REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Đakovo, Trg dr. Franje Tuđmana 2

Poslovni broj: 3. P-284/2022-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. M., OIB: …, iz K., zastupanog po punomoćniku P. C., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika B. K. d.o.o., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnici T. O., odvjetnici iz O. d. O., R. & S. d.o.o., O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. veljače 2023. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika A. J. G., odvjetnice iz Đ., dana 14. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I.

Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha na novčanim sredstvima tužitelja R. M., OIB: …, iz K., pokrenuta pred agencijom dana 30. studenog 2021. godine, po Zahtjevu za izravnu naplatu tuženika B. K. d.o.o., OIB: …, Z., na temelju Zadužnice, izdane i ovjerene dana 23. siječnja 2008. godine kod javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. OV-1374/2008.

II. Nalaže se tuženiku B. K. d.o.o., OIB: …, Z., tužitelju R. M., OIB: …, iz K., na ime stjecanja bez osnove isplatiti iznos od 2.681,43 EUR/ 20.203,23 kn[1] , zajedno sa zateznim kamatama koje teku na

- iznos od 877,50 EUR/ 6.611,52 kn od dana 31. siječnja 2022. godine

- iznos od 216,24 EUR/ 1.629,26 kn od dana 10. svibnja 2022. godine

- iznos od 584,49 EUR/ 4.403,84 kn od dana 11. svibnja 2022. godine

- iznos od 267,51 EUR/ 2.015,55 kn od dana 10. lipnja 2022. godine

- iznos od 652,87 EUR/ 4.919,05 kn od dana 8. srpnja 2022. godine

- iznos od 82,82 EUR/ 624,00 kn od dana 10. kolovoza 2022. godine, pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku B. K. d.o.o., OIB: …, Z., tužitelju R. M., OIB: …, iz K., na ime troškova ovršnog postupka isplatiti iznos od 145,17 EUR/ 1.093,75 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 14. ožujka 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku B. K. d.o.o., OIB: …, Z., tužitelju R. M., OIB: …, iz K., naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.948,06 Eura/ 22.212,18 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 14. ožujka 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. listopada 2022. godine podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj kao ovršenik dana 7. prosinca 2021. od Agencije saznao da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine, i to sukladno čl. 209. st. 1. Ovršnog zakona. Naplatu je zatražio tuženik, kao ovrhovoditelj, temeljem Zadužnice, izdane i ovjerene dana 23. siječnja 2008. od javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. OV- 1374/2008. Tužitelj je 8. prosinca 2021. podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, sukladno čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona, a zbog postojanja žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona. Zaključkom od 19. rujna 2022. godine, posl. br. 7 Ovr-964/2021-9, tužitelj je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj ističe kako je nastupila zastara potraživanja, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Naime, na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina. Takav stav zauzet je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenog 2018. godine. Obzirom je zadužnica izdana 23. siječnja 2008. godine, a tuženik (niti njegov pravni prednik) nisu prethodno podnosili istu na naplatu, nego tek zahtjevom od 30. studenog 2021. godine, može se zaključiti kako je nastupila zastara. Nadalje, tuženik uz zahtjev za izravnu naplatu ne prilaže javnu ili ovjerovljenu privatnu ispravu kojom dokazuje da je tražbina iz Osnove za plaćanje na njega prenesena. Tuženik nije ispunio uvjete iz članka 32. Ovršnog zakona predviđene za dokazivanje prijenosa tražbine, pa je ovrha i iz ovog razloga nedopuštena. S obzirom da tuženik nije dokazao prijenos tražbine, smatra kako tuženik nije aktivno legitimiran za pokretanje postupka izravne naplate. Slijedom navedenog tužitelj prvotno predlaže proglašenje nedopuštenim postupka izravne naplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako predmetno dugovanje proizlazi iz Ugovora o nenamjenskom kreditu s depozitom br. ..., od 14. siječnja 2008. godine. Sukladno odredbi čl. 9. Ugovora kao instrument osiguranja, izdana je bjanko zadužnica 23. siječnja 2008. godine. Tuženik osporava istaknuti prigovor zastare. Tuženik je protiv tužitelja podnio prijedlog za ovrhu na pokretninama 13. srpnja 2011., te je javni bilježnik M. B. donio rješenje o ovrsi 13. srpnja 2011. pod brojem Ovrv-9893/11. Tuženik smatra da je prema odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima time zastara prekinuta. Podnošenjem prijedloga za ovrhu 13. srpnja 2011., zastara je počela teći iznova. Kako je konkretno rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno 14. prosinca 2011. godine sukladno članku 233. Zakona o obveznim odnosima, tražbina zastarijeva za deset godina, pa ne stoji tužiteljev prigovor zastare. Osim toga, tuženik je temeljem navedenog rješenja o ovrsi pokrenuo i postupak ovrhe na pokretninama pred Općinskim sudom u Šibeniku, koji je vođen pod poslovnim brojem Ovr-1216/2014. Osporava i navode tužitelja o nedostatku aktivne legitimacije za pokretanje postupka izravne naplate. To iz razloga što je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-09/1533-3 od dana 27. veljače 2009., društvu H. A.-A.-B. d.d. Z. temeljem Ugovora o pripajanju pripojena S. b. d.d. O., dok je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. godine društvo H. A.-A.-B. d.d. Z. upisalo promjenu tvrtke pod nazivom A. B. d.d. Z.. Konačno, ispravom pod nazivom Dodatak I. Izjavi o prijenosu prava iz zadužnica od dana 22. rujna 2016. godine, ovjerenom po javnom bilježniku M. M., Z. pod poslovnim brojem OV-13047/17 dana 21. rujna 2017., A. B. d.d., prenio je temeljem odredbe čl. 214. st. 4. Ovršnog zakona na društvo B. K. d.o.o. sva prava iz ovršnih isprava. Navedena isprava pohranjena je u Centru za prisilnu naplatu i predstečajne nagodbe agencije u Z. dana 4. listopada 2017. godine i poslana je na provedbu 19. prosinca 2017. godine, čime nema mjesta tvrdnjama tužitelja da tuženik nije dokazao prijenos tražbine. Slijedom svega navedenog, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, a na pripremnom ročištu, tužitelj je preinačio tužbu na način kako stoji u izreci presude. Tužitelju je, naime, temeljem Zadužnice ustegnut iznos od 2.681,43 Eur, te postavlja zahtjev za povrat ustegnutih iznosa temeljem čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 73/17 i 131/20). Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je primjenom čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona, te primjenom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) na ročištu 15. veljače 2023. dopustio preinaku tužbe. Odredbom čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona propisano je da ako se na temelju rješenja o ovrsi (pa i Zadužnice) protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. tog Zakona (a kakav je upravo slučaj u ovom postupku) provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

4. U dokaznom postupku provedeni su svi po strankama predloženi dokazi, te je pročitan zahtjev za izravnu naplatu s prilozima (list 6 do 12 spisa), bjanco zadužnica (list 13 do 16 spisa), izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda (list 16 spisa), ugovor o namjenskom kreditu (list 23 do 29 spisa), bjanco zadužnica (list 30 do 31 spisa), prijedlog za ovrhu s izdanim rješenjem javnog bilježnika Ovrv-9893/11 (list 32 do 35 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 36 do 41 spisa), materijalna dokumentacija priložena tužiteljevu podnesku (list 46 do 53 spisa), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje (list 58 spisa), obavijest o raskidu ugovora o kreditu (list 63 spisa), te je izvršen uvid u spis ovog suda broj Ovr-964/2021, i spis Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-1216/14.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik protiv tužitelja pokrenuo postupak izravne naplate, temeljem Zadužnice, izdane i ovjerene dana 23. siječnja 2008. godine kod javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. OV-1374/2008. Navedena je zadužnica izdana u korist vjerovnika S. b. d.d. O., a radi namirenja iznosa od 67.013,62 kn. Nije sporno da je tužitelj izjavio pravno sredstvo ovršenika u postupku izravne naplate ističući prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije, radi čega je upućen na pokretanje parničnog postupka. Sporno je, je li tuženik kao ovrhovoditelj aktivno legitimiran za pokretanje postupka izravne naplate, kao i je li nastupila zastara tuženikova potraživanja iz Zadužnice.

7. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu od 30. studenog 2021. godine (list 6 do 7 spisa) utvrđeno je da je podnesen zahtjev za naplatu tražbine utvrđene Zadužnicom ovjerom od strane javnog bilježnika N. B. iz Đ., OV-1374/08 od 23. siječnja 2008. godine. Na Zahtjevu je tuženik naveo da je u Centru za prisilnu naplatu i predstečajnu nagodbu FINE u Z. deponirana isprava i to Dodatak I. Izjavi o prijenosu prava iz zadužnica od dana 22. rujna 2016. godine, ovjerena po javnom bilježniku M. M., Z. pod poslovnim brojem OV-13047/17 dana 21.09.2017. godine. Financijska agencija zaprimila je Zahtjev za izravnu naplatu 30. studenog 2021. godine.

8. Nadalje, uvidom u spis ovog suda broj Ovr-475/22 utvrđeno je da je ovdje tužitelj kao ovršenik podnio zahtjev za proglašenje nedopuštenosti postupka izravne naplate, nakon što je od strane Agencije obaviješten o upisu osnove u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Tužitelj žalbu podnosi iz žalbenog razloga propisanog čl. 50. st. 1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona, odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, kao i da je nastupila zastara tražbine. Nakon što je ovrhovoditelj, ovdje tuženik, osporio postojanje tih žalbenog razloga, Zaključkom Ovr-475/2022-5 od 1. srpnja 2022. godine, upućen je na pokretanje parnice. Po primitku Zaključka, u zakonskom roku, tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja postupka izravne naplate nedopuštenim.

9. Postupak izravne naplate pokrenut je temeljem osnove za plaćanje, Zadužnice, izdane i ovjerene dana 23. siječnja 2008. godine kod javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. OV-1374/2008. Tijekom postupka nije bilo sporno da je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja Ugovoru o nenamjenskom kreditu s depozitom br. … od 14. siječnja 2008. godine, a koji je Ugovor raskinut 8. prosinca 2010. godine, što proizlazi iz Raskida Ugovora (list 63 spisa). Dakle, tražbina tuženika, osigurana osnovom za plaćanje (Zadužnicom) dospjela je trenutkom raskida ugovora, 8. prosinca 2010. godine.

10. Prednik tuženika, H. A. A. b. d.d. je, kao ovrhovoditelj dana 13. srpnja 2011. godine protiv tužitelja kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave javnom bilježniku, radi namirenja dospjelog potraživanja iz Ugovora o nenamjenskom kreditu s depozitom br. … (istog onog ugovora u kojem je Zadužnica sredstvo osiguranja), a po kojem je prijedlogu javni bilježnik M. B. iz O. izdala Rješenje o ovrsi pod brojem Ovrv-9893/11-2 dana 13. srpnja 2011. godine. Navedeno je Rješenje postalo pravomoćno i ovršno 14. prosinca 2011. godine (list 32 do 35 spisa).

11. Temeljem tog Rješenja o ovrsi, prednik tuženika je od ovog suda zatražio provedbu ovrhe određene na pokretninama, te je Rješenje o ovrsi dostavljeno na provedbu Općinskom sudu u Šibeniku, a koja je ovrha obustavljena Rješenjem Ovr- 1216/14 od 6. veljače 2015. godine. Sve navedeno utvrđeno je uvidom u spis Općinskog suda u Šibeniku br. Ovr-1216/2014.

12. Uvidom u spis ovog suda Ovr-964/2021, između ostalog, utvrđeno je da istom prileži i Dodatak I. Izjavi o prijenosu prava iz zadužnica od dana 22. rujna 2016. godine, ovjeren po javnom bilježniku M. M., Z. pod poslovnim brojem OV- 13047/17 dana 21.09.2017. godine.

13. Odlučujući o postajanju žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 50. st.

1. toč. 7. Ovršnog zakona, odnosno da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, sud je stava da navedeni žalbeni razlog nije osnovan. Naime, rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-09/1533-3 od dana 27. veljače 2009., društvu H. A.-A.-B. d.d. Z. temeljem ugovora o pripajanju pripojeno je dioničko društvo S. b. d.d. O. (list 8 spisa), dok je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. godine za društvo H. A.-A.-B. d.d. Z. upisana promjena tvrtke pod nazivom A. B. d.d. Z. (list 10 spisa). Konačno, ispravom Dodatak I. Izjavi o prijenosu prava iz zadužnica od dana 22. rujna 2016. godine, ovjerenom po javnom bilježniku M. M., Z. pod poslovnim brojem OV- 13047/17 dana 21.09.2017., A. B. d.d., prenijela je temeljem odredbe čl. 214. st. 4. Ovršnog zakona na društvo B. K. d.o.o., sva prava iz ovršnih isprava (list 43 do 46 spisa Ovr-964/2021). U skladu s čl. 32. st. 2. Ovršnog zakona ovrha (pa i izravna naplata temeljem čl.208. st. 8. Ovršnog zakona) se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Kako je tuženik, kao ovrhovoditelj, temeljem ovjerovljene privatne isprave dokazao da je tražbina iz osnove za plaćanje, Zadužnice, izdane i ovjerene dana 23. siječnja 2008. godine na njega prenesena, to ne egzistira žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. točka 7. Ovršnog zakona.

14. No, sud je utvrdio osnovanim žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona, odnosno nastup zastare tuženikova potraživanja.

15. Naime, prema stavu suda nije od važnosti činjenica pokretanja ovršnog postupka temeljem vjerodostojne isprave za tražbinu za koju je u trenutku pokretanja tog postupka već postojala ovršna isprava (Zadužnica), jer je riječ o potpuno drugoj ispravi, postupanje po kojoj ne može utjecati na tražbinu utvrđenu zadužnicom, niti pokretanje postupka izdavanja Rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave može prekinuti tijek zastare za tražbinu utvrđenju posebnom ovršnom ispravom, Zadužnicom. Tuženik, odnosno njegov prednik imao je, kao sredstvo osiguranja iz Ugovora o kreditu izdane dvije valjane ovršne isprave, i to Zadužnicu (čl. 183.a Ovršnoga zakona 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10 i 154/11, važećeg na dan izdavanja zadužnice; dalje OZ/96), te Suglasnost o zaplijeni (čl. 178 OZ/96). Samo podnošenje Zadužnice na naplatu, moglo je dovesti do prekida zastare utvrđene tom ovršnom ispravom u smislu čl. 241. Zakona obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), no ne i pokretanje postupka radi naplate (iste) tražbine temeljem vjerodostojne isprave. U ovom postupku, sud utvrđuje je li tražbina utvrđena Zadužnicom zastarjela, a stava je da jest.

16. Odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Za tražbine utvrđene zadužnicom, na kojima je samo ovjeren potpis dužnika, nije propisan drugi rok zastare, pa takova tražbina zastarijeva za pet godina.

17. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenog 2018., Su-IV-4/18-17 zauzet je stav da na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. godine) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. Zakona o obveznim odnosima.

18. Nadalje, prema stavu suda, zastara je počela teći raskidom Ugovora o kreditu za koji je vezana, 8. prosinca 2010. godine, jer je tada vjerovnik stekao pravo podnijeti istu na naplatu. Izravna naplata temeljem Zadužnice pokrenuta je tek 30. studenog 2021. godine, pa kako je protekao zastarni rok od 5 godina, to je nastupila zastara tražbine utvrđene Zadužnicom, ispunjen je žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Radi navedenog sud je prihvatio osnovanim tužiteljev zahtjev da se postupak koju je pokrenuo tuženik pred Agencijom radi namirenja svog potraživanja, temeljem Zadužnice izdane i ovjerene dana 23. siječnja 2008. godine kod javnog bilježnika N. B. iz Đ., posl. br. OV-1374/2008 proglasi nedopuštenim. Sud je našao u cijelosti ispunjenim žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona, te je primjenom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. I. izreke.

19. Nadalje, čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona propisano je da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 52. i čl. 53. st. 1. tog Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik (tužitelj) može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju (tuženiku) naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Tužitelj je iskoristio mogućnost iz čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona, te postavio zahtjev za isplatu iznosa od 2.681,43 Eura, a koji iznos je s njegova računa ustegnut temeljem zastarjele obveze iz Zadužnice.

20. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (list 58 spisa) utvrđeno je da je tužitelju s računa ustegnuto, te preneseno na račun tuženika B. K. d.o.o. ukupno 2.681,43 Eura, i to 31. siječnja 2022. godine iznosi od 132,72 Eura, 306,18 Eura, 438,60 Eura, 10. svibnja 2022. iznos od 316,24 Eura, 11. svibnja 2022. iznos od 584,49 Eura, 10. lipnja 2022. godine 267,51 Eura, 8. srpnja 2022. godine 652,87 Eura i 10. kolovoza 2022. godine 82,82 Eura.

21. Stoga, kako je ovrha (djelomično) provedena u iznosu od 2.681,43 Eura, to je sud primjenom čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona, te čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, naložio tuženiku isplatiti tužitelju sve iznose koje je prisilno naplatio temeljem isprave, Zadužnice na ime tražbine za koju je nastupila zastara, te radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Tužitelju su priznate kamate na svaki pojedini iznos od dana kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, primjenom čl. 56. st. 3. Ovršnog zakona, te čl.29. Zakona o obveznim odnosima, a kako stoji u izreci presude pod točkom II.

23. Nadalje, tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troška ovršnog postupka. I taj je dio zahtjeva sud cijenio osnovanim temeljem čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona, jer je između ostalog, tom odredbom propisano da ima pravo potraživati i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj (ovdje tuženik) ostvario svoju tražbinu. Na ime troškova ovršnog postupka tužitelj postavlja zahtjev u iznosu od 145,17 Eura/ 1.093,75 kn, a koji je trošak zatražio već u Prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i priloženom troškovniku, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u skladu sa zatraženim. Stoga, sud je primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, čl. 14. st. 5. Ovršnog zakona, priznao tužitelju trošak sastava prijedloga od 625,00 kn (Tbr.11/8) i pribavljanje isprave od Agencije 250,00 (Tbr. 32.), što uvećano za pripadajući PDV iznosi 145,17 Eura/ 1.093,75 kn, te radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim, te primjenom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Kako je u cijelosti izgubio spor, tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak postupka. Tužitelj je zatražio trošak postupka od 2.948,06 Eura i njegov je zahtjev u cijelosti osnovan. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (113.312,79 kn) i priloženom troškovniku, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14,107/15 i 37/22), i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 30. studenog 2022. godine kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr 8/1) i trošak pristupa ročištu 31. siječnja 2023. i 15. veljače 2023. godine za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr.9/3). Tužitelju je tako na ime zastupanja priznat trošak od 1050 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 15,00 kn (Tbr. 50 u vezi s Tbr. 48/3) i uvećano za pripadajući PDV iznosi 19.687,50 kn. Tom je iznosu dodan i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 841,56 kn i presudu 223,39 Eura/1.683,12 kn, pa je tuženiku naloženo naknaditi trošak postupka u iznosu od 2.948,06 Eura/22.212,18 kn, kako je navedeno u točki IV. izreke.

25. I na priznati trošak parničnog postupka tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od dana donošenja presude primjenom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Đakovo, 14. ožujka 2023. godine

Sutkinja:

Anđela Bošković Rajković, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana uručenja ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku punomoćniku