REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1415/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase iza "N. A." d.o.o. u stečaju, V., J., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetniku u P., protiv tuženika Grada N., N., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. K. Z. odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-869/2020-2 od 19. studenoga 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. Pn-54/2019 od 29. travnja 2020., na sjednici održanoj 14. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačava presuda Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-869/2020-2 od 19. studenoga 2020. u dijelu pod stavkom 2. i 3. izreke i sudi:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. Pn-54/2019 od 29. travnja 2020. u dijelu pod st. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 278.924,02 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te u dijelu odluke o troškovima postupka (st. I.2. i II. izreke).

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove nastale u postupku u povodu revizije u iznosu od 2.488,55 Eura (18.750,00 kn), sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 481.871,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima. 2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II. Dužan je tužitelj tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 102.764,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška odbija kao neosnovan."

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"1. Odbija se djelomično žalba tužitelja Stečajne mase iza "N. A." d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-54/2019 od 29. travnja 2020. u toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu preko iznosa od 278.924,02 kn do zatraženog iznosa od 481.871,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje ZOO).

2. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke i sudi: Nalaže se tuženiku Gradu N. isplatiti tužitelju Stečajnoj masi iza "N. A." d.o.o. iznos od 278.924,02 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenog na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-1405/21-2 od 16. lipnja 2021., dopustio je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda zbog slijedećih pravnih pitanja:

"1. Postoji li odgovornost za štetu u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) ako određena radnja koja je navodno dovela do nastupanja štete nije protupravna?

2. Na kome je teret dokaza činjenica/okolnosti od kojih ovisi ispunjenje obveze poduzimanja radnji smanjenja štete u vidu izmakle koristi?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži troškove sastava prijedloga za dopuštenje revizije te revizije s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu u visini od 481.871,00 kuna, sada 63.955,27 Eura, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, budući je zaključio Ugovor o zakupu zemljišta radi uređenja Cross staze i iznajmljivanja ATV motora, te pružanja jednostavnih ugostiteljskih usluga, ali je tuženik na temelju upravnih rješenja uklonio objekte u kojima je tužitelj pružao ugostiteljske usluge, a koji su nalazili na zakupljenom zemljištu, prije isteka ugovora, zbog čega da je tužitelju nastala šteta u vidu izmakle koristi u utuženom iznosu.

8.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik 6. lipnja 2007. sklopili Ugovor o zakupu dijela kčbr. 1838/133 k.o. N., da je nakon sklapanja ugovora tuženik tužitelju predao u posjed predmetni dio nekretnine, da je nakon stupanja u posjed tužitelj na predmetnom dijelu nekretnine uredio karting stazu, ali i postavio dva kontejnera koje je obložio u kamen i na njima sagradio natkrivenu terasu, da je 16. lipnja 2008. na temelju Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja klasa: UPP/I-372-03/08- 01/18 donesenog na temelju zaključka Gradskog poglavarstva Grada N. od 7. veljače 2008. naloženo tužitelju da u roku od tri dana ukloni bespravno sagrađeni objekt sa predmetne nekretnine, da je tuženik postupio po tom rješenju, da je tužitelj na predmetnoj nekretnini radio samo jednu sezonu od 15. kolovoza 2007. do 10. rujna 2007., da tužitelj nakon što su uklonjeni kontejneri sa predmetne nekretnine više nije davao usluge kartinga niti jednostavne ugostiteljske usluge, pa prvostupanjski sud u odnosu na ugovornu odgovornost za štetu zbog neispunjenja zaključuje da tužitelj nije dokazao da su se ostvareni razlozi za odgovornost za štetu tuženika s ove osnove. Naime, odredbom čl. 519. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 33/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zakupu obvezuje zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a da se ovaj obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu. Kako je među strankama nesporno da je tuženik predao tužitelju predmetnu nekretninu u zakup, a tužitelj u ovom postupku nije dokazao da mu je tuženik prije isteka ugovora o zakupu taj posjed oduzeo bilo osobno, bilo na način da je isti predao trećoj osobi, da nisu ispunjeni zakonom propisani razlozi za odgovornost za štetu zbog neispunjenja ugovora iz čl. 342. st. 2. ZOO. Naime, predmetnim ugovorom nije među strankama dogovoreno da tužitelj može na zakupljenoj nekretnini postaviti objekte poput kontejnera, niti izgraditi čvrsti objekt, a ugovoreno obavljanje jednostavnih ugostiteljskih djelatnosti na zakupljenoj nekretnini ne podrazumijeva da je ugovoreno i postavljanje objekta jer se takva djelatnost može obavljati i putem prodaje na klupama ili pokretnom prodajom putem kolica odnosno posebnih vozila opremljenih za prodaju na malo određenih grupa proizvoda. Također, u odnosu na obvezu naknade štete radi raskida ugovora, zaključuje da tužitelj nije dokazao da su ostvareni razlozi za odgovornost za štetu tuženika niti s ove osnove jer ugovor nije nikada raskinut, već je bio na snazi do njegovog isteka.

8.2. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, drugostupanjski sud, analizom provedenih dokaza zaključuje da je u konkretnom slučaju tuženik prouzročio štetu tužitelju donošenjem upravnih rješenja o uklanjanju bespravno sagrađenog objekta, budući da tijekom postupka nije dostavio dokaze iz kojih slijedi da bi tužitelj i nakon što je postupljeno po upravnim rješenjima mogao nastaviti djelatnost zbog čega je i zaključen ugovor o zakupu.

9. Tuženik u reviziji ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da donošenje upravnih rješenja kojima se nalaže uklanjanje bespravno sagrađenih objekata zasigurno nije protupravna radnja koja bi dovela do nastupanja navodne štete u smislu čl. 1046. ZOO. Također ističe da je da je teret dokazivanja nastale štete - izmakle korist upravo na tužitelju, te da suprotno stavu drugostupanjskog suda tuženik nije taj koji je dužan dokazivati da je tužitelj mogao nastaviti raditi i obavljati djelatnost.

10. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu (prije svega) morale bi postojati opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete. Konkretno, tuženik se ne može obvezati naknaditi po tužitelju utuženu štetu u slučaju da izostane bilo koja od navedenih općih pretpostavki za njegovu odgovornost za tu štetu. Tako među osnovnim pretpostavkama odgovornosti za štetu nalazimo i protupravnost. U svom osnovnom smislu protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka. Protupravnost se može odnositi samo na štetnu radnju, a objektivni element protupravnosti sastoji se u činjenici da je za postojanje protupravnosti dovoljno da je štetnom radnjom povrijeđeno pravno pravilo koje je sastavni dio pravnog poretka. Subjektivni elementi protupravnosti (krivnja, nepažnja) samo su dodatni element koji je potreban za postojanje protupravnosti u određenim slučajevima, pa je tako da bi određena radnja bila protupravna potrebno da je ista počinjena s npr. namjerom. Međutim, za postojanje protupravnosti uvijek je potrebno da je štetnom radnjom povrijeđena neka pravna norma i ako već taj element nije zadovoljen, radnja nije protupravna. Dakle, ako određena radnja, koja je po navodima tužitelja dovela do nastupanja štete, nije protupravna to nema niti odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1046. ZOO, te je time ujedno odgovoreno na prvo postavljeno revizijsko pitanje, a na takav zaključak upućuje i dosadašnja sudska praksa i to odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2955/14-2 od 18. travnja 2018., Rev-x 6/15-2 od 25. veljače 2015. i dr.

11.1. U vezi drugog postavljenog pitanja načelno valja reći da su pretpostavke primjene pravila o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti prvenstveno dokazano postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu (štetnik ili odgovorna osoba - oštećenik, štetna radnja odnosno propuštanje, adekvatna uzročna veza između štetne radnje i prouzročene štete), kao i onih posebnih (krivnja, opasnost stvari ili djelatnosti, postojanje ugovora te povreda neke ugovorne obveze), a zatim postojanje adekvatne uzročne veze između oštećenikova ponašanja i njegove štete, te neprihvatljivost oštećenikova ponašanja s gledišta zaštite vlastitih interesa (neadekvatno u odnosu na životno iskustvo i standarde pravnog prometa).

11.2. Slijedom iznijetog, tužitelj je, da bi uspio u sporu, prije svega trebao dokazati (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da tuženik nije postupao u skladu s svojim pravima i obvezama (pravilno i zakonito), i da u uzročnoj vezi s takvim njegovim postupanjem trpi utuženu štetu, odnosno da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila (ovdje odlučno) protupravna (nezakonita ili nepravilna) - sve obzirom da u izostanku toga propusta ili te radnje ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za tu štetu.

11.3. Tek u situaciji da su prethodno utvrđene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, a tuženik prigovori postojanje doprinosa oštećenika vlastitoj šteti jer da tužitelj nije poduzeo konkretne radnje da otkloni ili smanji eventualno nastalu štetu (ovdje prodajom na klupama ili pokretnom prodajom putem kolica odnosno posebnih vozila opremljenih za prodaju na malo određenih grupa proizvoda i sl.), na tužitelja prelazi teret dokaza činjenice da nakon uklanjanja objekata nije mogao nastaviti djelatnost pružanjem usluge kartinga i jednostavnih ugostiteljskih usluga, odnosno da angažman tužitelja radi smanjenja štete (novčano, fizički ili psihički) prelazi razumnu mjeru. To zato jer je svaki oštećenik dužan nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu poduzimati radnje prema svojim mogućnostima i prema potrebama, a ako to propusti, i tako pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (čl. 1092. st. 1. ZOO). Dakle, teret dokaza činjenica/okolnosti od kojih ovisi ocjena mogućnosti ispunjenje obveze poduzimanja radnji smanjenja štete je na tužitelju, čime ujedno dokazuje i odlučene činjenice za odmjeravanje visine naknade štete. Izneseni zaključak proizlazi i iz dosadašnje prakse ovog suda (primjerice, pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-946/10-2 od 5. siječnja 2011.).

12. Slijedom iznesenih razloga proizlazi da je drugostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo pa je valjalo prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti osporenu presudu te na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci ove presude (toč. I. izreke).

13.1. Odluka o troškovima postupka pod toč. II. izreke ove odluke temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, slijedom čega je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove sastava prijedloga za dopuštenje revizije u zatraženom iznosu od 9.375,00 kn te troškove sastava revizije u zatraženom iznosu od 9.375,00 kn u skladu s Tbr. 10. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), odnosno ukupno 2.488,55 Eura (18.750,00 kn).

13.2. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

13.3. Odluku o zateznim kamatama na dosuđeni iznos parničnih troškova sud je donio na temelju odredbe čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22) i Uredbom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22).

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.