Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50 Gž-3679/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. Lj., odvjetniku iz Odvjetničkog društva L. i partneri u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1213/2019-35 od 8. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1213/2019-35 od 8. lipnja 2022. u točkama I, II i IV izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 1213/2019-35 od 8. lipnja 2022. u točki III izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 8.752,43 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj: … koji su 25. svibnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka I izreke) i odredba čl. 7.2. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka II izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.752,43 kn i iznos od 45.061,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 15.154,40 kn (točka III i IV izreke).

2. Protiv navedene presude, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF kao i zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu temeljem stečenog bez osnove s obzirom da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj … od 25. svibnja 2006. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate kredita od 180 mjeseci;

- da iz odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 4,30% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kreditiranju građana kreditora a iz čl.7.2. da se kredit u iznosu od 31.000,00 CHF i kamata otplaćuju u 180 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da utvrđena razlika između plaćenih anuiteta kredita prema ugovoru o kreditu broj … od 25. svibnja 2006. i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita kao i ugovorene kamatne stope od 4,30% godišnje ukupno iznosi 53.815,93 kn.

8. Temeljem utvrđenja da je pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, a da tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, prvostupanjski sud zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 4.1. i čl. 7.2. neodređene i nepoštene o kojima se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru pa sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu dok je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, tako da budući su odredbe članka 4.1. i 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva, to su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

10. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., a povodom tužbe tužitelja potrošač-savez radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

12. Neosnovani su žalbeni navodi da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP).

13. Također, neosnovani su i žalbeni navodi da je pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda promašeno budući da se navedena presuda ne može odnositi na predmetni ugovor jer da je donesena od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor na snazi iako je u cijelosti prestao isplatom kredita budući da povodom tužbe tužitelja potrošač-savez radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa kako je sporni ugovor sklopljen 2006., to žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

14. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

15. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. Odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljici jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

17. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Dakle, o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

19. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Ugovara o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, te utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati od tuženika i isplatu preplaćenih iznosa po tim ništetnim odredbama.

20. Isto tako pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama Ugovora koja ima ex tunc učinak, dakle, od sklapanja ugovora, tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je u obvezi platiti na preplaćene iznose i zatezne kamate od izvršenih plaćanja, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

21. Međutim djelomično osnovano tuženik osporava odluku prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare predmetnog potraživanja. To iz razloga jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 - 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 - 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

21.1. Dakle imajući u vidu da je pravomoćnost sudske odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., zastarni rok od pet godina počeo je, sukladno odredbi čl. 245. st. 3. ZOO, teći od tog dana. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 14. lipnja 2019., nakon proteka zastarnog roka od pet godina, suprotno stavu prvostupanjskog suda, u tom dijelu osnovan je prigovor zastare. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.752,43 kn s naslova preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos valjalo odbiti odnosno u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti.

21.2. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupanj u preostalom dijelu odbio prigovor zastare jer je pravomoćnost sudske odluke donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018. a tužitelj tužbu podnio 14. lipnja 2019., prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

22. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj stopi i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos utvrđen knjigovodstvenim vještačenjem od 45.061,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

23. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da ovaj sud nije, usprkos djelomičnom preinačenju prvostupanjske presude, našao razloga za izmjenu iste. Naime, prema pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C- 244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

24. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

25. Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu a djelomično žalbu prihvatiti i prvostupanjsku presudu, temeljem 373. toč. 3. ZPP, djelomično preinačiti, a kako je to naprijed obrazloženo. 26. S obzirom na citirano pravno shvaćanje izraženo u citiranoj presudi C-244/19 niti zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je i taj zahtjev protivan protivno načelu djelotvornosti.

U Zagrebu 14. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.