REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču – Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč – Parenzo

Posl. br. 31 P-1925/2019-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. B., iz P., Ž. 93, , zastupan po punomoćniku

B. Z., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. B. d.d. Z.,

S. avenija 6, zastupan po punomoćniku D.

P. i dr., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 08. veljače 2023. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, dana 15. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj: 316-33/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javne bilježnice T. F., u Poreču, pod brojem OU-235/05 dana 01.03.2005.:

- ništetnom odredbe iz članka 2. i 3. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 3. točke II. podtočke II. u kojem je propisano da protuvrijednost mjesečnog anuiteta se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja,

- djelomično ništetnom odredba iz članka 3. i to točke II., podtočke III., koja glasi: „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A. B. d.d. na dan dospijeća.“,

- ništetnom u cijelosti odredba iz članka 6. kojom je propisano: „Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.- A.-B. d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“,

- djelomično ništetnom odredba iz članka 8. i to točka I. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00 % (jedan posto) od odobrenog kredita.“, zatim točka III. koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H. A.-A.-B. d.d.“, te točka IV. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.“.

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d., da tužitelju

A. B., isplati novčani iznos od ukupno 6.167,98

eura[1] / 46.472,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 31,76 eura / 239,27 kn od dana 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,24 eura / 129,89 kn od dana 30.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 16,12 eura / 121,46 kn od dana 31.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,57 eura / 139,94 kn od dana 30.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 10,34 eura / 77,89 kn od dana 31.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,70 eura / 65,56 kn od dana 31.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,95 eura / 97,57 kn od dana 30.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 95,32 eura / 718,19 kn od dana 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 64,04 eura / 482,54 kn od dana 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 104,10 eura / 784,34 kn od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 110,53 eura / 832,79 kn od dana 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 113,44 eura / 854,70 kn od dana 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2.650,40 eura / 19.969,47 kn od dana 26.03.2009.pa do isplate,

- na iznos od 2.914,47 eura / 21.959,07 kn od dana 26.03.2009. pa do isplate, koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje:

- ništetnom odredba iz članka 5. u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

IV Nalaže se tuženiku A. B. d.d., , da tužitelju

A. B., naknadi troškove parničnog postupka u

u iznosu od 3.673,04 eura / 27.674,52 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice dana 10. lipnja 2019. godine radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom (ranije H. A. A. B. d.d.) zaključio Ugovor o kreditu broj 316-33/2005 sa sporazumom o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika T. F. u P. pod brojem OU-235/05

dana 01. ožujka 2005. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika H. A. A. B. d.d. važeće na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje stana. Predmetnim Ugovorom da je ugovorena kamata od 5,25% dekurzivno godišnje, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 872,48 švicarskih franaka u kunama po srednjem tečaju H. A. A.

Bank d.d. za devize na dan plaćanja prema Odluci o kamatnim stopama banke od 30. travnja 2005. godine. Nadalje da je propisano i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A.

B. d.d.. Dalje navodi da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a tuženik da je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu prilikom čega je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na Presudu Vrhovnog suda RH posl.br. Revt249/14-2 od 09. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7123/13-14 od 13. lipnja 2014., a kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne, te da je nesporno utvrđeno da da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima, osim u dijelu u kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene i ništetne. Također poziva se i na Presudu posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi da je tužitelj preplatio mjesečne anuitete obzirom su se isti povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta da se ima izračunati kao razlika između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u CHF prema otplatnoj tablici (početnom otplatnom planu) i srednjeg tečaja CHF liste tuženika važećeg na dan korištenja kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 i Pž- 6632/17, te presude Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja da se ne može obrazloženo tvrditi da bi iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. U skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07, 79/07) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Čl. 81. st. 4. istog zakona tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. navedenog zakona ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno citirane zakonske odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da potrošači mogu se pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Tuženik ističe da je postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im uz obavijest dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Metodologijom koja je objavljena na internetskim stranicama tuženika da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik sve do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje izmjene su stupile na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo pa da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Također ističe da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli jer da je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi i pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu proizlaze, te da je javni bilježnik utvrdio da su mu iste jasne i razumljive, te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Također, da je navedeni predmetni ugovor bio izbor tužitelja, jer je tuženik osim navedenog nudio i druge kreditne proizvode kao npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur i dr., a tužitelj da je izabrao ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba i u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima. Poziva se na Presudu Vrhovnog suda RH posl.br Revt-348/14-2 od 09. travnja 2015., na presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017. Slijedom navedenog predmetni ugovor da ne sadrži odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa time ista nije nepoštena ni ništetna. Tuženik je istakao i prigovor zastare na potraživanje tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, a budući je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Predlaže odbacivanje tužbe u cijelosti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova i naknaditi troškove postupka tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a.

3. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

3.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

3.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 08. travnja 2019. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (početni otplatni plan s početnom ugovorenom kamatom na dan sklapanja ugovora o kreditu, obavijesti o svim promjenama kamate tijekom trajanja kreditnog odnosa, ispis svih uplata po kreditu iz kojeg se vidi koji je udio kamate, a koji udio glavnice u kreditu), koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio s obrazloženjem da banka više nema nikakvih potraživanja, jer se predmetni kredit vodi kao zatvoren u poslovnim knjigama banke, a da važeći zakonski propisi i javno dostupni interni akti banke ne propisuju dostavu tražene dokumentacije za kredite koji su otplaćeni. Zato je tužitelj bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

3.3. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužitelja osnovan, te je Rješenjem posl.br. 31 P-1925/2019-12 od 10. prosinca 2020. godine naloženo tuženiku da za sud i tužitelja u roku od 30 dana dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu (čl. 325.a ZPP-a).

3.4. Tuženik je uz podnesak od 14. siječnja 2021. godine dostavio potrebnu dokumentaciju.

3.5.Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

4. Tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio određeni zahtjev stoga nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba uređena (a tužba se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a).

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu broj 316-33/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (5-12), izvadak iz zemljišne knjige (13), Ugovor o kupoprodaji nekretnine (14-17), otplatni plan (18-27), zahtjev (28), dopis (30 i 31), metodologiju promjene kamatnih stopa (47), specifikaciju uplata (135), zahtjev za kredit (141), tablicu kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (142-143), nalog za arhiviranje (167), isplatni nalog (168), obračun (169), otplatni plan (170-175), kontrolni ispis unosa kredita (176-177), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (178-183), otplatni plan (184), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (185-187), pregled prometa za klijenta (188-190), specifikaciju uplata (191), trošak financiranja za razdoblje od kolovoza 2011. do prosinca 2017. i od prosinca 2017. do rujna 2019. (272-282), simulirani otplatni plan (283-289), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (338-348) i očitovanje vještaka (379-380 i 436- 441), te su saslušani svjedokinja D. P. (osobni bankar), T. F. (javni bilježnik) i tužitelj kao parnična stranka.

6. Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, te D. B. kao sudužnik i tuženik kao kreditor sklopili

Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 28. veljače 2005. godine, a potvrđen kod javnog bilježnika T. F. iz P. dana 01. ožujka 2005. godine pod brojem OU- 235/05, kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate do 31. ožujka 2035. godine u svrhu kupnje stana. Člankom 2. Ugovora propisano je da se odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 158.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize važeće na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. A čl. 3. ugovoreno je da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 872,48 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama počevši od 30. travnja 2005. godine, te da dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete. Čl. 5. su propisani troškovi da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, a čl. 6. je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, i da je korisnik kredita suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve kasnije izmjene i dopune. Čl. 8. propisano je pravo na odustajanje korisnika kredita i naknada banci nastalih troškova u iznosu od 1% od odobrenog kredita. Istim člankom propisan je i slučaj prijevremene otplate kredita, kao i da se korisnik kredita obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.

7. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim sporno je da li je nastupila zastara, te konačno da li su odredbe Ugovora na koje se tužitelj u tužbenom zahtjevu poziva ništetne ili ne.

8. Tužitelj je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to za kupovinu stana. A iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 16. veljače 2005. godine zaključen između prodavatelja Dragana Rakovca i tužitelja kao kupca utvrđeno je da je tužitelj kupio stan. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužitelja, već kupnja predmetnog stana, a za koje je utrošen predmetni kredit isključivo za privatne svrhe tužitelja, zato se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je tužitelju odobren potrošački kredit. 9. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

10. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj se pozvao na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a Presuda u odnosu na kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio petotuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je petotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

14. Zato sud smatra da tužitelj u ovom postupku ne mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dokazana ništetnost u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba iz čl. 5. Ugovora u dijelu koji se odnosi na troškove obrade u iznosu od 1,25% jednokratno prije isplate kredita, ističe se da tužitelj nije dokazao odnosno provedenim dokazima nije utvrđena ništetnost navedene odredbe. Naime, odredbom čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Navedena odredba propisuje ništetnost cijelog ugovora, a ne samo određenih odredbi. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (na koju se poziva tužitelj vezano za ništetnost) propisuje da prije isplate kredita se odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. A ta odredba ne sadrži nemoguću činidbu, niti nedopuštenu budući da u uslužnim djelatnostima, pa tako i u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge i ta naknada je prethodno i naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane HNB-a. Ta naknada biva istaknuta i na internetskim stranicama banke i izvješena u poslovnicama banke. A tužitelj je potpisom Ugovora prihvatio Tarifu odluke o naknadama banke. U Ugovoru je propisana naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25% i samim tim takva odredba je određena. Odredba čl. 5. Ugovora je uočljiva, jasna i razumljiva. U ukupnosti provedenih dokaza nije utvrđeno da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja, niti da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Dakle, prije potpisivanja Ugovora tužitelj je znao točan iznos troškova obrade kredita (1,25% jednokratno).

17. U odnosu na ništetnost odredbi o naknadi za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita kako je to propisano čl. 8. Ugovora ističe se da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, u cijelosti, da nikakvih dugovanja prema banci nije imao i da je na ime prijevremene otplate platio naknadu u iznosu od 21.959,07 kn / 2.914,47 eura dana 26. ožujka 2009. godine.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje je od bitne važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

20. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. godine odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, kao što je u ovom slučaju banka, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je banka prethodno sastavila, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

21. Tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 8. Ugovora o kreditu. Ta odredba Ugovora je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

22. Iz odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita tj. ovdje tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor tj. ovdje tuženik. Ugovor o kreditu regulira odredba čl. 1021. ZOO-a kojom je propisano da banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. A u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, u što je utrošena. Zato je sporna odredba Ugovora o kreditu netransparentna i apstraktna, te se iz nje ne može zaključiti zašto je i radi čega tužitelj za prijevremenu otplatu kredita mora pristati na uvjete koje odredi kreditor, a nejasno je koji su to uvjeti. Predmetni Ugovor pripremio je tuženik, a radi se o tipskom Ugovoru i o navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj morao pristati na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku da bi bio u mogućnosti ishoditi kredit. S obzirom da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 21.959,07 kn/2.914,47 eura, očito je da je odredba kojom tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz uvjete koje odredi tuženik, ta odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja. Zato je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. istog zakona ništetna.

23. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, a st. 3. istog članka propisano je da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a st. 4. tog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit već samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Iako ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu, nije u suprotnosti sa odredbom čl. 1024. ZOO-a ista je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna.

24. Čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. A smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Provedenim dokazima utvrđeno je da tužitelj kao korisnik kredita nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi koja se odnosi na čl. 8. Ugovora o kreditu i tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Uvjeti koje je odredio tuženik vezano za prijevremenu otplatu kredita su nejasni, netransparentni, neobrazloženi i jednostrano nametnuti tužitelju, pa je navedena odredba ništetna, te je presuđeno kao u točki I izreke Presude.

26. Budući je tužitelj temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku 21.959,07 kn / 2.914,47 eura, sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju i navedeni iznos sa pripadajućom kamatom koja teče od 26. ožujka 2009. godine do isplate, a temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a, čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a zakonska zatezna kamata određena je na temelju čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

27. Tuženik je osporio i visinu i izračun tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a koji je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uređen je nakon provedenog financijskog vještačenja.

28. Tužitelj je još prije provođenja financijskog vještačenja bio uredio tužbeni zahtjev međutim tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer da tužitelj, bez dopuštenja tuženika nakon što mu je dostavljena tužba na odgovor ne može preinačiti tužbu bez pristanka tuženika. Međutim, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo je nužno provođenje financijskog vještačenja, te je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev, a to uređenje nije preinaka u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a.

28.1. Sud ukazuje na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih odjela i građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Naime, kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa sukladno tome sud smatra da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti (čl. 191. st. 2. ZPP-a).

29. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da prema pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. A takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine kada je donio zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojim se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO-a/91 (čl. 241. ZOO-a/05), te zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

30. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine, a presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), dok je presuda u odnosu na kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine (Presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine). Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 10. lipnja 2019. godine, prigovor tuženika da je nastupila zastara, nije osnovan.

31. Svjedokinja D. P., osobni bankar, iskazala je da je do 2012.

godine radila kod tuženika odnosno ranije H. banke i u toj banci da je radila 11 godina. Tužitelja ne poznaje odnosno poznaje ga samo po imenu i kao stranku. Na upit koja je bila poslovna praksa banke u spornom razdoblju iskazala je da su tada u Hypo banci bilo izložene i ponude kredita u eurima i u CHF te su bili izloženi uvjeti, visina iznosa, primjer otplatnog plana i slično. Brošura koja se odnosila na ponude za te kredite bila je na dvije do tri stranice, a ponuda je također bila i preko web stranica banke. Temeljem te brošure klijenti su bili upoznati da li se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili ne i o drugim uvjetima. Klijent je imao mogućnost izjasniti se koji iznos kredita želi tj. nije bilo striktno određeno da klijent mora podići baš neki konkretan iznos. Konkretno tužitelja se ne sjeća iz vremena kada je potpisan predmetni Ugovor o kreditu. Prilikom razgovora sa klijentima objašnjavala je strankama kamatnu stopu i samim time što se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra da je klijent mogao razumjeti da je kamatna stopa promjenjiva. Posebno su u banci naglašavali valutni rizik tj. da je valuta vezana za CHF. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu klijent je uglavnom usmjeren na dobivanje sredstava, a ne baš o posljedicama što se sve kasnije može dogoditi. U njezinoj praksi za vrijeme dok je radila, a vezano za kredite u CHF, ona nije naišla na slučaj da joj je netko od klijenta rekao da neće kredit jer da je vezan za CHF ili promjenjivu kamatnu stopu, jer je tada CHF bio najstabilniji i kamate su bile skoro duplo manje. Ne sjeća se za predmetno razdoblje podizanja kredita da li je klijent imao mogućnost reći da mu kamatna stopa bude niža primjerice parametrima LIBOR-a. Tužitelj odnosno klijenti mogli su nakon podizanja kredita sa uvjetima koji su bili, dakle klijent je mogao zatražiti konverziju, i bez posebnih zakonskih propisa koji bi morali biti donijeti za konverziju. Kao djelatnik nije imala informaciju kako će se kretati tečaj CHF u narednom razdoblju. Vezano za prijevremenu otplatu može reći to da kada je klijent bio zainteresiran za prijevremenu otplatu tada je bio obaviješten i o naknadi za prijevremenu otplatu. U brošurama, koliko se sada sjeća, gotovo u 99% nije bilo riječi o prijevremenoj otplati. U razgovoru prilikom zahtjeva za podizanje kredita nije bilo riječi o pojmu prijevremene otplate kredita, jer je klijent fokusiran na podizanje kredita. Nije sigurna da li je upravo ona obrađivala odnosno radila na kreditu konkretnog tužitelja. Njih dvije kolegice su radile na kreditima. Banka je imala izložene sve naknade koje banka naplaćuje, pa tako npr. i za brisovno očitovanje. Tako je postojala i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Oni, osobe koje su radile na kreditima nisu bili upoznati o rizicima koje nosi valutna klauzula. Kada su obrađivali odnosno razgovarali sa klijentima oni su s njima po brošuri prolazili i govorili o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ništa posebno osim što su to naglasili nisu im detaljnije o tome govorili. Ona nije u svom radu toliko duboko ulazila da bi objašnjavala da ugovor ne sadržava podatke o elementima na temelju kojih bi moglo se utvrditi koliko će biti kamatna stopa ako bude promijenjena. Sadržaj ugovora nije radila ona, već je sadržaj ugovora radila pravnica koja je tada bila zaposlena. Svjedokinja u svojih 11 godina rada u H. banci nije imala slučaj da je klijent tražio da se neka odredba ugovora izmijeni. Njoj je poznato da je jedan javni bilježnik u Poreču čitao ugovor klijentima od A do Ž.

31.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je ona bila osobni bankar u spornom razdoblju kod tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, ali ne sjeća se da je osobno radila na predmetnom Ugovoru o kreditu, te je iskazivala što je inače ona objašnjavala strankama, s time da je naglasila da su sa klijentima prolazili po brošuri i govorili o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ništa posebno, osim što su to naglasili nisu im detaljnije o tome govorili. Ona nije u svom radu toliko duboko ulazila da bi objašnjavala da ugovor ne sadržava podatke o elementima na temelju kojih bi moglo se utvrditi koliko će biti kamatna stopa ako bude promijenjena. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da sa klijentima nije ništa posebno pregovarao o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, osim što je naglašeno da je kamatna stopa promjenjiva i da je valutna klauzula vezana za CHF, ali o rizicima nije objašnjavano.

32. Svjedok T. F., javni bilježnik, iskazala je da prilikom solemnizacije ugovora najprije utvrđuje identitet stranaka i podaci da moraju odgovarati podacima navedenim u ugovoru. Nakon toga, ugovor se čita i tumači. Protumače odredbe ugovora od početka do kraja. Nakon toga, stranka potvrđuje da li je ili nije razumjela odredbe ugovora koje su protumačili. Ugovor sadržava i ovršnu klauzulu, to znači da se temeljem ugovora može provesti prisilna ovrha. Naglašava se da ima ovršnu klauzulu i tumači se što znači ovršna klauzula. Dalje je iskazala da tužitelja poznaje jer je on dolazio u njezin ured, ali konkretno o kojem se točno ugovoru radi za kojeg ju se sada pita ne zna, ali tužitelju je sigurno pročitano i protumačeno kako to i stoji u potvrdi. Kod solemnizacije uvijek bude prisutan korisnik kredita, dužnik, založni dužnik, ovisno o kojem ugovoru se radi i da li postoji dužnik i založni dužnik. Od strane banke ne bude uvijek prisutan predstavnik. Po zakonu je obavezna prisutnost korisnika kredita, ako postoji dužnik i založni dužnik, tada je obavezna i njihova prisutnost. U nekim slučajevima budu i predstavnici banke. Protumačiti ugovor znači utvrditi bitne elemente ugovora, utvrditi da ugovor sadrži ovršnu klauzulu te stranci objasniti koje su posljedice neplaćanja odnosno ne podmirivanja obveza u ugovornom roku s naglaskom da se može provesti neposredna i prisilna ovrha na nekretninama koje se zalažu tim ugovorom u slučaju dospijeća novčane obveze. Domena javnog bilježnika nije da stranci objašnjava od čega zavisi promjena kamatne stope i kako će se kretati visina mjesečne rate ovisno o promjeni kamatne stope i promjeni tečaja, osim ako ti parametri nisu izričito navedeni u samom ugovoru. Javni bilježnik ne tumači stranci bilo kakve otplatne planove. To nije u domeni javnog bilježnika.

32.1. Iz iskaza te svjedokinje koja je ujedno i javni bilježnik proizlazi da javni bilježnik nije financijski stručnjak, a niti da je u domeni javnog bilježnika objašnjavati od čega zavisi promjena kamatne stope i valutne klauzule, odnosno promjena tečaja.

33. Tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF jer mu je u banci savjetovano da je trenutno najpovoljnije kredit podići u CHF i da je trenutno to najpovoljnije u CHF. Ne sjeća se koliko je iznosila kamatna stopa u vrijeme podizanja kredita. U banci mu nisu objasnili od čega ovisi promjena kamatne stope. U banci mu nisu dali nikakvu projekciju iz koje bi se vidjelo koliko će iznositi mjesečna rata u slučaju promjene kamatne stope, niti u slučaju promjene tečaja CHF. U banci mu nisu dali ni usporedbu kretanja kamata i tečaja za unazad godinu ili dvije za kredit u eurima, CHF ili kunama. Sa bankom nije imao mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita, jer se radilo o tipiziranom ugovoru. Kredit da je podigao za kupnju stana, tj. kredit je bio stambeni. On više nije vlasnik stana kojeg je kupio predmetnim kreditom jer kada je nakon nekog vremena vidio da je dužan još više nego što je podigao kredit, prodao je stan i isplatio predmetni kredit u cijelosti. Zatvaranje njegovog kredita je teklo tako da je kupac koji je bio stranac i koji je stan kupio preko tvrtke, a s obzirom da je na stanu bila upisana hipoteka zbog njegovog kredita, stranac je tražio da se hipoteka na stanu briše tj. da se u ugovoru točno naznači da će cijena biti plaćena direktno banci za zatvaranje kredita, a ostatak da će se direktno njemu isplatiti. Proces odobravanja kredita tekao je tako da je on otišao u banku kod službenice, te izrazio želju da bi kupio nekretninu, te da ga oni savjetuju što je tada najpametnije odnosno koji kredit i na koji način, a službenica mu je tom prilikom rekla da je najpovoljniji kredit u CHF. Na upit da li je, prije nego što je odlučio sa tuženikom odnosno pravnim prednikom sklopiti ugovor o kreditu, da li se obraćao i drugim bankama, iskazao je da je od tada proteklo već dugo vremena, ali pretpostavlja da se prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu obraćao i drugim bankama. Na upit zašto se odlučio sklopiti ugovor baš sa tuženikom, iskazao je da u tom trenutku mu je ta banka, koja prethodno nije imala nikakve negativne konotacije ili afere, davala sigurnost, imao je povjerenja u tu banku i proizvod koji mu je ponuđen mu je u tom momentu najviše odgovarao. On je prilikom sklapanja ugovora znao da tuženik ima u ponudi i neke druge kredite npr. u eurima. Prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitao je ugovor. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu njemu su bile jasne odredbe koje su normalne u kojima su neki normalni parametri u smislu poslovanja. Međutim, njemu nitko nije objasnio da CHF može "podivljati" do te mjere kako je i "podivljao". On je prilikom sklapanja ugovora smatrao da je kamata u CHF vezana za neke europske parametre, ali nije znao niti bio upozoren da banka iz nekih svojih vlastiti razloga može mijenjati kamatu "kako joj dođe". Na upit kada je primijetio da se kamata mijenjala iskazao je da je uredno otplaćivao rate kredita, a iz medija je vidio da su mjesečne rate porasle više od neke normale. Kada je to iz medija vidio otišao je u banku i tražio da mu kažu koje je stanje duga i kada su mu to rekli bio je šokiran, pa je tražio da mu provjere da li su uredno evidentirane sve njegove uplate i kada su mu potvrdili da su sve njegove uplate uredno evidentirane, nije mogao vjerovati da može biti tolika razlika u tečaju i promjeni kamate. Tog istog momenta odlučio je prodati stan, pa makar ispod cijene samo kako bi zatvorio kredit. Nazvao je tada agencije za promet nekretninama i dao im do znanja da prodaje stan, pa makar ispod cijene samo da se riješi kredita. Na upit da li je pokušao sa službenikom banke razgovarati za promjenu kamatne stope ili da se na drugi način riješi problem, iskazao je da takva opcija tada nije postojala. Tada nije postojala varijanta, niti se o tome moglo komunicirati sa bankom u smislu promjene odredbe vezano za promjenu kamatne stope. Prije predmetnog ugovora o kreditu on je sa nekom drugom bankom imao sklopljen ugovor u kojem je bila propisana valutna klauzula. U tom trenutku nije postojala mogućnost konverzije niti je vezano za konverziju tada bilo riječi. Ponavlja da je ugovor o kreditu bio tipiziran i apsolutno nije bilo mogućnosti pregovaranja, niti o odredbi ugovora vezano za prijevremenu otplatu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je tako "uzmi ili ostavi", a nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja za izmjenu odredbi ugovora. Na upit da li je imao kakve prigovore vezane za troškove obrade kredita iskazao je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu uobičajena praksa banke bila je takva da nije bilo mogućnosti pregovaranja tko će snositi koje troškove. Što je banka tražila glede troškova obrade kredita to je i platio. Još jednom je naglasio da nije bilo mogućnosti mijenjati ništa i u to vrijeme je to tada bila uobičajena praksa za koju nije bilo mogućnosti od strane korisnika kredita ništa mijenjati.

34. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka i tužitelja jer su iskazivali razumljivo i logično.

35. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju tužitelj se na njih pozvao.

36. Ugovor o kreditu od 28. veljače 2005. godine solemniziran 01. ožujka 2005. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

37. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

37.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredbe ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

38. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u utuženom razdoblju.

39. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

40. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale u ugovoru kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III- 2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

40.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisanim stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude posl.br. C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

40.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

41. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

42. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, L. J.. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 27. siječnja 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju, utvrđeno je da je vještak glede utvrđivanja obveza po ugovoru o predmetnom kreditu uzevši u obzir ugovoren iznos kredita (158.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna), rok vraćanja kredita, način vraćanja, odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, otplatni plan, te je prikazao razliku iznosa kamatne stope prema ugovoru o kreditu, razliku iznosa anuiteta po kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu, razliku iznosa anuiteta po valutnoj klauzuli ugovorenoj ugovorom o kreditu, te je dao zaključak:

- da je u vremenskom razdoblju od 08. ožujka 2005. do 26. ožujka 2009. ukupno preplaćeno 28.934,66 HRK zbog promjene kamatne stope uzimajući u obzir mjesece u kojima je evidentirana pretplata,

- da je u vremenskom razdoblju od 08. ožujka 2005. do 26. ožujka 2009. ukupno preplaćeno 11.715,47 HRK, a da je ostao tečaj 1,00 CHF = 4,816706 HRK sukladno ugovoru o kreditu,

- da je kredit vraćen prijevremeno na dan 26. ožujka 2009. godine i to uplatom od strane trgovačkog društva C. H. d.o.o., te da bi se očitovao na točku 2.

zadatka vještačenja mora raspolagati sa visinom pasivne kamate koja je ugovorena između A. B. i poduzeća C. H. d.o.o.,

- da se vještak ne može očitovati na pitanje broj 3. iz zadatka vještačenja jer da nema jasnu uputu koliko je iznosila kamatna stopa na stambene kredite koje su se snizile (svaka banka drugačije ugovara sa klijentima uvjete kreditiranja),

- u razdoblju od 08. ožujka 2005. godine nije došlo do snižavanja kamatne stope što je vidljivo na stranici 4 nalaza gdje su se kamate kretale od 5,25% u trenutku ugovaranja kredita do 6,75% koliko je bila izmjena na dan 30. rujna 2008. godine,

- zbog smanjenja tečaja vještak je uzeo u obzir prilikom izračuna razlike u tablici 5 gdje je 8.628,25 kn umanjeno od ukupno preplaćenog iznosa koji je bio zbog promjene tečaja. Ukupna preplata zbog promjene tečaja iznosila je 20.343,72 HRK te je oduzet iznos od 8.628,25 kuna i stvarno preplaćeni iznos je 11.715,47 HRK,

- ukoliko bi se uzela kamata od 10,88% tada bi iznos troškova kamate na mjesečnoj razini iznosio 1.432,53 CHF u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu što je više od visine anuiteta koji je ugovoren, pa vještak ne može simulirati prema zadanim uvjetima jer bi trebalo mijenjati i visinu anuiteta mjesečno.

43. I tužitelj i tuženik su imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. I tužitelj i tuženik su tražili da se vještak očituje na primjedbe i prigovore.

44. Vještak se očitovao na primjedbe i prigovore tužitelja podneskom od 04. travnja 2022. godine u kojem je u tablici 1 prikazao razliku više uplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK. Naveo je da je ukupna razlika preplate 46.472,69 HRK. Uvidom u specifikaciju uplata koje je tužitelj izvršio da je vidljivo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u visini 21.959,07 HRK, da je naknada za obradu kredita iznosila 1,25% od odobrenog iznosa kredita što iznosi 1.975,00 CHF odnosno 9.512,98 HRK. A pregledom otplate kredita vještak da je utvrdio da je ukupna preplata po kreditu iznosila 24.513,62 HRK, bez prebijanja. U odnosu na naknadne primjedbe tužitelja od 14. travnja 2022. godine vještak se očitovao da je u tablici broj 2 uzeo u obzir uplatu od 735.568,33 HRK koja predstavlja umanjeni iznos za trošak prijevremenog zatvaranja kredita te iznosa zatezne kamate, te da ostaje pri svojem izračunu da je ukupna razlika i zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja iznos od 24.513,62 HRK.

45. Vještak se očitovao i na primjedbe i prigovore tuženika podneskom od 06. veljače 2023. godine, te je vještak naveo da je prilikom izračuna razlike zbog promjene kamate u nastale razlike uračunao i tečajne razlike, a što proizlazi iz razdoblja dok nije bilo promjene kamate, a vještak je svejedno iskazao razliku. Vještak je odgovorio na primjedbe tuženika navodeći da je:

- u nalogu za vještačenje određeno je da se „izradi nalaz i mišljenje na okolnosti visine pretplate po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog promjene kamatne stope i to u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora o kreditu (5,25%), te zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju, odnosno na dan 08. ožujka 2005. godine, kada je 1,00 CHF iznosio 4,816706“. Vještaku nije naloženo da izračun napravi od trenutka sklapanja ugovora do trenutka otplate kredita te vještak ostaje pri svojem izračunu,

- u odnosu na izračun zbog promjene tečaja, vještak je u iznos uplate uključio i iznos kojim je naplaćena zatezna kamata i troškovi te je zbog toga prikazao veći iznos,

- troškovi zatezne kamate u spisu nisu priloženi obračuni niti izdan račun te stoga nije mogao uzeti u obzir prilikom evidentiranja uplata. Troškovi opomena također nisu dostavljeni u spis te vještak nije mogao postupiti po istima,

- iz simulacije izračuna koje je tuženik sam napravio da dolazi do razlike do koje bi došlo uslijed primjene parametara zadanih od strane suda vještaku u zadatak, a iz koje proizlazi da bi razlika anuiteta zbog promjene kamate iznosila 10.288,87 kuna, dok bi razlika anuiteta zbog promjene tečaja iznosila 5.564,78 kuna, odnosno ukupna razlika bi iznosila 15.853,65 kuna., te vještak se očituje navodeći da predmet ugovora o kreditu nije bio kredit u HRK već u CHF te samim tim vještak ne može vršiti simulaciju kredita jer ne posjeduje materijalni dokaz o visini kamate niti ostalih uvjeta bitnih za simulaciju. Stoga vještak ostaje pri svojem izračunu (sve dok sud ne naloži drugačije u svojem nalogu za vještačenje).,

- na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, a s obzirom da su kamatne stope, o kojima je tuženik mogao prijevremeno vraćenu glavnicu isplatiti u obliku kredita, bile znatno niže od pasivne kamate koju tuženik i dalje morao plaćati svojim zajmodavcima, vještak je naveo da je u podnesku tužitelja istaknuo visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita te je izračun stavljen u očitovanju na podnesak tužitelja.,

- na okolnost da tuženik novčana sredstva zaprimljena od strane tužitelja u trenutku prijevremene otplate kredita nije mogao plasirati po kamatnoj stopi po kojoj je tužitelj otplaćivao kredit jer se kamatna stopa na stambene kredite snizila, vještak odgovara da Ugovorom o kreditu definirano je da u slučaju prijevremene otplate kredita Tuženik

ima pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Vještaku nije jasno na koju okolnost bi se trebao očitovati jer sredstva koja su primljena od strane tužitelja u trenutku prijevremene otplate kredita je ugovorena klauzula koja je definirana Ugovorom o kreditu i samim tim za Tužitelja to predstavlja dodatan trošak a za tuženika je to izvanredni prihod. Na koji način će Tuženik oplemeniti zaprimljeni iznos – da li kroz novi plasman kredita ili sl. vještak nije meritoran da to prosuđuje već je to u nadležnosti politike Banke. Vještaku nije naloženo da izračuna visinu štete jer u spisu nema dokumentirano po kojoj kamatnoj stopi je za ovaj kredit Banka zaduživala se kod navedenih banaka, koji su uvjeti i kriteriji pa samim tim ne može dati bolje očitovanje. Vještak napominje da je prijevremenom otplatom kredita korisnik kredita vratio zaduženi iznos u cijelosti te da se nikako ne može govoriti o pretrpljenoj šteti jer je u ovo odnosu Banka naplatila naknadu o prijevremenoj otplati kredita.

45.1. Vještak dalje navodi da ne raspolaže sa informacijama o visini kamatne stope po kojoj se Banka zadužila na tržištu kapitala te dokazom da se iz te tranše isplatio navedeni kredit koji je podigla Tužiteljica te samim tim ne može utvrđivati visinu pasivne kamate. Vještak se nije mogao očitovati na daljnje upite tuženika budući da tuženik nije dostavio podatke temeljem kojih bi se mogao očitovati, a da vještak ne može postupiti po simulacijama tuženika bez konkretnih materijalnih dokaza o ugovorenim kamatnim stopama i izvoru provjere o plasmanu kredita.

46. Tužitelj je prihvatio očitovanje vještaka od veljače 2023. godine, te je precizirao tužbeni zahtjev na temelju očitovanja vještaka, te konačno predložio donošenje presude, u odnosu na isplatu, sukladno očitovanju vještaka.

47. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje odnosno očitovanja vještaka, jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, isti su razumljivi i u skladu s pravilima struke, te je sud istog prihvatio kao stručan, vjerodostojan i točan.

48. Tuženik se nije očitovao na očitovanje vještaka od 06. veljače 2023. godine.

49. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:

- da su parnične stranke dana 28. veljače 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je solemniziran kod javnog bilježnika 01. ožujka 2005. godine za iznos od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da se radi o potrošačkom kreditu čija namjena je bila kupnja stana,

- da se tužitelj pozvao na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,

- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,

- da se o ugovornim odredbama vezano za kamatnu stopu, valutnu klauzulu prijevremene otplate kredita i otkaza Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo,

- da je tužitelj preplatio iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to navedeno u točki II izreke Presude.

50. Tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 5. ugovora o kreditu nije osnovan kako je već naprijed opisano, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kako je to navedeno u točki III izreke Presude.

51. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, otkazu i prijevremenoj isplati sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa kojeg je tuženik primio po tim osnovama.

52. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

53. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

54. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

55. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

56. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

57. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

58. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01. siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelj nije uspio u ovom postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, pa zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 30. siječnja 2020., za zastupanje na ročištu 23. studenog 2020., za sastav podneska od 17. veljače 2021., za sastav podneska od 29. ožujka 2021., za zastupanje na ročištu 18. listopada 2021., za sastav podneska od 03. ožujka 2022., za sastav podneska od 14. travnja 2022., za zastupanje na ročištu 02. lipnja 2022., za zastupanje na ročištu 26. rujna 2022., za zastupanje na ročištu 24. studenog 2022., za sastav podneska od 07. veljače 2023. i za zastupanje na ročištu 08. veljače 2023. godine za svaku radnju po 199,08 eur / 1.500,00 kn, a što ukupno iznosi 2.588,04 eura / 19.499,59 kuna plus PDV u iznosu od 25% što iznosi 647,01 eur / 4.874,90 kuna, te trošak financijskog vještačenja 331,81 eur / 2.500,00 kn, te trošak sudskih pristojbi na tužbu 53,09 eura / 400,00 kuna i presudu 53,09 eura /400,00 kuna, slijedom čega proizlazi da sveukupni trošak tužitelju iznosi 3.673,04 eura / 27.674,52 kune. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 18. kolovoza 2021. godine jer isti nije bio nužan. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 7, 8., 9., 42. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22). Vrijednost boda je 1,99 eur / 15,00 kn.

Tuženik je uspio u ovom postupku samo u neznatnom dijelu, a u odnosu na taj dio nisu nastali nikakvi posebni troškovi, pa je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u cijelosti. Zato je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

60. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 15. ožujka 2023. godine.

S u d a c:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.