Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-393/2023-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja I. D. A., iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Pn-24/2020-38 od 16. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pn-24/2020-38 od 16. prosinca 2022.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju I. D. A. iz D., OIB: ... novčani iznos od 338.675,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teče kako slijedi:

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.03.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.04.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.05.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.06.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.07.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.08.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.09.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.10.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.11.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.12.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.01.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.02.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.03.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.04.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.05.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.06.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.07.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.08.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.09.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.10.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.11.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.12.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.01.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.02.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.03.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.04.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.05.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.06.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.07.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.08.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.09.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.10.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.11.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.12.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.01.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.02.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.407,64 kn od dana 02.03.2019. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.“

II. Nalaže se tužitelju po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženoj iznos od 30.000,00 kn što iznosi 3.981,68 Eur prema fiksnom tečaju konverzije (1 Eur iznosi 7,53450 kn) u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 50.000,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan."

2.Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst. 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je naknada imovinske štete u iznosu od 338.675,00 kuna za razdoblje od 03/2016 do 03/2019 kao razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužitelja u kojem je u utuženom periodu stanovao zaštićeni najmoprimac koji je prava i obveze najmoprimca stekao sukladno čl. 30. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, u daljnjem tekstu: ZNS) kao raniji nositelj stanarskog prava utvrđenog stambenim rješenjem Općine D., Komiteta za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje klasa: UP/I-05/2- 2254/86-PS/LB od 23. prosinca 1987. Tužitelj tvrdi da je odredbama ZNS-a tužena povrijedila vlasničko pravo tužitelja kao vlasnika stana na kojem postoji pravo najma sa zaštićenom najamninom zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, u daljnjem tekstu: Konvencija).

6. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan štetu naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi članka 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

7. Sukladno odredbi članka 1089. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i na naknadu izmakle koristi pri čemu se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo, te se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju vlasnik stana koji se nalazi na prvom katu zgrade oznake čest. zgr. 720 k.o. G., na adresi D., ..., ukupne površine 129,39 m[2] , koji se sastoji od 3 sobe, dnevnog boravka, kuhinje s ostavom, WC-a, kupaonice s WC-om, djevojačke sobe, hodnika, predsoblja i balkona.

9. Isto tako, nije sporno da je u upravnom postupku koji se vodio pred Komitetom za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje Općine D. pod oznakom UP/I-05/2254/86 rješenjem od 21. ožujka 1988. I. R. priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu u vlasništvu tužitelja, tada vlasništva I. D., V. i K., a što je utvrđeno uvidom u spis Općine D., Komiteta za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje oznake UP/I-05/2254/86.

10. Nadalje, nije sporno da najkasnije od kada mu je priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu (21. ožujka 1988.) pa sve kroz utuženo razdoblje, I. R. stanuje u istom odnosno isti koristi za osobne potrebe, sve do 8. travnja 2019. kada je predmetni stan predan u posjed tužitelju na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-56/2009 od 2. studenog 2018. točkom V. presude, a što prvostupanjski sud utvrđuje pregledom spisa Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-56/2009 kojom je I. R. naloženo predati ovdje tužitelju predmetni stan u posjed.

11. Pregledom spisa Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-56/2009 prvostupanjski sud je utvrdio da je taj parnični postupak pokrenut 13. travnja 2005. tužbom I. R. protiv ovdje tužitelja kao vlasnika stana koji se nalazi na prvom katu zgrade oznake čest. zgr. 720 k.o. G., na adresi D., ..., ukupne površine 129,39 m[2] , koji se sastoji od 3 sobe, dnevnog boravka, kuhinje s ostavom, WC-a, kupaonice s WC-om, djevojačke sobe, hodnika, predsoblja i balkona radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između ovdje tužitelja kao najmodavca i I. R. kao zaštićenog najmoprimca, a kakav je tužbeni zahtjev I. R. sud odbio kao neosnovan, takvu odluku utemeljivši na obrazloženju 1) da je I. R. stanarsko pravo prestalo tek ex lege 5. studenog 1996. stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96); 2) da I. R. nema u vlasništvu useljivu nekretninu na području Republike Hrvatske koja bi činjenica predstavljala osnovu za prestanak njegova statusa zaštićenog najmoprimca; 3) da je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96) odnos između ovdje tužitelja kao vlasnika stana i I. R. kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu ex lege postao najamni odnos u kojem je ovdje tužitelj najmodavac, a I. R. zaštićeni najmoprimac sa svim zakonom propisanim pravima i obvezama; da je ovdje tužitelj dopisom odnosno izjavom od 28. listopada 2009. otkazao I. R. najamni odnos za predmetni stan jer uznemirava i ometa njega i članove njegove obitelji u mirnom korištenju nekretnine, zbog namjere da u predmetni stan useli sina koji se vratio iz Engleske i želi riješiti svoje stambeno pitanje i zbog vršenja preinaka u predmetnom stanu bez dobivene suglasnosti; da je opravdani razlog za raskid ugovora o najmu postojećeg među strankama to što je I. R. kao najmoprimac bez znanja i suglasnosti te uz protivljenje ovdje tužitelja kao vlasnika vršio radove kojima je promijenio izgled nekretnine i stana te postupao s nekretninom kao da je njegovo vlasništvo odnosno kojima je bez suglasnosti ovdje tužitelja kao vlasnika preinačio stan; da je najamni odnos između ovdje tužitelja kao najmodavca i I. R. kao najmoprimca raskinut izjavom ovdje tužitelja od 28. listopada 2009. i da osnovano ovdje tužitelj sukladno Zakonu o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, dalje: ZNS) ima pravo zahtijevati predaju stana u posjed dok je neosnovan zahtjev I. R. za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s obzirom da je najamni odnos stranaka zakonito raskinut izjavom ovdje tužitelja kao vlasnika stana i najmodavca od 28. listopada 2009.

12. Na temelju svega navedenog proizlazi da je u predmetnom stanu u vlasništvu tužitelja I. R. do dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96) živio kao nositelj stanarskog prava, a od dana stupanja na snagu tog zakona pa do dana raskida najamnog odnosa 28. listopada 2009. kao zaštićeni najmoprimac budući je odnos između tužitelja kao vlasnika stana i I. R. kao nositelja stanarskog prava stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96) ex lege postao najamni odnos u kojem je ovdje tužitelj najmodavac, a I. R. zaštićeni najmoprimac sa svim zakonom propisanim pravima i obvezama. Činjenica da sud nije donio presudu kojoj nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom ne mijenja činjenicu da je I. R. u predmetnom stanu sve do raskida najma živio po osnovi najma sa zaštićenom najamninom budući je zahtjev I. R. za donošenje presude kojom se nadomješta taj ugovor sud odbio ne zbog činjenice što isti nije imao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu već stoga što je najamni odnos prestao raskidom. Naime, ovdje tužitelj je 28. listopada 2009. zaštićenom najmoprimcu I. R. dao izjavu o raskidu najma na predmetnom stanu čime je, a kako to utvrđuje i sudi Općinski sud u Dubrovniku u pravomoćnoj presudi poslovni broj P-59/2009 od 2. studenog 2018., sukladno odredbi čl. 20. ZNS-a raskinut najamni odnos između ovdje tužitelja i I. R. glede predmetnog stana.

13. S obzirom da je sudska odluka kojom se utvrđuje da je određeni obveznopravni odnos raskinut sukladno primjenjivom zakonu deklaratorne, a ne konstitutivne naravi, budući odredba čl. 20. st. 1. al. 2. ZNS-a propisuje da najmodavac može raskinuti ugovor o najmu stana ako najmoprimac preinačuje stan, zajedničke prostorije i uređaje zgrade bez prethodne pismene suglasnosti najmodavca dok st. 2. tog članka propisuje da najmodavac raskida ugovor o najmu stana u pisanom obliku, s obrazloženjem i rokom iseljenja iz stana koji ne može biti kraći od 15 dana, prvostupanjski sud posebno ističe da najamni odnos između tužitelja i I. R. glede predmetnog stana nije raskinut tek danom donošenja presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-59/2009 do 2. studenog 2018. već onim danom kada je ovdje tužitelj kao najmodavac I. R. kao zaštićenom najmoprimcu dao izjavu o raskidu najma, upravo 28. listopada 2009.

14. Kako je najamni odnos raskinut 28. listopada 2009., prvostupanjski sud utvrđuje da I. R. od dana raskida najamnog odnosa 28. listopada 2009. dalje više nema status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu sukladno ZNS-a te stan ne koristi temeljem obveznopravnog odnosa najma sa zaštićenom najamninom kao valjanje pravne osnove već bespravno. Na taj način I. R. u ovdje utuženom razdoblju od 03/2016 do 03/2019 predmetni stan ne koristi po osnovi ZNS-a kao zakonskih odredbi koje da je tužena, sukladno pravnim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava, povrijedila vlasničko pravo vlasnika stanova na kojima postoji pravo najma sa zaštićenom najamninom zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 8/99).

15. Polazeći od toga da je i najam stana sa zaštićenom najamninom obveznopravni odnos koji se sukladno odredbama ZNS-a može raskinuti pod tim zakonom propisanim pretpostavkama, a koje je pravo ovdje tužitelj ostvario time što je 28. listopada 2009. dao izjavu o raskidu najamnog odnosa na predmetnom stanu, prvostupanjski sud nedvojbeno utvrđuje da propust tužitelja kao vlasnika stana da ostvari dobit od predmetnog stana davanjem istog u najam u utuženom razdoblju po tržišnim cijenama najma nije posljedica radnje tužene u vidu donošenja Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96) već posljedica propusta samog tužitelja da od I. R. koji u utuženom razdoblju koristi predmetni stan bez valjanje pravne osnove te je stoga nepošteni posjednik istog traži naknadu za neosnovano korištenje nekretnine upravo u visini tržišne najamnine ostvarive za predmetni stan. 16. Točni su navodi tužitelja da je tužena odredbama ZNS-a propisala niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca kojima je u biti uvela brojna ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenom najamninom čime im je nametnula prekomjeran individualan teret koji se među ostalim očituje i u nemogućnosti ostvarenja realne (tržišne) i primjerene najamnine za stan u njihovom vlasništvu, dakle, da u postupku preustroja državnog sustava dio kojeg je bio ukidanje društvenog vlasništva i stanarskog prava te uspostava prava zaštićenog najmoprimca tužena nije pozitivnim propisima ostvarila pravednu raspodjelu financijskog i socijalnog tereta budući je teret prebacila samo na jednu društvenu skupinu konkretno najmodavce stanova sa zaštićenom najamninom, a što prema odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske donesenoj po Zahtjevu br. 12027 10. srpnja 2014. što predstavlja ograničenje prava vlasnika stana najmodavca na ostvarenje dobiti od svoje imovine i time predstavlja povredu prava vlasnika stana na mirno uživanje vlasništva kao prava koje se Republika Hrvatska obvezala poštivati ratifikacijom Konvencije i pripadajućih joj Protokola; po ocjeni prvostupanjskog suda odredbama ZNS-a tužena nije apsolutno ograničila prava vlasnika stanova sa zaštićenom najamninom budući su i oni sukladno odredbama ZNS-a pod određenim pretpostavkama mogli raskinuti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Kako je tužitelj kao vlasnik stana sa zaštićenom najamninom ostvario svoje pravo propisano čl. 20. ZNS-a i zakonito raskinuto najamni odnos na predmetnom stanu sa zaštićenom najamninom već 28. listopada 2009. te je tim raskidom prestao status zaštićenog najmoprimca I. R. na predmetnom stanu, šteta koju tužitelj trpi time što u utuženom periodu predmetni stan ne iznajmljuje po tržišnom iznosu najamnine nije posljedica donošenja ZNS-a kao štetne radnje tužene. Naime, tužitelj je kao vlasnik stana kojeg druga osoba koristi bez valjanje pravne osnove temeljem važećih zakona osnovano mogao od I. R. kao nepoštenog posjednika predmetnog stana potraživati isplatu novčane naknade u visini tržišne najamnine pa je šteta za koju tužitelj u ovom postupku tvrdi da mu je nastala štetnom radnjom tužene, zapravo posljedica propusta samog tužitelja i nije u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa donošenjem ZNS-a od strane tužene.

17. S obzirom da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjenje sve pretpostavke odgovornosti za štetu kako nema uzročno-posljedične veze između radnje tužene u vidu donošenja ZN-a i propusta tužitelja da za predmetni stan ostvari tržišni iznos najamnine, prvostupanjski sud je pravilno tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tužene traži naknadu imovinske štete u visini razlike tržišne najamnine i zaštićene najamnine za period od 03/2016 do 03/2019 kao štete nastale radnjom tužene koja se ogleda u donošenju ZNS-a kojim bi bilo povrijeđeno vlasničko pravo tužitelja zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odbio kao neosnovan te tužitelju naložio da tuženici naknadi parnični trošak.

18. Žalbeni razlozi i navodi tužitelja su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo te za svoju odluku dao valjane razloge. Suprotno žalbenim navodima tužitelja u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

19. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 15. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.