Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-241/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Tanje Pavelin, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog H. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj K-22/2021-68 od 5. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog H. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 5. travnja 2022., broj K-22/2021-68, Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim optuženog H. M. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki 5/ izreke te presude, i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki 6/ izreke iste presude, pa mu je, za kazneno djelo iz točke 5/, na temelju članka 246. stavak 1. KZ/11., izrekao kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 6/, na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te ga je, na temelju odredbe članka 246. stavak 1. KZ/11. uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom H. M. izrečena je uvjetna osuda te je određeno da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine, a koji rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. i članka 560. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), utvrđeno je da novčani iznos od 30.000,00 (tridesettisuća) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi H. M. ostvario kaznenim djelom iz točke 5/ izreke presude, te je utvrđeno da je novčani iznos od 30.000,00 (tridesettisuća) kuna postao imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženiku da u korist državnog proračuna isplati Republici Hrvatskoj iznos od 30.000,00 (tridesettisuća) kuna u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. za kazneno djelo iz točke 6/ izreke presude, oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđuje se imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 151.351,26 kuna (stopedesetjednatisuća tristopedesetjedna kuna i dvadesetšest lipa) uz zakonsku kamatnu stopu prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena počevši od 1. siječnja 2008. pa do isplate, a što je dužan podmiriti optuženi H. M. u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 6. ZKP/08. naloženo je optuženom H. M. da u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000, 00 (dvijetisuće) kuna te iznos od 2.446,00 (dvijetisuće četiristočetrdesetšest) kuna na ime putnih troškova svjedoka B. R., dok će se o ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

1.4. Na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. optužena G. P. oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11.

1.5. U odnosu na to kazneno djelo, na temelju članka 158. stavak 3. ZKP/08., oštećena Republika Hrvatska je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

1.6. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. – 5. ZKP/08. te nužni izdaci optužene G. P. i nužni izdaci i nagrada branitelja u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

1.7. Na temelju članka 452. točka 3. ZKP/08. po točkom 3/ izreke presude odbijena je optužba protiv optuženog H. M., da bi počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 3. izreke, te protiv optužene G. P. da bi počinila kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. činjenično i pravno opisano pod točkom 4. izreke.

1.8. Na temelju članka 560. stavak 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi u odnosu na optuženog H. M. i iznos od 484.759,53 kn (četiristoosamdesetčetiri tisuće sedamstopedesetdevet kuna pedesettri lipe) te u odnosu na optuženu G. P. i iznos od 268.450,00 kn (dvjestošezdesetosam tisuća četiristopedeset kuna).

1.9. Na temelju članka 149 stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. – 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u ovom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi H. M., po braniteljici I. B., odvjetnici iz R..

2.1. Državni odvjetnik se, u odnosu na optuženog H. M., žali zbog "odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 2. ZKP/08.)" s prijedlogom "da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u osuđujućem dijelu sukladno navodima žalbe i I-opt. H. M. izrekne strožu kaznu zatvora, poveća iznos paušalnog troška postupka, naloži plaćanje troška financijsko knjigovodstvenog vještačenja", dok oslobađajući dio presude u odnosu na optuženu G. P. državni odvjetnik pobija "zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP)", te predlaže ovom sudu da "ukine i vrati na ponovno suđenje pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu za II-opt. G. P.."

2.2. Optuženi H. M. žali se po braniteljici I. B. iz O. M., P. i B. glede osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, tvrdeći kako "…presuda nije na zakonu osnovana", a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da "Visoki kazneni sud razloge ove žalbe uvaži, pobijanu presudu preinači, te oslobodi od optužbe okrivljenika, odnosno odbije optužbu, odnosno da ju ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu".

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena G. P. po branitelju, odvjetniku N. S., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika u odnosu na optuženu G. P. odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno dodjeli sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika, optuženika te braniteljice optuženika.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

O žalbi optuženog H. M. i državnog odvjetnika u odnosu na osuđujući dio presude

7. U odnosu na kaznena djela opisana točkama I 5/ i I 6/ prvostupanjske presude optuženi M. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (žalbena osnova iz članka 470. ZKP/08.). No, po ocjeni ovog žalbenog suda, protivno žalbenim navodima optuženog M., potpuno je i točno prvostupanjski sud na raspravi utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na kaznena djela činjenično i zakonski opisana, te pravno kvalificirana u navedenim točkama pobijane presude.

7.1. Glede kaznenog djela iz točke I 5/ prvostupanjske presude ispravno je prvostupanjski sud temeljem izvedenih dokaza zaključio da je neosnovana obrana optuženog M. po kojoj bi on bio isključivo posrednik koji je spojio u poslovni odnos svjedoka A. Č., kao naručitelja građevinskih radova i TD B. d.o.o. kojeg je zastupao svjedok R. B., kao izvođača istih, a radi izvođenja radova na kući svjedoka Č. u S.. Naime, upravo svjedok Č., kao osoba koja nema nikakav interes glede ishoda ovog kaznenog postupka, iskazuje da je glede obavljanja tih radova imao dogovor sa optuženim M., kojem je nesporno i platio te radove, a ne sa TD B. d.o.o., kako to tvrdi optuženi M.. Pritom i sam optuženik priznaje da je na tom objektu bilo radno angažirano i nekoliko zaposlenika R. – I.-a u kojem je upravo on bio voditelj i direktor. Da je tome tako osnovano prvostupanjski sud zaključuje i iz nesporne činjenice da je TD B. izdalo račun TD R. - I.-u d.o.o. u iznosu od 57.340.00 kn, dakle, nedvojbeno je postojanje ugovornog odnosa navedenih trgovačkih društava, pri čemu je svjedok Č. bio u isto takvom odnosu isključivo sa optuženim M.. Štoviše, nedvojbeno je utvrđeno kako je na izdanom računu od strane društva B. d.o.o. navedeno da se isti izdaje društvu R.-I. d.o.o. povodom obavljenih radova "na stambenom objektu Č. A., S., R.". Taj poslovni odnos dokazan je i temeljem provedenog vještačenja, koje je potvrdilo sadržaj navedenog računa i odgovarajuće promjene proizišle iz istog u knjigovodstveno–računovodstvenim evidencijama navedenih društava. Dodatna potvrda glede navedenih činjenica je i sadržaj putnog naloga koje je društvo R. – I. d.o.o. izdalo optuženiku glede sastanka "…sa firmom B. (vršili radove na objektu Č.)". Radove od strane društva B. na objektu u vlasništvu svjedoka Č. također potvrđuju i rezultati inspekcijskog (poreznog) nadzora kojim je utvrđeno da je to društvo iskoristilo predporez u iznosu od 10.340.00 kn upravo temeljem izdanog računa za obavljene radove na objektu u vlasništvu svjedoka Č., na kojeg je društvo R. – I. prefakturiralo navedeni račun. Sva naprijed izložena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda potvrđena su i sadržajem Knjige ugovora oštećenog društva R. – I., pa je potpuno ispravan zaključak toga suda da je upravo optuženik, najprije kao voditelj, a potom direktor toga društva, zastupajući ga samostalno i pojedinačno, u ime i za račun istog društva ugovorno angažirao njegove zaposlenike, kao i društvo B., na objektu svjedoka Č., nakon čega, primivši od potonjeg novac za te radove, nije u korist R. – I.-a uplatio 30.000,00 kn, što ujedno predstavlja štetu koja je počinio tom društvu, odnosno, korist koju je optuženik protupravno pribavio sebi i na taj način ostvario sva obilježja kaznenog djela opisanog u točki I 5/ pobijane presude. Na taj je način prvostupanjski sud, uvažavajući primjedbe iz ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 72/2020. od 5. listopada 2021., otklonio dilemu o činjenici koliki novčani iznos je svjedok Č. isplatio "na ruke" optuženiku, te je li i koliko optuženik iz tog iznosa isplatio društvu B. i radnicima R. – I.-a koji su bili angažirani na radovima na spomenutom objektu, jer je svjedok R. B. na raspravi iskazao da društvo B. nije plaćeno za radove na objektu svjedoka Č., jednako kao i angažirani radnik društva R. – I. B. J., koji je svjedočio o redovitim primanjima po osnovi svoje plaće, uvećanim za minimalne troškove goriva i cestarine. Time je otklonjen temeljni prigovor obrane optuženika da na strani TD R. – I. ne bi nastala šteta u inkriminiranom iznosu, jer je utuženi iznos od 30.000,00 kn kojeg je optuženik nesporno primio od svjedoka Č. predstavljao prihod oštećenog TD R. – I.-a i kao takav je morao biti položen na njegov račun, a ne zadržan po optuženiku.

7.2. U kontekstu izloženih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda žalba optuženika se iscrpljuje u reinterpretaciji i vlastitom tumačenju sadržaja na raspravi izvedenih dokaza. Naime, žalitelj gubi iz vida činjenicu da je prvostupanjski sud u analizi izvedenih dokaza, pa tako i svjedočkih iskaza R. B., A. Č. i B. J., koje osobito apostrofira žalba, uspoređivao, razjašnjavao i ocjenjivao razlike ranijih i naknadnih iskaza navedenih svjedoka, te ih kao takve u konačnici i ocjenjivao i izvlačio odgovarajuće, po ovom žalbenom sudu ispravne zaključke glede odlučnih činjenica predmetne inkriminacije. Pritom treba osobito naglasiti da su ocjene suda o vjerodostojnosti pojedinih iskaza u korelaciji sa sadržajem na raspravi pročitanih isprava, što dodatno potvrđuje ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda. Ovo se osobito odnosi na činjenicu da je sud kao polaznu točku svojih zaključaka uzeo i analizirao račun na iznos od 57.340,00 kn (list spisa 1129), pravilno ocijenivši da je u pitanju vrijednost radova na objektu svjedoka Č., ne i na drugim gradilištima, kako sugerira žalba optuženika (točka 10.1. obrazloženja presude). Stoga je ispravno prvostupanjski sud u kontekstu tog i tako izdanog računa stavio višestruko mijenjani iskaz svjedoka B., kojeg obrana nastoji predstaviti kao polazišnu točku činjeničnih utvrđenja predmetne inkriminacije, inzistirajući pritom na prihvaćanju iskaza svjedoka B. upravo na raspravi (list spisa 986 - 987), svjesno zanemarujući iskaze ovog svjedoka koje je dao ranije (listovi spisa 261 - 263, 396 - 397, 330 - 1331), koji kao takvi ne potkrjepljuju teze obrane, kako to ispravno utvrđuje i valorizira prvostupanjski sud. Dakle, ocjenom tako izvedenih dokaza, polazeći od objektivnosti dokaza izdanog računa s navedenim kao inkriminiranim iznosom, te uzimanjem dokazanim da novac pribavljen od Č. kao naručitelja radova optuženik nije položio na račun društva R.-I., niti iz istog plaćao angažiranom društvu B. "na ruke", utemeljeno je prvostupanjski sud zaključio da se u postupanju optuženog M. stječu sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela opisanog u točki I 5/ prvostupanjske presude. Zaključno glede činjeničnih utvrđenja, po ocjeni ovog žalbenog suda, za opstojnost terećenog kaznenog djela opisanog u točki I 5/ izreke pobijane presude neodlučna je činjenica koju u žalbi navodi optuženik, a tiče se optuženikove osobne uplate 1.000.000,00 kn na račun oštećenog trgovačkog društva, što znatno premašuje inkriminirani iznos, a što nije potraživao od istog tog društva u naknadno otvorenom stečaju, već je u pitanju okolnost koja, pod određenim pretpostavkama, može biti relevantna prilikom izbora vrste i mjere kazne, na što će se ovaj sud referirati u odgovarajućem dijelu ove odluke.

8. Glede navoda optuženog M., koji se tiču žalbene osnove povrede kaznenog zakona (članak 469. ZKP/08.), uvodno treba konstatirati kako je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude naznačio i obrazložio pitanje pravnog kontinuiteta i načelo primjene blažeg zakona na konkretni slučaj (članak 3. stavak 2. i 3. KZ/11. - točke 9.3. - 9.6. prvostupanjske presude), pa su stoga izostale povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. i 4. ZKP/08. na koje upire žalba. Posljedično tome, nije zastupila zastara progona terećenog kaznenog djela iz točke I 5/ prvostupanjske presude, što bi po optuženiku predstavljalo sljedeću povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 3. ZKP/08.

8.1. Naime, riječ je o prigovorima obrane neosnovanost kojih je obrazložio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci iz istog ovog postupka broj I Kž 72/2020-9 od 5. listopada 2021. (točka 14.4. obrazloženja odluke toga suda). Stoga ovaj žalbeni sud tek opetovano ukazuje na nespornost pravnog kontinuiteta izvorno terećenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11., dalje: KZ/97.) s kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. za koje je optuženik osuđen u prvostupanjskoj presudi, pri čemu je potonja odredba blaža za optuženika. Takvu ocjenu ne dovodi u pitanje niti pogrešno označavanje navedenog djela po prvostupanjskom sudu kao kaznenog djela iz stavka 4. članka 337. KZ/97. (točka 9.4. obrazloženja pobijane presude), umjesto stavka 3. istog članka, sve imajući u vidu inkriminirani iznos od 30.000,00 kn, prelaženje kojeg iznosa predstavlja ostvarenje kvalifikatornog oblika kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-155/2006.), jer u konkretnom slučaju šteta odnosno korist ostvarena djelom ne prelazi taj iznos.

8.2. Glede neosnovanosti optuženikovog prigovora zastare ovaj sud ističe da se u ovoj kaznenoj stvari zastara treba ocjenjivati sukladno odgovarajućim odredbama KZ/11., sve sukladno članku 86. KZ/11. pa zastara kaznenog progona za djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju duljem od 3 godine, što je konkretno slučaj, nastupa protekom 15 godina (članak 81. stavak 1. alineja 4. KZ/11.), koji rok se produljuje za dvije godine, jer je u ovoj kaznenoj stvari donijeta prvostupanjska presuda (članak 81. stavak 2. KZ/11.).

9. U odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano u točki I 6. prvostupanjske presude neosnovano optuženi M. žalbom dovodi u pitanje točnost utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Naime, kada ističe ovu žalbenu osnovu (članak 470. ZKP/08.) optuženik tvrdi kako je u pitanju kazneno djelo koje se može počiniti izravnom namjerom, koja kao takva na raspravi nije dokazana. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje te i takve namjere kao konstitutivnog elementa terećenog djela, što je u činjeničnom opisu djela naveo kao ponašanje optuženika "…radi pribavljanja znatne imovinske koristi za R.-I. uskratom porezne obveze" uz jednovremeno oštećenje "državnog proračuna RH" za isti taj iznos. U tom smislu je sud pošao od nesporno utvrđene činjenice da je optuženik kao direktor TD R.-I. d.o.o., nakon što je zaposlenica društva R.-I. d.o.o. J. Z. sačinila tzv. III privremenu situaciju, propustio u poslovnim knjigama društva evidentirati tzv. III privremenu situaciju broj 001-05/2008 od 15. siječnja 2008. glede radova na objektu naručitelja TD K. d.o.o. K., te da po istoj nije obračunao i platio inkriminirani iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV). Naime, već iz ranije prakse sačinjavanja i plaćanja po privremenim situacijama (samo na objektu TD K. d.o.o. sačinjene su takve dvije situacije i po istima je po nalazu inspekcijskog nadzora obračunat i plaćen PDV) optuženik je očito znao da se obračun i plaćanje navedenog poreza sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 47/95., 106/98., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 127/00., 48/04., 82/04., 90/05., dalje: Zakon o PDV-u) plaća po tzv. obračunatom, a ne naplaćenom računu (članak 17. stavak 1. točka 2. Zakona o PDV-u), pri čemu nema spora niti o činjenici da inkriminirana tzv. III privremena situacija predstavlja račun u smislu odredbe članka 15. stavka 2. Zakona o PDV-u. Da je optuženik bio svjestan svojih obveza u smislu navedenih zakonskih odredbi uz iskustvo iz već spomenute njegove prakse kao poduzetnika, potvrđuju i iskazi na raspravi ispitanih svjedoka koji su obavljali knjigovodstveno financijske poslove u društvu R.-I. d.o.o. (svjedokinja J. Z., svjedok M. P.), odnosno, iskaz vlasnice knjigovodstvenog servisa koji je opsluživao društvo R.-I. d.o.o. u 2007. godini (svjedokinja J. Z.). Dodatno tome, u dopisu upućenom društvu K. d.o.o. optuženik M. izrijekom konstatira da navedenu tzv. privremenu situaciju "smatra prihvaćenom". Utoliko je neutemeljen žalbeni navod optuženika usmjeren na poricanje namjere kao odlučne činjenice i bitnog obilježja predmetne inkriminacije. Pritom optuženikovu namjeru pribavljanja imovinske koristi za društvo R.-I. neizravno potvrđuje i samo financijsko stanje društva koje je u inkriminiranom vremenu bilo insolventno, račun je bio u blokadi, nakon čega je otvoren stečajni postupak nad istim.

9.2. U tom kontekstu glede postojanja bitnih obilježja terećenog djela pravno su irelevantni žalbeni navodi koji problematiziraju moguće osporavanje računa i izvedenih radova, kao i (ne)iskorištavanje tzv. predporeza glede građevinskog materijala uporabljenog u izgradnji.

10. Nastavno na takva činjenična utvrđenja, izostala je i povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. ZKP/08. na koju aludira žalba tvrdnjom da inkriminirano činjenje optuženika "…može značiti neuredno vođenje poslovnih knjiga, međutim nikako ne može značiti umišljaj na kazneno djelo utaje poreza", jer su na raspravi utvrđena sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela činjenično i pravno opisanog u točki I 6/ pobijane presude.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni (ispravno: uvjetnoj osudi) po žalbenoj osnovi iz članka 471. ZKP/08., državni odvjetnik ne dovodi u pitanje ispravnost utvrđivanja okolnosti koje su relevantne za izbor vrste i mjere izrečene sankcije, već tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio dokazane olakotne okolnosti, te propustio valorizirati da je optuženi M. "…bezobzirno kršio pravila financijskog poslovanja, djelom i riječima je pokazao stav da se na njega ne odnose zakoni i propisi o financijskom i računovodstvenom poslovanju, prijavljivanju i plaćanju poreza" slijedom čega sugerira kako izrečena "uvjetna osuda nije dovoljna za izražavanje društvene osude i odvraćanje ovog okrivljenika kao ni drugih osoba od izvršenja kaznenih djela".

11.1. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda, ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne okolnosti glede izbora vrste i mjere izrečene kazneno-pravne sankcije. U tom kontekstu osnovano je sud naglasio svrhu kažnjavanja navedenu u članku 41. KZ/11., ali i primjerenost izricanja osude u konkretnom slučaju (članak 56. stavak 2. KZ/11.).

11.2. Naime, nedvojbeno je kako na stranu optuženog M. nisu utvrđene otežavajuće okolnosti, jer "društvena opasnost kaznenih djela" koju spominje prvostupanjski sud, sama po sebi ne može predstavljati otežavajuću okolnost na strani optuženika, budući kaznena djela u svojoj suštini predstavljaju upravo društveno opasna djela. Jednovremeno, utvrđen je veći broj olakotnih okolnosti (neosuđivanost optuženika, izostanak nekog drugog kaznenog postupka, neskrivljeno dugo trajanje postupka, roditeljstvo nad maloljetnom djecom) koje u svojoj ukupnosti i po svojoj kvaliteti opravdavaju ispravnost zaključka prvostupanjskog suda da je uvjetna osuda (sa dosuđenim oduzimanjem imovinske koristi i imovinsko-pravnim zahtjevom) sasvim adekvatna reakcija društva na počinjeno nepravo. Pritom su bez uporišta u spisu i izvedenim dokazima žalbene tvrdnje državnog odvjetnika po kojima je optuženi M. bezobzirno kršio pravila financijskog poslovanja", te navod njegove obrane "…da je uvijek bio operativa i da se ne bavi papirologijom", jer nisu u pitanju okolnosti koje bi trebalo uzeti otegotnima, pa kao takve niti ne dovode u pitanje ispravnost odluke prvostupanjskog suda o izrečenoj uvjetnoj osudi.

12. Neosnovano se državni odvjetnik žali na odluku prvostupanjskog suda zbog odluke o paušalnom trošku postupka, tvrdeći da "paušalni trošak od 2.000,00 kn nije dovoljan za kazneni postupak započet 2010.", te imajući u vidu i plaćeno financijsko- računovodstveno vještačenje.

12.1. Glede potonjeg, ovaj žalbeni sud primjećuje kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi odlučio isključivo o paušalnoj svoti troška postupka (članak 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08.), a odluku o plaćanju tzv. stvarnih troškova postupka (koji u smislu odredbe članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. uključuju i navedeno vještačenje) odlučit će naknadno, temeljem ovlasti iz članka 148. stavak 4. ZKP/08., po pribavljanju potrebnih podataka, kako je to izrijekom i navedeno u točki VII izreke prvostupanjske presude. Utoliko je neosnovan žalbeni navod državnog odvjetnika po tom pitanju, jednako kao i u odnosu na dosuđeni paušalni iznos troška postupka koji je odmjeren sukladno zakonskim kriterijima trajanja i složenosti postupka i u propisanom rasponu od 300,00 kn do 50.000, kn temeljem Rješenja o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka ("Narodne novine" broj 145/11.).

O žalbi državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude

13. Optužena G. P. i optuženi H. M. u točki I 6 uređene optužnice od 10. siječnja 2023. (listovi spisa 1/916 – 917) terete se da bi počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., pri čemu je optuženi M. u tom vremenu bio direktor društva R.-I. d.o.o., a optužena P. zamjenica direktora u istom društvu. Temeljna teza državnog odvjetnika glede počinjenja terećenog kaznenog djela je zasnovana upravo na navedenim svojstvima optuženika u trgovačkom društvu – direktor i zamjenica direktora.

13.1. Međutim, neosnovano državni odvjetnik žalbom dovodi u pitanje ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu u odnosu na kazneno djelo opisano točkom I 6. pobijane presude.

13.2. U tom kontekstu ispravno je prvostupanjski sud iz sadržaja izvedenih dokaza zaključio da optužena P., za razliku od optuženog M., nije sudjelovala u radnji počinjenja terećenog kaznenog djela. Naime, dokazi čitanjem sadržaja dnevnika optužene P., kao i njezina obrana, nedvojbeno upućuju na osnovanost zaključka prvostupanjskog suda o narušenosti međusobnog odnosa optuženika, štoviše, o elementima mobbinga u ponašanju optuženog M. prema optuženoj P.. Logična posljedica tog i takvog odnosa da se optuženi M. pokazuje isključivim počiniteljem istog, kako je to i utvrđeno u točki I 6. osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, jer je isključivo optuženi M. disponirao ispravom tzv. III privremene situacije na način da je u korespondenciji sa društvom K. d.o.o. nastojao ishoditi plaćanje po toj ispravi. Štoviše, osnovano sud iz sadržaja dnevnika optužene P. sagledanog u kontekstu njezine obrane zaključuje da njezina saznanja o tzv. III privremenoj situaciji datiraju tek nakon što je istu sačinila J. Z., zaposlenica društva R. - I. d.o.o. i nakon što je istu potpisao optuženi M.. U tom kontakstu svakako je relevantan i navod dnevnika optužene P. "…zvati Z. (M. Z. je bio nadzorno tijelo gradnje; opaska ovog suda) da izvrši povrat situacije", jer navedeni "povrat situacije" (posljedično, povrat tzv. privremene situacije kao izlaznog računa sa obrazloženjem da radovi nisu izvedeni i da pretporez po istom nije iskorišten) dokinuo bi obvezu trgovačkog društva glede prijave, obračuna i plaćanja inkriminiranog iznosa poreza na dodanu vrijednost, kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Ova činjenica već sama po sebi isključuje inkriminiranu namjeru optužene P. na počinjenje terećenog kaznenog djela utaje poreza iz članka 256. stavka 1. KZ/11. Točnost izloženog zaključivanja neizravno potvrđuje i nesporno naknadno utvrđeni tijek događaja u kojem optužena P. obavještava porezne vlasti o nedostatku izvornika tzv. III privremene situacije u evidenciji društva R.-I. d.o.o., pa se upravo temeljem njezine prijave provodi porezno-inspekcijski nadzor, naknadno i kriminalističko istraživanje događaja, što je u konačnici rezultiralo i predmetnim inkriminacijama.

13.3. Radi svega izloženog neosnovano državni odvjetnik isključivo iz nesporne činjenice da je optužena P. u inkriminiranom vremenu u TD R.-I. d.o.o. bila zamjenica direktora, optuženog M., izvlači zaključak o njezinoj kaznenoj odgovornosti glede učina kaznenog djela opisanog u točki 6) prvostupanjske presude.

14. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući presudu po službenoj dužnosti u skladu sa člankom 476. stavak 1 točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovi članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 15. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić, univ.spec.crim.,v.r.