REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 63 Pž-200/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DUNAV-DRAVA CEMENT d.o.o. Zagreb, Ivana Lučića 2-A, OIB 18917330107, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Skljarov, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri iz Zagreba, Savska cesta 32, protiv tuženika DENISA SARIĆA iz Zagreba, Čikatska 15, OIB 82414981415, kojeg zastupa punomoćnik Radovan Lipanović, odvjetnik u Zagrebu, Ljudevita Gaja 2A, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-824/20 od 22. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-824/20 od 22. studenoga 2022. u točki I. izreke, točki II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 58.900,00 kn i u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 149.087,50 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-824/20 od 22. studenoga 2022. u točki II. izreke u dijelu koji premašuje iznos od 58.900,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.572,70 EUR / 41.987,50 kn.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-824/20 od 22. studenoga 2022. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev preko iznosa od 149.087,50 kn i sudi:

Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.323,04 EUR / 25.037,50 kn.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 90,01 EUR / 693,26 kn.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-824/20 od 22. studenoga 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.152.112,42 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 100.887,50 kn (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 174.125,00 kn (točka III. izreke).

2. Predmet spora odnosi se na zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene za cement koji je tužitelj prodao društvu Kemoboja plus d.o.o. Tužitelj zahtijeva da mu tuženik kao član društva isplati cijenu cementa koji mu duguje društvo Kemoboja plus d.o.o., iz razloga što je zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva, u smislu odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09; dalje: ZTD), odnosno na temelju tzv. proboja prave osobnosti.

3. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da ima dospjelu tražbinu prema društvu Kemoboja plus d.o.o., ali da nije dokazao tuženikovu krivnju da je zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva. Tužitelj nije dokazao da je tuženik kao jedini član društva Kemoboja plus d.o.o. poduzimao bilo koje radnje opisane u odredbi čl. 10. st. 4. ZTD-a. Odnosno, on nije dokazao da bi tuženik koristio društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, da bi koristio društvo da bi oštetio vjerovnike, da bi protivno zakonu upravljao imovinom društva kao da je njegova vlastita, da bi u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanjio imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze. Navedeno iz razloga što na temelju ugovora o cesiji između društava Obšivač d.o.o., Caste gradnja d.o.o. i Caste Šped d.o.o. nije prenijeta tražbina društva Kemoboja plus d.o.o. drugim vjerovnicima, pa time nije došlo do oštećenja vjerovnika.

4. U odnosu na tužiteljeve činjenične tvrdnje da je tuženik naplatom mjenica kojima su bile osigurane tražbine društava Caste gradnja d.o.o. i Kemoboja plus d.o.o. u vrijeme kada je njihov račun bio blokiran uslijed postojanja neizvršenih osnova za plaćanje, novčani iznos koji su isplatili trasati mjenice prenio na žiro-račun povezanog društva Caste Šped d.o.o., prvostupanjski sud je ocijenio da ih tužitelj nije uspio dokazati. Prvostupanjski sud je ocijenio kako je ove odlučne činjenice bilo moguće dokazati provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke, ali da je tužitelj odustao od takvog dokaznog prijedloga, kao i od prijedloga za saslušanje svjedoka. Zbog toga je prvostupanjski sud ocijenio neosnovan tužbeni zahtjev.

5. Protiv pobijane presude u točkama I. i II. njene izreke, tužitelj je podnio žalbu iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Tužitelj je u žalbi istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužitelj nije uspio dokazati odlučne činjenice isključivo iz razloga što u postupku nije izveden dokaz vještačenjem, dok je istovremeno propustio ocijeniti isprave koje je tužitelj dostavio.

7. To se odnosi na ugovor o cesiji iz svibnja 2009. koji je tuženik potpisao u ime društava Caste gradnja d.o.o. i Caste Šped d.o.o. Činjenica da je tuženik potpisao ugovor o cesiji u ime cedenta Caste gradnja d.o.o. kojim je prenio tražbinu toga društva u uvjetima u kojima je njegov poslovni račun bio u blokadi na drugo društvo Caste Šped d.o.o. kao cesionara, koje nije imalo financijskih poteškoća i u kojem on imao 100% kontrolni utjecaj, tužitelj drži da je dovoljan razlog da se donese zaključak o postojanju proboja pravne osobnosti. Tužitelj drži da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ugovor o cesiji nije potpisan, jer potpis cesusa nije potreban da bi cesija bila valjana i proizvela pravne učinke za ugovorne strane, u smislu odredbe čl. 82. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO).

8. Tužitelj je iznio shvaćanje da iz stilizacije odredbe čl. 10. st. 4. t. 3. ZTD-a proizlazi da za uspostavu tuženikove odgovornosti za obveze društva čiji je on član, nije nužna pretpostavka da je pravni posao sklopljen, već je dovoljna namjera člana društva da sklopi pravni posao koji je štetan za vjerovnike društva.

9. Tužitelj ističe da opisano tuženikovo postupanje ujedno predstavlja dužnikovu radnju poduzetu na štetu vjerovnika u smislu Glave V. odjeljka II. ZOO-a, kao i kršenje zabrane propisane u odredbi čl. 27. Zakona o platnom prometu u zemlji, sukladno kojoj je zabranjeno izvršiti bezgotovinska plaćanja u uvjetima blokade računa.

10. Tužitelj je kao daljnji primjer radnji kojima je tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za obveza društva naveo slučaj eskontiranja 4 mjenice na ukupan iznos od 2.407.440,81 kn kod društva Prvi faktor d.o.o. On je naveo da tuženik dobiveni novčani iznos nije prenio na račun društva Caste gradnja d.o.o. čije su tražbine bile osigurane tim mjenicama. Tužitelj drži da je riječ o negativnim činjenicama, te da je teret dokazivanja tih činjenica odnosno da je tuženik prenio novčana sredstava na račun društva Caste gradnja d.o.o. bio prebačen na tuženika. Tuženik to nije uspio dokazati.

11. Istovjetni je slučaj s mjenicama u iznosu od 8.000.000,00 kn kojima su bila osigurana potraživanja društva Kemoboja plus d.o.o. Tužitelj smatra da on nije mogao dokazati negativne činjenice, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnoga.

12. Dodatno, tužitelj smatra da je tuženik postupao zavaravajuće prema tužitelju time što je mu je dostavio na znanje platne naloge koji nisu nikada provedeni, jer ih je tuženik prije provedbe opozvao. Uslijed takvog tuženikovog postupanja tužitelj je odgodio radnje prisilne naplate svoje tražbine, te je uslijed odgode pretrpio štetu zbog nemogućnosti kasnije naplate.

13. Tužitelj smatra da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ujedno pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, on drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja time što je ocijenio da tužitelj nije dokazao tuženikovu krivnju, koja se presumira. On smatra da pobijana presuda ne sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama i da je nije moguće ispitati.

14. Konačno, tužitelj drži da je nezakonita odluka o troškovima parničnih troškova, jer je prvostupanjski sud tuženiku za pojedine pravne radnje priznao troškove u previsokom iznosu, koji nije u skladu s odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa).

15. Tuženik je podnio žalbu protiv pobijane presude u točki III. njene izreke kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 174.125,00 kn kao neosnovan. Tuženik drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo time što je čak 11 njegovih podneska ocijenio kao nepotrebne za vođenje postupka. Prvostupanjski sud mu je jedino priznao kao osnovan trošak sastava odgovora na tužbu. On drži da je morao u postupku raspravljati putem podneska, jer je tužitelj uz svoje podneske dostavljao dokumentaciju o kojoj se tuženik nije mogao neposredno očitovati na održanim ročištima. Također, smatra i da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov zahtjev za naknadu troškova sudskih pristojbi.

16. Tužiteljeva i tuženikova žalba su djelomično osnovane.

17. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava.

18. Tužitelj je u tužbi naveo da je 2008. i 2009. godine s društvom Kemoboja plus d.o.o. sklopio kupoprodajne ugovore na temelju kojih je tom društvu prodao i isporučio cement. Za isporučeni cement je izdao račune, koje dužnik nije platio. Dio svog potraživanja u iznosu od 2.000.000,00 kn tužitelj je namirio isplatom od strane garanta Credo banke d.d. po osnovi izdane bankarske garancije kao sredstava osiguranja potraživanja kupoprodajne cijene. Ostao je nenamiren iznos kupoprodajne cijene u iznosu od 1.152.112,42 kn, koji se odnosi na dio glavnice i uglavničene zatezne kamate.

19. Ispunjenje obveze tužiteljevog dužnika, društva Kemoboja plus d.o.o. bilo je pojačano raznim osobnim i stvarnim sredstvima osiguranja, pobliže opisanim u tužbi. Između ostalog, tužitelj je s društvom Caste gradnja d.o.o. sklopio ugovor o jamstvu od 10. kolovoza 2008., kojim je to društvo preuzelo obvezu solidarno jamčiti za obvezu društva Kemoboja plus d.o.o. prema tužitelju za obveze iz predmetnih kupoprodajnih ugovora. Također, tužitelj je naknadno i s društvom Caste Šped d.o.o. sklopio ugovor o jamstvu od 23. listopada 2009. kojim je i to društvo preuzelo obvezu solidarno jamčiti za obvezu društva Kemoboja plus d.o.o. prema tužitelju iz predmetnih kupoprodajnih ugovora.

20. Tužitelj je istaknuo da je jedini osnivač, član društva i član uprave društava Kemoboja plus d.o.o. i Caste gradnja d.o.o. upravo tuženik, dok je društvo Caste gradnja d.o.o. jedini član društva Caste Šped d.o.o., čiji je jedini član uprave tuženik, pa on pod kontrolom drži i to društvo. Tužitelj drži da je tuženik tim društvima upravljao kao jedinstvenom gospodarskom cjelinom, tako da je stvarao obveze za društva Kemoboja plus d.o.o. i Caste gradnja d.o.o., da bi oštetio njihove vjerovnike, u korist društva Caste Šped d.o.o., koje naplaćuje njihove tražbine. Na taj način je tuženik zloupotrijebio okolnost da kao član tih društava ne odgovara za njihove obveze.

21. Ovaj sud napominje da je institut proboja pravne osobnosti, propisan u odredbi čl. 10. st. 3. ZTD-a, u statusno pravo društava transponirano opće načelo obveznog prava da je zabranjeno ostvarivati pravo iz obveznog odnosa, suprotno svrsi radi kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a). Dakle, zloupotreba prava predstavlja izigravanje cilja postojanje nekog prava te je teret dokazivanja takvog postupanja na tužitelju, kao stranci koja ističe takvu tvrdnju.

22. U odredbi čl. 10. st. 4. ZTD-a egzemplifikativno su navedeni najčešći pojavni oblici koji predstavljaju zloupotrebu člana društva da ne odgovara za obveze društva. U ovoj pravnoj stvari, tužitelj je iznio činjenične tvrdnje da je tuženik upravljao povezanim društvima (društvima u kojima je jedini izravni ili neizravni član i u kojima ima 100% - tni kontrolni utjecaj) kao jedinstvenom gospodarskom cjelinom na način da je stvarao obveze za jedno društvo, a novac transferirao u drugo društvo. Tužitelj je iznio činjenične tvrdnje o tome da je tuženik točno određenim pravnim radnjama ostvario proboj pravne osobnosti na način da je umanjio imovinu društva u korist druge pravne osobe, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze, sve u smislu odredbe čl. 10. st. 4. t. 4. ZTD-a.

23. S obzirom na to da je u društvu s ograničenom odgovornošću uprava kao organ nadležna za vođenje poslova društva i za zastupanje društva, u smislu odredaba čl. 422. i 426. ZTD-a (tako i za sklapanje pravnih poslova), član društva može umanjiti imovinu društva jedino na posredan način - svojim kontrolnim utjecajem na upravu. U konkretnoj činjeničnoj situaciji, s obzirom na to da je tuženik jedini izravni ili neizravni član u društvima koja su povezana (član je društva Caste gradnja d.o.o. koja je jedini član društva Caste Šped d.o.o.) te ujedno direktor svih triju društava, ispunjen je uvjet njegovog izravnog kontrolnog utjecaja na vođenje poslova društva.

24. Međutim, ovaj sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje niti jedne pravne radnje kojom se umanjivala imovina njegova dužnika Kemoboja plus d.o.o. u korist društva Caste Šped d.o.o.

25. U odnosu na ugovor o cesiji (list 44. spisa) koji nije datiran, a za koji tužitelj tvrdi da je sklopljen u svibnju 2009. u vrijeme kada je društvu Kemoboja plus d.o.o. bilo zabranjeno raspolagati novčanim sredstvima na poslovnim računima uslijed postojanja neizvršenih osnova za plaćanje, već i iz tužiteljevih tvrdnji proizlazi da taj ugovor nije konzumiran, jer njime nisu prenesene bilo kakve tražbine.

26. Iz tog ugovora o cesiji, proizlazi da je namjera stranaka bila višestruko ustupiti tražbinu. Najprije je društvo Obšivač d.o.o., Metković, svoju tražbinu u iznosu od 256.493,77 kn koje ima prema društvu Viadukt d.o.o. kao dužniku trebalo ustupiti društvu Caste gradnja d.o.o., Zagreb, kao svome vjerovniku, koje je potom tu tražbinu trebalo ustupiti društvu Caste Šped d.o.o.

27. S obzirom na činjenicu da sporni ugovor nije potpisao prvi ustupitelj (cedent I) društvo Obšivač d.o.o. te da je tim ugovorom trebalo doći do dvostrukog ustupanja tražbine, pri čemu je pri prvom ustupu društvo Caste gradnja d.o.o. ima ulogu cesionara (primatelja ustupljene tražbine), za nastup učinaka cesije, nužno je da ju je potpisalo društvo Obšivač d.o.o. kao cedent (ustupitelj). Kako društvo Obšivač d.o.o. nesporno nije potpisalo sporni ugovor i kako nije došlo do prvog prijenosa tražbine, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a, spornim ugovorom o cesiji nije došlo do umanjenja imovine jednog društva u kojem je tuženik član u korist drugoga društva. Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljeva žalbena tvrdnja da je ugovor o cesiji sklopljen činom njegova potpisivanja od strane tuženika kao direktora društava Caste gradnja d.o.o i Caste Šped d.o.o.

28. Suprotno tužiteljevom pravnom shvaćanju iznesenom u žalbi, za uspostavu tuženikove odgovornost za obveze društva čiji je on član (vrsta zakonske solidarne i akcesorne odgovornosti za obveze društva), nije dovoljan samo pokušaj raspolaganja imovinom, nego je nužno da je zabranjeno raspolaganje dovelo do umanjenja imovine dužnika (društva kapitala), zbog čega on ne može ispuniti svoju obvezu vjerovniku.

29. U ovoj pravnoj stvari, tužiteljev dužnik je bilo društvo Kemoboja plus d.o.o., dok je društvo Caste gradnja d.o.o. bilo njegov jamac platac, jednako kao i društvo Caste Šped d.o.o. Zbog navedenog, sve i da je sklopljen sporni ugovor o cesiji niti načelno nije moglo doći do oštećenja tužitelja i uspostave tuženikove odgovornosti po osnovi proboja pravne osobnosti na temelju odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a prema njemu. Dodatno, predstavlja li takva radnja pobojnu pravnu radnju kojom su oštećeni stečajni vjerovnici, nije predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari.

30. U odnosu na tvrdnje da je tuženik mjenice koje su izdane na iznos od 8.000.000,00 kn kao sredstava osiguranja tražbina tužitelja prema dužniku Kemoboja Plus d.o.o. eskontirao kod društva Prvi faktor d.o.o. i dobiveni novčani iznos prenio na poslovni račun društva Caste Šped d.o.o. – ovaj sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da za svoje tvrdnje tužitelj nije priložio bilo kakve dokaze.

31. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja niti je zaključio da bi tužitelj trebao dokazivati negativne činjenice - da novac nije prebačen na račun društva tužiteljeva dužnika društva Kemoboja plus d.o.o. Upravo suprotno, tužiteljeva dužnost je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a, bila ponuditi dokaze u prilog istinitost tvrdnji koje mu idu u korist. Tužitelj je trebao dokazati pozitivne činjenice da su mjenice eskontirane i da su novčana sredstva uplaćena na račun društva Caste Šped d.o.o.

32. U pogledu posljednje opisane pravne radnje – da je tuženik izdao platne naloge, koje je naknadno opozvao i na taj način zavarao tužitelja da će mu dug biti podmiren, niti takvim radnjama nije umanjenja imovina društva dužnika Kemoboja plus d.o.o., pa one ne predstavljaju radnje kojima bi tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva, u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

33. Međutim, djelomično su osnovani tužiteljevi i tuženikovi žalbeni navodi da prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.

34. Prvostupanjski sud je za ročišta održana 11. veljače 2016. i 10 svibnja 2022. tuženiku trebao priznati samo iznos od 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. Tarife, u smislu odredbe Tbr. 9. t. 2. Tarife, jer je riječ o ročištima na kojima se raspravljao samo o procesnim pitanjima. Zbog toga je tuženiku trebalo priznati iznos od 5.765,00 kn uvećano za pripadajući iznos PDV-a od 25% u iznosu od 1.441,25 kn, odnosno ukupan iznos od 7.206,25 kn za svako od navedenih ročišta.

35. Za ročišta od 2. ožujka 2021. i 12. listopada 2021., koja su odgođena prije početak raspravljanja radi pokušaja mirnog rješenja spora, tuženiku je trebalo priznati iznos od 500,00 kn, uvećano za pripadajući iznos PDV-a od 25% u iznosu od 125,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 5. Tarife. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava tuženikov zahtjev trebalo je odbiti za daljnji iznos od 41.987,50 kn. 36. S obzirom na to da je tužitelj ostvario djelomičan uspjeh u žalbenom postupku, samo u odnosu na tuženikov sporedni zahtjev za naknadu troškova postupka, koji ne utječe na vrijednost predmeta spora (čl. 35. st. 2. ZPP-a), posljedično njegov uspjeh u žalbenom postupku ne rezultira pravom na naknadu troška.

37. S druge strane, prvostupanjski sud je neosnovano odbio tuženikov zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu od 7. studenoga 2011., povodom koje je ukinuta ranije donesena presuda zbog ogluhe, u iznosu od 10.000,00 kn, sukladno Tbr. 3. t. 1. iz Tarife sudskih pristojbi, sadržanoj u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18). Zatim trošak sastava podneska od 2. ožujka 2016. u kojem je tuženik obavijestio sud o novonastaloj činjenici tužiteljeve prijave istovjetne tražbine u stečajnom postupku nad društvom Kemoboja plus d.o.o. u iznosu u iznosu od 500,00 kn, uvećano za pripadajući iznos PDV-a od 25% u iznosu od 125,00 kn,sukladno Tbr.

8. t. 3. Tarife. Neosnovano je odbijen i tuženikov zahtjev za trošak sastava podneska od 24. veljače 2021. u kojem se tuženik očitovao o novoiznesenim činjenicama koje je tužitelj iznio i dokazima koje je predložio, u iznosu od 11.530,25 kn uvećano za pripadajući PDV od 25% u iznsu od 2.882,50 kn, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife. Ostali tuženikovi podnesci, nisu bili potrebni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud. Tuženik je u njima ponavljao svoje već ranije iznesene tvrdnje ili je iznosio vlastita pravna shvaćanja o tužiteljevoj aktivnoj legitimaciji, koje je pitanje u tom trenutku bilo apsolvirano. Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 25.037,50 kn.

38. Tuženik je u žalbenom postupku ostvario djelomičan uspjeh u odnosu na pobijani dio presude prvostupanjskog suda u točki III. izreke (kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka) u omjeru od 14% (VPS 174.125,00 kn). Zato mu je ovaj sud priznao pravo i na naknadu troška sastava žalbe u tom omjeru, u iznosu od 437,50 kn, sukladno Tbr. 10. t. 1. Tarife, uvećano za pripadajući iznos PDV-a od 25% u iznosu od 109,38 kn. Također, priznao mu je pravo i naknadu troška sudske pristojbe na žalbu u tom omjeru u iznosu od 146,38 kn, sukladno Tbr. 3. t. 1. iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 118/18). Dakle, tuženiku je u žalbenom postupku priznat iznos troškova u iznosu od 693,26 kn / 90,01 EUR.

39. Zato je odlučeno kao u točkama II., III. i IV. izreke (čl. 167. st. 2. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a).

40. Sukladno odredbama čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) u izreci su dvojno prikazani iznosi u eurima i njihovoj kunskoj protuvrijednosti uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR.

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac, v.r.