Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 50 Gž-945/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz S., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5787/2020-21 od 9. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5787/2020-21 od 9. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. srpnja 2006. i aneksa br. 1. uz ugovor o kreditu broj: … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. kolovoza 2006. koji su sklopili tužitelj i H. A.-A.-B. d.d. kao pravni prednik tuženika kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 229.779,24 kn/30.496,95 eura[1] sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom II izreke prvostupanjske presude (točka II izreke) te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 28.453,57 kn/3.776,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III izreke).

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih.

5. Pošavši od utvrđenja da je Ugovorom o kreditu … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. kolovoza 2006. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 156.300,00 CHF, s redovnom kamatnom stopom od 3,88% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 3. i 6. Ugovora). Da je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da se po predmetnom Ugovoru o kreditu tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, da tužitelj i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni stope ugovorne kamate pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi nisu bile jasne tužitelju jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa sud prvog stupnja utvrdio je da je ugovorna odredba koja promjenjivost kamatne stepe vezuje uz jednostranu odluku banke ništetna.

6. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika u s osnova razlike početno ugovorenih i naknadno mijenjanih kamatnih stopa utvrđena u iznosu od 229.779,24 kuna te je pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe članka 502c. ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 u daljnjem tekstu ZZP) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Osnovano tuženik ističe da je sud u pobijanom odlukom utvrdio ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti te odredbe dok u obrazloženju daje razloge o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te nalaže tuženiku vratiti preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, a što presudu čini nejasnom i proturječnom.

8. Isto tako osnovano žalitelj navodi da s obzirom na navedena utvrđenja odnosno obrazloženje pobijane odluke je i činjenično stanje potrebno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno.

9. Međutim temeljem ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP ovaj sud utvrđuje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku u tom postupku i utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

10. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su u tom pogledu neodlučna opširna razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.

12. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu, ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 156.300,00 CHF te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji iskaz je ovaj sud ocijenio životnim logičnim i uvjerljivim te istom povjerovao, pri potpisivanju od strane banke tužitelj dobio gotov šprancirani ugovor za koji mu je rečeno da ga mora potpisati i ovjeriti što je i učinio te da je stalno, nakon dobivanja kredita, dobivao nove otplatne planove u kojoj se mijenjala valuta i kamata, da ovaj sud, posljedično navedenom, utvrđuje da se ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da na sadržaj iste tužitelj nije mogao utjecati, da su tom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koja je kao takva nerazumljiva, da je navedena odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, posljedično čemu je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ta ugovorna odredba ništetna sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) kao i prihvatiti i tužbeni zahtjev za isplatu u visini preplaćenog iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka.

13. Neosnovani su navodi tuženika da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP).

14. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale. Stoga čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, a što ovaj sud nije utvrdio jer to iz iskaza tužitelja ne proizlazi, ne bi bilo od utjecaja kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala, pa se u tom smislu žalbeni navodi kojima pobija odluku suda o ne provođenju dokaznih prijedloga predloženih od strane tuženika ukazuje neodlučnima. Naime, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda i iskaza tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

15. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetne odredbe u iznosu od 229.779,24 kuna. Pri tome valja reći, a s obzirom da tuženik na zadatak koji je sud dao vještaku nije prigovorio a da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa danim zadatkom te s obzirom na činjenicu da tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti potraživao od tužitelja povrat „negativne razlike“ anuiteta, prigovori tuženika kojim osporava valjanost nalaza i mišljenja vještaka jer da je isti uzeo u obzir samo više plaćene iznose razlike anuiteta a ne i negativne, nisu osnovani. S obzirom na navedeno nije bilo potrebe niti na te okolnosti usmeno saslušati vještaka.

16. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

17. Nadalje tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

18. Neosnovan je i prigovor istaknut po tuženiku zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći iznosa, a tužitelj postavio restitucijski zahtjev i pokrenuo postupak u ovoj pravnoj stvari 26. studenog 2020., dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti te odluke prigovor zastare tuženika je neosnovan.

19. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

20. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

U Zagrebu 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.