Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-89/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća, Tomislava Juriše i dr.sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. H. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 52. stavak 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2021. broj K- 28/2021., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog J. H. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi J. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 52. stavak 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude pa je na temelju članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev koji je postavio stečajni upravitelj trgovačkog društva M. G. d.o.o. za graditeljstvo i usluge u stečaju i to u iznosu 9.057.608,55 kuna te je nalaženo optuženom platiti na ime imovinskopravnog zahtjeva iznos 9.057.608,55 kuna u stečajnu masu iza trgovačkog društva M. G. d.o.o. za graditeljstvo i usluge u stečaju sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos 1.693.780,08 kuna tekućom od 10. lipnja 2014. pa do isplate, a na iznos 7.363.589,47 kuna tekućom od 07. veljače 2013. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, dok je imovinskopravni zahtjev stečajnog upravitelja trgovačkog društva M. G. d.o.o. za graditeljstvo i usluge u stečaju u ostalom dijelu i B. A. A. iz V., …, OIB: …, u cijelosti upućuju u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženi je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08. i to na ime financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu 8.365,80 kn, na ime medicinskog vještačenja u iznosu 850,00 kn, troška sudskog tumača u iznosu 421,88 kn, te paušal u iznosu 1.000,00 kn, a što sveukupno iznosi 10.637,68 kn i to u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, kao i trošak branitelja po službenoj dužnosti, a o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

2. Protiv te presude žali se optuženik po branitelju I.-F. G., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu ili da preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženiku izrekne uvjetnu osudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni a i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Međutim sadržajno se radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će se žalbeni navodi razmatrati u okviru te žalbene osnove.

6.1. Naime, optuženik ukazuje da u prvostupanjskoj presudi ne postoji niti jedno slovo o činjenicama, da je banka novac od kredita uplatila izravno optuženome iako je trgovačko društvo „M. g.“ d.o.o. imalo otvoren račun kod iste banke, da ne postoji projektna dokumentacija koja je nužna za adaptaciju poslovnog prostora, da je svjedok A. H., savjetnik banke, iskazao da banka ne raspolaže službama koje bi eventualno pratile radove adaptacije te da banka koja je izdala kredit nije klasična komercijalna, već investicijska. Po stavu obrane radi se o relevantnim činjenicama (uz činjenicu da niti jedna dospjela rata kredita nije uplaćena sa žiroračuna trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. već s osobnog računa optuženika) jer iste dokazuju da kredit, u stvarnosti nije niti bio namijenjen za adaptaciju poslovnog prostora trgovačkog društva, već bio namijenjen za kupnju dionica „L. r.“.

6.2. Radi se doista o, suštinski nespornim, a relevantnim činjenicama, koje (suprotno stavu optuženika) upravo dokazuju ostvarenje subjektivnog i objektivnog obilježja terećenog kaznenog djela i u tom smislu potvrđuju zaključak prvostupanjskog suda (točka 36. i 38.). Naime, optuženik s unaprijed stvorenom namjerom da kupi dionice trgovačkog društva „L. r.“ d.d., na teret trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. podiže kredit i na taj način ju kreditno zadužuje, a znajući da se iz sredstava dobivenim kreditom neće izvršiti adaptacija poslovnog prostora u vlasništvu trgovačkog društva. Ovdje svakako treba uputiti na zaključak prvostupanjskog suda (točka 24., 36. i 43.), a što je također suštinski nesporno, i proizlazi iz iskaza stečenog upravitelja N. J. i nalaza i mišljenja vještaka za financije, računovodstvo i poreze P. B. da trgovačko društvo „M. G.“ d.o.o nije steklo dionice, a niti postoji poslovni odnos u kojem bi to trgovačko društvo bilo (osim ugovora o kreditu). Uostalom prvostupanjski sud (točka 4.9.) ispravno analizira sve prethodno navedene ugovore i to broj 1/12, 2/12 i 3/12 iz kojih sadržaja proizlazi da se kao stjecatelj dionica trgovačkog društva „L. r.“ d.d. (oznaka …) nigdje ne spominje trgovačko društvo „M. g.“ d.o.o. niti to proizlazi iz drugih provedenih dokaza (u tom slučaju bi se moguće radilo o fiktivnom pravnom poslu u korist trgovačkog društva) već samo fizičke osobe i to D. M. i J. H..

6.3. S obzirom na sve prethodno navedeno, činjenice na koje ukazuje optuženik u žalbi, da je D. M. pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ugovora o kreditu broj 1/12, 2/12 i 3/12 ništavim jer banka izdavatelj kredita (B. A.) nije imala ovlaštenje Hrvatske narodne banke, nisu relevantne, a uostalom, u slučaju uspjeha u parničnom postupku, za očekivati je da bi u obvezi vraćanja sredstava bilo upravo trgovačko društvo „M. g.“ d.o.o.

6.4. Optuženik u obrani, a isto ponavlja u žalbi, navodi da je cijeli kredit preuzeo od trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o., ugovorom o preuzimanju duga od 16. svibnja 2013. jer je zapravo dug od 1.000.000,00 EUR njegov osobni kredit. Smatra da to pokazuje da njegova namjera nije bila oštetiti trgovačko društvo i da je time pokušao sanirati štetu koja je nastala lošom poslovnom odlukom. Međutim sve da se radi u ugovoru vjerodostojnog sadržaja (optuženik navodi da posjeduje samo preslik) isto bi dodatno ukazivalo na počinje terećenog kaznenog djela i na moguć pokušaj smanjenje štete nastale, ne lošom poslovnom odlukom, nego počinjenjem kaznenog djela pa i na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

7. Nadalje, optuženik u žalbi, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a u odnosu na podizanje gotovinskih iznosa s računa trgovačkog društva, ukazuje da je novac podizao J. G. krivotvoreći optuženikov potpis te s bankomata jer je imao optuženiku karticu. Smatra da je u tom smislu sud trebao provesti grafološko vještačenje i zatražiti zapis nadzornih kamera. Ujedno ističe da su između trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. i optuženika višekratno zaključivani ugovori o pozajmici tako da je sav novac koji je optuženik navodno podizao za vlastite potrebe bio utemeljen na obveznom odnosu.

7.1. Prvostupanjski sud (točka 21.- 24.) detaljno i precizno analizira nalaz i mišljenje vještaka za financije, računovodstvo i poreze P. B., iskaz svjedoka J. G. i D. F. i valjano zaključuju da je upravo optuženik podizao gotovinska novčana sredstva s računa trgovačkog društva. Razloge prvostupanjskog suda i zaključak u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud nema potrebe ovdje ih ponavljati.

7.2. Međutim, ovdje valja ukazati na teze obrane iznesene u žalbi, koje su suštinski kontradiktorne. Naime, optuženik s jedne strane u žalbi ukazuje da se je radilo o gotovinskim pozajmicama na koje je sukladno pozitivnim propisima imao pravo, a s druge strane da uopće nije podizao gotovinske iznose, već da je to radio J. G.. Naime, nesporno je da pozajmice (gotovinska sredstva podizana uz naznaku “povrat pozajmice i isplata pozajmice“), s obzirom na to da je optuženik bio prokurist trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. ne bi bile protivne članku 431. u vezi s člankom 249. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011., 68/2013., 110/2015., 40/2019.). Tek postupanje optuženika s ciljem da pribavljenu imovinsku korist zadrži za sebe, bez vraćanja pozajmice trgovačkom društvu, činilo bi takvo postupanje nezakonitim u smislu kaznenog djela koji se optuženiku stavlja na teret. Da se je radilo upravo o takvom postupanju optuženika ukazuje činjenica da je žiro račun trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. dolazio nekoliko puta u blokadu da bi dana 15. lipnja 2010. ušao u blokadu iz koje više nije izašao iako je postojalo dugovanje s osnova pozajmice prema optuženiku kao i činjenica da optuženik dugovanje nije podmirio niti nakon što je na njegov osobni račun sjeo novac po kreditima 1/12 i 2/12. Također na logično zaključivanja prvostupanjskog suda (kraj točke 23.) valja dodati da je teško zamisliti životno prihvatljive razloge zbog kojih bi J. G. krivotvorio optuženikov potpis i podizao gotovinska novčana sredstva, a da se ujedno radi o pozajmicama optuženiku. Dakle, i po ovom drugostupanjskom sudu osnovan je zaključak prvostupanjskog suda (točka 38.) da je optuženik kao prokurist i kao stvarni voditelj poslovanja trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. podizao gotovinska novčana sredstva koje nije vratio društvu niti koristio u poslovne svrhe već i zadržao za sebe.

8. Iako optuženik u žalbi navodeći žalbene osnove ne ističe da presudu pobija zbog odluke o kazni, predlaže drugostupanjskom sudu podredno preinačiti pobijanu presudu na način da optuženiku izrekne uvjetnu osudu jer je starije životne dobi, srčani bolesnik bez stalnih novčanih primanja te bi lišenje slobode bilo izrazito tegobno i štetno za njegovu obitelj i njega osobno.

8.1. Prvostupanjski sud je prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno u smislu članka 47. KZ/11., utvrdio kao otegotnu okolnost upornost u činjenju kaznenog djela budući da se isto sastoji od više radnji počinjenih kroz više godina kao i činjenicu da je pribavio imovinsku koristi i prouzročio štetu trgovačkom društvu u iznosu koji višestruko premašuje zakonsko obilježje kvalificiranog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju (prvostupanjski sud očitom omaškom u obrazloženju – točka 38. i 57. navodi kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju), dok je činjenica da je optuženik kazno djelo počinio kao zrela osoba svjesna značenja i posljedica svojih postupaka dio subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela. Kao olakotnu okolnost prvostupanjski sud osnovano i u dovoljnoj mjeri (suprotno žalbenim navodima) cijeni zdravstveno stanje optuženika. Preostali žalbeni navodi optuženika (starija životna dob, rođen ….godine, štetno djelovanje lišenja slobode, izostanak novčanih primanja) u odnosu na olakotne okolnosti nisu u konkretnom slučaju relevantne.

8.2. Stoga će i po stavu ovog drugostupanjskog suda upravo izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. Također će se tom kaznom dostatno izraziti društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i utjecati na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

9. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u točki I izreke.

U Zagrebu 15. ožujak 2023.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.