REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 992/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B., pok. A. iz S. G., OIB …, zastupanog po punomoćniku Z. F., odvjetniku u S. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po M. H., zamjenici Općinskog državnog odvjetnika u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2285/2018-2 od 24. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-10922/15 od 10. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 14. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2285/2018-2 od 24. listopada 2018., i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-10922/15 od 10. kolovoza 2018., i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2. Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-10922/15 od 10. kolovoza 2018., kojom je suđeno:

"I. a/ Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest.zem. 8717/26 z.ul. 164 k.o. S. G., u cijelosti.

b/ Ovlašten je tužitelj ishoditi uknjižbu prava vlasništva nekretnine označene kao čest.zem. 8717/26 z.ul. 164 k.o. S. G., u cijelosti, uz prethodni izbris istoga prava sa imena Opća narodna imovina – Mjesni narodni odbor S. G.“, odnosno imena tuženika, a što je ovaj dužan trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi parbeni trošak u iznosu od 21.200,00 kn."

2. Protiv drugostupanjske presude, tuženica je pravovremeno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 8717/26 ZU 164 k.o. S. G., i upis tog prava u zemljišne knjige temeljem dosjelosti (putem svojih pravnih prednika), te razrješenjem agrarnih odnosa.

6. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. 8717/26 ZU 164 k.o. S. G., šuma, površine 5.401 m2 upisana općenarodna imovina pod upravljanjem Mjesnog narodnog odbora S. G.,

- da je navedena nekretnina bila upisana u posjedovnom listu broj 23 na ime A. B. pok. T. iz S. G., a potom na njegovu suprugu F. B. ud. A., koju je naslijedio njezin sin-tužitelj,

- da Služba za imovinskopravne poslove, Ispostava H. ne raspolaže agrarnom odlukom kojom bi se čest. zem. 8717/26 k.o. S. G. priznala u vlasništvo T. B. pok. A. u smislu Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930. i Naredbe o provođenju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranijih pokrajina D. od 19. listopada 1930., odnosno Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ("Narodne novine", broj 138/46 i 111/47).

- da je u zemljišnoj knjizi evidentirano da je predmetna nekretnina prijavljena za razrješenje težačkog odnosa pod brojem predmeta Agr-971/39,

- da je prednik tužitelja T. B. pok. A. podnio agrarnu prijavu pod brojem Agr-971/39 u odnosu na čest. zem. 8717/26 k.o. S. G., ali da se radilo o omašci kod upisa agrarne prijave u zemljišne knjige te da se ta agrarna prijava odnosila baš na čest. zem. 8717/8 k.o. S. G. od koje je u postupku cijepana nastala sporna nekretnina,

- da je predmetna nekretnina obrasla borovom šumom i makijom te da predmetna nekretnina nikad nije bila u funkciji poljoprivrednog zemljišta već je služila za ispašu stoke, zatim branje taklji, skupljanje gnojiva te kasnije sječu drva,

- da je sad pok. T. B. pok. A. naslijedio sin A. B. pok. T. i s. A. B. ud. T., da je A. B. ud. T. naslijedio njezin sin A. B. pok. T., a njega njegova supruga F. B. ud. A..

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja utvrđujući da je je prednik tužitelja sad pok. T. B., kao obrađivač stekao pravo vlasništva sporne nekretnine razrješenjem agrarnog odnosa.

8. Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća navedena utvrđenja suda prvog stupnja i iznesena pravna shvaćanja, te uz to iznosi i pravno shvaćanje prema kojem činjenica što nije bila donesena odluka po agrarnoj prijavi prednika tužitelja nije prepreka da bi prednik tužitelja stekao prava vlasništva predmetne nekretnine u cijelosti po sili zakona, temeljem članka 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. primorja ("Narodne novine", broj 138/46 i 111/47), jer su tim zakonom razriješeni oni težački odnosi koji nisu bili već ranije pravomoćno razriješeni temeljem Zakona o likvidacijama agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području ranije pokrajine D. od 19. listopada 1930., na način da su ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na navedenim područjima Republike Hrvatske, a zemlja je prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, s tim da su pod odredbe tog zakona došle i livade, pašnjaci i strane koje su bile dane na uživanje povodom osnivanja težačkih odnosa koje s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

9. Ujedno smatra da se u ovom slučaju radilo o agrarnom odnosu i o obradivoj nekretnini jer je predmetna nekretnina sa svih strana ograđena suhozidom i što se koristila za ispašu stoke, prikupljanja gnojiva, odnosno prikupljanja drva "taklji", a kasnije i za sječu drva, pa da stoga ne predstavlja šumu niti šumsko zemljište, zbog čega se na nju ne bi primjenjivao citirani propis o razrješenju agrarnih odnosa.

10. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

11. Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

12. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, pa u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

13. U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li tužitelj razrješenjem agrarnih odnosa stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini.

14. Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja revidentica je u reviziji naznačila sljedeća pravna pitanja:

''1. Je li parnični sud u slučajevima kada određeni pravni odnos (u konkretnom slučaju agrarni odnos) razrješava nadomještanjem odluke drugog suda ili tijela ovlašten takav odnos razriješiti zaključivanjem o postojanju takve odluke ili je isključivo ovlašten i dužan, uz primjenu odredbi zakona i drugih propisa koji bi u donošenju takve odluke primjenjivalo nadležno tijelo, utvrđivati činjenice koje bi bilo dužno utvrđivati i tako nadležno tijelo u cilju donošenja odluke utemeljene na zakonu koji uređuje razrješenje određenog pravnog odnosa u kojem se odlučuje – u konkretnom slučaju o razrješenju agrarnog odnosa?

2. Može li predmet razrješenja agrarnog odnosa prijavitelja biti neobradiva nekretnina koja je po kulturi u cijeloj svojoj površini šuma (od početka svog postojanja do danas), i to u zemljišnoj knjizi, u katastru, ali i u naravi, te za koju je u tijeku postupka utvrđeno da je obrasla šumom makijom, da predstavlja neobrađeno zemljište i da je služila za branje 'taklji'' kao i kasnije sječu drva, a ranije za ispašu stoke, te za koju je nesporno da ne čini jednu gospodarsku cjelinu s nekim drugim obrađivan i zemljištem prijavitelja?".

15. 1. Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su navedena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-915/18-2 od 30 kolovoza 2018., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6671/16-2 od 14. ožujka 2017., te rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4772/16-2 od 18. travnja 2017.

15. 2. Vezano za prvo pitanje tvrdi da su u citiranim odlukama navedenih drugostupanjskih sudova iznesena pravna shvaćanja koja su suprotna shvaćanjima nižestupanjskih sudova iznesenim u pobijanim odlukama, te navodi da se odluka o prihvaćanju tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva ne može donijeti temeljem pretpostavke ili realne mogućnosti o postojanju agrarne odluke kojom bi zemlja pripala u vlasništvo obrađivača, a da sud ne može na temelju rezultata raspravljanja nadomjestiti takvu odluku jer bi time prešao granice ovlaštenja parničnog suda već da je samo ovlašten utvrđivati činjenice koje su, u odgovarajuće vrijeme, bile odlučne za donošenje agrarne odluke, te ako bi utvrdio da je obrađivač te uvjete zadovoljavao sud je mogao svojom odlukom nadomjestiti takvu odluku i utvrditi prednika tužitelja odnosno tužitelja vlasnikom, dok u ovom slučaju agrarna odluka nije donesena, neovisno o tome što je drugostupanjski sud naveo u obrazloženju kako je utvrđeno da je agrarni odnos razriješena donošenjem agrarnog rješenja, pri tome nije utvrđivao pretpostavke za stjecanje navedenog prava.

15. 3. U odnosu na drugo pitanje naglašava da predmetna nekretnina predstavlja neobrađeno zemljište korišteno za ispašu stoke, prikupljanje gnoja i, za prikupljanje ''taklji'', a kasnije i za sječu drva, pa i pored toga zaključuje kako se radilo o niskom raslinju, a ne u šumi ili šumskom zemljištu, zanemarujući da je u zemljišnoj knjizi i u katastru predmetna nekretnina evidentirana kao ''šuma'', te što u naravi i to i predstavlja.

15. 4. Uz izneseno navodi i da predmetna nekretnina predstavlja dio velikog kompleksa šumskog zemljišta koja je s brojnim ostalim česticama na istom području nastala cijepanjem osnovne čest. zem. 8717/8 K.O. S. g., a s obzirom da se radilo o neobrađenom zemljištu odnosno šumi i šumskom zemljištu ni prema Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa iz 1946., niti prema Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa iz 1930. nije moglo pripasti u vlasništvo onome koji je ''obrađuje'', kada se po svojoj naravi ne radi o obradivoj nekretnini, to tim više što to se ne radi o iznimci, prema kojoj se neobradivo zemljište moglo dati obrađivaču, u svrhu obrađivanja, ukoliko je takvo neobradivo zemljište zajedno s ostalim obradivim zemljištem predstavljalo jednu gospodarsku cjelinu, a što to u konkretnom slučaju nije utvrđeno, zbog čega predmetna nekretnina nije ni mogla doći pod udar navedenih zakona.

16. 1. U presudi Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-9 115/18-2 od 30 kolovoza 2018., kao i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 4772/16-2 od 18. travnja 2017., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem u situaciji kada tužitelj nije dokazao da je njegov prednik bio obrađivač u smislu navedenog zakona, odnosno da je bio u agrarnom odnosu prema vlasniku predmetnog zemljišta, a posebno kada se radi o nekretnini koja je po naravi šuma, citirani Zakon iz 1946. se ne odnosi se na njega jer tim zakonom nije bilo propisano da bi se agrarni odnosi ukidali u odnosu na zemljište koje u svojoj naravi predstavlja šumu.

16. 2. Takvo isto pravno shvaćanje izneseno je i u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6671/16-2 od 14. ožujka 2017. a u kojem je izneseno i pravno shvaćanje da u situaciji kada nije donesena pravomoćna odluka o razrješenju agrarnog odnosa prvostupanjski sud treba utvrditi sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva koje je, da je donesena pravomoćna odluka o razrješenju agrarnog odnosa, tijelo koje je mjerodavno za donijeti tu odluku trebalo utvrditi.

17. Kako o postavljenim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o tim pitanjima se izjasnio i revizijski sud pravna pitanja, zbog kojih je revizija podnesena, navedena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je ocjena je ovog suda da izraženi stav nižestupanjskih sudova nije pravilan.

18. Naime u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev 1478/2019-2 od 7. veljače 2023., u odnosu na potpuno identična pravna pitanja i u odnosu na identičnu činjeničnu i pravnu situaciju, kao i u ovom predmetu iznio slijedeća pravna shvaćanja:

"Ukoliko je agrarni odnos obrađivača zemljišta razriješen po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P. iz 1946. (Narodne novine NR HR broj 138/46,111/47) temeljem podnesene prijave obrađivača u upravnom postupku, riječ je o pravomoćno riješenoj stvari čiji učinci vežu obrađivača i njegove nasljednike. Nije dopušteno nakon pravomoćno riješenog odnosa feudalnog karaktera u upravnom postupku, u kojemu je utvrđeno koje su nekretnine po zakonu prešle u vlasništvo obrađivača, naknadno u parničnom postupku po tužbi nasljednika obrađivača utvrđivati da je obrađivač stekao i veći dio nekretnine od onoga što je tražio i što mu je priznato kao dio gospodarske cjeline, i time mijenjati odluku Komisije za agrarnu reformu te utvrditi nasljednike obrađivača vlasnicima zemljišta, koje ni sam obrađivač nije zatražio agrarnom prijavom kao površine koje bi činile gospodarsku cjelinu s obrađivanim zemljištem.

Odredbe čl. 3. i čl. 4. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P. iz 1946. (Narodne novine NR HR broj 138/46,111/47) treba tumačiti na način da je obrađivač po tom zakonu mogao steći pravo vlasništva na obradivom zemljištu na kojem su postojali trajni odnosi obrađivanja zajedno sa zgradama i stablima, te zajedno s livadama, pašnjacima i stranama koje su mu bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa i koje s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

Neobradivo zemljište i šume koje su kao takve i upisane u zemljišnoj knjizi i katastru, a u naravi su zemljišta obrasla šumom i makijom i predstavljaju neobrađeno zemljište, nisu bile predmetom stjecanja prava vlasništva po odredbama navedenog Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, neovisno o tome što ih je eventualno obrađivač koristio za branje granja i sječu drva".

19. U odgovoru na naznačena pitanja valja poći od pravnog okvira u kojemu su nastali feudalni odnosi na području H., i na toj osnovi ocijeniti položaj pravnih prednika tužitelja kao ''koristovnih vlasnika'' i s druge strane njihov položaj kao težaka-obrađivača zemlje.

20. Prema odredbama iz članka 1. i 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P. (''Narodne novine'', broj 138/46 i 111/47, u nastavku teksta: Zakon o ukidanju agrarnih odnosa), ukinuti su svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području D. i H. P. i zemlja je prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, s tim da su pod udar tog zakona došle i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetski, težački) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu" (tako i u Rev 1478/2019-2 od 7. veljače 2023.).

21. 1. Ukidanje agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije, koje je proglašeno zakonom od 7. rujna 1848., na području Dalmacije je odgođeno, pa je nakon više odgađanja Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. (Sl. novine 279/1930, dalje: Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa/30) došlo do ukidanja odnosa feudalnog karaktera.

21. 2. Prema tom zakonu feudalni odnosi, koji postoje u zemljišnim knjigama između državnog erara, kao vrhovnog vlasnika, i feudatarca kao koristovnog vlasnika, smatraju se pravno ukinutim s danom 1. prosinca 1918. (par. 1.st. prvi). Svi odnosi težaka (kolona) su razriješeni, a težaci postaju vlasnici obradive zemlje koju su obrađivali najmanje kroz vrijeme od 30 godina, uz propisani maksimum od 10 hektara obradivog zemljišta ako broj članova obitelji nije veći pod šest, u uvećanje za svakog daljnjeg člana na još ½ hektara. Feudatarima je propisano pravo na odštetu za ona zemljišta koja su prešla u vlasništvo težaka, te pravo zadržati ona zemljišta koja je sam obrađivao u vlastitoj režiji, ali najviše do zakonskog minimuma propisanog posebnim propisima, dok su u odnosu na ostala zemljišta imali pravo na odštetu u novcu (par. 1. st. 2. i 3.). Dakle po tom zakonu feudatari nisu ukidanjem feudalnih odnosa mogli postati vlasnicima neobradivih zemljišta i šuma.

22. Provedba Zakona o likvidaciji/30 bila je propisana Naredbom o provođenju Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa/30 na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. oktobra 1930. Na temelju navedenih propisa mogli su se likvidirati agrarni odnosi feudalnog karaktera, što prednici tužitelja prema navedenom nisu ostvarivali.

23. 1. Težački i slični odnosi na području D. i H. P. koji nisu bili pravomoćno razriješeni na temelju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa /30 ukinuti su stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. i H. P. dana 22. studenog 1946. (Narodne novine NR HR broj 138/46 - dalje Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa/46), s izmjenama i dopunama od 17. prosinca 1947. (Narodne novine NR Hrvatske broj 111/47). Zemlja obrađivača je po samom zakonu prešla u njihovo slobodno vlasništvo (čl. 3.)

23. 2. Pod udar navedenog zakona su došla sva obrađivana zemljišta, uključivši i livade, pašnjaka i strane koji su bili dati na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa feudalnog karaktera, i koji s posjedom obrađivača čine gospodarsku cjelinu (čl. 3. st. prvi). Zemlja sa svim gospodarskim zgradama i stablima prelazi u vlasništvo obrađivača (čl. 4).

23. 3. Iz navedenih odredaba proizlazi da su obrađivači postali vlasnicima obradivog zemljišta kojeg su stvarno i obrađivali, uključivši samo one livade, pašnjake i strane koji s posjedom obrađivača čine gospodarsku cjelinu. Te odredbe se mogu tumačiti samo na način da predmet stjecanja prava vlasništva po samom zakonu nisu mogla biti neobradiva zemljišta (i šume) koja nisu obrađivana i koja zemljišta po kulturi zemljišta nisu livade, pašnjake i strane, odnosno koje se po zakonu ne mogu smatrati gospodarskom cjelinom zajedno s obrađivanim zemljištem.

24. 1. Navedeni Zakon se ne odnosi na one slučajeve koji su pravomoćno razriješeni na osnovi Zakona o likvidaciji/30.

24. 2. Glede onih odnosa koji nisu pravomoćno razriješeni je određeno da će se rješavati u posebnom upravnom postupku u kojemu je prvostupanjsko tijelo kotarska komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju, a drugostupanjsko tijelo okružna odnosno oblasna komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju (čl. 8.), odnosno kasnije organi uprave općinskih skupština nadležnih za imovinskopravne poslove. Zahtjevi za ukidanje agrarnih odnosa u smislu tog zakona morali su se podnijeti najkasnije do 31. prosinca 1947.

24. 3. S obzirom na to da je riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona, rješenja koja su donosila nadležna tijela na temelju prijave obrađivača imala su deklaratorni karakter. S tim u vezi je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio na sjednici od 14. studenoga 1974. pravno shvaćanje koje glasi:

''Propuštanjem podnošenja zahtjeva za ukidanje agrarnih odnosa ne sprječava sud u prosudbi da je sporno zemljište prešlo u vlasništvo F. V. kao obrađivača zemljišta, a temeljem odredaba Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. p.

25. Prema navedenom, u slučaju kad je sam obrađivač podnio prijavu nadležnom tijelu u kojoj je naveo što čini obrađivano zemljište, te nabrojao i livade i pašnjake koji zajedno s obrađivanim zemljištem čine gospodarsku cjelinu, te je doneseno deklaratorno rješenje i time pravomoćno razriješeni agrarni odnosi feudalnog karaktera po odredbama Zakona o ukidanju agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. i H. P. dana 22. studenog 1946., pitanje stjecanja prava vlasništva u korist obrađivača po propisima o ukidanju feudalnih odnosa je pravomoćno riješeno i nije dopušteno to pitanje ponovno rješavati u parničnom postupku.

26. S obzirom na to da je riječ o sporu o pravu vlasništva na zemljištu koje je smješteno na otoku H., pa su prije razrješenja feudalnih agrarnih odnosa za odnose podijeljenog vlasništva bile mjerodavne odredbe bivšeg Općeg Austrijskog građanskog zakonika proglašenog patentom od 29. studenog 1852. (dalje u tekstu: OGZ) s kasnijim izmjenama, koji se primjenjuje kao pravno pravilo prema odredbi čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (''Narodne novine'', broj 53/91).

27. Prema odredbama OGZ vlasništvo na nekretninama, koje inače u sebi podrazumijeva pravo na sućanstvo i pravo na koristi (potpuno i nerazdijeljeno vlasništvo po par. 354. OGZ) je moglo biti podijeljeno na način da na određenoj nekretnini postoji ''vrhovni vlasnik'' kao nositelj prava na ''sućanstvo'' i ''koristovni vlasnik'' (feudatar) kako nositelj prava na koristi (razdijeljeno vlasništvo). Riječ je o prenosivim i nasljedivim ograničenim stvarnim pravima kojima nositelji mogu raspolagati u okviru svojeg dijela vlasništva, uz određena posebna prava vrhovnog vlasnika, (par. 1127. OGZ), pri čemu se svako od navedenih prava stječe upisom u zemljišne knjige na temelju valjanih pravnih osnova, a posjed se upisuje u odgovarajuće katastre. Zemlju su pak obrađivali neslobodni seljaci (težaci), koji su bili dužni plaćati određeni postotak feudataru, a ovaj je bio dužan plaćati određeni postotak vrhovnom vlasniku.

28. U ovom slučaju je utvrđeno da je predmetna nekretnina upisana kao općenarodna imovina pod upravljanjem Mjesnog narodnog odbora S. G., a sudovi nisu, kao odlučnu činjenicu, utvrđivali tko je prije tog upisa bio upisani vlasnik-vrhovni vlasnik predmetnih nekretnina, niti tko je bio koristovni vlasnik i je li taj vrhovnom vlasniku bio dužan plaćati određeni dio uroda, niti kako su i kada prednici tužitelja postali nositelji koristovnog vlasništva, i jesu li bili dužni davali određeni dio uroda vrhovnom vlasniku, jer su po navedenim propisima zemlju obrađivali neslobodni težaci koji su koristovnom vlasniku davali određeni dio uroda.

29. U navedenom pravnom i činjeničnom okviru posjedovanje zemljišta od strane koristovnih vlasnika po prirodi stvari nije moglo dovesti do stjecanja potpunog i nerazdijeljenog vlasništva u smislu par. 354. OGZ, jer nije riječ o vlasničkom posjedu nerazdijeljenog vlasništva nego o koristovnom posjedu, a vrhovni vlasnik je i dalje ostao isti. Stoga okolnost što su tužiteljevi pravni prednici (pogotovo što nije utvrđeno od kada, odnosno jesu li prije ukidanja feudalnih odnosa) bili upisani u katastru kao posjednici, nije moglo dovesti do stjecanja potpunog prava vlasništva, odnosno prava vrhovnog vlasnika.

30. Nositelji koristovnog vlasništva (feudatari ) nisu niti po propisima o ukidanju feudalnih odnosa iz 1930. postali vrhovni vlasnici, odnosno punopravni vlasnici u smislu današnjeg nepodijeljenog prava vlasništva, osim u odnosu na obradiva zemljišta pod uvjetom da su bili obrađivači tog zemljišta, i u granicama propisanog maksimuma. Prednici ovdje tužitelja, ako su i bili feudatari, bili su i obrađivači zemljišta i to onoga koje je bilo obradivo, pa su po propisima o ukidanju feudalnih odnosa stekli pravo vlasništva samo na obrađivanom zemljištu uz ograničenja navedena u tim propisima.

38. Iz navedenih odredaba je za zaključiti da, u slučaju kad je sam obrađivač podnio prijavu nadležnom tijelu u kojoj je naveo što čini obrađivano zemljište, te nabrojao i livade i pašnjake koji zajedno s obrađivanim zemljištem čine gospodarsku cjelinu, te je doneseno deklaratorno rješenje i time pravomoćno razriješeni agrarni odnosi feudalnog karaktera po odredbama Zakona o ukidanju agrarnih odnosa na području ranije pokrajine D. i H. P. dana 22. studenog 1946., pitanje stjecanja prava vlasništva u korist obrađivača po propisima o ukidanju feudalnih odnosa je pravomoćno riješeno i nije dopušteno to pitanje ponovno rješavati u parničnom postupku, ali je parnični sud isključivo ovlašten i dužan, uz primjenu odredbi zakona i drugih propisa koji bi u donošenju takve odluke primjenjivalo nadležno tijelo, utvrđivati činjenice koje bi bilo dužno utvrđivati i tako nadležno tijelo u cilju donošenja odluke utemeljene na zakonu koji uređuje razrješenje određenog pravnog odnosa u kojem se odlučuje, u konkretnom slučaju o razrješenju agrarnog odnosa.

39. Stoga odgovori na naznačena pitanja glase:

1. U slučajevima kada se određeni pravni odnos (u konkretnom slučaju agrarni odnos) razrješava nadomještanjem odluke drugog suda ili tijela parnični sud nije ovlašten takav odnos razriješiti zaključivanjem o postojanju takve odluke nego je isključivo ovlašten i dužan, uz primjenu odredbi zakona i drugih propisa koji bi u donošenju takve odluke primjenjivalo nadležno tijelo, utvrđivati činjenice koje bi bilo dužno utvrđivati i tako nadležno tijelo u cilju donošenja odluke utemeljene na zakonu koji uređuje razrješenje određenog pravnog odnosa u kojem se odlučuje – u konkretnom slučaju o razrješenju agrarnog odnosa.

2. Predmet razrješenja agrarnog odnosa prijavitelja ne može biti neobradiva nekretnina koja je po kulturi u cijeloj svojoj površini šuma (od početka svog postojanja do danas), i to u zemljišnoj knjizi, u katastru, ali i u naravi, te za koju je u tijeku postupka utvrđeno da je obrasla šumom makijom, da predstavlja neobrađeno zemljište i da je služila za branje ''taklji'' kao i kasnije sječu drva, a ranije za ispašu stoke, te za koju nije nesporno utvrđeno da čini jednu gospodarsku cjelinu s nekim drugim obrađivan i zemljištem prijavitelja.

40. 1. S obzirom na iznesenu pravnu regulativu i iznesena utvrđenja u ovom postupku, te imajući na umu da tužitelj nije dokazivao da bi zemljišta koja su predmetom ovog spora bila obrađivana nego da su služila za ispašu, ubiranje "taklji" isl., ili da bi činila gospodarsku cjelinu s obrađivanim zemljištem, za sada je preuranjeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojemu bi prednici tužitelja po zakonu stekli vlasništvo predmetne nekretnine, a to tim više s obzirom na narav predmetne nekretnine (šuma i šumsko zemljište) predmetne nekretnine nisu mogle biti predmetom stjecanja prava vlasništva po odredbama čl. 3. i čl. 4. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području D. i H. P. iz 1946., jer se po tom zakonu nisu mogle smatrati sastavnim dijelom gospodarske cjeline zajedno s obradivim zemljištem na kojem su postojali trajni odnosi obrađivanja.

40. 2. Posebno se naglašava da je stjecanje prava vlasništva u korist obrađivača zemljišta uspostavljeno po osnovi obrađivanja zemljišta, a ne po osnovi posjedovanja, dok s druge strane posjed feudatara sam po sebi nije vlasnički posjed nego koristovni posjed čijim izvršavanjem se nije moglo ukinuti pravo vrhovnog vlasnika i uspostaviti nepodijeljeno pravo vlasništva u korist feudatara (ovdje prednika tužitelja). Prava feudatara su se mogla razriješiti po odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa/30, kako je i naprijed navedeno.

41. 1. Osnovano se, stoga, tuženica iznoseći navedene prigovore, sadržajno poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11., kao i onu iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a. To stoga što obje nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama pa imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, pogotovo što se radi o prijavi iz 1939., a u odnosu na koju se odnosi Financijski zakon iz 1939/1940., a sve to radi ocjene je li se radilo o fiktivnim prijavama.

41. 2. Drugostupanjski, kao i prvostupanjski sud sud je morao dati jasne i dostatne razloge iz kojih činjenica i na temelju kojih dokaza je „nedvojbeno” utvrdio da je prednik tužitelja bio obrađivač da bi u takvom odnosu s prednikom tuženice po odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa iz 1930., odnosno Zakona o ukidanju agrarnih odnosa iz 1945. bile ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po jednom i po drugom zakonu, te zavisno od toga jesu li se temeljem nekog od tih zakona ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. U tom pravcu bilo je nužno kritički ocijeniti i tvrdnje tužitelja, kao i status same nekretnine i način njezinog korištenja.

43. Stoga će u nastavku postupka sudovi otkloniti navedene nedostatke vodeći računa o svemu navedenom, a nakon što na izneseni način postupi biti će u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

44. Iz navedenih razloga bilo je nužno ukinuti prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

45. Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku, temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 14. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.