Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-3682/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. L. iz C., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. U., odvjetniku u Z., protiv tuženika ured, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku u G. & partneri odvjetničko društvo d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-39/18-242 od 26. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-39/18-242 od 26. srpnja 2022.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa od 90.000,00 kn / 11.945,05 EUR[1] do iznosa od 185.000,00 kn / 24.553,72 EUR (za iznos od 95.000,00 kn / 12.608,67 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2022. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos naknade štete s osnove tuđe pomoći i njege preko dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn / 1.327,23 EUR do iznosa od 69.369,55 kn / 9.206,92 EUR (za iznos od 59.369,55 kn / 7.879,69 EUR) sa pripadajućim zateznim kamatama,

c) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

d) u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 kn / 6.636,14 EUR do iznosa od 175.894,50 kn / 23.345,21 EUR (za iznos od 125.894,50 kn / 16.709,07 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2022. do isplate,

e) u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-39/18-242 od 26. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 175.894,50 kn / 23.345,21 EUR do iznosa od 179.019,50 kn / 23.759,97 EUR (za iznos od 3.125,00 kn / 414,76 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2022. do isplate, te se u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 3.125,00 kn / 414,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2022. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 5.815,50 kn / 771,85 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn / 829,52 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 185.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2022. do isplate, te da mu isplati iznos od 69.369,55 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u toj točki izreke (točka I. izreke).

Također, naloženo je tuženiku da tužitelju plaća mjesečni iznos rente s naslova tuđe pomoći u mjesečnom iznosu od 179,04 kn počevši od 1. siječnja 2022. pa ubuduće s time da dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke rente isplati odjednom zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a buduće i dospjevajuće kako budu dospijevali, a najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu (točka II. izreke), dok je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.000,00 kn odbijen (točka III. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 179.019,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2022. do isplate (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbijen (točka V. izreke).

2. Protiv točke I. izreke presude (preko dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete od 90.000,00 kn i dosuđenog iznosa materijalne štete s osnove tuđe pomoći i njege za vrijeme liječenja od 10.000,00 kn), točke II. izreke, točke IV. izreke (preko dosuđenog iznosa troškova parničnog postupka od 50.000,00 kn) i točke V. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik. 6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da se 25. svibnja 1998. u mjestu G., L. dogodila prometna nezgoda u kojoj je u kojoj je stradao tužitelj koji se kao putnik nalazio na stražnjem sjedalu iza vozača vozila bosanskohercegovačih registarskih oznaka JA-783-AB,

- da se predmetna prometna nezgoda dogodila na način da je vozilo u kojem se nalazio tužitelj prešlo na lijevu stranu kolnika i s prednjom desnom stranom udarilo u prednju desnu stranu teretnog vozila,

- da je u predmetnoj prometnoj nezgodi tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede i to natučenje mozga s krvarenjem u područje srednjeg mozga i u stražnjim rogovima postraničnih komora, prijelom tjemene i lijeve sljepoočne kosti lubanje, prijelom lijeve natkoljenice,

- da je s oftamološkog gledišta tužitelj u štetnom događaju zadobio tešku kraniocerebralnu ozljedu u rano dječje doba uz oštećenje vidne funkcije i okulomotorne poremećaje i ranog strabizma,

- da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg intenziteta 30 dana, dok su bolovi slabijeg intenziteta trajali 75 dana,

- da tužitelj nije trpio primarni strah, ali da je trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 8 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 14 dana, te manjeg intenziteta u trajanju od 60 dana,

- da je tužitelju naružen izgled i to u vidu ožiljaka u području lijeve noge (na lijevoj natkoljenici u gornjem dijelu ožiljak dužine od 6 cm u boji kože te ožiljak u srednjem dijelu lijeve natkoljenice u srednjem dijelu dužine od 15 cm u boji i razini okolne kože), gegajućeg hoda te kliničkih znakova ljevostrane blaže hemipareze što predstavlja naruženje srednjeg stupnja,

- da je tužitelju nakon štetnog događaja i provedenog bolničkog liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega od 14. kolovoza 1998. do 14. listopada 1998. u trajanju od 8 sati, u razdoblju od 15. listopada 1998. do 15. prosinca 1998. u trajanju od 6 sati dnevno, te da mu je nakon drugog operacijskog zahvata u razdoblju od 22. prosinca 1998. do 13. travnja 1999. bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 4 sata dnevno,

- da je nakon 13. travnja 1999. kroz iduća tri mjeseca tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 2 sata dnevno, nakon toga je tužitelju bila potrebna i dodatna briga do polaska u školu u trajanju od 4 sata tjedno, a nakon polaska u školu dodatna briga roditelja oko učenja tijekom cjelokupnog školovanja u trajanju od 4 sata tjedno, s time da mu za vrijeme školskih praznika navedena dodatna briga oko učenja nije bila potrebna,

- da je tužitelju, osim posebne brige oko učenja koja je bila potrebna tijekom školskih godina, bila potrebna trajna tuđa pomoć u trajanju od 8 sati mjesečno nevezano za doba školske godine koja trajna tuđa pomoć se nadovezuje na razdoblje za koje je navedeno da mu je trebala tuđa pomoć 2 sata dnevno kroz razdoblje od 3 mjeseca,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć koja se odnosi za dodatnu brigu oko učenja tijekom školske godine i tuđu pomoć koja se odnosi za uobičajenu pomoć djetetu adolescentu u uobičajenim životnim aktivnostima,

- da je tužitelju nakon završetka školovanja potrebna trajna tuđa pomoć u trajanju od 8 sati mjesečno,

- da je tužitelju smanjena životna aktivnost s neurološkog, kao dominantnog, te kirurškog i oftamološkog stajališta u omjeru od ukupno 50 %,

- da je tužitelju s osnove naknade nematerijalne štete isplaćen iznos od 100.000,00 kn.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

9. Tuženik žalbenim navodima osporava utvrđenje suda prvog stupnja odnosu na utvrđeni stupnja smanjenja životne aktivnosti od 50 %, kao i opseg utvrđene potrebe za tuđom pomoći i njegom, ističući da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir izvješće detektivske agencije od 23. rujna 2016. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

10. Naime, sud prvog stupnja utvrđenje o stupnju životne aktivnosti i opsegu tuđe pomoći i njege temeljio je na pisanom nalazu i mišljenju vještaka dr. Ž. R., dr. Lj. K. S. i dr. B. C. Tuženik na isti nije imao prigovore, već su povodom prigovora tužitelja vještaci usmeno saslušani na ročištu održanom dana 9. srpnja 2021. na kojem su usuglasili oko stupnja smanjenja životne aktivnosti i opsega tuđe pomoći i njege. Tuženik dakle, u prvostupanjskom postupku na nalaz i mišljenje vještaka dr. Ž. R., dr. Lj. K. S. i dr. B. C. uopće nije stavljao prigovore koji se odnose na utvrđeni stupanj smanjenja životne aktivnosti i potrebe za tuđom pomoći i njegom, niti je od vještaka zahtijevao da se očituju na izvješće detektivske agencije. Stoga prigovore na nalaz i mišljenje na kojemu je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku koje tuženik ističe prvi puta u žalbi, a koji se odnose na utvrđeni opseg nematerijalne štete i štete s osnove tuđe pomoći ne može s uspjehom isticati u žalbenom stadiju postupka.

11. Dakle, sud prvog stupnja je utvrđenje oko opsega nematerijalne i materijalne štete temeljio na nalazu i mišljenju vještaka dr. Ž. R., dr. Lj. K. S. i dr. B. C.. Vještaci su u svoj nalaz i usmeno obrazložili i očitovali se na prigovore koji su istaknuti na isti, tako da je nalaz i mišljenje vještaka koji je u cijelosti podoban da se na istome temelji sudska odluka i utvrde činjenice relevantne za rješenje spora između stranaka. Nisu dakle, osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud u tom dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava osnovu i visinu dosuđene naknade nematerijalne štete. Naime, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) kada je uvažavajući osobitosti konkretnog slučaja, vrstu, težinu i broj zadobivenih ozljeda, postotak smanjenja životne aktivnosti (50 %), dob i zanimanje tužitelja, stupanj, položaj i vidljivost naruženja, te intenzitet i trajanje bolova odnosno straha, utvrdio da je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu u iznosu od 30.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove, 20.000,00 kn za pretrpljeni strah, 200.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i 35.000,00 kn za duševne bolove zbog naruženosti odnosno sveukupno nematerijalnu štetu u iznosu od 285.000,00 kn. S obzirom da je nesporno da je tuženik s osnove pretrpljene nematerijalne štete tužitelju isplatio iznos od 100.000,00 kn, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju s osnove pretrpljene nematerijalne štete dosudio iznos od 185.000,00 kn.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na prigovor zastare na dosuđene iznose materijalne štete za pruženu tuđu pomoć i njegu i to na iznose rente koji prelaze iznos od 349,06 kn u razdoblju 1. svibnja 2003 do 1. prosinca 2013.. Naime, tužitelj je već u izvornoj tužbi podnijetoj 24. svibnja 1999. tužbenim zahtjevom zahtijevao plaćanje rente s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.000,00 kn mjesečno počev od 1. listopada 1998. U odnosu na zahtjev za naknadu štete s osnove rente za tuđe pomoći i njege tužitelj tijekom cijelog postupka nije mijenjao niti činjeničnu, niti pravnu osnovu tužbe, već je tijekom postupka svoj tužbeni zahtjev usklađivao s protekom vremena i nalazom i mišljenjem vještaka.

14. Točno je da je odredbom čl. 191. st. 1 ZPP propisano da preinaku tužbe čini i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva. Međutim, jednako tako je odredbom čl. 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe.

15. U odnosu na sporno pravno pitanje da li došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe ili je do prekida zastare došlo tek kada je tužba preinačena potrebno je navesti da svaka preinaka tužbe ne utječe na zastaru bez obzira na protek zastarnog roka. Primjerice, kod subjektivne preinake tužbe zasnivanjem sukcesivnog suparničarstva, prigovor zastare će biti osnovan u odnosu na tužitelja koji se pridružio tužbi za naknadu štete ili ju proširio protiv daljnjeg tuženika, ako je ta preinaka učinjena nakon proteka zastarnog roka. Također, i kod objektivne preinake tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva za naknadu štete kada se umjesto jednog zahtjeva postavlja drugi zahtjev za naknadu štete ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći zahtjev za naknadu štete, te kod preinake tužbe promjenom činjenične osnove na kojoj se temelji zahtjev za naknadu štete, zastara će biti prekinuta onda kada je tužba preinačena postavljanjem jednog zahtjeva umjesto drugog zahtjeva za naknadu štete ili kada će se uz postojeći postaviti drugi zahtjev za naknadu štete kao i kada će se promijeniti činjenična osnova na kojoj se zahtjev temelji.

16. Međutim, ako je riječ o povećanju postojećeg, već ranije podnijetog tužbenog zahtjeva, bez promjene činjenične pa i pravne osnove tužbe, onda je taj zahtjev već podnesen a budući da je podnesen, prekid zastare ostvaren je njegovim podnošenjem, dakle, nije ostvaren time što je taj podneseni tužbeni zahtjev povećan zahtjevom za dosudu daljnjeg iznosa naknade. Dakle, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva bez promjene činjenične il pravne osnove tužbe tužitelj ne ističe neki novi zahtjev ili podiže neku novu tužbu u smislu odredbe čl. 388. ZOO, pa je jedino logično i smisleno tumačenje odredbe čl. 388. ZOO da povećani dijelovi tužbenog zahtjeva nisu u zastari ako je izvorna tužba (kojom je u smislu odredbe čl. 388. ZOO prekinuta zastara) podnijeta unutar propisanog zastarnog roka.

17. U svezi zastare kao pravnog instituta potrebno je i navesti i da kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).

18. Pravo na pristup sudu međutim, nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III- 2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III- 5678/2012; te predmeti Eurposkog suda za ljudska prava Osu protiv Italije, br. 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, br. 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).

19. U konkretnom slučaju, tužitelj prilikom podnošenja tužbe, a prije izvođenja dokaza vještačenjem, nije mogao razumno predvidjeti koji iznos mjesečne rente bi mu mogao pripadati. Stoga bi, imajući u vidu ranije izložena načelna shvaćanja i pravne standarde Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava koji se odnose na zastaru, prihvaćanje pravnog stava kakvog zastupa tuženik, odnosno da je za računanje i prekid zastare za povećani dio tužbenog zahtjeva, u situaciji kada tužitelj nije promijenio niti činjeničnu niti pravnu osnovu tužbe, bio relevantan dan preinake, a ne dan podnošenja izvorne tužbe, bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, te bi, prema stavu ovog suda, rezultiralo povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06).

20. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno ocijenio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 200. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom nematerijalne štete u iznosu od 185.000,00 kn. Također, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 195. i čl. 188. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom naknade štete s osnove pružene tuđe pomoći i rente. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o glavnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo tako da nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u odnosu na glavnu stvar, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima.

22. Međutim, iako je materijalno pravo pravilno primijenjeno prilikom odlučivanja o glavnoj stvari, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka. Naime, ročište koje je održano dana 5. lipnja 2013. je odgođeno na suglasni prijedlog stranaka, pa je za zastupanje na istom tužitelju valjalo, sukladno Tbr. 9.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT) dosuditi iznos od 625,00 kn (500,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 %), a ne iznos od 3.125,00 kn (2.500,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 %).

23. Također, neosnovano je sud tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu održanom dana 10. prosinca 2003.. Naime, toga dana ročište nije bilo održano tako da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio trošak zastupanja na tom ročištu u iznosu od 625,00 kn (500,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 %).

24. S druge strane, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio trošak zastupanja na ročištu održanom dana 17. siječnja 2001. u iznosu od 6.250,00 kn (5.000,00 kn uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 %). Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, na navedenom ročištu raspravljalo se o glavnoj stvari tako da je sud u tom dijelu pravilno primijenio odredbu Tbr. 9.1. OT. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je sud trebao tuženiku dosuditi troškove vještačenja. Naime, tuženik je u neznatnom dijelu uspio u parnici, tako da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP kada tužitelju te troškove nije dosudio.

25. Troškovi tužitelja iznose dakle, 175.894,50 kn / 23.345,21 EUR, a ne 179.019,50 kn / 23.759,97 EUR koliko je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda o troškovima postupka, imajući u vidi dio odluke koju tuženik pobija žalbom (preko iznosa od 50.000,00 kn) pravilna u dijelu u kojem je tuženiku temeljem čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da plati troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 kn / 6.636,14 EUR do iznosa od 175.894,50 kn / 23.345,21 EUR (za iznos od 125.894,50 kn / 16.709,07 EUR). Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP kao i u dijelu u kojem se pobija točka IV. izreke presude valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

26. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 175.894,50 kn / 23.345,21 EUR do iznosa od 179.019,50 kn / 23.759,97 EUR (za iznos od 3.125,00 kn / 414,76 EUR), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

28. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

29. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.