Broj: P-156/2019-44.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GAREŠNICI
Garešnica, Vladimira Nazora 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Jarmilki Kučera-Slivar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz B., M. Š. 15b, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž., B. & A. d.o.o., odvjetnicima iz B., protiv tuženika Z. banke d.d., T. bana J. J. 10, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. j.t.d., odvjetnicima iz Z., I. trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 09. siječnja 2023. godine, u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika, a sukladno odredbi članka 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 27. veljače 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba koja od početka ne proizvodi nikakve pravne učinke članka 2. Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija broj … sklopljen dana 19. 11. 2007. između tužitelja D. K. iz B., M. Š. 15b, OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika Z. banke d.d., T. bana J. J. 10, Z., OIB: …, kao kreditora, a potvrđen po javnom bilježniku N. O. iz B., P. P. 8/1, pod poslovnim brojem OV- 16900/07, dana 26.11.2007. godine u dijelu koji glasi "redovna kamata je…promjenjiva, u skladu s …, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Kreditora..", te se utvrđuje da su ništetne jednostrane odluke tuženika o promjenama ugovorene kamatne stope donesene temeljem odredbe čl. 2. i 7. navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojih odluka je došlo do promjena ugovorene kamatne stope dana 14.11.2007. godine, dana 01.02.2008. godine, dana 01.07.2009. godine i dana 01.07.2011. godine.
II Utvrđuje se da je ništetna i otpočetka neproizvodi nikakve pravne učinke odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija broj …sklopljen dana 19. 11. 2007. između tužitelja D. K., iz B., U. M. Š. 158, OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika Z. banke d.d. Z., T. bana J. J. 10, OIB: …, kao kreditora, a potvrđen po javnom bilježniku N. O., iz B. P..P. 8/1, pod posl.br.: OV-16900/07, dana 26. 11. 2007., u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.
III Utvrđuje se da je ništetna i od početka ne proizvodi nikakve pravne učinke odredba čl. 23. P) Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija broj … sklopljen dana 19. 11. 2007. između tužitelja D. K., iz B., U. M. Š. 158, OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika Z. banke d.d. Z., T. bana J. J. 10, OIB: …, kao kreditora, a potvrđen po javnom bilježniku N. O., iz B. P.. P. 8/1, pod posl.br.: OV-16900/07, dana 26. 11. 2007., kojom je ugovoreno da su korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita upoznate s činjenicom da su kredit iz čl. 1. Ugovora o kreditu te sve obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu, te da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovoga ugovora o kreditu.
IV Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. Z., T. bana J. J. 10, OIB: … da tužitelju D. K. iz B., U. M. Š. 15B, OIB: …, isplati ukupan iznos od 1.082,05 eur / 8.152,69 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, i to:
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 13. ožujka 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 15. travnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 13. svibnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 11. lipnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 15. srpnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 10. kolovoza 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 16. rujna 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 14. listopada 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 14. studenoga 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 12. prosinca 2008. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 13. siječnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 15. veljače 2009. godine do isplate,
– na iznos od 18,26 EUR / 137,60 kn tekućim od 15. ožujka 2009. godine do isplate,
– na iznos od 18,26 EUR / 137,60 kn tekućim od 12. travnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 18,27 EUR / 137,65 kn tekućim od 13. svibnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 18,26 EUR / 137,60 kn tekućim od 13. lipnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 18,26 EUR / 137,60 kn tekućim od 12. srpnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,
– na iznos od 32,06 EUR / 241,55 kn tekućim od 12. rujna 2009. godine do isplate,
– na iznos od 32,06 EUR / 241,55 kn tekućim od 13. listopada 2009. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 15. studenoga 2009. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 13. prosinca 2009. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,46 kn tekućim od 13. siječnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 14. veljače 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 14. ožujka 2010. godine do isplate,
– na iznos od 23,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 13. travnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,51 kn tekućim od 06. svibnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,46 kn tekućim od 12. lipnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,05 EUR / 241,46 kn tekućim od 14. srpnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,04 EUR / 241,42 kn tekućim od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,04 EUR / 241,42 kn tekućim od 12. rujna 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,04 EUR / 241,38 kn tekućim od 14. listopada 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,04 EUR / 241,38 kn tekućim od 12. studenoga 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,03 EUR / 241,33 kn tekućim od 14. prosinca 2010. godine do isplate,
– na iznos od 32,03 EUR / 241,33 kn tekućim od 13. siječnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 32,02 EUR / 241,29 kn tekućim od 16. veljače 2011. godine do isplate,
– na iznos od 32,02 EUR / 241,29 kn tekućim od 17. ožujka 2011. godine do isplate,
– na iznos od 32,02 EUR / 241,24 kn tekućim od 16. travnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 32,02 EUR / 241,24 kn tekućim od 15. svibnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 32,01 EUR / 241,20 kn tekućim od 12. lipnja 2011. godine do isplate
– na iznos od 32,01 EUR / 241,20 kn tekućim od 05. srpnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 2,56 EUR / 19,07 kn tekućim od 05. srpnja 2011. godine do isplate, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. Z., T. bana J. J. 10, OIB: … da tužitelju D. K. iz B., U. M. Š. 15B, OIB: …, isplati ukupan iznos od 12.136,06 eur / 91.439,18 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena i to:
– na iznos od 0,64 EUR / 4,84 kn tekućim od 12. siječnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 0,02 EUR / 0,14 kn tekućim od 12. siječnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 2,66 EUR / 20,01 kn tekućim od 14. veljače 2008. godine do isplate,
– na iznos od 6,38 EUR / 48,05 kn tekućim od 13. ožujka 2008. godine do isplate,
– na iznos od 3,83 EUR / 28,82 kn tekućim od 15. travnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 0,68 EUR / 5,13 kn tekućim od 13. svibnja 2008. godine do isplate,
– na iznos od 06,65 EUR / 4,89 kn tekućim od 11. lipnja 2008. godine do isplate, – na iznos od 9,35 EUR / 70,47 kn tekućim od 14. listopada 2008. godine do isplate,
– na iznos od 14,15 EUR / 106,60 kn tekućim od 14. studenoga 2008. godine do isplate,
– na iznos od 5,61 EUR / 42,27 kn tekućim od 12. prosinca 2008. godine do isplate,
– na iznos od 17,75 EUR / 133,70 kn tekućim od 13. siječnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 21,55 EUR / 162,34 kn tekućim od 15. veljače 2009. godine do isplate,
– na iznos od 15,64 EUR / 117,87 kn tekućim od 15. ožujka 2009. godine do isplate,
– na iznos od 16,79 EUR / 126,47 kn tekućim od 12. travnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 17,80 EUR / 134,11 kn tekućim od 13. svibnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 14,49 EUR / 109,15 kn tekućim od 13. lipnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 15,81 EUR / 119,15 kn tekućim od 12. srpnja 2009. godine do isplate,
– na iznos od 13,25 EUR / 99,86 kn tekućim od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,
– na iznos od 16,76 EUR / 126,29 kn tekućim od 12. rujna 2009. godine do isplate,
– na iznos od 13,51 EUR / 101,81 kn tekućim od 13. listopada 2009. godine do isplate,
– na iznos od 15,70 EUR / 118,26 kn tekućim od 15. studenoga 2009. godine do isplate,
– na iznos od 14,78 EUR / 111,37 kn tekućim od 13. prosinca 2009. godine do isplate,
– na iznos od 20,65 EUR / 155,58 kn tekućim od 13. siječnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 23,68 EUR / 178,41 kn tekućim od 14. veljače 2010. godine do isplate,
– na iznos od 22,98 EUR / 173,13 kn tekućim od 14. ožujka 2010. godine do isplate,
– na iznos od 27,01 EUR / 203,54 kn tekućim od 13. travnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 26,94 EUR / 202,98 kn tekućim od 06. svibnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 35,45 EUR / 267,11 kn tekućim od 12. lipnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 40,98 EUR / 308,78 kn tekućim od 14. srpnja 2010. godine do isplate,
– na iznos od 38,93 EUR / 293,31 kn tekućim od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,
– na iznos od 51,47 EUR / 387,77 kn tekućim od 12. rujna 2010. godine do isplate,
– na iznos od 46,05 EUR / 346,98 kn tekućim od 14. listopada 2010. godine do isplate,
– na iznos od 47,08 EUR / 354,74 kn tekućim od 12. studenoga 2010. godine do isplate,
– na iznos od 55,49 EUR / 418,07 kn tekućim od 14. prosinca 2010. godine do isplate,
– na iznos od 65,88 EUR / 496,41 kn tekućim od 13. siječnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 54,64 EUR / 411,72 kn tekućim od 16. veljače 2011. godine do isplate,
– na iznos od 60,20 EUR / 453,61 kn tekućim od 17. ožujka 2011. godine do isplate,
– na iznos od 56,71 EUR / 427,50 kn tekućim od 16. travnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 62,68 EUR / 472,24 kn tekućim od 15. svibnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 74,17 EUR / 558,86 kn tekućim od 12. lipnja 2011. godine do isplate
– na iznos od 71,38 EUR / 537,81 kn tekućim od 05. srpnja 2011. godine do isplate,
– na iznos od 11.015,89 EUR / 82.999,28 kn tekućim od 05. srpnja 2011. godine do isplate, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d. Z., T. bana J. J. 10, OIB: … da tužitelju D. K. iz B., U. M. Š. 15B, OIB: …, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.316,44 eur/24.987,75 kn[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%- tna poena, a koja teče od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana.
VII. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika Z. banka d.d. Z., T. bana J. J. 10, OIB: …, kojim je zahtijevao utvrđenje da postoji njegova tražbina prema tužitelju.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tužitelja kako je navedeno u podnesku tužitelja od 22. ožujka 2019. i podnesku tužitelja od 30. prosinca 2022.
Obrazloženje
1.Tužitelj D. K., po punomoćnicima, podnio je kod ovoga suda tužbu protiv tuženika Z. banke d.d. Z., radi isplate.
2. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 19.11.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: … (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kreditna partija broj …, na iznos kredita od 56.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, potvrđen po javnom bilježniku N. O., iz B. P.. P. 8/1, pod poslovnim brojem OV-16900/07, dana 26.11.2007. godine. Člankom 1. Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama. Nadalje, člankom 2. Ugovora o kreditu tužitelj je bio dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 56.770,00 CHF te redovnu kamatu, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu, promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Naime, redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika (op.Kreditora), a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,15 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nadalje po čl. 7. Ugovora o kreditu reguliran je način otplate kredita, naime tužitelj se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 309,99 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Isto tako tužitelj navodi da je tuženik u Ugovoru o kreditu u čl. 7. predvidio mogućnost da snizi ili povisi iznos anuiteta za slučaj izmjene redovne kamatne stope, sukladno jednostranoj Odluci o kreditnom stopama tuženika, te se ujedno obvezao odmah obavijestiti tužitelja o izmijenjenom iznosu anuiteta. Uz navedeno tužitelj navodi da je uvidom u isplatni plan utvrđeno da je predviđena otplata kredita kroz 360 mjesečnih anuiteta, no tužitelj je dana 04.07.2011. godine prijevremeno, u cijelosti, otplatio Ugovor o kreditu, a sve sukladno čl. 23. stavku C Ugovora o kreditu. Tuženik je za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu jednostranim odlukama promijenio stopu redovne kamate iz predmetnog ugovora o kreditu, tako da je stopa redovne kamate iznosila: 5,15 % od dana 14.11.2007. do dana 31.01.2008. godine; 5,80 % od dana 01.02.2008. do dana 30.06.2008. godine; 6,30 % od dana 01.07.2009. do dana 30.06.2011. godine; 6,05% od dana 01.07.2011. godine pa sve do konačne prijevremene otplate kredita u cijelosti izvršene dana 04.07.2011. godine. Tužitelj unatoč navedenim promjenama kamatnih stopa nije zaprimio obavijesti tuženika o naprijed navedenim promjenama kamatne stope za vrijeme otplate kredita, niti su mu dostavljene nove otplatne tablice po izmijenjenoj kamatnoj stopi. Dakle, tuženik je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i o promjeni te kamatne stope nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj na tu promjenu ikako mogao utjecati, slijedom čega je nepoštena odredba čl. 2., i podredno odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u kojima je navedeno da je tuženik ovlašten vršiti promjene ugovorene kamatne stope sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika (banke, tj. Kreditora, op). Tužitelj ističe kako predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže Opći uvjeti i ostali akti tuženika ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektivnim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam određenog odnosno odredivog predmeta obveze. Tužitelj ističe kako je postupanjem tuženika u odnosu na promjenu ugovorne kamatne stope došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora o kreditu, a osporenim ugovornim odredbama tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate) što je suprotno temeljnim načelima Obveznog prava. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revt-2449714. od 09. 04. 2015. godine utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditima ocjenjene nerazumljivima jer promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, a isto je protivno načelu savjesnosti i poštenja te stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Tužitelj napominje da je člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtijevi iz tužbe iz članka 502a. stavka 1. Zakona o parničnom postupku kojim je utvrđeno da je postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, ugroženi ili povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi pa slijedom navedenog, a uzimajući u obzir pravno uređenje iz odredbe članka 502a. stavka 1. ZPP-a, tužitelj tužbu i tužbeni zahtjev temelji na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od dana 04. 07. 2013. godine, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. 06. 2014. godine, kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Tužitelj navodi da je tuženik postupio sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te napominje da je člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. stavak 1. toga Zakona o smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako tužitelj navodi da temeljem sudske odluke opisane u tužbi donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odredba članka 2., a podredno i odredba članka 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukom, o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj navodi da obzirom na ništetnost odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, kako je to naprijed navedeno, odluka o promjenama kamatne stope tuženika su također ništetni i ne proizvode pravni učinak pa je tuženik obračunom i naplatom redovne kamatne preko početno ugovorene stope od 5,15% godišnje u utuženom vremenskom razdoblju tužitelju prouzročio štetu u iznosu koji predstavlja razliku ugovorne kamate po stopi određenoj Ugovorom o kreditu i kamati plaćenoj po naknadnim izmjenama stope temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, a koji iznosi su navedeni u nalazu vještaka pa je kako je tužitelj predmetne iznose platio tuženiku po ništetnoj, a prema tome i prema protupravnoj osnovi te je tužitelj na taj način pretrpio štetu, odnosno tuženik je na taj način stekao bez osnove ukupan iznos od 99. 453,14 kn, tužitelj predlaže da se donese presuda kojom se utvrđuje da je ništetna odredba koja od početka ne proizvodi nikakve pravne učinke čl. 2. Ugovora o kreditu broj … koji su stranke zaključile u dijelu koji glasi: redovna kamata je … promjenjiva u skladu s …, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora", te da se utvrdi da su ništetne jednostrane odluke tuženika o promjenama ugovorene kamatne stope temeljem odredbe članka 2. navedenog ugovora temeljem kojih odluka je došlo do promjene ugovorene kamatne stope, te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 99.453,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
Tijekom postupka tužitelj je podneskom od 22. ožujka 2019. godine preinačio tužbeni zahtijev tako da traži da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj … koji su zaključile stranke u dijelu koji glasi: redovna kamata je … promjenjiva u skladu s …, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora", te da se utvrdi da u ništetne jednostrane odluke tuženika o promjenama ugovorene kamatne stope temeljem odredbe članka 2. i 7. navedenog ugovora o kreditu temeljem kojih odluka je došlo do promjene ugovorene kamatne stope, te da se utvrdi da je ništetna i od početka ne proizlazi pravne učinke odredba članka 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i odredba članka 23p. predmetnog Ugovora kojim je ugovoreno da su korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita upoznate s činjenicom da su kredit iz članka 1. Ugovora o kreditu te sve obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu te da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornih odnosa na temelju kog ugovora te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 99.453,14 kn
3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivost kamatne stope te na utvrđenje ništetnim jednostranih odluka tuženika o promjenama kamatnih stopa i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 99.453,13 kuna s kamatom, a podneskom od 25. ožujka 2019. godine tužitelj postavlja ranije istaknuti deklaratorni zahtjev te novi deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbe članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos vratiti uz valutnu klauzulu te novi deklaratorni tužbeni zahtiev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 23p. Ugovora o kreditu i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 99.453,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a da tuženik osporava istaknuti tužbeni zahtjev i protivi se preinaci tužbenog zahtijeva, a ukoliko bi sud dopustio istu preinaku ističe prigovor zastare s obzirom da je kredit otplaćen 2011. godine. Tuženik navodi da tužitelj ne izlaže na kojim činjenicama temelji svoje zahtjeve te je podnošenjem tužbe i postavljanjem tužbenih zahtijeva kojim nedostaje obvezni sadržaj postavio nekonkluzivni tužbeni zahtjev te je time postupio protivno odredbi članka 186. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe da što se tiče valutne klauzule tužitelj je upoznat s rizikom iste što je navedeno jasno u članku 1. i članku 23p. ugovora, a prema potvrdi javnog bilježnika od 26. 11. 2007., ugovor o kreditu je tužitelju pročitan zajedno sa svim prilozima, a ako ne prije tužitelj je najkasnije u tom trenutku čitanja ugovora od strane javnog bilježnika imao prilike upoznati se sa sadržajem odredaba pa tako i sadržajem članka 1. i članka 23p. Ugovora dok je valutna klauzula izrijekom Zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba i nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, a isto tako nije sporan niti drugi bitan sastojak Ugovora o kreditu odnosno redovna kamata te tuženi ističe da je ugovorom ugovorena početna kamatna stopa, a osnova obveza korisnika kredita je platiti redovnu kamatu, a kamata je određena Ugovorom o kreditu te stoga zakonito i ne premašuje Zakonom određene maksimalne iznose. Isto tako tuženik navodi da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF a prilikom ocjene razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz Rješenje Revd- 575/2016 bitno je utvrditi jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorno razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Tuženik ističe da je presuda Visokog trgovačkog suda na koju se tuženik poziva u cijelosti u suprotnosti sa uputama iz revizijskih odluka a da tečaj CHF prema EUR/DEM a time i prema HRK je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan, a kao što HNB "štiti" tečaj kune prema euru tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR-u. Tuženi ističe ne samo da nije zna nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute a osim što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godine tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane viceguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja eura, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke u kojem se između ostalog navodi da se rizik nepravednih kretanja čini ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost CHF kao rezervne valute. Tuženik navodi da se iz navedenog izlaganja može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke ali također Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti pa je utoliko jasno kako je tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zasigurno nije znao niti je mogao znat i da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti "tečaj CHF/EUR. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTSRF broj PŽ-7129/2013 primjerice podnescima tuženika od 05. studenog 2012. i 05. veljače 2013. Tuženik navodi da je prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije a HNB štiti tečaj kune prema EUR i radi se javno dostupnoj informaciji te je u nizu novinskih članaka tijekom 2005. godine na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB Boris Vujčić prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru pa proizlazi kako je uloga i cilj HNB da podrži stabilnost tečaj kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF. Tuženi navodi da je standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača" kako ga postavlja sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje viceguverner HNB i to u trenutku kada donosi jedno od važnijih financijskih odluka te navodi da je tuženik o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenta i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli. Tuženi navodi da je korisnika kredita informirao o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati te ističe da je tuženi bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima i navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u eurima ili kunama dapače tuženi je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju pa iz navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja dapače da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja i od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja odnosno budućem smjeru kretanja tečaja pa prema tome slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF te nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.
4. Tužitelj je podneskom od 27. svibnja 2019. godine očitujući se na navode odgovora na tužbu iste osporio i izričito naveo da za preinaku tužbenog zahtjeva od dana 22. ožujka 2019. nije potreban pristanak tuženika obzirom da je podnesak od 22. ožujka 2019. godine sud zaprimio prije same dostave tužbe na odgovor. Sud je dopustio preinaku tužbe tužitelja kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 22. ožujka 2019. s obzirom da je ista preinaka izvršena prije dostave tužbe tuženiku pa sukladno odredbi čl. 190. ZPP za preinaku tužbe nije potreban pristanak tuženika a po ocjeni ovoga suda dopuštenje preinake tužbe je svrsishodne za konačno rješenje odnosa među strankama.
5. Tužitelj je podneskom od 20. prosinca 2022. a nakon provedenog vještačenja postavio odnosno precizirao tužbeni zahtjev tako da traži da se utvrde ništetne pojedine odredbe predmetnog ugovora i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.152,69 kn/ 1.082,05 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude te iznos od 91.439,18 kn/12.136,06 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude i sud je dopustio navedenu preinaku smatrajući je svrsishodnom za razrješnjenje odnosa između stranaka s obzirom da je tužbeni zahtjev uređen sukladno provedeno knjigovodstveno- financijskom vještačenju a na temelju činjeničnih i pravnih navoda iz tužbe te je tužbeni zahtjev uređen s obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.
6. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je ispitao tužitelja D. K. kao stranku, ispitao je svjedoke D. K. i A. T., proveo je financijsko vještačenje s financijskim vještakom S. R., izvršio je uvid u preslik Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka 19. studenog 2007. godine (list br. 10-16), u izvadak iz zemljišne knjige (list br. 17-18), u dopis Zagrebačke banke d.d. (list br. 19), u preslik prometa po kreditu (list br. 20-21), u dokumentaciju tuženika po predmetnom kreditu (list br. 22-29), u preslik dokumentacije tuženika (list br. 92-131), u preslik Sudske prakse (list br. 145-172), u ovjereni prijevod s engleskog na hrvatski jezik izlaganja viceguvernera Švicarske narodne banke (list br. 185-211), u preslik Sudske prakse (list br. 217-220), u dokumentaciju tuženika (list br. 235.237), u preslik Sudske prakse (list br. 238-256), u preslik Sudske prakse te u cjelokupan spis.
7. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.
8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 3211486211 zaključenog između stranaka i to udjelu gdje ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u djelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te u djelu gdje je ugovoreno da se sve obveze na povrat kredita vežu uz valutnu klauzulu i gdje je ugovoreno da stranke pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju predmetnog ugovora o kreditu (kako je to naprijed obrazloženo) i isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.152,69 k / 1.082,05 € i isplata preplaćenog iznosa po osnovi razlike tečaju u iznosu od 91.439,18 kn/12.136,06 €, a prema uređenom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
9. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10, i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 3211486211 od 19. 11. 2007. godine sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, valutna klauzula klauzulu i gdje je ugovoreno da stranke pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju predmetnog ugovora o kreditu, ništetne.
10. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 19. 11. 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj …, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 56.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s rokom otplate 360 mjeseci kojim ugovorom se tužitelj obvezao kredit otplatiti sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,15 % godišnje.
11. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu broj … koji su zaključile stranke dana 19. 11. 2007. godine i koji je solemniziran po javnom bilježniku N. O. pod brojem OV-16900/07. dana 26. 11. 2007. godine, između ostaloga ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu, a temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora te je nesporno utvrđeno da je temeljem odredbe čl. 2. i čl. 7. navedenog ugovora o kreditu tuženik donio jednostrane odluke o promjenama ugovorene kamatne stope, a koje stope su mijenjane temeljem odluka o promjenama ugovorne kamatne stope od 14.11.2007., 11.02.2008., 01.07.2009. i 01.07.2011. Isto tako uvidom u navedeni ugovor nedvojbeno je utvrđeno da je istim ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu kaluzulu te je odredbom čl. 1. navedenog ugovora ugovoreno da sve obveze na povrat kredita su vezane uz valutnu klauzulu a istim ugovorom je ugovoreno da stranke pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog ugovora o kreditu.
12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tužitelji kao korisnik kredita zaključenog s tuženikom broj ugovora o kreditu …, a prema otplatnom planu izvršio prvu uplatu dužnog anuiteta uz primjenu kamatne stope 5,15 % , time da je u vrijeme otplate predmetnog kredita primijenjena kamatna stopa u početku iznosila 5,15 %, kasnije 5,80 %, 6,30%, 6,05%, a kako sve to nedvojbeno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka S. R. iz L. d.o.o. B..
13. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka S. R., između ostalog proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. … od 19. 11. 2007. godine u iznosu od 56.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je ista u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,15 % godišnje, a ugovoreni rok otplate kredita je bio 360 mjeseci i pri tako ugovorenim uvjetima anuitet je iznosio 309,99 CHF te je tužitelj prema ugovorenom otplatnom planu na glavnicu od 56.770,00 CHF trebao platiti 54.841,46 kn kamata što ukupno iznosi 111.587,10 CHF odnosno 111.611,46 CHF uključujući interkalarnu kamatu preračunato u kune tužitelj je na glavnicu od 254.700,17 kn trebao platiti 246.047,79 kn kamata što ukupno iznosi 500.638,65 kn odnosno 500.747,96 kn uključujući interkalarne kamate, da je tijekom otplate kredita došlo do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjena tečaja CHF u odnosu na kunu kao i da je tijekom otplate kredita tuženik više puta mijenjao kamatnu stopu i to je kamatna stopa od 14.11.2007 do 31.01.2008. godine iznosila 5,15 %, od 01.02.2008. do 30.06.2009 je iznosila 5,80 %, od 01.07.2009. do 30.06.2011. je iznosila 6,30% , a od 01.07.2011. koja je primijenjena od 01.08.2011. je iznosila 6,05%, a da je tužitelj 04.07.2011. izvršio prijevremenu otplatu kredita pa je ugovorena kamata na prijevremenu otplatu izračunata istom metodologijom i da je u periodu od puštanja kredita u tečaj odnosno od 28.11.2007. pa do prijevremene otplate kredita 04.07.2011. tuženik je tužitelju obračunao 400.203,32 kn na ime otplate anuiteta a koji bi da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosio 300.691,19 kn te to čini ukupnu razliku od 99.512,13 kn i budući je u tijeku otplate kredita mijenjana stopa kamate razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala 1.817,14 CHF a što preračunato po tečaju na dan otplate kredita iznosi 8.152,65 kn. Isto tako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja za plaćene anuitete platio 400.243,16 kn a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 308.843,84 kn i to čini razliku od 91.399,32 kn dok tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 91.439,20 kn a u korist tuženika 39,87 kn. Uz navedeno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka S. R. proizlazi da je tijekom otplate kredita a kako je to prikazano u izračunima u nalazu i mišljenju, došlo do odstupanja od uvjeta u vrijeme sklapanja kredita koji su prije svega utjecali na razliku u otplati anuiteta u kunama, a koja se sastoji od razlike koja je nastala zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i razlike koja je nastala zbog promjene kamatnih stopa a te su dvije okolnosti pri tome utjecale na nastanak razlike u otplati glavnice te da je tijekom otplate kredita kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj platio ukupno 8.152,65 kn više zbog promijene kamatne stope, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tužitelj je tuženiku tijekom otplate kredita platio više 91.439,18 kn, time da je knjigovodstveno-financijski vještak izričito navela da je izračun razlika rađen u Excellu pa zbog zaokruživanja u dopuni nalaza i mišljenja kod tečajne razlike je izračunato da je plaćeno više i to iznos od 91.439,20 kn a na stranici 21. dopune nalaza i mišljenja taj iznos je izražen kao 91.439,18 kn te tako i zbog zaokruživanja nastaje razlika u iznosu izračunatom koji predstavlja iznos više plaćenog iznosa na ime otplate kredita zbog promjene kamatne stope tako da isti iznosi 8.152,65 ili 8.152,69 kn.
14. Iz iskaza tužitelja D. K. između ostalog proizlazi da su on i supruga trebali završiti kuću u B. te su za to morali podići kredit i zato je otišao u poslovnicu Z. bake u B. i zatražio odobravanje kredita i rekli su mu da nema uvjeta za podizanje kredita u eurima već da može podići kredit u CHF, a s obzirom da mu je novac bio potreban za završetak kuće on je na to pristao te su službenici banke sastavili ugovor o kreditu i on ga je preuzeo u banci i odnio kod javnog bilježnika i tamo ga potpisao a nakon toga mu je isplaćen iznos kredita kojega je utrošio za dovršetak kuće te je u otplatnom planu pisalo koliko iznosi rata za otplatu kredita a kasnije su rate na ime otplate sva tri kredita koje je podigao kod tuženika narasla i plaćao ga je u iznosu od oko 5.000,00 kn mjesečno dok je u početku iste plaćao u iznosu od oko 3.000,00 kn. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je s obzirom na drastičan porast rata otišao u banku i tražio odgodu plaćanja, a rekli su mu da na to nema uvjete pa s obzirom da više nije mogao plaćati kredite morao je prodati kuću koju je dovršio novcem dobivenim iz kredita i iseliti se iz te kuće i dobivenim novcem od prodaje kuće je zatvorio sva tri kredita koja je podigao kod tuženika. Tužitelj je u iskazu isto tako naveo da kada je podizao te kredite rekli su mu da će kamata biti promjenjiva no nitko mu nije govorio kako i koliko će se ta kamata mijenjati, a da su mu rekli da je franak stabilna valuta i da s time nema nikakvih problema te je on sve rate kredita otplaćivao na šalteru poslovnice tuženika u B., a on konkretno ne zna šta znači pojam valutna klauzula, a službenik mu je rekao da je CHF stabilna valuta i da s time nema problema, a on je znao da kamatna stopa može porasti ili pasti no nije bio svjestan da može toliko narasti kao što se to dogodilo.
Iz iskaza svjedoka A. T. između ostalog proizlazi da je bila zaposlenica tuženika na poslovima bankarice i da je tekst ugovora o kreditu za stranke pripremala služba tuženika a ona kao bankar je samo unosila osobne podatke klijenta i ono što se odnosilo na nekretnine, rok otplate kredita i iznos.
15. Dakle, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj na ime otplate predmetnog kredita izvršio uplatu prve rate time da je kamata u trenutku uplate prve rate iznosila 5,15 % a kasnije za vrijeme otplate toga kredita odlukom tuženika kamatna stopa je mijenjana te je iznosila 5,80% i to od 01.02.2008. do 30.06.2009. ( primjena od 01.03.2008.), zatim je iznosila 6.30% od 01.07.2009. do 30.06.2011. (primjena od 01.08.2009.), a od 01.07.2011. (primjena od 01.08.2011.) je iznosila 6,05%, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka u kojem su prikazani točni iznosi uplaćenih rata, primijenjena kamatna stopa i primijenjeni tečaj na dan uplate svake rate na ime otplate kredita te proizlazi da je tužitelj tuženiku na ime otplate predmetnog kredita zbog promjenjive kamatne stope koja se u vremenu otplate kredita mijenjala te je od početnih 5,15 % tijekom otplate kredita rasla na 5,80 %, 6,30%, i 6,05% platio tuženiku veći iznos od 8.152,69 kn. Isto tako tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je u vrijeme otplate predmetnog kredita došlo do promjene u tečaju CHF u odnosu na kunu pa je tako došlo do promjene iznosa anuiteta koje je tužitelj tuženiku plaćao na ime otplate kredita i tužitelj je tuženiku plati ukupno 91.439,18 kn zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a kako je to točno navedeno po mjesecima u nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka S. R..
16. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 18. 5. 2007. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dakle upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,15 % godišnje.
17. Stoga, u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu broj … koji su zaključile stranke dana 19. 11. 2007. godine i koji je solemniziran po javnom bilježniku N. O. pod brojem OV-16900/07 26.11.2007., u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., (članak 2. i 7. kako je to navedeno u izreci ove presude) i u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula te u dijelu čl. 1. Ugovora gdje je ugovorena obveza na povrat kredita vezana uz valutnu klauzulu te da stranke pristaju na rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornih odnosa, za zaključiti je da se radi o neodređenim ugovornim odredbama jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, dok po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati kao i tečaj CHF, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Dakle, proizlazi da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu broj … koji su zaključile stranke dana 19.11.2007. godine i koji je solemniziran po javnom bilježniku N. O. pod brojem OV- 16900/07 dana 26.11.2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (članka 2 i 7.), bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih a isto tako su i ništetne jednostrane odluke tuženika o promjenama kamatne stopa donesene temeljem odredbe čl. 2. i 7. navedenog ugovora o kreditu, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
18. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba predmetnog ugovora kojom je sukladno Odluci banke o kamatnim stopama prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 5,15 % a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao. Naime uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno je da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je u početku iznosila 5,15% s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana te je iznosila 5,80%, 6,30%, 6,05%. Isto tako po ocjeni ovoga suda imajući u vidu iskaz tužitelja i svjedokinje A. T., po ocjeni ovoga suda tijekom postupka je utvrđeno da se o odredbi predmetnog ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s rizicima koje ugovaranje takove klauzule nosi i tužitelju nije na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula te promjenjivost kamatne stope. Po ocjeni ovoga suda neutemeljeni su navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi razumljivi tužitelju obzirom da su ti termini za prosječnog potrošača, a takav je tužitelj nerazumljivi. Naime, terminologija koja je korištena u aktima tuženika uključujući pri tome i dio koji se odnosi na promjenu kamatne stope je razumljiva osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu. Uz navedeno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi su unaprijed formulirane od strane tuženika i sastavni su dio unaprijed sastavljenog ugovora po tuženiku te se o tim odredbama pri zaključenju ugovora o kreditu nije raspravljalo i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi.
19. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 25.02.2019. te je preinačena podneskom od 22. ožujka 2019. a nakon toga je samo precizirana zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj i provedenog vještačenja podneskom od 30. prosinca 2022., s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, dakle pa se zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 24. veljače 2019. godine, dok je ista preinačena podneskom od 22. 3. 2019. godine a kojim podneskom je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnosti odredba ugovor o valutnoj klauzuli to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.
20. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule. Po ocjeni ovoga suda tužitelj je tijekom postupka dokazao da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora nastupao kao potrošač budući da je nedvojbeno utvrđeno da je namjena novca dobivenog na ime predmetnog kredita bila dovršetak obiteljske kuće u kojoj je tužitelj stnovao i koja se nije koristila za druge svrhe.
21. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku S. R., koja je sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio da je tužitelj ukupno platio 8.152,69 kn više zbog promjene kamatne stope i da je tužitelj platio ukupno 91.439,18 kn više zbog promjene tečaja CHF.
22. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan.
23. Tužitelj navodi da je sa tuženikom dana 19. 11. 2007. godine zaključio ugovor o kreditu broj … i da mu je temeljem istog stavljen na raspolaganje kredit koji je u cijelosti otplaćen, da je za vrijeme trajanja otplate kredita više puta na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke mijenjana kamatna stopa, a da je predmetnim ugovorom ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF Hrvatske narodne banke time da su uplate po kreditu valutirale s datumom odobrenja računa, odnosno da je ugovorena primjena valutne klauzule pa da su navedene odredbe ugovora nepoštene utvrđene pravomoćnim sudskim odlukama kako je to naprijed obrazloženo odnosno da su navedene odredbe utvrđene kao ništetne i nedopuštene pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Predmetnim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja uz primjenu promjenjive kamatne stope kako je to naprijed obrazloženo te je tužitelj zbog navedenih ugovornih odredbi, a s obzirom da je došlo do promjene visine kamatne stope i promjene tečaj CHF u odnosu na kunu platio tužitelju veći iznos, a kako je to naprijed obrazloženo i kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
24. Tužitelj je pismenim podneskom od 30. prosinca 2022. godine nakon dostavljenog nalaza i mišljenja postavio tužbeni zahtjev tako da potražuje od tuženika da mu na ime preplaćenog iznosa po osnovi ugovorene valutne klauzule isplati iznos od 91.439,18 kn/12.136,06 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i na ime preplaćenog iznosa po osnovi ugovorene kamatne stope iznos od 8.152,69 kn/1.082,05EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a koji tužbeni zahtijev je u cijelosti postavljen sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka S. R. pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom i utvrđenim činjeničnim stanjem a kako je to naprijed obrazloženo. Imajući u vidu navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom periodu isplati iznos od 1.082,05EUR/8.152,69 kn i po osnovi valutne klauzule u utuženom periodu isplati ukupan iznos od 12.136,06 EUR/91.439,18 kn , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dana uplate pojedinih mjesečnih rata, a što je nedvojbeno utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18). Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF. Dakle, sud je utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojeg su zaključile stranke u dijelu gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula a kako je to naprijed obrazloženo te je naložio tuženiku da tužitelju isplati novčane iznose koje je tužitelj na osnovi tih ništetnih odredbi predmetnog ugovora platio tuženiku.
Sud je ocijenio da nije osnovan prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku. Naime, manje plaćeni anuiteti proizlaze zbog negativne tečajne razlike CHF a plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio to ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe jer tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, dok s druge strane kako tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja, osnovan prigovor zastare budući je od prvog dospjelog anuiteta do zaključno 04.07.2011. godine kada je kredit otplaćen i postavljanja prigovora radi prebijanja u tijeku ovoga postupka nastupila zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, kako sve to proizlazi iz postojeće sudske prakse izražene odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž-3296/22-2.
25. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelj D. K. ispitanog kao stranke jer je njegov iskaz logičan i uvjerljiv te je potvrđen ostalim provedenim dokazima time da je njegov iskaz cijenio u povezanosti s ostalim, provedenim dokazima. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka D. K. jer je isti logičan i uvjerljiv. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka A. T. no njezin iskaz je cijenio s obzirom na sve naprijed obrazloženo i činjenicu da tužitelju kao osobi prosječnih znanja nisu na jasan i određen način obrazloženi pojmovi vezani uz ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.
26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a.
27. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio u parnici, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u cijelosti, a imajući u vidu odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje. Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.500,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2019., 06. listopad 2022. i 30. prosinca 2022. godine u iznosu od 1.500,00 kuna, za zastupanje na ročištima 12. lipnja 2019. godine, 10. listopada 2019. godine, 24. veljače 2022. godine, 3. studenoga 2022. godine, 9. siječnja 2023. godine, u iznosu od 1.500,00 kuna, za svako ročište, za zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 750,00 kn, za sastav podneska od 22. ožujka 2019., 19. lipanj 2019., 24. listopada 2019. i 24. veljače 2022. godine u iznosu od 375,00 kn, a koji iznosi su određeni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući da se istim tužitelj očitovao na navode tuženika iznesene u podnescima tuženika. Isto tako potrebni i opravdani troškovi tužitelja odnose na troškove poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 3.937,50 kn, na trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu u ukupnom iznosu od 2.695,00 kn, te na trošak uplaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 2.605,25 kn. Dakle, ukupni troškovi tužitelja iznose 3.316,44 eur/24.987,75 kn[1] te budući su isti bili potrebni i opravdani, sud je naložio tuženiku da ih tužitelju i plati.
28. S obzirom na izloženo presuđeno je kao u izreci.
U Garešnici, 27. veljače 2023. godine
S u t k i n j a
Jarmilka Kučera-Slivar v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužiteljice s pozivom na platež sudske pristojbe na presudu i na razliku predujma u iznosu 80,33 eur
2. Punomoćniku tuženika
