Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 79 Gž-791/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćniku R. Z., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. &P., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-21/2019-45 od 28. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika A. b. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-21/2019-45 od 28. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. … sklopljenog dana 22.rujna 2006. godine između tužiteljice i tužene (pravne slijednice S. b. d.d O. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

iznos od

švicarski franak (toč. I. izreke). Naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici 61.352,79 kn sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta pobliže navedenog u izreci presude teku počam od uplate svakog pojedinog iznosa, sve prema kamatnoj stopi pobliže navedenoj u izreci presude, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 16.295,00 kn (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Pobijana presuda se može ispitati, ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354 st.2 toč.11. ZPP, na koju ukazuju tužena u svojoj žalbi.

6. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja, nakon zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 9. siječnja 2020. određeno postavila tužbeni zahtjev čim su joj bili poznati svi elementi visine naknade, koji joj bez njezine krivnje

tijekom parnice

nisu bili poznati ranije (tuženik je tek na traženje suda naknadno dostavio zatraženu dokumentaciju), pa je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP preinaku dopustio, jer nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori", broj:18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Tako u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. ZPP na koju određeno ukazuje tužena.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da time što sud prvog stupnja nije donio posebno rješenje o manifestacijskom zahtjevu, da je bio onemogućen da protiv takvog rješenja podnese žalbu u smislu čl. 325. a st. 1. ZPP, budući da se navedena odredba odnosi na tužbe iz čl. 186. b st. 1. i 2. ZPP, dok se u konkretnom slučaju radi se o tužbi iz čl. 186. b st. 3. ZPP, a prema st. 4. toga članka, u takvoj situaciji protiv rješenja kojim se tužitelju određuje rok za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije dopuštena posebna žalba. Pored toga, valja reći da iz sadržaja spisa proizlazi da je protiv raspravnog rješenja od 3. lipnja 2019. kojim je naloženo tuženiku dostaviti promet partije po kreditu tužiteljice te otplatni plan za navedeni kredit tuženik podnio žalbu koja je rješenjem suda prvog stupnja od 1. srpnja 2019. odbačena kao nedopuštena.

8. Time sto je sud prvog stupnja, nakon što je tužena istakla prigovor promašene pasivne legitimacije izvršio uvid u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, koji predstavlja javni registar u postupku nije počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. ZPP na koju neosnovano ukazuje tužena.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu broj … sklopljenog dana 22. rujna 2006. (dalje: Ugovor u kreditu) između tužiteljice i prednike tuženika S. b. d.d. O. u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostrane odluke bankete u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarske te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

-da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu na iznos od 12.137,75 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,20% godišnje, kao promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, da tužiteljica obvezala otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća

-da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: N 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača

-da je navedenom presudom utvrđeno i to da je da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

-da je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u isplatama mjesečnih anuiteta po osnovi kamate koja je stvarno plaćana i iznosa koji bi plaćala da nije došlo do promjene kamatne stope te razlika koja je nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule iznosi 61.352,79 kn

-da je neosnovan prigovor zastare.

12. Slijedom tih i takovih utvrđenja sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužiteljice, i odlučuje kao u izreci.

13. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. ZZP bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje:ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03

14.Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika (prednika tuženika) da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 22. rujna 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (prednika tuženika) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (prednik tuženika) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO.

15. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka suda prvog stupnja kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i prednik tuženika u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF , a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2221/2018 povodom revizije.

16. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

17. Nadalje, odredba čl. 502. c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

18. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli, kao i da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora poštivala svu važeću zakonsku regulativu.

19. Sukladno navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

20. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tužene u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. Kao je izostao zakonit mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos tužiteljice i tužene primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-308/22 od 19. travnja 2022.)

21. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

23. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

24. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

25. Neosnovani su žalbeni navodi tužene kako se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. To stoga jer pravno nije odlučno što nekadašnja S. b. d.d.. nije bila stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima jer je tuženik pripajanjem S. b. d.d. 2009. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze S. b. d.d. kao pripojenog društva. Pored toga, S. b. d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženiku radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženika neovisno o tome je li ona ili pak S. b. d.d. zaključila ugovor s tužiteljicom.

26. Stoga je pravilno sud prvog stupnja ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te prihvatio zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog knjigovodstvenim vještačenjem, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

27. Tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg su prednik tužene odnosno tužena naplatili temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima-

pripada

("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18 – dalje:ZOO) pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je ista plaćala dosjele anuitete kredita tuženoj odnosno od kada je tužena primila novac jer se u ovom slučaju smatra da je tužena nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 1111. ZOO, kao i čl. 1115. ZOO.

28. Naime, tužena je nepošteni stjecatelj jer je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

29. Neosnovani su i navodi tuženika nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi s osnova promjene tečaja CHF jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu čl. 1111. ZOO neosnovano obogatila tužena kada je dio imovine tužiteljice prešao u njezinu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, to prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

30. Vezano za prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tužene materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 9. svibnja 2019., dakle unutar Pogrešno stoga smatra tuženik da je trebao primijeniti petogodišnjeg zastarnog roka.

trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. ZOO.

31. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženu na isplatu kako je naznačeno u izreci presude.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 155. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) te sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice.

33. Trošak pristupa ročištu za objavu presude predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Tužiteljica ima pravo na naknadu troškova za ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. ZPP jer je njezin punomoćnik bio nazočan na tom ročištu održanom dana 28.prosinca 2021. kada mu je i uručena pobijana presuda u skladu s odredbom čl. 335. st. 8. ZPP.

34. Slijedom navedenoga, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjao je odlučiti kao u izreci ove presude.

35. Kako tužena nije uspjela sa žalbom obijen je njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka ( čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.