuženika, i Jadranka Gašpara, kao sudužnika u tim pravnim poslovima. Naime, utvrđenje ništetnosti spornih pravnih poslova odnosilo bi se na sve sudionike predmetnih pravnih poslova, zbog čega u sudskom postupku svi oni moraju biti stranke. Samo bi na taj način utvrđena ništetnost proizvodila pravne posljedice za sve sudionike iz tih pravnih poslova.
Odsutnost takvih sudionika predstavlja nedostatak pasivne procesno pravne legitimacije za vođenje parnice.
Ako tužitelj ne obuhvati tužbom sve one koji tek zajedno čine jednu pasivnu stranu, tužbu treba odbaciti.
Tužitelj nije tužbom obuhvatio sve one koji tek zajedno čine jednu pasivnu stranu, a obuhvatio je tuženika ad2 koji nije pasivno legitimiran.
Slijedom iznijetog, valjalo je odlučiti kao u t. I dispozitiva.
6. Obje strane su zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženici nisu izgubili ovu parnicu, pa nisu dužni tužitelju naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tuženicima naknaditi parnične troškove.
Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu je 11.000,00 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 1.459,95 eur.
Kada je tužbom na pasivnoj strani obuhvaćeno više osoba koje nisu solidarni dužnici, kao što je to aktualno slučaj, vrijednost predmeta spora se u odnosu na svakog od tuženika određuje tako da se označena vrijednost predmeta spora podijeli s brojem tuženika. Kako su u ovom predmetu dva tuženika, to, u odnosu na svakog od njih, vrijednost predmeta spora iznosi 729,97 eur.
Kraj iznijetog, tuženiku ad1 su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 99,54 eur (tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa) i za PDV na ovu radnju 24,88 eur (tbr. 42. Tarife), ili ukupno 124,42 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 02. ožujka 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu za sastav kojeg su mu priznati troškovi, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
Tuženiku ad2 su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 99,54 eur (tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 149,31 eur (tbr. 9. t. 1. Tarife) i za PDV na ove radnje 62,21 eur (tbr. 42.), ili ukupno 311,06 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 02. ožujka 2023., je ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu ili na ročištu, za koje radnje su mu priznati troškovi, pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu, uzimajući u obzir i to da je u vrijeme kada je ova radnja poduzeta vrijednost boda po tbr. 50. iznosila 10,00, a ne 15,00 kn, isti prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Tuženiku ad2, sukladno čl. 153. st. 1. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, dana 15. ožujka 2023. godine
S u d a c:
Alen Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku ad1 p.p., 3.
tuženiku ad2 p.p.
S u d a c:
Broj zapisa: 9-30856-408e3
Kontrolni broj: 09c02-04fa3-14a95
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Alen Barbić, O=OPĆINSKI SUD U PAZINU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Pazinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
