Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-4016/2020-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O. i umješača na strani tužitelja M. V. iz O., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. B. d. d. iz Z., OIB: ..., kao pravnog sljednika S. b. d. d. O., zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. i P. iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 17. P-1737/2019-22 od 25. rujna 2020. godine, u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 17. P-1737/2019-22 od 25. rujna 2020. godine, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđeno je kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog dana 23. kolovoza 2005. godine između tužitelja J. V. i S. b. d. d. O., kao pravnog prednika tuženika A. b. d. d. Z., koji je dana 24. kolovoza 2005. godine potvrđen kod javnog bilježnika L. P. pod brojem OU-1883/2005, a koja u članku 2. glasi: „...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize S. b. d. d. O. na dan korištenja kredita“; u članku 3. točka 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, u točki 4.: „...obračunanim po srednjem srednjem tečaju S. b. d. d. O. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“, točki 5.: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d. d. O. na dan plaćanja“; u članku 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru“; u članku 18. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita-Založni dužnik, Sudužnik i Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 29.420,63 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od 664,52 kuna od 01. siječnja 2009. godine pa sve do isplate, na iznos od 760,10 kuna od 01. siječnja 2010. godine pa sve do isplate, na iznos od 4.334,59 kuna od 01. siječnja 2011. godine pa sve do isplate, na iznos od 9.162,46 kuna od 01. siječnja 2012. godine pa sve do isplate, na iznos od 10.356,35 kuna od 01. siječnja 2013. godine pa sve do isplate, te na iznos od 4.142,61 kuna od 01. siječnja 2014. godine pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 8.594,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, tj. 25. rujna 2020. godine pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. U točki IV izreke naloženo je tuženiku da umješaču na strani tužitelja naknadi prouzročeni trošak u ukupnom iznosu od 3.125,00 kuna, u roku od 15 dana.

5. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP).

6. U žalbi u glavnome ističe da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a, jer da je sud prvog stupnja u obrazloženju te odluke propustio navesti razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da navedena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nije sačinjena u skladu s odredbom članka 338. ZPP-a, kao i da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti provedene dokaze, a među njima i priloženu „Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d. d.“, te nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke D. V., pri čemu nije cijenio njegove prigovore na taj nalaz i mišljenje. Stoga smatra da je istome povrijeđeno i pravo na pravično suđenje predviđeno odredbom članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01-pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10-pročišćeni tekst i 5/14), te odredbom članka 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02 i 1/06).

7. Nastavno navodi da je sud prvog stupnja pobijanom presudom utvrdio ništetnom odredbu koja uopće nije dio predmetnog Ugovora o kreditu, jer da je odredba članka 18. tog Ugovora sadržajno drugačija od teksta (nepostojeće) odredbe koja je naznačena u točki I izreke pobijane presude, pri čemu nije obrazloženo zbog čega bi ta odredba bila ništetna.

8. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud onemogućio istoga u raspravljanju pred sudom, čime je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer da je neosnovano odbio provesti dokaze koje je on predložio na okolnost da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, te da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno značenje ugovornih odredaba koje osporava, tj. saslušanjem predložene svjedokinje (njegove radnice) D. B. i javnog bilježnika L. P. iz O., pa da je pogrešno utvrđenje suda da bi osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazila iz priloženih isprava, te da iz odredaba ugovora proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o naknadnim izmjenama visine kamatne stope.

9. Nadalje navodi da je tužitelj u podnesku od 02. ožujka 2020. godine djelomično povukao tužbu, i to za više od polovice utuženog novčanog iznosa, a da je sud prvog stupnja propustio donijeti rješenje o takvom djelomičnom povlačenju tužbe, u skladu s odredbom članka 193. ZPP-a, te naložiti tužitelju da naknadi istome prouzročene troškove postupka, pri čemu nije odbio tužbeni zahtjev za iznos preko zatraženog iznosa od 29.420,63 kuna, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 193. stavak 1. tog Zakona.

10. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud propustio cijeniti njegove navode da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, te da nije ocijenio učinke solemniziranog Ugovora o kreditu koji se očituju u tome da taj Ugovor odgovara pravoj volji ugovornih stranaka.

11. Nastavno navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe članaka 59. i 74. Zakona o zaštiti potrošača, odredbe članaka 172., 173. i 175. Zakona o bankama, kao i odredbu članka 308. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama kao posebnih propisa (lex specialis), sve to iz razloga koje pobliže navodi u žalbi, a da je utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako je to zahtijevao tužitelj dovelo do posljedica kao da je među ugovornim strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se predmetni Ugovor o kreditu ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pri tome na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

12. Tuženik ističe da je u konkretnom slučaju u cijelosti postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, pa da su tužitelju pogrešnom primjenom odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u nastavku teksta: ZOO) dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od trenutka od kojeg je žalitelj stekao svaki navodno preplaćeni novčani iznos.

13. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članaka 214. i 323. ZOO-a koje se odnose na zastaru i na posljedice ništenosti, u vezi čega ukazuje i na odredbe članaka 240. i 241. tog Zakona.

14. Iz navedenih razloga osporava i odluku o troškovima postupka.

15. Slijedom navedenog, predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže dokumentaciju na koju se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

16. Odgovor na žalbu nije podnesen.

17. Žalba je osnovana.

18. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke D. V. i njezinog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja opisan u točkama I i II izreke pobijane presude, kojeg isti temelji na tvrdnjama o ništetnosti naznačenih odredaba Ugovora o kreditu broj ...., zaključenog dana 23. kolovoza 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika S. b. d. d. O. kao davatelja kredita, a potvrđenog kod javnog bilježnika L. P. iz O. dana 24. kolovoza 2005. godine pod poslovnim brojem OU-1883/2005 (u nastavku teksta: Ugovor).

19. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i navedenog prednika tuženika kao davatelja kredita zaključen potonji Ugovor na iznos od 39.000,00 švicarskih franaka, odnosno u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan korištenja kredita, pri čemu je ugovorena kamatna stopa od 4,60 % godišnje, i to kao promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke, a da je tužitelj u cijelosti otplatio taj kredit dana 02. rujna 2013. godine.

20. Nadalje utvrđuje da je tuženik (njegov prednik) tijekom otplate navedenog kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, te da je došlo do porasta tečaja za valutu švicarski franak (u nastavku teksta: CHF), pa da je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa, kao i tečajne razlike, platio tuženiku 2008. godine ukupno više 664,52 kuna, 2009. godine 760,10 kuna, 2010. godine 4.334,59 kuna, 2011. godine 9.162,46 kuna, 2012. godine 10.356,35 kuna i 2013. godine 4.142,61 kuna, tj. sveukupno 29.420,63 kuna.

22. U vezi toga utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno i u odnosu na ovdje tuženika, tj. njegovog pravnog prednika S. b. d. d. O., da je isti u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time i ovdje tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to članku 81., članku 82. i članku 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a da je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine.

23. Stoga utvrđuje da je tuženik mijenjao ugovorenu kamatnu stopu iz Ugovora bez ugovorenih parametara, te jednostranim obavještavanjem tužitelja o njezinoj promjeni, što nije bilo u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i temeljnim načelom obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

24. Nadalje utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbio kao neosnovane revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, pri čemu je u obrazloženju te odluke navedeno da je u rješenju tog suda poslovni broj Revt 575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo-osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. godine određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja, te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo-osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, te je utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, a da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a da su ih unatoč tome poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Pri tome utvrđuje kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora, te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

26. Stoga utvrđuje da je tužitelj temeljem nepoštenih ugovornih odredaba sadržanih u predmetnom Ugovoru koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i otplatu glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju Hrvatske narodne banke, stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, utvrđuje kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope apstraktna i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti, a da se svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra sastavnim dijelom Ugovora, s time da je CHF tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja, ali da je uslijed drastičnog porasta te valute u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj preplatio anuitete po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike CHF.

27. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 81. stavak 1., 82., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), odredbe članaka 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07), odredbu članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09 i 112/12), odredbe članaka 29., 269. stavak 2., 272., 323., 1111. i 1115. ZOO-a, te odredbu članka 502.c ZPP-a, odlučuje kao u točkama I i II izreke pobijane presude.

28. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, u skladu s odredbom članka 241. ZOO- a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. godine), a da od tada pa do podnošenja predmetne tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok.

29. Isto tako, odbija i prijedlog tuženika za saslušanjem kao svjedoka njegove radnice D. B. i javnog bilježnika L. P., jer utvrđuje da s obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak, budući bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

30. Odluku o parničnim troškovima u korist tužitelja i umješača temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

31. Nisu osnovane tvrdnje tuženika da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP- a, u vezi s odredbama članaka 8. i 338. tog Zakona, na koju indirektno ukazuje žalba, jer pobijana odluka nije donesena protivno potonjim odredbama ZPP-a, pri čemu na navode žalitelja koji se poziva na priloženu „Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d. d.“ (list 36 spisa) valja odgovoriti da iz sadržaja te „Metodologije“ proizlazi da se ona primjenjuje od 01. siječnja 2011. godine, dakle za razdoblje nakon zaključenja predmetnog Ugovora, zbog čega ne može imati pravni (retroaktivni) učinak po taj Ugovor. Što se tiče navoda tuženika da prvostupanjski sud nije cijenio njegove prigovore na nalaz i mišljenje vještaka financijsko- knjigovodstvene struke D. V., za navesti je kako iz spisa ne proizlazi da je žalitelj imao konkretne primjedbe na taj nalaz i mišljenje, pa se sud prvog stupnja nije niti mogao očitovati na takve (nepostojeće) primjedbe.

32. Točni su navodi tuženika da je tužitelj u podnesku od 02. ožujka 2020. godine (list 242 spisa) djelomično povukao tužbu, ali time što prvostupanjski sud uslijed te činjenice nije donio rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe, u skladu s odredbom članka 193. ZPP-a, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 193. stavak 1. tog Zakona, jer takav propust suda nije u konkretnom slučaju samo zbog toga bio od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, pri čemu takvu činjenicu (djelomičnog povlačenja tužbe) treba cijeniti prilikom donošenja odluke o zahtjevima parničnih stranaka i umješača za naknadu troškova parničnog postupka.

33. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da je donošenjem pobijane presude, u dijelu u kojem je u točki I izreke te odluke utvrđena ništetnom odredba predmetnog Ugovora u članku 3. točka 5. prema kojom se cit. „Kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d. d. O. na dan plaćanja“, te u dijelu iste točke izreke u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 18. Ugovora koja glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita-Založni dužnik, Sudužnik i Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune“, kao i u dijelu točke II izreke u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju pripadajuću zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnice, počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a to iz slijedećih razloga.

34. Naime, sud prvog stupnja pobijanom presudom između ostalog utvrđuje ništetnom Ugovornu odredbu prema kojoj se cit. „Kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d. d. O. na dan plaćanja“, ali iz sadržaja Ugovora ne proizlazi da je takva odredba sadržana u članku 3. točki 5. predmetnog Ugovora, kako je presuđeno u točki I izreke pobijane presude, već bi se radilo o odredbi iz članka 3. točka 4. stavak 2. Ugovora. Isto tako, iz sadržaja Ugovora ne proizlazi da je u članku 18. tog pravnog posla ugovoreno da cit. „korisnik kredita-založni dužnik, sudužnik i založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune“, kako je odlučeno u dijelu točke I izreke pobijane odluke (presude), pa je utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti Ugovora u spomenutim dijelovima nejasno i proturječno.

35. Nadalje, sud prvog stupnja je u točki II izreke pobijane presude između ostalog obvezao tuženika na plaćanje pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice sadržane u dosuđenom iznosu od ukupno 29.420,63 kuna, i to cit. „računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“, pa je takva izreka nerazumljiva, jer iz nje nije jasno od kojeg točno dana bi tuženik trebao platiti tužitelju zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Budući je tužitelj takav nerazumljiv zahtjev za isplatu pripadajuće zatezne kamate istaknuo u podnesku od 02. ožujka 2020. godine (list 242 spisa), to je sud prvog stupnja trebao postupiti u skladu s odredbom članka 109. stavak 1. ZPP-a, tj. naložiti tužitelju da u određenom roku ispravi odnosno dopuni svoj zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice na način da jasno i određeno naznači od kada do kada i po kojim točno stopama potražuje takvu kamatu, a što je u konkretnom slučaju propušteno učiniti.

36. U pravu je tuženik i kada ističe da je odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnice D. B. na okolnosti da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, te da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno značenje ugovornih odredaba koje osporava počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

37. Naime, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine proizlazi kako je taj sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a to stoga jer je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502.c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

38. Stoga je odbijanjem prijedloga tuženika za saslušanjem gore navedene svjedokinje na naznačene okolnosti istome na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom, uslijed čega je ostvarena potonje navedena bitna postupovna povreda, slijedom čega nije u ovoj fazi postupka moguće ispitati niti pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a samim time niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

39. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika L. P., a to stoga jer se provođenjem tog dokaza ne može utvrđivati (ne)obavještenost tužitelja kao potrošača prije sklapanja predmetnog Ugovora, budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora nije niti mogao objasniti istome parametre promjene kamatne stope ili rizike promjene tečaja CHF koji nisu bili navedeni u Ugovoru.

40. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

41. S obzirom na ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a u cijelosti ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno odlučiti kao u točki I izreke ovog rješenja.

42. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je da će o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

43. U nastavku postupka prvostupanjski sud će postupajući u skladu s odredbom članka 109. stavak 1. ZPP-a prije svega naložiti tužitelju da u određenom roku ispravi odnosno dopuni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice na način da jasno i određeno naznači od kada do kada i po kojim točno stopama potražuje takvu kamatu, pod prijetnjom posljedica iz članka 109. stavak 4. ZPP-a, nakon čega će provesti dokaz saslušanjem djelatnice tuženika D. B. na gore navedene okolnosti, te će na temelju tog dokaza, kao i svih ostalih provedenih dokaza, a cijeneći iste na način propisan odredbom članka 8. ZPP-a, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, kao i o zahtjevima parničnih stranaka i umješača za naknadu parničnih troškova, a za svoju odluku navesti će jasne i neproturječne razloge.

U Rijeci 15. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar, v.r.