REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-280/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Zagreb, Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika GOSPODARSKI LIST d.d., Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 3, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Cvitković & Devidé d.o.o. u Zagrebu, Budmanijeva 5, radi ispražnjenja i predaje, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-169/20 od 9. studenoga 2022., nakon sjednice vijeća održanoj 14. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-169/20 od 9. studenoga 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom izreci ove presude prvostupanjski sud naložio tuženiku da isprazni poslovni prostor na adresi u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 3, površine 60,84 m² detaljno naveden u izreci te presude i preda ga slobodan od osoba i stvari u posjed tužitelju (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn / 358,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 2022. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude ( točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 30. ožujka 1999. koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, a kojeg je tužitelj kao zakupodavac Zaključkom od 26. rujna 2018. (i dopisom od 1. listopada 2018.) otkazao zbog toga što tuženik nije koristio predmetni poslovni prostor. Međutim, budući da tuženik i nakon otkaza predmetnog ugovora nije ispraznio poslovni prostor, sud prvog stupnja ga je obvezao na ispražnjenje tog prostora. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je zaključkom od 29. (pravilno 26.) rujna 2018. otkazao tuženiku predmetni ugovor o zakupu budući da je tužitelj navodno utvrdio da tuženik kao zakupnik ne koristi predmetni poslovni prostor. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporio valjanost otkaza ugovora o zakupu, a s obzirom da isti i dalje koristi predmetni poslovni prostor. Dakle, u konkretnom je slučaju sporna okolnost koristi li tuženik ili ne koristi poslovni prostor. Žalitelj u nastavku žalbe osporava stajalište prvostupanjskog suda da tuženik ne koristi navedeni poslovni prostor, a uslijed čega tužitelj ima pravo otkazati Ugovor o zakupu poslovnog prostora i zahtijevati tuženikovo iseljenje. Žalitelj ističe da sud svoju odluku temelji na zapisnicima tužitelja o navodno provedenim kontrolama koje je provodio tužitelj u vezi korištenja predmetnog poslovnog prostora, no te je isprave tužitelj samostalno sastavio bez sudjelovanja tuženika, a uz navodno sudjelovanje svjedokinje Tamare Bajze iz Društva arhitekata Zagreb (čiji se prostor nalazi preko puta spornog poslovnog prostora). Žalitelj u nastavku žalbe ističe navodne izjave Tamare Bajze u zapisnicima tužitelja, te da se ona nije odazvala na sudske pozive već je poslala sudu izjavu da nema nikakve veze s tuženikom i da ista živi u inozemstvu te ne želi daljnja uznemiravanja u vezi društva tuženika. Dakle, ni iz navedene pisane izjave ne može se izvesti zaključak kako tuženik ne koristi navedeni poslovni prostor. Nadalje, žalitelj je okolnost da koristi predmetni poslovni prostor dokazao saslušanjem svjedoka Nikole Vrcana i iskazom tuženikove zastupnice po zakonu. Iz tih dokaza proizlazi da tuženik predmetni poslovni prostor koristi na način da se u prostoru nalazi službena arhiva tuženika, da na tom poslovnom prostoru zaprima poštu, da se tamo održavaju sastanci itd. Činjenica da je sama redakcija tuženika preseljena na drugu lokaciju ne znači da je tuženik prestao koristiti poslovni prostor; uostalom, tuženik i dalje plaća mjesečne iznose zakupnine za navedeni poslovni prostor. U nastavku žalbe tuženik navodi da je svoju redakciju preselio na drugu lokaciju jer su se pojavila oštećenja radi kojih je bilo potrebno izvesti sanacijske radove, a koje tužitelj nije izveo premda ga je tuženik na to pozvao. Međutim, to ne znači da je tuženik napustio poslovni prostor već ga je nastavio koristiti obavljanjem onih aktivnosti koje je moguće obavljati u predmetnom poslovnom prostoru (držanje arhive, zaprimanje pošte, održavanje sastanaka i slično), a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Nikole Vrcana i tuženikove zastupnice po zakonu. Iz iskaza tuženikove zastupnice po zakonu je vidljivo da su djelatnici tuženika dolazili u navedene poslovni prostor u popodnevnim satima, pa da je tužitelj kontrole obavljao u popodnevnim satima zatekao bi djelatnike tuženika. Žalitelj ističe da je tijekom postupka predložio očevid na licu mjesta, no taj dokazni prijedlog sud je odbio te pri tome nije naveo razloge zbog čega je to učinio već je poklonio vjeru tužiteljevim zapisnicima. Osim toga, tuženik je predlagao saslušanje svjedoka Martina Horvata i Hrvoja Klekara, no sud nije obrazložio zbog kojih to razloga nije proveo dokaz saslušanjem tih svjedoka niti je donio odluku o odbijanju izvođenja tih dokaza. Zato je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje pa je na takvo utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Zato i odluka o troškovima postupka nije na zakonu osnovana zbog čega žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu parničnih troškova, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 5.043,75 kn.

Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da su one 30. ožujka 1999. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora (str. 10.-12. spisa), a koji je ugovor prema članku V. tog Ugovora sklopljen na neodređeno vrijeme. Nadalje, člankom IV. tog Ugovora tuženik kao zakupnik se obvezao da će poslovni prostor iz članka I. Ugovora koristiti „za obavljanje djelatnosti: nakladničkog poduzeća” (str. 10. spisa), dok prema članku XIII. Ugovora zakup prestaje „i prije roka iz točke V. ovog ugovora, iz razloga propisanih Zakonom o zakupu poslovnog prostora, Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i Odlukom o zakupu poslovnog prostora” s time da je otkazni rok 30 dana (str. 11. spisa).

Nadalje, prema podacima u spisu, tužitelj je 26. travnja 2018. proveo očevid na adresi u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 3 te tom prilikom utvrdio da je poslovni prostor zatvoren odnosno nitko u istom nije zatečen, a obavijest koja je ranije postavljena i dalje stoji na ulaznim vratima pa je stoga tužitelj dopisom od 27. travnja 2018. opomenom pred otkaz ugovora pozvao tuženika da se očituje na utvrđenu okolnost nekorištenja prostora odnosno da započne s obavljanjem ugovorene djelatnosti (str. 14. spisa). Taj je tužiteljev dopis uručen tuženiku preporučenom pošiljkom 10. svibnja 2018. (str. 15. spisa). Međutim, premda spisu nije priloženo tuženikovo očitovanje na taj tužiteljev dopis, tuženik se nesporno na taj dopis očitovao, a što proizlazi iz (slijedećeg) tužiteljeva dopisa od 23. svibnja 2018. sa str. 17. spisa u kojem tužitelj navodi da je tuženik u svom očitovanju naveo kako privremeno nije u mogućnosti koristiti predmetni prostor jer je potrebno provesti sanacije istog zbog neispravnih i oštećenih instalacija vode i odvodnje uslijed kojih je došlo do prodora vode i vlaženja građevinske konstrukcije, o čemu je tuženik obavijestio tužitelja još 12. siječnja 2016. na što je tužitelj promptno reagirao te tuženikovu predstavku proslijedio upravitelju zgrade, no kako je od tada od sastavljanja tog dopisa prošlo više od dvije godine, a tuženik nije zatražio suglasnost za uređenje niti je izvijestio tužitelja da su problemi sanirani „sve upućuje na činjenicu da se od tada prostor ne koristi već se stječe dojam da za predmetnim prostorom nemate potrebu” (str. 17. spisa); taj je dopis tuženiku uručen preporučenom pošiljkom 6. lipnja 2018. koju činjenicu tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio. Nakon toga, tužitelj je prema Zapisniku od 5. rujna 2018. ponovno proveo očevid no i tada je poslovni prostor bio „zaključan i zatvoren” (str. 16. spisa) pa je tužitelj zaključkom od 26. rujna 2018. otkazao tuženiku Ugovor o zakupu od 30. ožujka 1999. (str. 21. spisa) te je dopisom od 1. listopada 2018. pozvao tuženika da u roku od 30 dana od primitka tog pismena (uz kojeg mu je dostavio i zaključak od 26. rujna 2018.) predmetni prostor prazan od osoba i stvari preda u posjed i na raspolaganje tužitelju (str. 22. spisa). Navedeni dopis (sa zaključkom od 26. rujna 2018.) tuženiku je sukladno odredbi članka 25. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 125/11, 64/15 i 112/18) uručen poštom preporučeno 16. listopada 2018.; činjenicu da mu je otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora tada uručen tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio. Nakon isteka otkaznog roka tužitelj je prema svojim zapisnicima sa str. 24.-28. spisa provodio očevide 15. studenoga 2018., 19. prosinca 2018., 13. lipnja 2019., 26. lipnja 2019. i 1. srpnja 2019. no prilikom svakog očevida predmetni poslovni prostor je bio zatvoren. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora isticao nespornom činjenicu da su stranke sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora na neodređeno vrijeme, ali je osporavao tužiteljev otkaz tog ugovora zbog tuženikova (navodnog) nekorištenja predmetnog poslovnog prostora (str. 34. spisa), između stranaka je zapravo samo sporno je li tužitelj osnovano otkazao ugovor o zakupu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da, neovisno od toga što je Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 30. ožujka 1999. sklopljen u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 91/96 i 124/97), prvostupanjski je sud na otkaz tog ugovora pravilno primijenio odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora koji je stupio na snagu 15. studenoga 2011. (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona). Ovo stoga jer sukladno članku 44. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora svi parnični i ovršni postupci koji nisu pravomoćno okončani do stupanja na snagu tog Zakona dovršit će se po odredbama tog Zakona. To u konkretnom predmetu znači da su (i) za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora mjerodavne prvenstveno odredbe tog Zakona, a podredno prema članku 1. stavku 5. tog Zakona opći propisi obveznog prava o zakupu, to jest odredbe Zakona o obveznim odnosima.

Odredbom članka 23. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora je propisano da ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na neodređeno vrijeme prestaje otkazom, dok prema članku 24. stavku 1. istoga Zakona ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na neodređeno vrijeme na temelju otkaza prestaje danom isteka otkaznoga roka s time da je (stavak 2. članka 24. tog Zakona) otkazni rok vrijeme između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kad prestaje zakup. Nadalje, člankom 25. stavkom 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora je određeno da ugovor o zakupu sklopljen na neodređeno vrijeme se otkazuje pisanim otkazom koji se dostavlja poštom preporučeno (...).

Osim toga, člankom 26. tog Zakona je propisano da zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu u svako doba, bez obzira na ugovorne ili zakonske odredbe o trajanju zakupa ako: a) zakupnik i poslije pisane opomene zakupodavca koristi poslovni prostor protivno ugovoru ili mu nanosi znatniju štetu koristeći ga bez dužne pažnje, b) zakupnik ne plati dospjelu zakupninu u roku od petnaest dana od dana priopćenja pisane opomene zakupodavca ili c) zakupodavac, zbog razloga za koje on nije odgovoran, ne može koristiti poslovni prostor u kojem je obavljao svoju djelatnost pa zbog toga namjerava koristiti prostor koji drži zakupnik. Člankom 28. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme svaka ugovorna strana može otkazati u svako doba, ako druga ugovorna strana ne izvršava svoje obveze utvrđene ugovorom ili tim Zakonom.

6. U konkretnom predmetu, tužitelj kao zakupodavac je nesporno ugovor o zakupu poslovnog prostora otkazao pisanim otkazom kojeg je tuženik sukladno članku 25. stavku 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora uredno zaprimio putem pošte preporučenom pošiljkom 16. listopada 2018., a što je vidljivo iz preslike poštanske povratnice sa str. 23. spisa. Budući da činjenicu da je tada zaprimio tužiteljev otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio, to je sukladno odredbi članka 24. stavka 1. i 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora i članka XIII. Ugovora o zakupu poslovnog prostora Ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen između stranaka 30. ožujka 1999. prestao danom isteka otkaznog roka, to jest 15. studenoga 2018.. Zato je tuženik (još) tada sukladno članku 20. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora bio dužan predati tužitelju poslovni prostor i to prema članku 29. stavku 1. tog Zakona ispražnjen od osoba i (svojih) stvari. Međutim, budući da tuženik to nesporno nije učinio, to je sud prvog stupnja pravilno pobijanom presudom obvezao tuženika na ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora i predajom istog u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari.

Pri tome, činjenica je li tužitelj osnovano otkazao Ugovor o zakupu od 30. ožujka 1999. nije od utjecaja na ovaj spor jer je između stranaka nesporno da je tužitelj otkazao taj ugovor, a tuženik nije u smislu odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku nakon zaprimanja otkaza ugovora podnio tužbu radi utvrđenja da je ugovor još na snazi odnosno da postoji pravni odnos između stranaka na temelju tog ugovora. Osim toga, čak i u slučaju da je tužitelj neosnovano otkazao taj ugovor, tuženik zbog toga ne može nakon isteka otkaznog roka odbiti predati tužitelju u posjed predmetni prostor i isprazniti ga slobodnog od osoba i (svojih) stvari, već protiv tužitelja može pokrenuti spor radi naknade štete zbog eventualne tužiteljeve protupravne štetne radnje – neosnovanog otkaza ugovora.

Prema tome, budući da je ugovor o zakupu poslovnog prostora otkazan te je protekao otkazni rok, a sam otkaz nije dan u nevrijeme u smislu članka 1. stavka 5. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora u vezi članka 547. stavka 1. i članka 212. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, to je prvostupanjski sud pobijanom presudom pravilno obvezao tuženika na ispražnjenje poslovnog prostora i predajom istog u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari.

7. Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud napominje da je tužitelj osnovano otkazao predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora jer tuženik protivno odredbi članka IV. Ugovora predmetni prostor nije koristio radi obavljanja djelatnosti „nakladničkog poduzeća”. Naime, iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu Andreje Vrcan s ročišta od 3. ožujka 2021. proizlazi da je redakcija tuženika preseljena na novu adresu o čemu tužitelj nije obaviješten te da u poslovni prostor na adresi u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 3 u popodnevnim satima više puta tjedno dolaze djelatnici tuženika, kao i da se u tom prostoru nalazi arhiva, odvijaju se poslovni sastanci vezani uz komercijalni dio poslovanja te tamo stiže službena pošta, no da ne postoji ni jedna osoba (zaposlena kod tuženika) koja bi bila dužna tamo doći i biti cijelo radno vrijeme (str. 106. spisa). Jednako tako, i iz iskaza svjedoka Nikole Vrcana sa str. 114. spisa proizlazi da je on do potresa u Zagrebu svaki dan dolazio na posao na adresu Trg bana Jelačića 3 te je tu obavljao različite poslove, uzimao poštu, vodio sastanke, a i danas je tu arhiva i dolazi pošta iako su se djelatnici tuženika preselili na drugu lokaciju. Slijedom navedenog, čak i u slučaju kada bi bio istinit iskaz svjedoka Nikole Vrcana da je do potresa u Zagrebu (dakle, do proljeća 2020. godine) svaki dan dolazio na navedenu adresu, premda suprotno proizlazi iz tužiteljevih zapisnika u spisu, tuženik je i prije proljeća 2020. godine pa tako i u vrijeme tužiteljeva otkaza ugovora o zakupu u jesen 2018. godine, taj prostor koristio samo za arhivu te u njemu povremeno održavao sastanke (kao i zaprimao poštu). Međutim, eventualno održavanje povremenih sastanaka u poslijepodnevnim satima nekoliko puta tjedno samo po sebi ne znači da tuženik koristi poslovni prostor za obavljanje nakladničke djelatnosti. Naime, tuženik je trgovačko društvo koje je trgovac u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o trgovačkim društvima te kao takav prema stavku 1. istoga članka Zakona o trgovačkim društvima trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Slijedom navedenog, povremeno održavanje sastanaka (koji se mogu održati i na preseljenoj lokaciji tuženika ili na daljinu putem informatičke opreme) ne znači trajno obavljanje gospodarske nakladničke djelatnosti u smislu članka IV. Ugovora. Osim toga, samo držanje u posjedu predmetnog prostora za potrebe arhive nema značaj obavljanja nakladničke djelatnosti; naime, protivno tumačenje bi značilo da se zbog držanja arhive nikada ugovor o zakupu poslovnog prostora ne bi mogao raskinuti. Jednako tako, ni primanje poštanskih pošiljaka u predmetnom prostoru u situaciji kada nesporno niti jedan zaposlenik tuženika nema obvezu cijelo radno vrijeme biti u predmetnom prostoru (što je u svom iskazu naveo zastupnik po zakonu tuženika Andreja Vrcan) nema značaj obavljanja nakladničke djelatnosti jer se pošta ili ostavlja u poštanskom pretincu ili (ako se radi o preporučenom pošiljkama) ostavlja u poštanskom pretincu obavijest o preuzimanju pošiljke. Dakle, povremeni dolazak određenih zaposlenika tuženika radi preuzimanja poštanskih pošiljki/obavijesti o preuzimanju pošiljki (koje se mogu slati i na adresu na kojoj se preselila redakcija tuženika i na kojoj tuženik očito obavlja djelatnosti koje čine njegov predmet poslovanja) nema značaj trajnog obavljanja nakladničke djelatnosti u predmetnom prostoru, a kako to smatra tuženik. Žalbeni navod tuženika je tijekom spora predlagao (i) saslušanje svjedoka Martina Horvata i Hrvoja Klekara, ali sud nije obrazložio zbog kojih to razloga nije proveo dokaz saslušanjem tih svjedoka niti je donio odluku o odbijanju izvođenja tih dokaza, jeste osnovan, no taj žalbeni navod nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, tuženik je (i) te svjedoke predlagao na okolnost da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor (str. 101. spisa), no činjenicu tuženikova (ne)korištenja predmetnog prostora sud je utvrdio provođenjem dokaza saslušanjem tuženikova zastupnika po zakonu Andreje Vrcan i svjedoka Nikole Vrcan zbog čega nije bilo potrebe izvoditi predložene dokaze. Jednako tako, ni to što je tuženik na ročištu od 3. studenoga 2020. predlagao uviđaj na licu mjesta na okolnost da je prostor korišten od strane tuženika i na okolnost da tužitelj nije doveo prostor u stanje podobno da bi ga koristio tuženik (str. 101. spisa) nema utjecaja na ovaj spor jer, kako je to ranije navedeno u ovoj odluci, držanje arhive, zaprimanje pošte i povremeno održavanje sastanaka nema značaj tuženikova obavljanja nakladničke djelatnosti u poslovnom prostoru koji je predmet zakupa; jednako tako, ni eventualna činjenica da tužitelj nije doveo prostor u stanje podobno da bi ga koristio tuženik je irelevantna za ovaj spor budući da je tužitelj otkazao Ugovor o zakupu poslovnog prostora još u rujnu 2018. godine, a tuženik zbog eventualnog stanja poslovnog prostora se nije koristio pravima iz članka 11. stavka 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora.

8. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjske presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić, v.r.