REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE

HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 915/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠKC iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Liniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba (OIB: 22694857747), Podružnica Rijeka, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Pelclu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Zagreb I., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1350/11-2 od 29. listopada 2014. ispravljene rješenjem istog suda posl. br. Gž-1350/11-12 od 22. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3223/06 od 14. srpnja 2010. ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-3223/06-4 od 30. lipnja 2014., u sjednici održanoj 14. ožujka 2023.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tuženika podnesena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a u odnosu na drugostupanjsku presudu u odluci o materijalnoj šteti odbija se kao neosnovana, a podnesena na temelju iste odredbe u preostalom dijelu odluke odbacuje se kao nedopuštena.

III. Revizija tuženika podnesena na temelju odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom - ispravljenom, odlukom iz točke 1. njezine izreke, djelomično je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice tako da je tuženik obvezan isplatiti joj na ime naknade štete 64.896,21 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, dok je odlukom iz točke 2. njezine izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u „preostalom dijelu (...) iznad dosuđenog iznosa od 64.896,21 kn do zatraženih 318.758,00 kn. Odlukom iz točke 3. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak od 16.937,75 kn.

2. Drugostupanjskom presudom:

- odlukom iz stavka I izreke, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska (ispravljena) presuda „u točki 2. izreke presude, u odbijajućem dijelu do iznosa od 308.188,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“,

- odlukom iz stavka II izreke, djelomično je prihvaćena žalba tužiteljice i preinačena prvostupanjska presuda „u odbijajućem dijelu točke 2. izreke presude iznad iznosa od 308.188,00 kn do iznosa od 318.758,00 kn (za iznos od 10.570,00 kn sa zateznim kamatama), te u odbijajućem dijelu u točki 3. izreke presude iznad dosuđenog parničnog troška od 16.937,50 kn“ tako da je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici 10.570,00 kn „sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od 14. srpnja 2010., po stopi od 15% godišnje do dana 31. prosinca 2007., te po stopi od 14% godišnje od dana 1. siječnja 2008. do isplate“ - kao i „naknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 8.796,65 kn“. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se naknadi „trošak u žalbenom postupku u preostalom dijelu“.

3. Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

- tužiteljica, protiv „odbijajućeg dijela do iznosa od 308.188,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“ i protiv odluke kojom je odbijena sa traženjem naknade parničnog troška, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, odnosno da se ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno raspravljanje,

- tuženik, glede „VPS za reviziju: 76.166,12 kn“ i pozivom na odredbu članka 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, jer je drugostupanjska presuda donesena "prema odredbama članka 373.a ZPP-a“ - ali i odredbu članka 382. st. 2. toč. 2 ZPP-a (kao izvanrednu), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnom trošku. Prijedlog tuženika je da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se preinači i odluči prema prijedlogu iz revizije.

4. Na revizije nije odgovoreno.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana, a revizija tuženika je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 29. listopada 2014., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11, odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) te odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u ovoj presudi: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

6.1. Prema odredbi čl. 373.a st. 1. ZPP-a drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, dok je prema odredbi st. 2. toga članka prigodom donošenja odluke iz st. 1. toga članka drugostupanjski sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. Prema odredbi st. 3. istoga članka, u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz st. 1. toga članka drugostupanjski sud će takvu presudu donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. toga zakona.

6.2. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženika naknaditi joj štetu koju trpi u svezi štetnog događaja od 10. kolovoza 2003. kada je u mjestu Ika - oko 19,35 sati, držeći za ruku dječaka, vidjevši (uz dnevnu vidljivost i vedro vrijeme) da se kolona vozila na cesti zaustavila - napustila nogostup i stupila na kolnik s namjerom da između zaustavljenih vozila prijeđe na drugu stranu ceste - i u trenutku dok se nalazila na kolniku (oko 127 metara udaljeno od prvog pješačkog prijelaza) na nju naletilo vozilo automobil marke „Ford Fiesta“, vozača osiguranika tuženika, pri čemu je zadobila više tjelesnih ozljeda: sporna je osnova odgovornosti tuženika - je li tužiteljica pridonijela nezgodi, pa, ako je - u kojem omjeru, a sporno je i koju je štetu trpjela i trpi - a i koja joj naknada (u kojoj visini) pripada za pojedine oblike te štete.

8. O reviziji tužiteljice

8.1. Obzirom na vrijednost osporenog dijela pobijane drugostupanjske presude, tužiteljici pripada revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, redovna, po vrijednosnom kriteriju, kakvu je i podnijela: od toga polazeći, revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8.2. Suprotno tvrdnjama revidentice da je osporena presuda „nerazumljiva“, da se ne može ispitati i temeljena je na shvaćanju „lišenom pravne logike i životne stvarnosti“ i u „protuslovlju je s rezultatima izvedenih dokaza“:

- osporena presuda (ispravljena) sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljičine žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revidentica ukazuje,

- a u osporenom dijelu donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

8.3. Navodi kojima revidentica osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima nastanka štetnog događaja, o onim razlozima kojima se obrazlaže njezina suodgovornost što je do ovoga došlo, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ona iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.4. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

- da je i tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje o uzrocima nastanka štetnog događaja (da ovome nije u ničemu pridonijela: da nema „ni trunke njezine suodgovornosti za prometnu nezgodu“, odnosno „da je tuženikov osiguranik u cijelosti za nju odgovoran“ - ali i da je ostvarila veći gubitak zarade) - a sve jer u postupku u kojemu je to mogla (pred prvostupanjskim sudom) nije predložila dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi ona htijela, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (prema odredbi čl. 356. ZPP-a).

9.2. Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio djelomično osnovanim i (djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude: „u odbijajućem dijelu“, po kojem je preinačenju tužiteljici na ime pretrpljene nematerijalne štete dosuđen „daljnji iznos od 7.000,00 kn, a na ime materijalne štete 8.100.00 kn, odnosno sveukupno 15.100,00 kn, što umanjeno za 30% na ime suodgovornosti tužiteljice, iznosi 10.570,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“) djelomično prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

„...Neosnovani su navodi tužiteljice kojima ista upire na ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava, u dijelu u kojem pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, točnije utvrđene suodgovornosti tužiteljice u omjeru od 30%.

To iz razloga što je prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, te je na tako pravilno utvrđeno stanje, pravilno primijenio i odredbe materijalnog prava, utvrdivši postojanje suodgovornosti za predmetnu nezgodu u omjeru od 70% na strani tuženika i 30% na strani tužiteljice, sa time da tužiteljica vlastitom ocjenom izvedenih dokaza te iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspjela dovesti u sumnju pravilnost pobijane presude u tom dijelu.

Naime, iz stanja u spisu, točnije provedenog prometnog vještačenja proizlazi da je do predmetne nezgode došlo na ravnom dijelu ceste, uz dnevnu vidljivost, vedro vrijeme, na suhoj cesti, da se pješački prijelaz od mjesta nezgode nalazio 127 m, da je preglednost kolnika omogućavala sudionicima nezgode međusobno pravovremeno uočavanje i to neposredno nakon mimoilaženja tužiteljice sa kolonom vozila. Pored ostalog, vještak je utvrdio da do nezgode ne bi došlo uz uvjet da je tužiteljica koja je imala mogućnost pravovremenog uočavanja osiguranika tuženika nakon mimoilaženja s kolonom vozila osmotrila prometnicu i propustila vozilo osiguranika.

Iako je točno da predmetne prilike obzirom na udaljenost pješačkog prijelaza od mjesta nezgode, doista nije postojala obveza tužiteljice da prijeđe cestu upravo na tom pješačkom prijelazu, neprijeporno je međutim i to da je ista kao pješak sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZSPC-a, kao što to pravilno ukazuje i sud prvog stupnja, obvezna da kolnik prijeđe pažljivo i najkraćim putem, no nakon što se uvjeri da to može učiniti na siguran način. Kraj činjenice, da je u tijeku prvostupanjskog postupka, pravilno utvrđeno da je tužiteljica u konkretnom slučaju, kolnik počela prelaziti između vozila koja su stajala u koloni, te da pri tome nije obratila dovoljnu pažnju na vozila koja su nailazila iz smjera Opatije, to pravilnim u potpunosti smatra i ovaj sud, stajalište suda prvog stupnja o postojanju suodgovornosti u omjeru od 30% za predmetnu štetu.

Isto tako za ovaj sud nisu prihvatljivi niti žalbeni navodi u dijelu u kojem se osporava prvostupanjska presuda glede visine dosuđene naknade nematerijalne štete s naslova pretrpljenog straha, smanjenja životnog aktiviteta i naruženja, te materijalne štete na ime troškova prijevoza, kao i izgubljene zarade....“

9.3. Shvaćanje drugostupanjskog suda, glede odgovornosti sudionika (dakle i tužiteljice) za nastali štetni događaj pa i glede visine naknade za utuženu štetu iz osporene presude, revizijski sud nalazi pravilnim.

9.4. Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

9.5. U odnosu na razloge te revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge iz prvostupanjske i drugostupanjske presude iz njihova obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

9.6. Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1350/11-2 od 29. listopada 2014. i presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3223/06 od 7. srpnja 2010., ispravljena rješenjem istoga suda posl. br. P-3223/06 od 30. lipnja 2014.

10. Kod toga je samo primijetiti:

10.1. da je osporena presuda u odluci o visini naknade za utuženu nematerijalnu štetu u svojoj suštini donesena u svijetlu pravilnog shvaćanja:

- da prilikom odlučivanja o visini naknade za nematerijalnu štetu valja, a na temelju odredbe čl. 200. st. 2. ZOO-a, voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom,

- da, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđenje naknade za nematerijalnu štetu - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima konkretnog slučaja, visina utvrđene naknade se mora kretati samo u okviru tih osnovnih (i općih) smjernica i njene prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika - i ne može se utvrđivati pukim automatizmom, samo sukladno važećoj sudskoj praksi ili orijentacijskim kriterijima prihvaćenim na sjednicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10.2. da je drugostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pravilan pravni zaključak da je nastala nezgoda uzrokovana i propustom u postupanju tužiteljice. To obzirom:

- da je konkretna pravna situacija u odnosu na pitanje odgovornosti za nastalu štetu bila uređena odredbama čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/2001. - dalje: ZOO-a), koji je Zakon važio u vrijeme nastanka štetnog događaja 2003. i koji se (glede pretpostavki podijeljene odgovornosti) u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojim odredbama je bilo propisano: (stavak I.) „Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu“ i (stavak II.) „Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.“,

- da sukladno istaknutim odredbama u svakom konkretnom slučaju valja ocijeniti je li oštećena osoba svojim ponašanjem doprinijela šteti, pa se o podijeljenoj odgovornosti može govoriti samo ako je oštećeni sudjelovao u nastanku svoje štete ili je pridonio da bude veća, dakle ako postoji uzročna veza između radnje ili propuštanja oštećenog i određenog dijela vlastite štete,

- da je Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93 i 29/94 - dalje: ZSPC-a), važećem u vrijeme štetnog događaja, bilo propisano:

a/ odredbom čl. 9. stavka 1., “Sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba.“,

b/ odredbom čl. 26. stavka 1.,“Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku.“,

c/ odredbama čl. 99. (stavak 1.) „Pješak se ne smije kretati ni zadržavati na kolniku.“ (stavak 2.) „Na kolniku je zabranjeno igranje, vožnja dječjim biciklom, romobilom i koturaljkama kao i sanjkanje, skijanje i slično.“ (stavak 3.) „Pješak se mora kretati nogostupom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno površinom pokraj kolnika prikladnom za kretanje pješaka.“,

- da, a sa prethodnim u svezi, u konkretnom slučaju valja voditi računa da ponašanje vozača vozila - ipak, makar je i ono bilo neprimjereno i protivno propisima, samo za sebe ne bi dovelo do nezgode da se bar tužiteljica ponašala u skladu s propisima i pridržavala navedenih odredaba čl. 99. ZSPC-a te da se kretala prostorom namijenjenom za pješake - a ne kolnikom koji je i u okolnostima konkretnog slučaja bio namijenjen za prometovanje vozilima i na kojem su se ova i nalazila,

- da, konkretno, to što se vozilo osiguranika tuženika kretalo kolnikom brzinom većom od prilagođene uvjetima prometa - dakle protivno navedenim odredbama čl. 9. i 26. ZSPC-a, ne daje tužiteljici osnovu za oslobođenje od odgovornosti: niti ona nije poštivala propise o sigurnosti prometa na cestama i obvezu postupanja prema odredbama čl. 99. ZSPC-a, pa je dijelom i zbog nepoštivanja ovih došlo do prijepornog štetnog događaja (ona je i svojim ponašanjem pridonijela nezgodi i nastanku štete koju trpi, pa valja, kako je osporenom presudom i odlučeno, umanjiti pripadajuću joj naknadu za tu štetu za 30% - koliko iznosi, u smislu istaknutih odredaba čl. 192. ZOO-a, njezin doprinos nastanku nezgode i štete).

11. O reviziji tuženika

11.1. U ovome slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tužiteljice prvostupanjsku presudu preinačio postupajući u smislu citirane odredbe čl. 373.a st.

1. ZPP-a, ali sve samo u odnosu na utuženu materijalnu štetu - u dijelu odluke koji glasi:

„...U odnosu na troškove na ime tuđe pomoći i njege, uvjerenje je ovog suda da vodeći računa o dužini vremenskog razdoblja kroz koje je tužiteljici ova pomoć bila potrebna, te činjenici da se iznos od 16,00 kn/h kojeg priznaje sud prvog stupnja, smatra preniskim, ovaj sud drži primjerenom naknadu u sveukupnom iznosu od 15.000,00 kn, uz cijenu sata od po 18,00 kn/h, odnosno daljnjih 5.400,00 kn. Što se tiče troškova s naslova pojačane prehrane, uvažavajući prosječne cijene namirnica koje je potrebno konzumirati u ovakvim situacijama, prema stajalištu ovog suda primjerenom se na ime ovih troškova ukazuje naknada u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn, odnosno daljnjih 1.200,00 kn.

Nadalje, u odnosu na naknadu štete sa naslova uništene odjeće i obuće, valja istaći da iz prvostupanjske presude, te ispravka iste, proizlazi da je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužiteljice sa tog osnova, dok je prema uvjerenju ovog suda, kako to pravilno ukazuje i tužiteljica u svojoj žalbi, taj zahtjev, protivno stajalištu suda prvog stupnja osnovan.

Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista predmetne prilike na sebi imala komplet hlače i košulju kratkih rukava, sandale, kožnu torbicu u kojoj da su bile sunčane naočale, koje nisu bile stare, a koje je platila 600,00 kn, te mobilni telefon koji je tada bio star cca 5 mjeseci, te ga je platila 1.600,00 kn, što sve da je uništeno u predmetnoj nezgodi. Cijeneći izneseno, prosudba je ovog suda, da tužiteljici na ime naknade za ovaj vid materijalne štete, valja priznati sveukupnu naknadu u iznosu od 1.500,00 kn, kao primjerenu naknadu sa tog osnova.

Slijedom svega navedenog, valjalo je djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu u točki 2. izreke presude, te tužiteljici na ime pretrpljene nematerijalne štete dosuditi daljnji iznos od 7.000,00 kn, a na ime materijalne štete 8.100.00 kn, odnosno sveukupno 15.100,00 kn, što umanjeno za 30% na ime suodgovornosti tužiteljice, iznosi 10.570,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu potvrditi točku 2. izreke pobijane odluke...“

To iz razloga što je pitanje visine materijalne štete s naslova troškova tuđe pomoći i njege, činjenično - a ne materijalnopravno pitanje (prema shvaćanju revizijskog suda, primjerice - iz odluka posl. br. Rev 1530/95 od 12. studenoga 1998. i Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016.), kakvo je i pitanje drugih oblika iste štete, tako da se utvrđenje ove ne može s uspjehom osporavati pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava i (u svezi shvaćanja drugostupanjskog suda o osnovi za preinačenje prvostupanjske presude) odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

11.2. Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda u izloženom dijelu (u kojemu je zahtjev tužiteljice ocijenjen dijelom osnovanim i u visini iznad onog prihvaćenog prvostupanjskom presudom, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora drugostupanjski sud utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu) suštinski donesena na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a (makar se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a), protiv takve je (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija - koju je tuženik i podnio.

Uz takav je pristup, revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu i u toj odluci, ali sada po reviziji tuženika, ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11.3. Međutim, revizijski sud je i shvaćanja:

- da je drugostupanjski sud odlučujući i o naknadi koja tužiteljici pripada za troškove potrebne i pružane joj tuđe pomoći i njege pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđene činjenice kada je tu naknadu utvrdio prema cijeni pružanja pomoći i njege po ukućanima na području prebivališta tužiteljice (od 18,00 kn po satu) - primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a (u smislu koje je utvrđena netto zarada osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružena bila sposobna pružiti takvu pomoć), pravilno nalazeći da je u okolnostima konkretnog slučaja takva cijena realna,

- da time što je o naknadi štete za tuđu njegu i pomoć drugostupanjski sud odlučio prema cijeni na dan zaključenja glavne rasprave i prema odredbi čl. 223. ZPP-a (konkretno: prema navedenoj cijeni) u ničemu nije odlučeno suprotno sudskoj praksi (tako je odlučeno u brojnim odlukama revizijskog suda, pa primjerice u odlukama:

Rev 1033/11-2 od 3. lipnja 2014., Rev-258/10-2 od 24. rujna 2013., Revx-366/13-2 od 9. siječnja 2014., Rev-214/05-2 od 21. prosinca 2005., Revx-98/11-2 od 21. kolovoza 2012., Rev 619/85 od 24. srpnja 1985.), pa revizijski sud ne nalazi razloge da bi ovu trebalo samo za ovaj slučaj promijeniti: riječ je o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

11.4. Stoga je reviziju tuženika - u kojoj tvrdi suprotno prethodno navedenom, kada je temelji na odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

11.5. Drugostupanjska presuda u „preostalom“ dijelu nije donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP-a (na koju se tuženik poziva u reviziji), već na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a što je jasno vidljivo i iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude:

- osim iz pozivanja u osporenoj presudi samo na potonju zakonsku odredbu, kao osnovu za njezino donošenje,

- budući da je drugostupanjski sud pobijanu presudu u tome „drugom“ dijelu donio samo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.

11.6. Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a i protiv toga „drugog“ dijela osporene presude: dakle, podnesena revizija tuženika nije dopuštena kao redovna niti po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a (tuženik je u reviziji sam naznačio da je podnosi glede „VPS za reviziju: 76.166,12 kn“, glede vrijednosti koja ne prelazi 200.000,00 kn iz smisla odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a).

12. Tuženik povoljniju poziciju ne može ostvariti niti dijelom revizije koju je podnio kao izvanrednu, pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

12.1. Njegovu reviziju u tome dijelu valja sagledati u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji, da bi bila dopuštena, određeno formuliranog pravnog (a ne činjeničnog) pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor te odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i koji ne bi ovisio o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, te naznaku različite ili nesigurne sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti - ili razloge zbog kojih bi trebalo očekivati nesigurnu praksu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni - odnosno ako se očekuje nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.

12.2. Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem te, ovdje odlučno, određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

12.3. Od toga polazeći, iako je revident u reviziji naznačio pitanja - i odluke iz sudske prakse koje nalazi usporedivima sa osporenom presudom, ovdje je odlučnim za dopuštenost te revizije za prihvatiti:

- da prvo po njemu u reviziji postavljeno pitanje, usmjereno na traženje odgovora je li drugostupanjski sud počinio bitne postupovne povrede “iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375., sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i povrede čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH” time što je odlučio samo o žalbi tužiteljice - a ne i njegovoj, pa “je propustio ocijeniti i obrazložiti konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke” iz osporene presude, nije važno niti za odluku o konkretnom pravnom odnosu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: u reviziji nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo navod revidenta da je u odlukama koje naznačuje, u (kako samo on drži) istoj ili sličnoj situaciji, odlučeno drugačije i na temelju shvaćanja koja su u suprotnosti sa onima na kojima je temeljena osporena presuda,

- odnosno, da revizija tuženika u svezi tog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: da o njemu u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu revident temelji reviziju) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).

12.4. Konkretno, revizija revidenta ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na to pitanje, onako kako je formulirano, a da bi to imalo spomenutu važnost: to obzirom da se prigovor tuženika da nije odlučeno o njegovoj žalbi ima smatrati (u smislu odredbe čl. 377.a ZPP-a, prema kojoj, relevantno za ovaj postupak - u kojemu drugostupanjski sud nije niti odlučio o žalbi tuženika: „Ako je drugostupanjski sud (...) propustio odlučiti u pogledu jedne ili više žalbi, žalitelj može u roku od petnaest dana od dostave drugostupanjske odluke predložiti drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni.“, sve u svezi sa odredbom čl. 341. st. 2. ZPP-a) samo prijedlogom tuženika da se donese dopunska presuda - a ne opravdanim revizijskim razlogom počinjene povrede postupka iz odredaba čl. 354. st. 1. ili 2. ZPP-a.

Uostalom, prigovor tuženika da nije odlučeno o njegovoj žalbi je tako i tretiran, u smislu navedene odredbe čl. 377.a ZPP-a, kao njegov prijedlog da se donese dopunska presuda - pa je povodom takvog prigovora u međuvremenu, dopunskom drugostupanjskom presudom posl. br. Gž-1350/2011-18 od 26. veljače 2020., odlučeno i o navedenoj (sada prijepornoj, po postavljenom pitanju) žalbi tuženika - tako da je takva odbijena kao neosnovana (uz potvrđivanje prvostupanjske presude i u odnosu na tu žalbu).

Pritom valja ovdje samo primijetiti da revizijski sud nema ovlasti u ovome stupnju postupka, a povodom ovdje aktualne revizije tuženika, preispitivati ili razmatrati i tu dopunsku presudu: to obzirom da ta dopunska presuda ima karakter samostalne i može se osporavati samo zasebnim pravnim lijekom i tek po takvom (ako i kada bi bio podnesen) ispitivati.

12.5. Važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih za njegovu primjenu nije niti drugo po tuženiku postavljeno pitanje, usmjereno na odluku o visini naknade za nematerijalnu štetu koju tužiteljica trpi - da bi bila pravična, sve u svezi primjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-II/02: za istaći je, kod toga - a bitno za dopuštenost izvanredne revizije, da se svaka presuda o zahtjevu za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti temelji (pa i glede doprinosa pojedinog sudionika nezgode njezinom nastanku i glede visine naknade za tuđu njegu i pomoć) na činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja - a tuženik u reviziji nije naznačio (konkretizirao) u kojim je to odlukama drugih sudova izraženo neko shvaćanje (od onih koje pitanjem sugerira prihvatiti) koje bi bilo u suprotnosti sa nekim shvaćanjem iz osporene odluke, odnosno kada to nisu one odluke na koje se u reviziji poziva (budući da se ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom, i to upravo zbog već navedenog: jer je ona donesena na temelju specifičnih okolnosti samo konkretnog slučaja - kakve nisu utvrđene i u postupcima u kojima su te odluke donesene) - i kada revident nije ničime dokazao da bi u svezi tih shvaćanja trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

Tim pitanjem (formulacijom kojeg je ograničio svoju reviziju i revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporene presude) tuženik u biti traži samo ono što je svojstveno redovnoj reviziji: da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima ovoga slučaja, pravilno odlučeno o po tužiteljici postavljenom zahtjevu.

13. Revizijski sud u svezi s tuženikovom izvanrednom revizijom još ukazuje:

- da osporenu presudu po takvoj reviziji može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga (uz ostalo, prema sadržaju odluka koje revident uspoređuje sa ovdje osporenom) kojima ih revident obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava - i postoji li druga odluka nekog suda koja bi se mogla uspoređivati u pravnom shvaćanju sa osporenom presudom),

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.

14. Sukladno tome valja prihvatiti (budući da to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje sadržaja izvanredne revizije da bi bila dopuštena) i da revizija tuženika nije sastavljena u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

15. Stoga je reviziju tuženika podnesenu kao izvanrednu i zbog u njoj postavljenih pitanja valjalo (u svezi s odredbom čl. 392.b st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.") odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja.

16. U konkretnom slučaju tužiteljica i tuženik su revizije podnijeli i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

16.1. Te revizije u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen. Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenog, kako protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

16.2. Stoga su revizije tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem se odnose na odluku o parničnim troškovima nedopuštene, pa ih je u tome dijelu valjalo kao takve odbaciti (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug