REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1011/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ Infrastruktura d.o.o. iz Zagreba, Mihanovićeva kbr. 12 (OIB: 39901919995), protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Zagreba, Martićeva kbr. 73 (OIB: 38922958547), zastupanog po punomoćnici Milici Kozina Višnjić, diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1529/2018-2 od 16. travnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-786/2016-16 od 24. siječnja 2018., u sjednici održanoj 14. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo „da plati tužitelju 798,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama“.
2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 1878/2020-2 od 25. kolovoza 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženika i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
„Je li za tužitelja nastala šteta u vrijednosti radnih sati redovnog rada utrošenog za otklanjanje imovinske štete nastale u izvanrednom štetnom događaju, a koju su otklonili njegovi zaposlenici u okviru redovnog radnog odnosa i koju vrijednost rada je tužitelj istima isplatio u okviru redovne plaće i kojeg bi isplatio neovisno o štetnom događaju?“
3. To sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, da je osporena presuda temeljena na shvaćanju o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo shvaćanje, „a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena“.
4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.
5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmetom ovoga postupka zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 798,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio. To sve po utvrđenju (pozivom i na prihvaćena utvrđenja iz prvostupanjske presude):
- da je „neosigurano vozilo oštetilo lijevi branik kojim se osiguravao željezničko-cestovni prijelaz u vlasništvu tužitelja i slomilo ga, a tuženik je u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju, štetni događaj i odgovornost no osporio je visinu štete“,
- da su „radnici tužitelja za vrijeme redovnog radnog vremena otklanjali štetu i utrošili ukupno 8 radnih sati u vrijednosti od 798,00 kn“,
- da je „između stranaka sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je da li tužitelj ima pravo od tuženika potraživati naknadu štete koja se odnosi na isplatu naknade uloženog rada svojim radnicima radi otklanjanja štete. Tuženik je nesporno obveznik naknade u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojom je propisano da oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti može podnijeti zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje. Između stranaka je nesporno da je tuženik 25. listopada 2013. isplatio tužitelju nesporan iznos štete na braniku od 92,56 kn a tužitelj u ovom parničnom postupku potražuje isplatu štete koja se odnosi na naknadu koju je tužitelj isplatio svojim radnicima.“
9. Svoju odluku drugostupanjski sud je obrazložio (prihvaćanjem shvaćanja iz prvostupanjske presude):
- „u konkretnom slučaju među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika, odgovornost tuženika za štetni događaj te nije sporan sam obračun utvrđene visine štete, već tuženik smatra da ne treba naknaditi štetu jer su je otklonili radnici tužitelja“,
- da se „u potpunosti prihvaća pravni stav istaknut u odluci suda prvog stupnja iz kojeg proizlazi da kada oštećenik sam otkloni štetu onda ima isto tako pravo na naknadu te štete a priznaje mu se naknada u visini stvarnih izdataka za utrošeni materijal i novčanu protuvrijednost uloženog rada prema cijenama u vrijeme obavljenog popravka. Neosnovano žalitelj ističe da tužitelj ne bi imao pravo na novčanu protuvrijednost uloženog rada prema cijenama u vrijeme obavljenog popravka s obzirom da je tužitelj radnicima isplatio plaću. Naime, činjenica da su radnici tužitelja morali raditi na otklanjanju posljedica štetnog događaja je utjecala na mogućnost da ti radnici rade na poslovima koji su redovno planirani i predviđeni, a koji su naknadno također morali biti izvršeni.“
10. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.
11. Naime, iako su povodom pitanja kakvo je ovdje postavljeno drugi nižestupanjski sudovi u svojim odlukama izražavali različita ili međusobno neujednačena shvaćanja, čime se kod tih sudova zaista (kako to revident i ukazuje) stvorila nesigurna sudska praksa - za primijetiti je da je revizijski sud već izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja u odluci posl. br. Revx-1208/2017-2 od 21. siječnja 2020., prema kojoj:
„...oštećeni uvijek ima pravo i sam popraviti njemu oštećenu stvar, dakle - sanirati štetu svojim sredstvima i ulaganjem svoga rada, te (...) mu takav pristup ne oduzima pravo sa uspjehom zahtijevati naknadu te štete u visini uloženog - prema tržišnim cijenama sredstava koja je uložio i prema tržišnoj vrijednosti svoga rada, sve prema trenutku popravka.
Odštetni zahtjev tužitelja je zahtjev na naknadu nenovčanog oblika materijalne štete koja je reparirana, pa kako su popravkom oštećene stvari tužitelji uspostavili prijašnje stanje - čime je nenovčana materijalna šteta pretvorena u novčano potraživanje (za naknadu troška popravka), ovo potraživanje tužiteljima pripada u prethodno naznačenoj visini.
Valja pritom imati na umu da oštećeni u primjeni odredbe čl. 190. ZOO-a, prema kojoj će sud "uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja", ima pravo na naknadu štete, pa i one koja uključuje i porez na dodanu vrijednost (prema revizijskoj odluci posl. br. Rev x 341/10-2 od 12. rujna 2013., ali i shvaćanju sa četvrte sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2013.), čak i ako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari - pa mu tim više pravo na naknadu štete pripada ako je oštećenu stvar sam popravio "obavljajući redovne obveze iz radnog odnosa u redovnom radnom vremenu".
Naime, u onim situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada se određuje u onom iznosu koji je (što je ovdje odlučno) prema redovitom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje. Sukladno tome, budući da u slučaju oštećenja stvari naknadu štete uvijek predstavlja novčani iznos u visini cijena dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari - okolnost što je sam popravio stvar oštećenom ne oduzima pravo na naknadu utrošenog, pa i uloženog rada u popravak - u (kako je to navedeno) vrijednosti toga rada na tržištu (dakle: prema redovitom tijeku stvari).
Obzirom da kroz postavljena pitanja tuženik ne problematizira prezentiranu vrijednost (cijenu) rada tužitelja u utuženi popravak (izraženu u biti kroz cijenu rada njihovih radnika po radnom satu rada u redovnom radnom vremenu) - naknadu koje ovi i potražuju, a pogotovo obzirom da niti ne tvrdi da bi vrijednost toga rada na tržištu bila (primjerice: da su tužitelji popravak povjerili trećem) za njega povoljnija - to je ujedno i odgovor na u reviziji tuženika postavljena pitanja...“
12. U tome je sadržan i nedvosmisleni odgovor na pitanje postavljeno po tuženiku u ovome predmetu.
13. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:
13.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),
13.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženika
te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 14. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
Broj zapisa: 9-30856-515d8
Kontrolni broj: 086ee-63927-749ed
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
