Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 67 Gž-1636/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao suca izvjestitelja i člana vijeća Ane Gradišek kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz Z., OIB: …, zastupan po odvjetniku K. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. i Š. d.o.o. sa sjedištem u Z., protiv tuženika G. H. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2192/2019-66 od 4. ožujka 2021., dana 14. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika G. H. d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2192/2019-66 od 4. ožujka 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.
II Odbija se tuženik G. H. d.d. sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 12.820,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2015. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 18.336,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu kojem potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 12.820,00 kn od 20. ožujka 2015. do 31. ožujka 2015., kao i zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 3.645,00 kn (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan (točka III. izreke).
2. Protiv dijela presude suda prvog stupnja žali se tuženik pod točkom I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/09., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog presudu preinačiti i naknaditi trošak parničnog postupka u povodu žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete za tuđu pomoć kao posljedicu štetnog događaja od 30. studenog 2014. u kojem je zadobio ozljede kao vozač osobnog vozila, a za koju prometnu nezgodu je odgovorna K. F., osiguranica tuženika.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio kako tuženik, poričući uzročno-posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i zaostalih trajnih posljedica po ozljeđivanju vratne kralježnice tužitelja, a znajući da mu je tužitelj predao RTG snimke i osporavajući da su kod njega želi izbjeći svoju obvezu naknade nastale štete tužitelju, smatrajući kako je na tužitelju teret dokaza u smislu čl. 221.a ZPP, a ta uzročno-posljedična veza postoji. Međutim, iz iskaza tužitelja o prometnoj nezgodi iz 2003. proizlazi kako nije zadobio ozljede vratne kralježnice, već je zadobio ozljede unutarnjeg krvarenja, oštećenja jetre i slomljene lijeve ruke. Sama činjenica da tužitelj više ne posjeduje medicinsku dokumentaciju za nesreću koja se dogodila prije više od 10 godina utvrđuje da ne može ekskulpirati tuženika od obveze naknade štete u ovom postupku budući da iz medicinske dokumentacije nakon ovog štetnog događaja jasno proizlazi da je tužitelj zadobio ozljedu vratne kralježnice pa je isticanje prigovora tuženika usmjereno isključivo ka izbjegavanju obveze naknade štete tužitelju, dok ustrajnost na provođenju radiološkog vještačenja na temelju snimaka koje tužitelj više ne posjeduje, nego su u posjedu tuženika predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja u smislu čl. 10. st. 1. ZPP, koju je sud dužan onemogućiti.
7. Potom ocjenjuje kako tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 26.000,00 kn, dok mu s osnove imovinske štete za tuđu pomoć pripada u zatraženoj visini od 20,00 kn po satu odnosno, ukupno 1.100,00 kn. 8. Glede žalbenih navoda tužitelja vezano uz nedostavljanje medicinske dokumentacije povodom prometne nesreće iz 2003., a radi utvrđivanja je li tužitelj zadobio ozljedu vratne kralježnice u tom događaju, valja reći da iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nije u posjedu RTG snimke vratne kralježnice, s obzirom da ju je dostavio tuženiku.
9. Suprotno osporavanju tuženika da mu je tužitelj dostavio predmetnu RTG snimku, treba reći da je logično kako bi tuženik sigurno tražio od tužitelja da mu se dostavi i ta snimka u postupku mirnog rješavanja spora povodom odštetnog zahtjeva, a u kojem postupku mu je tužitelj isplatio i nesporan iznos s osnove smanjenja životnih aktivnosti.
10. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio primjenom odredbe čl. 221.a ZPP, a u nedostatku dokaza o zadobivanju ozljede vrata u prometnoj nezgodi iz 2003., da postoji uzročno-posljedična veza između ozljede vratne kralježnice i predmetnog štetnog događaja.
11. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na povišenje tužbenog zahtjeva zbog promjene Orijentacijskih kriterija i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV 47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su 1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijek.
12. Ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer to nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina naknade štete u ovim situacijama se mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.
13. Budući da tužitelj u tužbi podnijetoj 5. svibnja 2015. i povišenju tužbenog zahtjeva od 29. rujna 2020. za iznos na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege nije mogao postavljati svoj zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete jer ni na koji način nije mogao predvidjeti da će se po proteku daljnjih godina trajanja postupka odnosno 2020. godine isti kriteriji na navedeni način izmijeniti, a upravo je u skladu s izmjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su- IV47/2020-5) preinačio svoj zahtjev, zaključuje se da bi primjena zastarnog roka na povećani dio zahtjeva predstavljalo za tužitelja nepredvidiv način primjene toga roka.
14. Ovo stoga jer je važenje prethodnih orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020. godine. Primjena zastarnog roka na dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete preinačen nakon izmjene Okvirnih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete stoga predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i posljedično je suprotna ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.).
15. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO) kojom je propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
16. Imajući u vidu karakter tjelesne ozljede, intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha te način stradavanja, težinu povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 26.000,00 kn s osnove neimovinske štete.
17. U pogledu imovinske štete radi potrebe tuđe pomoći i njege, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP da joj pripada pravo na 20,00 kn za sat pružene nestručne pomoći i njege. Kako je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 55 sati, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1085. st.2. ZOO utvrdio da joj pripada iznos od 1.100,00 kn. 18. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno priznao zakonske zatezne kamate s obzirom da je odštetni zahtjev podnijet 19. ožujka 2015., a iz nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno kako je liječenje završeno 31. ožujka 2015., pa su mu priznate od 1. travnja 2015. do isplate, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO.
19. Nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika da se kamate na naknada neimovinske štete trebaju suditi tek od donošenja „novih orijentacijskih kriterija VSRH“, odnosno da na imovinsku štetu zakonska zatezna kamata teče tek od presuđenja, s obzirom da je odredbom čl. 12. st. 4. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14) propisno da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.
20. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.
21. Parnični trošak obređen je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14.) te je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika i u dijelu odluke o parničnom trošku tužitelja te potvrditi i ovaj pobijani dio prvostupanjske odluke.
22. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka budući da sa žalbom nije uspio, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP.
U Zagrebu 14. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
Andrina Raspor Flis, v.r.
