REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-227/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PLONKA d.o.o. iz Splita, Radoševac 30, OIB 73413246425, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Bilić, odvjetnik u Kaštel Kambelovcu, Cesta dr. Franje Tuđmana 481a, protiv tuženika TERRA- ADRIA d.o.o. iz Povlja, Općina Selca, Riva 21, OIB 57207576685, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kukoč, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 3/II, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-610/2021-7 od 1. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-610/2021-7 od 1. prosinca 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 20.306,59 EUR / 153.000,00 kn, kao i zatezne kamate koje teku na iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00 kn od 11. srpnja 2019. do isplate i na iznos od 398,17 EUR / 3.000,00 kn od 5. studenoga 2021. do isplate, sve prema stopi tih kamata koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i točka II. izreke navedene presude.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-610/2021-7 od 1. prosinca 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju dio zateznih kamata i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00 kn od 11. srpnja 2019. do isplate prema stopi tih kamata koja prelazi stopu koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i zatezne kamate koje na iznos od 398,17 EUR / 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. od 4. studenoga 2021.
III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Presudom navedenom u izreci prvostupanjski je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 153.000,00 kn / 20.306,59 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 11. srpnja 2019. pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.255,00 kn / 1.493,79 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2022. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) jer je nakon provedenog postupka utvrdio nespornom činjenicu da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o zajmu na temelju kojeg je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu iznos od 150.000,00 kn uz ugovorene kamate u visini od 2% godišnje, dok se tuženik obvezao taj iznos novca uz ugovorene kamate (koje iznose ukupno 3.000,00 kn) vratiti do 10. srpnja 2019. Međutim, budući da tuženik nakon dospijeća nije vratio tužitelju ugovoreni iznos kojeg mu je tužitelj predao kao ni ugovorene kamate, to je sud smatra da tužitelj osnovano potražuje iznos od 153.000,00 kn s pripadajućim kamatama. Nadalje, premda su stranke Ugovorom o zajmu od 10. srpnja 2018. ugovorile da u slučaju ako tuženik ne vrati tužitelju iznos zajma u novčanom iznosu, stranke su složne da se namirenje cjelokupnog duga može izvršiti prijenosom prava vlasništva nekretnine pobliže navedene u tom Ugovoru s tuženika na tužitelja, sud prvog stupnja smatra da neovisno o tome radi li se o fakultativnoj obvezi ili fakultativnoj tražbinu u smislu članka 38. ili 40. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je svoj tužbeni zahtjev prema tuženiku ograničio na dužnu činidbu-isplatu novčanog iznosa za koju tuženik niti tvrdi niti dokazuje da ju je ispunio u roku predviđenom ugovorom. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj navodi da prvostupanjski sud točno utvrđuje sve bitne sastojke ugovora o zajmu te da se tim ugovorom zajmoprimac obvezao dobiveni zajam vratiti jednokratno po isteku roka za vraćanje zajma zaključno do 10. srpnja 2019., a iz utanačenja sadržanog u Ugovoru o zajmu proizlazi da su stranke ugovorile da u slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu da su složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom prava vlasništva s tuženika na tužitelja i to u površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će tuženik uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova u Milni na otoku Braču. Međutim gornja utanačenja prvostupanjski sud pogrešno supsumira pod odredbe Zakona o obveznim odnosima koja uređuju fakultativne tražbine odnosno fakultativne obveze (fakultas alternativa). Naime, logičnim, gramatičkim i ciljnim tumačenjem ugovornih odredaba vraćanje pozajmice tuženikova obveza bila je novčana obveza vraćanja pozajmice ukoliko je tuženik ispuni u ugovornom roku, a ukoliko je ne ispuni, stranke su ugovorile automatsku novaciju ovog obveznog odnosa, to jest automatsko pretvaranje dužnikove novčane obveze u nenovčanu – predaju vjerovniku 2.080 m² dužnikovog zemljišta u Milni na otoku Braču. Da je tome tako proizlazi iz ugovorne formulacije koja glasi: „U slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu, stranke ovog ugovora su složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom vlasništva sa Terra Adria d.o.o. na ime Plonka d.o.o., i to u površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će Terra Adria d.o.o. uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova na otoku Braču.“ Prema tome, tuženiku kao dužniku je na dispoziciji da vrati predmetni zajam tužitelju o dospijeću ili da mu preda određenu površinu zemljišta koje će uknjižiti na svoje ime. Kako je neprijeporno da predmetni zajam nije vraćen o dospijeću, to je u trenutku utuženja tuženikova obveza bila isključivo nenovčana obveza. Da su stranke htjele ugovoriti fakultativnu tražbinu odnosno pravo tužitelja kao vjerovnika da po svom izboru može tražiti isplatu ili predaju zemljišta, to bi u ugovoru također trebalo biti jasno uneseno, a što nije slučaj. Žalitelj ističe da za nenovčanu obvezu rok dospijeća nije definiran odnosno suglasnošću stranaka je determiniran uknjižbom tog zemljišta na ime tuženika za koju uknjižbu nije utanačeno do kada najkasnije mora biti izvršena. Ako bi sud našao da navedena ugovorna odredba nerazumljiva odnosno da se iz nje ne može pouzdano iščitati prava volja ugovornih strana u pogledu vrste i dospijeća dužnikove obveze, onda je odbijanjem suda da se na ove okolnosti sasluša zastupnik po zakonu tuženika ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U svakom slučaju obrazloženje presude je nerazumljivo i proturječno samo sebi i poglavito je proturječno sadržaju predmetnog ugovora pa žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači osporavanu presudu i odbije tužbeni zahtjev te osudi tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku uključujući i troškove žalbe, podredno da se osporavana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da je žalba neosnovana i usmjerena isključivo na odugovlačenje postupka. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 153.000,00 kn / 20.306,59 EUR s pripadajućim kamatama. Kao što i tuženik navodi, sud je ispravno utvrdio bitne sastojke ugovora o zajmu, no suprotno navodima tuženika sud ispravno supsumira pod odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju fakultativne tražbine odnosno fakultativne obveze. Iz naravi ugovorne odredbe jasno proizlazi da u slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu da su stranke složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom prava vlasništva na tužitelja i to u površini 2.080 m² od ukupne površine koju će tuženik uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova u Milni na otoku Braču, što u žalbi i tuženik potvrđuje. Suprotno navodima tuženika kako bi da su stranke htjele ugovoriti fakultativnu obvezu ugovorna odredba bi glasila: „Dužnik se može osloboditi svoje obveze, ukoliko ...”, budući da ne postoje zakonske definirane stipulacije ugovornih odredbi za fakultativne obveze, irelevantno je na koji je način ista ugovorena, ako je iz njenih odredbi jasno da se radi o istima, što je u konkretnom predmetu slučaj. Tužitelj osporava shvaćanje tuženika da se radi o novaciji jer su stranke izričito ugovorile da se „namirenje cjelokupnog iznosa može izvršiti prijenosom prava vlasništva” jasno je da obveza vraćanja zajma u novčanom iznosu nije isključena, već i dalje postoji te da stranke nisu ugovorile nikakvu automatsku novaciju svog odnosa. Prema tome, budući da su stranke sklopile ugovor o zajmu koji po dospijeću nije plaćen, to tužitelj predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.
3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana, no ne iz razloga na koje ukazuje žalitelj.
Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku osim u dijelu zateznih kamata kod kojeg je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 27. stavka 1. i članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
4. Iz spisa proizlazi nespornim da su stranke 10. srpnja 2018. sklopile Ugovor o zajmu kojim se tužitelj kao zajmodavac obvezao predati tuženiku kao zajmoprimcu iznos od 150.000,00 kn, a tuženik se obvezao do 10. srpnja 2019. vratiti tužitelju navedeni novčani iznos kao i (ugovorne) kamate od 2% godišnje (dakle, iznos ugovornih kamata je 3.000,00 kn). Nadalje, tim su Ugovorom o zajmu stranke ugovorile da u slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu, stranke su složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom prava vlasništva s tuženika na tužitelja i to u površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će tuženik uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova u Milni na otoku Braču (str. 3. spisa). Jednako tako, između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, kao i da tuženik o dospijeću nije vratio tužitelju ugovoreni iznos zajma s ugovornom kamatom.
S obzirom na to da se tuženik u odgovoru na tužbu pozvao na ugovornu odredbu prema kojoj bi ispunjenje njegove obveze bilo prijenosom prava vlasništva tužitelju zemljišta površine 2.080 m², između stranaka je samo sporno da li tužitelj, s obzirom na tu ugovornu odredbu, osnovano potražuje od tuženika utuženi novčani iznos s pripadajućim kamatama ili (sukladno toj odredbi) može tužbenim zahtjevom tražiti isključivo činidbu prijenosa vlasništva nekretnine.
5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj sukladno odredbi članka 499. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje od tuženika isplaćeni iznos od 150.000,00 kn kao i ugovornu kamatu od 2% (što iznosi 3.000,00 kn). Ovo iz razloga jer odredba Ugovora o zajmu na koju se u žalbi poziva tuženik ne utječe na pravo tužitelja da zahtijeva ispunjenje tuženikove novčane obveze. Naime, kao što to i tuženik u žalbi ističe ugovorna odredba glasi: „U slučaju da se iznos zajma ne vrati zajmodavcu u novčanom iznosu, stranke ovog ugovora su složne da se namirenje cjelokupnog iznosa zajma može izvršiti prijenosom vlasništva sa Terra Adria d.o.o. na ime Plonka d.o.o. i to u površini od 2.080 m² od ukupne površine koju će Terra Adria d.o.o. uknjižiti na svoje ime u uvali Osibova na otoku Braču.” Međutim, tom ugovornom odredbom nije došlo do „automatske” novacije, a kako to smatra tuženik. Naime, prema odredbi članka 145. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima obnova (novacija) nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu.
Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da obnova (novacija) nastaje ako obje ugovorne strane postignu suglasnost volje da postojeću obvezu zamijene novom, no u konkretnom slučaju ugovorna odredba koja pruža mogućnost tuženiku da namirenje cjelokupnog iznosa zajma izvrši prijenosom vlasništva nekretnine čija je površina 2.080 m² nema značaj novacije. Naprotiv, tuženik je i prema toj ugovornoj odredbi dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu povrata novčanog iznosa tužitelju kao zajmodavcu (s ugovornom kamatom), ali on (suglasnošću volje obiju ugovornih stranaka) tu svoju ugovornu može ispuniti (i) prijenosom vlasništva nekretnine. Prema tome, kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju pobijane presude, radi se o fakultativnoj obvezi odnosno o ovlaštenju tuženika kao dužnika da svoju novčanu obvezu ispuni prijenosom vlasništva nekretnine.
Odredbom članka 38. Zakona o obveznim odnosima je propisano da dužnik čija obveza ima jednu činidbu, ali mu je dopušteno da se oslobodi svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe, može se koristiti tom mogućnošću sve dok vjerovnik u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe. Nadalje, prema članku 39. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik u fakultativnoj obvezi može zahtijevati od dužnika samo dugovanu činidbu, ali ne i drugu činidbu kojom dužnik, ako hoće, može također ispuniti svoju obvezu.
Slijedom navedenog, budući da je Ugovorom o zajmu predviđena mogućnost tuženika kao dužnika da se oslobodi svoje obveze isplate pozajmljenog iznosa s ugovornom kamatom tako što će tužitelju prenijeti u vlasništvo nekretninu površine 2.080 m², radi se o fakultativnoj obvezi, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Međutim, neovisno o tom ovlaštenju tuženika da se, ako on to želi, koristi tim svojim pravom, to jest da prijenosom vlasništva nekretnine ispuni svoju novčanu obvezu (što može učiniti sve dok tužitelj u ovršnom postupku ne primi potpuno ili djelomično ispunjenje činidbe), tužitelj kao vjerovnik novčane obveze od tuženika kao dužnika sukladno članku 39. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima može zahtijevati samo dugovanu činidbu – dakle, činidbu vraćanja tuženiku isplaćenog iznosa novca s ugovornom kamatom (i zateznom kamatom budući da tuženik o dospijeću nije ispunio svoju ugovornu obvezu). Upravo zbog navedenog, tuženik se u žalbi neosnovano poziva na novaciju.
6. Prema članku 499. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
U konkretnom predmetu, između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku novčani iznos od 150.000,00 kn, kao i to da tuženik kao zajmoprimac do 10. srpnja 2019. nije vratio tužitelju navedeni iznos novca. Upravo zbog navedenog, kao i zato što tužitelj sukladno ranije navedenoj odredbi članka 39. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima može od tuženika zahtijevati samo ispunjenje ugovorne novčane činidbe, to je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 499. Zakona o obveznim odnosima pravilno obvezao tuženika na ispunjenje preuzete ugovorne obveze isplate iznosa od 150.000,00 kn, kao i zateznih kamata koje na taj iznos teku od 11. srpnja 2019. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. tog Zakona – ovo stoga jer je tuženik dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze. Jednako tako, budući da su stranke Ugovorom o zajmu ugovorile i ugovornu kamatu prema stopi od 2% godišnje, a što iznosi 3.000,00 kn, to je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika i da taj iznos novca isplati tužitelju.
Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 153.000,00 kn točka I. izreke prvostupanjske presude je pravilna i na zakonu osnovana. Jednako tako, budući da je tuženik u odnosu na glavno potraživanje u cijelosti izgubio spor, to je pravilna i točka II. izreke prvostupanjske presude. Stoga je tuženikovu žalbu kojom pobija te dijelove prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
7. Međutim, u odnosu na stopu zateznih kamata koje teku na iznos od 150.000,00 kn od 11. srpnja 2019. pa do isplate, kao i u odnosu na isplatu zateznih kamata koje na iznos ugovorne kamate od 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. do 4. studenoga 2021., prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, neovisno o tome što su u konkretnom predmetu obje stranke trgovačka društva, i kao takvi trgovci u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 10/15, 40/19, 34/22, 114/22 i 18/23) ne radi se o potraživanju proizašlom iz trgovačkog ugovora u smislu odredbe članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer Ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile 10. srpnja 2018. nije ugovor koji je sklopljen u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne od stranaka; jednako tako, budući da tužitelj tijekom postupka nije istaknuo činjenicu da bi sklopljeni ugovor o zajmu bio u vezi s obavljanjem djelatnosti jedne od stranaka, predmetni ugovor očito nije niti u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. Upravo zbog navedenog, tužiteljevo potraživanje utuženo u ovom postupku nije potraživanje proizašlo iz trgovačkog ugovora, pa stoga na to potraživanje treba primijeniti stopu zatezne kamate koja se od dospijeća do dana plaćanja sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (važećem u vrijeme donošenja prvostupanjske presude) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Zato je u odnosu na stopu zatezne kamate koje na iznos od 150.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. pa do isplate prvostupanjsku presudu u točki I. izreke valjalo djelomično potvrditi i djelomično preinačiti, a sukladno odredbi članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
8. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate koje na iznos ugovorne kamate od 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. pa do 4. studenoga 2021. (dan prije pokretanja ovog spora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 31. stavka 1. u vezi članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, prema toj odredbi ugovora ništetna je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju na isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
U konkretnom predmetu, neovisno od toga što stranke Ugovorom o zajmu nisu ugovorile da će na dospjeli iznos ugovorne kamate početi teći kamate, tužitelj kao zajmodavac u smislu članka 31. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ne može prije pokretanja ovog spora potraživati zatezne kamate na obračunati iznos ugovorne kamate jer je to protivno odredbi članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, budući da tužitelj nesporno nije banka ni druga financijska institucija, to u ovom sporu ne postoji iznimka iz članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima koja dopušta da se na pologe kod banaka i drugih financijskih institucija može ugovarati kamata na kamatu. Prema tome, s obzirom na to je tužitelj ovaj spor pokrenuo 5. studenoga 2021., tužitelj sukladno članku 31. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima na iznos neplaćenih (ugovornih) kamata od 3.000,00 kn može zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnio zahtjev za njihovu isplatu, no ne i prije podnošenja tog zahtjeva.
Upravo zbog navedenog, u odnosu na tužiteljevo potraživanje zateznih kamata koje na iznos od 3.000,00 kn teku od 5. studenoga 2021. pa do isplate i to prema stopi tih kamata propisanih za potraživanja proizašla iz ostalih odnosa točku I. izreke prvostupanjske presude je valjalo potvrditi sukladno odredbi članka 368. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
Međutim, u odnosu na tužiteljevo potraživanje zateznih kamata koje na iznos od 3.000,00 kn teku od 11. srpnja 2019. do 4. studenoga 2021., tužbeni zahtjev je neosnovan jer tužitelj (čak neovisno od stope zateznih kamata koje potražuje prema stopi propisanoj za potraživanje iz trgovačkih ugovora), te kamate potražuje protivno članku 31. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Zato je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, a sukladno članku 373. točki 3. Zakona o parničnom postupku.
9. Sukladno članku 166. u vezi s člankom 154. stavkom 5. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka je neosnovan jer je tuženik samo u razmjerno neznatnom dijelu (i to u odnosu na sporedno potraživanje) uspio u žalbenom postupku, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Jednako tako, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava odgovora na žalbu jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje spora (članak 166. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku).
Zagreb, 14. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić, v.r.
