REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1138/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š.-M. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku K. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Đ. V. i K. B. iz S. B., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. K., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tuženika, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o razrješenju, odlučujući o reviziji i prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-641/2020-2 od 23. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. Pr-102/2019-14 od 28. veljače 2020., u sjednici održanoj 14. ožujka 2023.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, utvrđeno „da su Odluka o razrješenju voditelja područne službe KLASA: 013-03/19-01/45, URBROJ: 338-01-06-11-19-1 od 21. listopada 2019 i Odluka o zahtjevu za zaštitu prava broj:KLASA: 013-3/19-01/12, URBROJ: 338-01- 06-11-19-02 od 21. studenog 2019. nezakonite i nedopuštene, te da radni odnos tužiteljice (...) temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. veljače 2019., KLASA: 112-02/19-01/847, URBROJ: 338-01-24-19-01 za radno mjesto voditelja područne službe u Područnoj službi P. nije prestao“,

- u stavku II. izreke, tuženiku naloženo da tužiteljicu vrati na radno mjesto voditelja područne službe u Područnoj službi P. te da joj prizna i uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja joj pripadaju za radno mjesto voditelja Područne službe, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28.veljače 2019. KLASA: 112- 02/19-01/847, URBROJ:338-01-24-19-01,

- u stavku III. izreke, tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak od 2.500,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja.

2. Tuženik je protiv te drugostupanjske presude podnio reviziju nalazeći da na ovu ima pravo „prema čl. 382.a i čl. 386. ZPP-a“ i „po osnovi iz čl. 385.a st. 1. t. 1. ZPP- a“, a „iz svih zakonom dopuštenih razloga“. Podredno, ako Vrhovni sud „smatra da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 382.a st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku“, tuženik ističe da se revizija ima smatrati prijedlogom za dopuštenje revizije radi pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sukladno čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku:

1./ „Može li se deklaratorna odluka poslodavca o razrješenju radnika s dužnosti smatrati otkazom ugovora o radu, u slučaju kada je, usporedno s donošenjem odluke o razrješenju radnika s položajnog radnog mjesta, između poslodavca i radnika suglasno zaključen novi ugovor o radu?“

2./ „Mogu li zakonito poslodavac i radnik mijenjati svoj ugovorni odnos na način koji su to tuženik i tužiteljica napravili, da se zadrži kontinuitet radnog odnosa ali da tužiteljica više nije na rukovodećem položaju (čl. 8. ZOR) ili je nužno prilikom mijenjanja radnog mjesta i činjenice postojanja drugog ugovora o radu otkazati prethodni ugovor?“,

3./ „Je li tužba dopuštena u ovom sporu s obzirom na činjenicu da je među strankama nesporno zaključen novi ugovor o radu, kojim se stari ugovor o radu suglasnošću stranaka pravno stavlja van snage uz kontinuitet radnih odnosa, a tužiteljica je potpisom novog ugovora o radu prihvatila prava i obveze iz novog ugovora?“,

4./ „S obzirom na činjenicu da tužiteljici nije dan otkaz ugovora o radu, a tužbeni zahtjev je usmjeren i istaknut na poništenje Odluke o razrješenju voditelja Područne službe P., da li je trebalo tužbu i tužbeni zahtjev odbaciti odnosno odbiti?“

5./ „U čemu se sastoji i koji su razlozi ništetnosti i pobojnosti deklaratorne Odluke o razrješenju voditelja koju je tužiteljica uspješno pobila usvajanjem neosnovanog tužbenog zahtjeva i njegovom drugostupanjskom potvrdom?“

6./ „Može li se donijeti pravovaljana sudska odluka na način da prvostupanjski sud ne provede dokazne prijedloge i ne očituje se na prigovore tuženika? Je li ovdje uspostavljena procesna neravnoteža i neravnopravnost u korist tužiteljice?“

7./ „S obzirom na činjenicu da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka u podnesku od 06. veljače 2020. istaknuo sudsku praksu Vrhovnog suda sa temom uređenja ugovornih odnosa u radnom pravu sukladno obvezno odnosnim odredbama i interesu obje strane, mogu li sudovi i iz kojih razloga u oba stupnja u cijelosti zanemariti navedene primjere i dalje pridonositi pravnoj nesigurnosti radi neprimjene prava i odstupanja od prihvaćene sudske prakse?“

2.1. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti osporenu presudu na način da se u cijelosti usvoji njegova žalba i preinači prvostupanjska presuda tako da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i vrati predmet na ponovni postupak. U slučaju da se revizija smatra prijedlogom za dopuštenje revizije, predlaže dozvoliti podnošenje revizije.

3. Tužiteljica je odgovorila na reviziju i podredno podnesen prijedlog tuženika za dopuštenje revizije i predložila odbačaj ovih.

4. Revizija nije dopuštena.

5. Prijedlog nije dopušten.

6. U situaciji (izgleda) nesigurnosti tuženika u odabiru pravnog puta traženja zaštite protiv osporene presude, kada „pogađa“ taj put - pa poradi toga nabraja više osnova na kojima temelji svoje pismeno, valja primjetiti da je pobijana drugostupanjska presuda donesena 23. srpnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje:

- novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju „protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“,

- odnosno, obzirom na podnesenu izravnu reviziju tuženika, odredba čl. 382.a st. 1. točka 1. ZPP-a, prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu:

- o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,...“.

7. Kod odlučivanja o odabiru mjerodavne odredbe ZPP-a po kojoj valja odlučiti o traženju tuženika, valja prvo definirati osnovu i prirodu ovoga spora - prema onome kako je do ovoga došlo. Tuženik je:

- prvo donio odluku „o razriješenju voditelja područne službe“ s danom 31. listopada 2019., kojom je tužiteljicu razriješio sa radnog mjesta na kojem je po sklopljenom ugovoru o radu radila (navodeći u obrazloženju te odluke da to čini jer “nije na zadovoljavajući način obavljala poslove položajnog radnog mjesta voditelja područne službe”, odnosno jer nije “poduzela potrebne radnje za ispravljanje nepravilnosti” koje su u njezinom radu utvrđene, nastavila je sa ovima i time nanijela štetu “narušavanjem ugleda” poslodavca kao javne ustanove i “počinila težu povredu radne dužnosti”), a već je u izreci te odluke naznačio da će tužiteljici “ponuditi sklapanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme”,

- po čemu je sa tužiteljicom sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (dalje: ugovor), prema sadržaju kojeg proizlazi da je sklopljen 23. listopada 2019. za rad na radnom mjestu “koordinatora za računovodstvo i knjigovodstvene poslove i druge…” od 1. studenoga 2019. - a na kojem je tužiteljica rukom dopisala: “Zadržavam pravo osporavanja odluke o razriješenju voditelja područne službe pred nadležnim sudom”

8. Obzirom da prirodu nekog pravnog posla (ugovora) ne određuje samo naziv kojeg mu stranke daju - već i stvaran sadržaj sklopljenog posla, onaj sadržaj kojim stranke izražavaju svoju pravu volju da ga sklope, volju - o onome što bi njime htjele, drugostupanjski sud je iz navedenog sadržaja ugovora i odluke o razrješenju, razumnim tumačenjem postupaka stranaka, pravilno zaključio da je ovdje riječ o pokušaju tuženika kao poslodavca da tužiteljicu premjesti na drugo radno mjesto - u ostvarenju kojeg je pokušaja (obzirom da poslodavcu ne pripada pravo jednostrano mijenjati ugovor o radu) tužiteljici otkazao ugovor o radu uz ponudu izmijenjenog ugovora: jedino takvo shvaćanje daje punu logičnost činu tužiteljice naznake na samom ugovoru da “zadržava pravo osporavanja odluke o razrješenju voditelja…” ali i punu logičnost jasne odredbe unijete upravo po tuženiku u odluci “o razrješenju voditelja…” da “će tužiteljici “ponuditi sklapanje novog ugovora o radu…”

8.1. ne valja kod toga zanemariti niti konstataciju iz nižestupanjskih odluka da i sam tuženik čini nespornim:

- „da su tužitelj i tuženik dana 31. listopada 2019. nastavili radni odnos Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.(...) a bez prekida radnog odnosa“, odnosno „da se predmetnim ugovorom nastavlja radni odnos koji je zasnovan između stranaka na osnovi ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2019.“),

- da „se konkretni spor ne može niti smatrati sporom o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili sporom radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“.

9. Okolnost što je tuženik prvo donio odluku o razriješenju, bez da je naznačio “o otkazu”, a potom sa tužiteljicom sklopio ugovor, ne oduzima cijelom tom odnosu navedeni značaj danog “otkaza sa ponudom izmjenjenog ugovora”: uostalom, suprotno bi shvaćanje, a prema kojem bi shvaćanju napomena tužiteljice na ugovoru da “zadržava pravo osporavanja odluke o razriješenju voditelja…” imala značaj obične ili jednostavne manifestacije volje tužiteljice da je suglasna sa ugovorom, oduzimalo bilo koji smisao tog “zadržavanja prava…” -.budući da bi ostalo ”samo za sebe”, bez ikakvih pozitivnih posljedica za tužiteljicu - i bilo bi samo strogo formalističko, nerazumno tumačenja postupaka tužiteljice i tuženika.

10. Tako gledano na stvoreni odnos stranaka, revizija koju je tuženik podnio kao izravnu - bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. točka 1. ZPP-a, nije dopuštena - jer ovdje, po tome, nije riječ o sporu “o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa”: tužiteljica je nakon što je “razriješena” i po sklapanju ugovora, ostala na radu kod tuženika - a odredba čl. 382.a st. 1. točka 1. ZPP-a nije predviđena za takav slučaj.

11. Imajući na umu prethodno navedeno, reviziju koju je tuženik podnio pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. podstavak 1. ZPP-a i bez dopuštenja revizijskog suda valjalo je odbaciti kao nedopuštenu, odlukom iz stavka I. izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 7. ZPP-a).

12. Tuženik je imao pravo podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije pa je to pravo i iskoristio.

13. Po tuženiku podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

13.1. Po tome je ovdje podnesene prijedloge za sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

14. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

kada:

14.1. prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na specifičnim činjeničnim i postupovnim okolnostima konkretnog slučaja, ali i na navedenom pravnom shvaćanju o prirodi spora) istaknute (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak bar i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

14.2. prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi tuženika o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a odluke na koje se tuženik poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne mogu se uspoređivati, bar ne onako kako bi on htio,

14.3. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih tuženik obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

14.4. prema navedenom pod 14.3., povodom podnesenih pitanja ovaj sud ne može preispitivati utvrđenje na kojemu se temelji osporena presuda: da „...tuženik svojom odlukom o razrješenju nije dokazao koje je propuste u svom radu tužiteljica točno počinila radi čega se donijela odluka o razrješenju voditelja. U samoj odluci o razrješenju kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja ne navodi se koje su konkretno nepravilnosti u provedenoj kontroli utvrđene, već se samo blanketno navodi da se utvrđuje niz nepravilnosti.

Kako je postojala obaveza tuženika da dokaže da je tužiteljica počinila određene nepravilnosti koju činjenicu tuženik u postupku nije dokazao te kako radni odnos tužiteljice nije mogao prestati odlukom o razrješenju voditelja već samo odlukom o otkazu ugovora o radu, to se ukazuje neosnovanim žalbeni navod tuženika u cijelosti. Tuženik kao poslodavac nije dokazao opravdan razlog za svoju odluku o razrješenju tužiteljice, a na njemu je bio teret dokaza jer je u svojoj odluci o razrješenju paušalno nabrajao. Stoga je pravilno sud prvog stupnja pozivajući se na odredbu članka 135. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14) utvrdio da je odluka o razrješenju i odluka o zahtjevu za zaštitu prava nezakonita i nedopuštena te da radni odnos tužiteljice na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2019. nije prestao i da je obveza tuženika da vrati tužiteljicu na radno mjesto voditelja područne službe...“

14.5. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

15. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

15.1. da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

15.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

16. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.