Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: 2 P-408/20-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785 po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja N….. L……. iz R……, Z….. ul…

6, OIB … … … … … , zastupana po punomoćniku M….. A…… odvj iz V….

protiv tuženika S…….banka d.d. Z…., sada pod nazivom N…. h….. banka d.d. Z….., V…….9, OIB …………., zastupana po punomoćniku R…..u Ž….. odvj

iz O….. društva Ž….. i p…. Z…., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne,

javne i usmene rasprave održane dana 31.siječnja 2023. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja M….. A….. odvj iz V……. i punomoćnika tuženika u zamjeni K…….. P……. odvj.vježbenice iz V……, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 14.ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku N….. h…….. banka d.d. sa sjedištem u Z….., V……. 9, OIB: ………………, da tužitelju N…… L…….. iz R…….., Z………

ulica 6, OIB: … … … . , isplati novčani iznos od 3.443,35 eura /25.943,92 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8,02 eura /60,50 kuna od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- 16,25 eura /122,47 kuna od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- 14,12 eura /106,35 kuna od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- 11,72 eura /88,33 kuna od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- 12,46 eura /93,91 kuna od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- 14,04 eura /105,76 kuna od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- 13,14 eura /99,00 kuna od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 12,33 eura /92,90 kuna od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- 14,27 eura /107,54 kuna od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- 16,17 eura /121,86 kuna od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- 17,65 eura /133,02 kuna od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 17,80 eura /134,08 kuna od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 21,02 eura /158,37 kuna od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 20,15 eura /151,83 kuna od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- 21,85 eura /164,60 kuna od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 31,39 eura /236,51 kuna od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 27,68 eura /208,55 kuna od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- 37,37 eura /281,53 kuna od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 33,37 eura /251,41 kuna od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 29,01 eura /218,55 kuna od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 39,67 eura /298,86 kuna od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 45,74 eura /344,66 kuna od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- 41,34 eura /311,46 kuna od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 41,98 eura /316,32 kuna od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 38,82 eura /292,48 kuna od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 40,06 eura /301,82 kuna od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- 50,56 eura /380,91 kuna od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 52,07 eura /392,30 kuna od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 64,88 eura /488,84 kuna od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- 59,65 eura /449,46 kuna od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 52,92 eura /398,70 kuna od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- 52,74 eura /397,38 kuna od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- 52,00 eura /391,83 kuna od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 54,29 eura /409,02 kuna od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- 57,14 eura /430,55 kuna od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 57,22 eura /431,16 kuna od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 55,75 eura /420,02 kuna od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- 56,22 eura /423,58 kuna od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- 57,23 eura /431,19 kuna od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 56,45 eura /425,32 kuna od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- 56,23 eura /423,69 kuna od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- 55,23 eura /416,13 kuna od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- 53,31 eura /401,65 kuna od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 55,64 eura /419,20 kuna od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- 56,46 eura /425,40 kuna od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- 56,13 eura /422,92 kuna od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- 52,82 eura /398,00 kuna od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- 55,12 eura /415,27 kuna od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- 55,64 eura /419,23 kuna od 01.04.2013. godine pa do isplate,

- 54,61 eura /411,46 kuna od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- 51,56 eura /388,50 kuna od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- 49,82 eura /375,40 kuna od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- 51,35 eura /386,88 kuna od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- 52,83 eura /398,01 kuna od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- 55,46 eura /417,83 kuna od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- 53,83 eura /405,59 kuna od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- 54,55 eura /411,01 kuna od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- 55,15 eura /415,55 kuna od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- 56,29 eura /424,10 kuna od 01.02.2014. godine pa do isplate,

- 57,48 eura /433,07 kuna od 01.03.2014. godine pa do isplate,

- 56,87 eura /428,46 kuna od 01.04.2014. godine pa do isplate,

- 55,68 eura /419,52 kuna od 01.05.2014. godine pa do isplate,

- 54,89 eura /413,59 kuna od 01.06.2014. godine pa do isplate,

- 55,38 eura /417,25 kuna od 01.07.2014. godine pa do isplate,

- 56,87 eura /428,51 kuna od 01.08.2014. godine pa do isplate,

- 58,05 eura /437,41 kuna od 01.09.2014. godine pa do isplate,

- 58,26 eura /438,99 kuna od 01.10.2014. godine pa do isplate,

- 59,03 eura /444,77 kuna od 01.11.2014. godine pa do isplate,

- 60,01 eura /452,18 kuna od 01.12.2014. godine pa do isplate, - 59,68

eura /449,69 kuna od 01.01.2015. godine pa do isplate, - 60,31 eura

/454,38 kuna od 01.02.2015. godine pa do isplate, - 60,31 eura /454,38

kuna od 01.03.2015. godine pa do isplate, - 60,31 eura /454,38 kuna

od 01.04.2015. godine pa do isplate, - 60,97 eura /459,37 kuna od

01.05.2015. godine pa do isplate, - 60,97 eura /459,37 kuna od

01.06.2015. godine pa do isplate,

- 59,71 eura/ 449,85 kuna od 01.07.2015. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku N….. h…… banka d.d. sa sjedištem u Z……,

V……a 9, OIB: ……….. da tužitelju N….. L………. iz R……, Z…….a

ulica 6, OIB: 02012706311, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.609,36 eur/ 19.660,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 14.ožujka 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i ri j e š i o  je

Odbija se istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika,radi isplate.

1.1.U tužbi tvrdi da je 24.06.2005. sa prednikom tuženika tuženika (tuženik je dana 18. siječnja 2013. promjenio tvrtku iz V……bank d.d. u S…bank d.d.) zaključio ugovor o kreditu, broj: 771471, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.500,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 210,06 CHF i u cijelosti je otplaćen. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 6,50 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.2. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: - Visokog trgovačkog suda

Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, - Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3.Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO- a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) za cijelo vrijeme otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika) te je specificirao tužbeni zahtjev na isplatu razlike preplaćenih iznosa anuiteta po osnovu valutne klauzule u iznosu od 29.500,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama I naknadom troškova postupka.

2. Tužitelj je svojim podneskom od 14.10.2022. specificirao tužbeni zahtjev na način da po konačno uređenom tužbenom zahtjevu od tuženika potražuje isplatu iznosa na ime više plaćenih anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja valute tijekom trajanja otplate kredita iznos od 3.443,35 eur/25.943,92 kn sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose i uz naknadu troškova postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 771471 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 24.6.2005., (dalje kao „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“), ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. Također tuženik ističe i prigovor zastare smatrajući da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 21.12.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

3.1.Nadalje tuženik ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“,

ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

3.2.Tuženik čini nespornim da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 771471, na razdoblje od 120 mjeseci u iznosu od 18.500,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva,

sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,50 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 9. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća. Međutim i nadalje osporava da u konkretnom slučaju nije moguće primjeniti utvrđenja iz parnice Potrošač. Tvrdi da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojijma se nije pojedinačno pregovaralo,

a koje su suprotno savjesnosti I poštenja dovele do neravnoteže između stranaka.

Tvrdi da tužitelj ničim nije dokazao niti osnov niti visinu tužbenog zahtjeva pa kako nisu ispunjene pretpostavke za neosnovano stjecanje po osnovu čl. 1111 st. 3 ZOO-a pa pozivajući se na presudu Visokog Trgovačkog suda Zagreb broj Pž-2462/03. predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

4. Tužitelj u očitovanju na navode iz odgovora na tužbu u odnosu na istaknuti prigovor tuženika o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u čl. 12. st.3. predmetnoga ugovora, za istaknuti je kako je u ovome postupku tužitelj izabrao nadležnost suda u skladu sa odredbom čl. 19.I st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda te predlaže da sud u nastavku postupka provede financijsko vještačenje na okolnost visine preplaćenog iznosa po osnovu valutne klauzule.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u plan otplate (list 6-8) otplatna tablica (list 9-12),presliku Ugovora o kreditu broj:771471 0d 24.06.2005. sklopljen između tužitelja i prednika tuženika (list 12-15), uvid u prometnu karticu po kreditu (list 16-27), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković (list 85-96), očitovanje vještaka na primjedbe tuženika od 24.08.2022 (list 114), dopuna vještačenja od 13.40.2022. (list 118-121), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 31.siječnja 2023. (list 130-132).

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Obzirom da je u međuvremenu došlo do promjene naziva tuženika, a što je utvrđeno uvidom u izvadak iz registra Trgovačkoga suda u Zagrebu, to je tužitelj izvršio promjenu naziva tuženika na način da je sadašnji naziv tuženika Nova hrvatska banka d.d.

8.Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke 24.06.2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 764199. Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan Općinski Građanski sud u Zagrebu. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine.

9.Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako,

suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za

potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavi li važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

11.Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

12.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom,

a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

13.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu,

bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu,

budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom.U kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost

Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020. godine.

14. Uz navedeno odredbom članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke u obliku obroka.

15.U konkretnom slučaju stranke su točkom 12.3. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud u Zagrebu, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

16.Naime, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužitelj bi trebao putovati iz R…. u Z….., te bi putovanje za istog iziskivalo znatne troškove, a samim tim tužitelj bi bio ograničen u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika, te ne bi imao mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njegova stanovanja i na taj način bi mu bila otežana komunikacija s odvjetnikom o samom tijeku spora.

17.Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti

Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).

18.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK- a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

19. Predmet spora je isplata preplaćenoga iznosa zbog ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule u CHF.

19.1.Imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj br. Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno i neekonomično te u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

20. U provedenom postupku kao nesporno je utvrđeno da je tužitelj dana 24.lipnja 2005 sklopio sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Ugovor o kreditu broj: 771471 na iznos od 18.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, uz rok otplate od 120 mjeseci. Nesporno je i to da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Volksbank d.d., koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,50%.

21. Između stranaka je sporno da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne, te da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između ugovorene valutne klauzule i naknadnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu. Sporan je bio i prigovor zastare potraživanja.

22. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim. Naime,

podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014.

sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. No, u odnosu na utužene banke u navedenom postupku po kolektivnoj tužbi u pogledu računanja roka zastare, izuzetak je jedino Sberbank d.d. ovdje tužena banka, za koju nisu u zastari niti kamate niti tečaj jer je po oba pitanja kolektivna presuda za tu banku p ravomoćna 14. lipnja 2018. što znači da je u odnosu na ovu banku rok zastare za podnošenje tužbe do 14.06.2023.

godine.

23. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

24. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

25. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

26. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača,

tj.vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem

Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14

od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

27. Nadalje st. 4. čl. 81. ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenog postupka proizlazi da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama iz čl. 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

28. Slijedom navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III- 2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

29. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14 i 110/15) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1 tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi članka 502.C Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

30.Na sporne odredbe iz Ugovora o kreditu ovaj sud je saslušao tužitelja kao stranku koji u svom iskazu tvrdi da je 24.06.2005. zaključila ugovor o kreditu sa Sberbankom odnosno prednikom tužitelja. Nenamjenski kredit je podigla u svrhu renoviranja stana. Prije nego se odlučila za ovaj kredit kod ove banke interesirala se kod drugih banaka i za kredite u euru, no sve banke su nudile u CHF i najveći iznos je mogla dobiti u CHF u ovoj banci. Rata kredita se mijenjala tijekom otplate i to drastično. Na početku otplate iznosila je oko 950,00 kuna da bi kasnije dostigla i i iznos preko 1.700,00 kuna. Kredit je u potpunosti otplaćen 2015.g. U vrijeme podizanja kredita nije imala otvoren obrt. Kredit nije koristila kao poreznu olakšicu. U vrijeme kada se interesirala o ovom kreditu sa bankom nije mogla pregovarati o uvjetima kredita, sve je bilo unaprijed pripremljeno, a u banci ju nisu upozorili da može doći do promjene tečaja. Potpisala je ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, no nije mislila da će kamata toliko narasti i rata kredita povećati. U vrijeme podizanja kredita CHF je bio relativno stabilna valuta za razliku od eura koji je mijenjao tečaj svaki dan i kredit u CHF je bio najpovoljniji, te je i prihvatila savjet bankara i zaključila takav ugovor.

31.Na okolnost visine preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku T…….

B…. koji je sačinio svoj nalaz i mišljenje dana 26.04.2022.

32.U svom nalazu vještak navodi da su tužena tada pod nazivom V….bank dd Z….

kao kreditor i tužitelj dana 24.06.2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 771471, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 18.500,00 CHF protuvrijednosti u HRK po kupovnom tečaju za devize banke na dan korištenja kredita. Kredit je odobren kao nenamjenski kredit. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 10 godina, odnosno 120 mjeseci. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 210,06 CHF kunske protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. (prvog) u mjesecu počevši od01.08.2005. godine. Člankom 4. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 6,50 % godišnje, promjenjiva, sve kako je navedeno istim člankom i u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Kao početni tečaj u izračunu razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu primijenjen je važeći kupovni tečaj kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 27.06.2005. za 1 CHF = 4,7136 kn. Kao početni tečaj u izračunu razlike anuiteta tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu primijenjen je važeći kupovni tečaj za devize kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 27.06.2005. za 1 CHF = 4,7136 kn. Uvidom u prometnu kartice po kreditu vještak je utvrdio da su od strane korisnika kredita vršene uplate u različite datume u odnosu na ugovorene datume dospijeća anuiteta pri čemu su od strane poslovne banke Kreditora obračunate pripadajuće zakonske zatezne kamate na sva kašnjenja u uplatama.

32.1.U zaključku vještak navodi da je ukupan iznos razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju utvrđen je u visini od 25.943,92 kn pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 1. nalaza. Ukupan iznos razlike više plaćenih anuiteta sukladno postavljenom zadatku vještačenja (tzv. „pozitivna tečajna razlika“) utvrđen je u visini od 26.678,45 kn pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 2. nalaza. Ukupan iznos razlike manje plaćenih anuiteta (tzv. „negativna tečajna razlika“) sukladno postavljenom zadatku vještačenja utvrđen je u visini od - 734,53 kn pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 3. nalaza.

33.Na nalaz vještaka tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbe te je u skladu sa istim I specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 14.10.2022. dok je tuženik istakao da nema primjedbi na matematički izračun vještaka no prigovara osnovu po kojoj je izračun napravljen.

34. Imajući u vidu sve naprijed navedene zakonske odredbe i ranije donesene presude u kolektivnim sporovima sud je donio odluku kao u izreci.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 Zakona o parničnom postupku u svezi sa odredbom članka 155. ZPP-a. Tužitelju je odobren trošak i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, sastav 4 obrazložena podneska svaki podnesak po 100 bodova (04.03.2021.,29.04.2022.,16.05.2022.,14.10.2022.), trošak sastava podneska od 08.04.2022. 25 bodova, te trošak zastupanja na raspravama po 100 bodova (06.12.2022.,31.01.2023.), te trošak pristupa na ročište za objavu presude 14.03.2023. u iznosu od 50 bodova čini sveukupan iznos od 1.741,98 eur/13.125,00 kn uz pripadajući PDV u iznosu od 435,49 eur/3.281,25 kn, te k tome pridodanoj sudskoj pristojbi na tužbu u iznosu od 85,61 eur/645,00 kn pristojbe na presudu u iznosu od 80,83 eur/609,00 kn, te trošak provedenog vještačenja u iznosu od 265,45 eur/2.000,00 kuna čini sveukupni trošak u iznosu od 2.609,36 eur/ 19.660,25 kn.

U Vinkovcima, 14.ožujka 2023.

Sudac

Snježana Kozina,v.r.

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj M.A. V…. – pun. tužitelja

2. Odvj društvo Ž… i p….. Z…. – pun. tuženika