1

                            Poslovni broj REF. 27: P-885/2019-41

 

 

 

 

 

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, V. Nazora 22                                                                                                           

                            Poslovni broj REF. 27: P-885/2019-41

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici  po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu  pojedincu u parničnom predmetu tužitelja A. Č., B., Š. dr. I. L. 8, OIB:… zastupana po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., i dr., B., protiv tuženika E. bank d.d., J. trg 3/a, R., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu M, i dr., Z.,  radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 14. prosinca 2023. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, na ročištu za objavu presude 25. siječnja 2024.,  

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan koji glasi: 

 

"Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7 Ugovora o kreditu broj … sklopljenog između parničnih stranaka dana 04.08.2005. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika S. M. u B. pod poslovnim brojem … dana 19. kolovoza 2005. godine, a koja glasi :

„VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedica i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“.

 

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu broj … od 04.08.2005. godine solemniziranog kod javnog bilježnika S. M. u B. pod poslovnim brojem … dana 19. kolovoza 2005. godine, a koja glasi:

„KAMATA:

Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,500% (četiri cijelih pedeset posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode.

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke“.

 

II Tuženik je dužan platiti tužiteljici, na ime više plaćenih redovnih kamata, razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj: … od 04.08.2005. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika S. M. u B. pod poslovnim brojem … dana 19. kolovoza 2008. godine, te na ime više plaćenih iznosa po Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu broj … od 12.01.2016. godine, solemniziranog po javnom bilježniku M. D. dana 13.01.2016. godine pod brojem …, i to

 

a)     zbog promjene kamatne stope iznos od 1.041,68 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi: 

 

 

b) Zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune 6.702,30 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi: 

 

 

c) te na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u Eure iznos od 2.797,79 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate,

 

koje zakonske zatezne kamate na sve iznose teku za razdoblje od 04. kolovoza 2005. po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od CHF 859,93 odnosno iznos od 539,40 EUR zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, te s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 458,83 EUR zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

 

IV a) Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 3.623,62 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena  od dana donošenja presude tj. dana 25. 01. 2024.  do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

b) Odbija se zahtjev tužiteljice za dosudu troškova postupka koji prelaze dosuđeni iznos od 3.623,62 € pa do ukupno potraživanog iznosa od  3.813,01 € zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovan.

 

c) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Kod ovog suda  tužiteljica A. Č. iz B. zastupana po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G. i dr. iz B., podnijela je dana 12.06.2019. tužbu protiv tuženika E. bank d.d., J. trg 3/a, R., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

 

2. U tužbi se navodi da su stranke dana 04. 08. 2005.  zaključile Ugovor o kreditu broj …, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu od 73.965,00 CHF. Kredit je bio namijenjen za kupovinu nekretnine (stambeni kredit). Ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,500% godišnje,  promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te otplata kredita u 204 mjesečnih anuiteta. Tužena je u  ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, te je tuženik jednostrano i samovoljno u više navrata mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/12 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., te čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i na istima temelji zahtjev i tvrdnju o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te ističe da je po izračunu vještaka financijsko-knjigovodstvene struke J. R., čiju izradu je privatno naručila, preplatila određeni novčani iznos od ukupno 70.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama, naznačivši u tužbi da će isti precizirati nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja u predmetnom postupku, te je tako nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovome postupku  postavila tužbeni zahtjev kako je pobliže označeno u točci II izreke odluke, a isto je dopušteno u smislu čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku, suprotno stavu tuženika i njegovu protivljenju istome.

 

3. U odgovoru na tužbu istaknut je prigovor mjesne nenadležnosti, o kojemu je pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-804/2022-2 od  08.06.2022. kojim je potvrđeno rješenje ovoga suda P-885/2019-12 od  08.02.2022., a kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i promašen već s osnova činjenice što su stranke sklopile Aneks predmetnom Ugovoru o kreditu dana 12.01.2016. čime je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju N.N. 102/2015, pri čemu se ističe da je tuženik bio zakonski obvezan ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa,  dok je tužitelj bio taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. U svezi prigovora zastare tuženik navodi, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku ZOO). Smatra da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim  sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe te sukladno tome smatra da je  cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, dakle protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po kreditnim anuitetima. U pogledu  nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF ističe, da je tuženik postupio u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita te upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) na njegove kreditne obveze i to: putem reklamnog materijala i oglasa tuženika, sadržajem predmetnog ugovora koji sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA, iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti E. Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke. Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju  (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08). Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati  nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva  u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive). Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje  pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je  već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13). Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora  i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (V. G., Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da  presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira. Tuženik ističe  da je u čl. 11. st. 1 toč. 5 Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što je u predmetnom slučaju iznosilo 7.369,50 CHF.  Za vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita (na dan 13.02.2017.) iznos depozita je isplaćen na tekući račun tužitelja te je isti u kunskoj protuvrijednosti iznosio kn 51.787,00 (nakon pripisa pasivne kamate). Nakon toga je na isti dan klijent sa istog tekućeg računa uplatio iznos od kn 51.787,00 na ime prijevremenog zatvaranja kredita iz čega proizlazi, da je kredit zatvoren i sredstvima depozita. U trenutku  uplate na račun depozita (dakle na dan 23.08.2005.), iznos depozita od 7.369,50 CHF vrijedio je kn 34.955,86 kn, dok je na dan 01.07.2016. kada je korišten na ime podmirenja kredita iznosio 51.787,00 kn, pa tuženik zaključuje da je tužitelj profitirao sa razlikom od 16.718,04 kn na povećanju tečaja, pa ukoliko bi sud ocijenio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli postavlja prijebojni zahtjev po toj osnovi u navedenom iznosu, te 3.456,97 kn s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog. Ukoliko bi sud ocijenio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope tada postavlja prijebojni zahtjev za iznos  od 859 CHF s osnova postojanja tražbine tuženika prema tužitelju (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene). Prijebojni zahtjev tuženik je konačno uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 24.08.2023. Tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

4. Sud je u postupku izvođenja dokaza izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; Ugovor o kreditu broj … od 04.08.2005.  plan otplate, pregled prometa po partiji kredita … za razdoblje od  09.08.2005.-29.09.2015., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj … od 12.01.2016.,Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu i o povećanju kamatne stope,  Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita, obavijest  o izračunu konverzije kredita (list 5-73); dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu koju čine;  brošure tuženika koje se odnose na stambene kredite, priopćenje za javnost HNB od 21.1.2015. i 16.03.2015, Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom od 09.08.2005. kao instrument osiguranja kredita broj 5102558281, metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite, priopćene za javnost Ministarstva financija od 14.1.2014., (list 106-149),  u vještački nalaz i mišljenje sudskog vještaka S. R. iz B. (list 410-443). Pročitao iskaz svjedoka Z. Č. (list 373), saslušao tužiteljicu. Sud nije saslušao svjedoka R. Š., djelatnicu tuženika koja je neposredno sudjelovala prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, čije saslušanje je predlagao tuženik, jer je isti tijekom postupka odustao od ovog dokaznog prijedloga (list 507). Sud nije neposredno saslušavao sudskog vještaka, jer su se punomoćnici stranaka na glavnoj raspravi izjasnili da isto nije potrebno.

 

5. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;

 

- među strankama nije bilo sporno da su iste zaključile  dana 04. 08. 2005.  Ugovor o kreditu broj …, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu 73.965,00 CHF. Namjena kredita je stambeni kredit-krediti za kupovinu nekretnine. Člankom 8. određeno je, da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 %. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je da će se  povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (VALUTNA KLAUZULA) na dan odobrenja žiro-računa banke,  te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

 

- uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003.  godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od  7. kolovoza 2007. godine,  protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.  Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.

- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

 

6. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za Ugovor o kreditu broj … od 04.08.2005. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i  valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"  br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužiteljice i svjedoka Z. Č. te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit radi kupnje nekretnine/kuće za stanovanje. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP)  i članka 118. Zakona o zaštiti  potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na  ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,50%) kroz cijelo vrijeme  otplate kredita po osnovnom ugovoru do 01.01.2014., od kada je u primjeni zakonom određena kamatna stopa od  3,23 %  Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.143/13), te ju je tuženik kao takovu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30.09. 2015. i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora  o kreditu, te je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je  tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i između rata kredita obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, odnosno iznosi koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) i to sve do izvršene konverzije dana 30.09.2015. Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30.09.2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj  … od dana 12.01.2016., sa stanjem na dan 30.09.2015. te je od tada tužitelj vršio otplatu kredita po tom Aneksu. Među strankama nije bilo sporno, da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj niti ne pobija navedeni Aneks, pa isti obvezuje stranke i na snazi je od njegova zaključenja. Dakle, tužitelju pripada pravo na utvrđenu pretplatu po osnovu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena u sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj do dana provedene konverzije 30.09.2015., obzirom iz provedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Sanje Radoš (list 410-443) proizlazi postojanje preplata koje nisu uzete u obzir prilikom konverzije, niti je tuženik tvrdio da bi utvrđene preplate bile uzete u obzir prilikom konverzije, a sve imajući u vidu da se konverzija koju je bio dužan tuženik ponuditi tužitelju provodila pod uvjetima koji su bili propisani zakonom i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju  (N.N. 102/15- dalje ZIDZOPK). Provedena konverzija nije a priori od utjecaja na predmetni slučaj, u smislu da bi tužitelj samom činjenicom što je potpisao Aneks  osnovnom ugovoru i pristao na konverziju, izgubio pravni interes za vođenje ovoga postupka,  jer se niti odredbama ZIDZOPK niti potpisanim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, a za koju je ništetnost odgovorna banka-tuženi sukladno utvrđenjima iz recentne sudske prakse na koju se pozvao tužitelj. Uz navedeno  prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka S. R., utvrđeno je postojanje preplata po tužitelju prema tuženiku, a koje nisu tužitelju nadoknađene konverzijom te se ne radi neznatnom iznosu, čime bi se moglo prihvatiti da je provedenom konverzijom tužitelj ostvario pravo na restituciju. Stoga, tužitelj neovisno o tome što je pristao na konverziju predmetnog kredita te je ista provedena sukladno zakonu, ima pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa, ali do dana 30.09.2015, s  osnova utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj.

 

7. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi do 30.09.2015., sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku S. R. iz B.

 

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 410-443) proizlazi, da je tužitelj kao korisnik predmetnog kredita više platio tuženiku zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF,  te neosnovano uvećane glavnice  prilikom provođenja konverzije, u razdoblju i iznosima kako je pobliže naznačeno u točci I. 2.  izreke ove odluke. Sud nije našao razloga za sumnju u sačinjen nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je isti postupio po nalogu suda danom prilikom određivanja zadataka vještačenja, pa je sud istoga u cijelosti prihvatio. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka.

 

9. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude. Visina kamatne stope određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

 

10. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u dijelu kako je naznačeno u toč. I i II izreke presude.

 

11. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta  sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u tečaju i  promjene kamatne stope, te razlike u visini depozita između njegove vrijednosti u trenutku  uplate na račun depozita i vrijednosti na dan njegova korištenja na ime podmirenja kredita nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne  pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.  Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

 

12. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita,  sud je odlučio kao u točci II. izreke.

 

13. Razmatrajući istaknuti prigovor zastare po tuženiku, sud je imao u vidu da se tužitelj poziva na presudu iz predmeta P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, na temeljem čl. 502 c Zakona o parničnom postupku iz kojega potječu pravomoćne sudske odluke, a radi se o kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., te je rok zastare počeo teći, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri tome uzimajući u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora," Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare koji iznosi 5 godina sukladno čl. 1111. i 225. Zakona o obveznim odnosima, nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovome predmetu podnijeta 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila za predmetna potraživanja tužitelja. Stoga prigovor zastare nije osnovan.

 

14. U pogledu navoda tuženika o promjenjivosti uvjeta na tržištu i okolnosti koje  su utjecale na isto, sud smatra da isto nije odlučno u ovom postupku s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz razloga kako je to ranije obrazloženo u presudi.

 

15. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki. Uzimajući u obzir navedeno, nije niti osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer smatra da bi se trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer se dakle ne  radi o postupku o naknadi štete, već povratu stečenog bez osnove i općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (n.n.33/05).

 

16. Budući   je tužitelj  uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom ima pravo  na naknadu parničnog troška temeljem čl. 154 st. 1, u svezi članka 155. Zakona o  parničnom postupka, te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak. Tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični troška kojega čine nagrade njegovu punomoćniku za zastupanje sukladno Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe 200€, za sastav 4 obrazložena podneska u iznosu od 200 € po podnesku po Tbr. 8 tč.1 OT ( 25.07.2019.,13.12.2019.,07.07.2022.,06.09.2023.), za zastupanje na 2 raspravna ročišta sa 200€ po ročištu, dok mu za pristup na ročište od 13.11.2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja pripada nagrada od 49,77 €, umjesto zatraženih 100,00€ po Tbr.9 tč.5 OT. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od  362,44 €. Trošak vještačenja koji je snosio tužitelj iznosi 331,81 €, te isti ulazi u njegov opravdan parnični trošak. Sudska pristojba na tužbu iznosi 145,74 €, dok  na presudu iznosi 151,86 €,  te isto također čini opravdan parnični trošak tužitelja. Tužitelj nema pravo na potraživani trošak preliminarnog vještačenja,  jer isto nije bilo uvjet za podnošenje predmetne tužbe, pa stoga niti potrebno za njeno vođenje. Dosuđen trošak svjedoku po pravomoćnom rješenju P-885/2019-26 od 09.03.2023. u iznosu od 1.182,00 €, a koji je platio tužitelj također ulazi u njegov opravdan parnični trošak. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 3.623,62 €,  te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci. Budući da tuženik nije uspio u predmetnoj parnici nema pravo na naknadu parničnog troška.

 

U Garešnici, 25. siječnja 2024. 

 

                                                                                                                              Sudac

 

                                                                                                                Dajana Gabud Jandoš

 

 

 

 

 

 

 

P O U K A : Protiv ove presude  nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u  tri primjerka.

 

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. ZOU Z. G. i dr., B.
2. Odvjetničko društvo M. i dr., Z.