REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 940/17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja J. Ć. iz K., O.: …,

zastupanog po pun. A. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika

J. S. iz A., B., O.: …,

zastupanog po zakonskom zastupniku dr. P. F., oboje zastupani po

odvjetnicima iz O. B. & P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 30.

siječnja 2023. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 13. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku J. S. da tužitelju J. Ć. u roku od 15

dana i pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 109.496,32 eura / 825.000,00 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje

glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku:

-na iznos od 9.954,21 eura / 75.000,00 kn od 31.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 19.908,42 eura / 150.000,00 kn od 31.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 19.908,42 eura / 150.000,00 kn od 31.prosinca 2014.godine do isplate, -na iznos od 19.908,42 eura / 150.000,00 kn od 31.prosinca 2015.godine do isplate,

-na iznos od 19.908,42 eura / 150.000,00 kn od 31.prosinca 2016.godine do isplate,

-na iznos od 19.908,42 eura / 150.000,00 kn od 31.prosinca 2017.godine do isplate; dok se za više zatraženi iznos od 91.246,86 eura / 687.499,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: na iznos od 23.502,98 eura / 177.083,20 kn od 31.prosinca 2012.godine do isplate, na iznos od 13.548,77 eura / 102.083,21 kn od 31.prosinca 2013.godine do isplate, na iznos od 13.548,77 eura / 102.083,21 kn od 31.prosinca 2014.godine do isplate, na iznos od 13.548,77 eura / 102.083,21 kn od 31.prosinca 2015.godine do isplate, na iznos od 13.548,77 eura / 102.083,21 kn od 31.prosinca 2016.godine do isplate, na iznos od 13.548,77 eura / 102.083,21 kn od 31.prosinca 2017.godine do isplate zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku J. S. da tužitelju J. Ć. u roku od 15

dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.683,99 eura / 103.102,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je

obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 6. listopada 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj vlasnik nekretnine čkbr. 3120/23 kuća, zgrada i dvor od 348 m2, upisana u ZU 2246 k. o. R.. Navedena nekretnina da u naravi predstavlja kuću za najam i življenje u L. R.. Navodi se da se radi o luksuznoj šesterokatnici ukupne netto površine od 542,97 m2 sa četiri apartmana na III. katu i bazenom na II. katu sa prekrasnim pogledom na more i otoke. Takva nekretnina da se može iznajmljivati za svaku godišnju sezonu za iznos od najmanje 150.000,00 kn. Tuženik da je nasilno ušao 2012. godine u posjed cijele nekretnine o od tada da je koristi bez ikakvog osnova. Pred ovim sudom da je u tijeku postupak smetanja posjeda po tužbi tužitelja protiv tuženika pod brojem Psp-95/12.Korištenjem tužiteljeve nekretnine tuženik da se neosnovano obogatio najmanje za iznos kojeg bi tužitelj mogao ostvarivati iznajmljivanjem. Stoga tužitelj potražuje plaćanje naknade koristi koju je tuženik imao uporabom tuđe stvari u visini godišnjeg iznosa od 150.000,00 kn počevši od 2012. godine do 2015. godine, a što ukupno iznosi 600.000,00 kn. Radi navedenog tužitelj potražuje od tuženika iznos od ukupno 600.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki godišnji iznos od 150.000,00 kn teku od kraja te kalendarske godine do isplate. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi kako je netočno da bi tuženik bez pravne osnove koristio predmetnu nekretninu, osnova korištenja i posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika da je stjecanje iste pravnim poslom – kupoprodajnim ugovorom, temeljem kojeg mu je predmetna nekretnina predana u posjed. Tuženik da je stvarni vlasnik predmetne nekretnine koju drži u posjedu od dana kada je ista kupljena – 2001. godine u ime trgovačkog društva F. L. d.o.o., ali u njegovu korist, pa sve do danas. Prijašnji vlasnik predmetne nekretnine da je bio Jozo Parčina, između njega kao prodavatelja i društva F. L. d.o.o. kao kupca da je dana 18. rujna 2001. godine sklopljen kupoprodajni ugovor kojim je društvo F. L. d.o.o. kupilo predmetnu nekretninu u svoje ime, za račun i u korist tuženika. Prethodno da je u tu svrhu između tuženika kao komitenta i društva F. L.

d.o.o. kao komisionara dana 15. travnja 2001. godine sklopljen Ugovor o komisionom poslu, potom da je između istih stranaka sklopljen i Sporazum od 24. rujna 2002. godine kojim je dodatno potvrđen taj ugovor o komisionu te da je tim sporazumom društvo F. L. d.o.o. još jednom potvrdilo da je tuženik stvarni vlasnik predmetne nekretnine. Tuženik navodi da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 6. srpnja 2007. godine između društva F. L. d.o.o. kao prodavatelja i tužitelja J. Ć. kao kupca, u istom da je navedena kupoprodajna cijena u iznosu od 200.000,00 eura, a da je vrijednost te nekretnine višestruko veća. D. F. L. d.o.o. da je predmetnu nekretninu u ime i za račun tuženika kupilo 18. rujna 2001. godine od prijašnjeg vlasnika J. P. za kupoprodajnu cijenu od 1.650.000,00 DEM. Predmetna nekretnina da u vrijeme stjecanja 2001. godine nije mogla biti kupljena na ime tuženika koji je strani državljanin i koji tada nije mogao kupiti nekretninu u RH bez prethodne suglasnosti Ministarstva pravosuđa. Kako bi se u toj situaciji tuženiku omogućilo korištenje predmetne nekretnine i stvorili preduvjeti za stjecanje prava vlasništva, između tuženika koji je bio imatelj 51 % udjela u društvu F. L. d.o.o. i društva

F. L. d.o.o. da je sklopljen Ugovor o komisionom poslu u kojem je jasno naznačeno da će nekretninu kupiti društvo F. L. d.o.o. u svoje ime, ali za račun i korist tuženika, radi navedenog da je između njih sklopljen i ranije navedeni Sporazum. Tuženik da je podnio prijedlog za predbilježbu prava vlasništva Zemljišno- knjižnom odjelu Općinskog suda u Omišu, podnio Ministarstvu pravosuđa zahtjev za suglasnost za stjecanje nekretnine, da je ishođena i privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine po prijedlogu tuženika koja je zabilježena u zemljišnim knjigama pod brojem Z-427/05. Rješenje o osiguranju određivanjem privremene mjere da je donio Općinski sud u Omišu dana 12. travnja 2005. godine u predmetu Ovr-1000/04. Iz svih navedenih činjenica da proizlazi da je tužitelj znao da predmetna nekretnina nije stvarno vlasništvo prodavatelja društva F. L. d.o.o. već da je znao da je predmetna nekretnina vlasništvo tuženika.

Radi navedenog tuženik da je ustao tužbom protiv tužitelja i društva F. L.

d.o.o. radi utvrđenja da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen dana 6. srpnja 2007. godine, taj predmet da se vodi pred ovim sudom pod brojem Pst-479/13. Obzirom da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, to da je potrebno odbiti tužbeni zahtjev i osuditi tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak. Svojim podneskom od 30. srpnja 2018. godine tužitelj je preinačio tužbu i povećao svoj tužbeni zahtjev za iznos od 300.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama navodeći da traži iznos od po 150.000,00 kn i za 2016. i 2017. godinu. Navodi da je nakon podnošenja ove tužbe tužitelj dana 6. rujna 2017. godine uveden u posjed predmetne nekretnine u ovršnom postupku Općinskog suda u Splitu, SS u M. broj Ovr- 508/16.

Tuženik se usprotivio i ovako uređenom tužbenom zahtjevu.

Nakon što je sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj je preinačio tužbu na način da je zahtjev povećao na ukupan iznos od 200.743,18 eura / 1.512.499,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom tužbenom zahtjevu, kako po pitanju osnova tako i po pitanju visine.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda Psp- 120/14, Pst-999/12; predmeta Općinskog suda u Splitu, SS u M.

Ovr-508/16 i R1-109/19, pregledom predmeta ovog suda broj P-4004/16; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 27. rujna 2015. godine i uvidom u zemljišne knjige za istu nekretninu na dan presuđenja; elaborata o procjeni vrijednosti nekretnine sačinjene od strane dipl. ing. M. T. dana 14. rujna 2012. godine; kupoprodajnog ugovora zaključenog 18. rujna 2001. godine između J. P. i društva F. L. d.o.o. S.; ugovora o komisionom poslu zaključenog između tuženika i društva F. L. d.o.o. S. dana 15. travnja 2001. godine kao i sporazuma zaključenog 24. rujna 2002. godine; ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog dana 6. srpnja 2007. godine između društva F. L. d.o.o. S. i tužitelja; povijesnog zk. izvatka za predmetnu nekretninu;

punomoći tuženika od 20. travnja 2001. godine i potvrde od 10. svibnja 2001. godine; zahtjeva tuženika Ministarstvu vanjskih poslova RH od 12. travnja 2005. godine; zaključka Ministarstva pravosuđa RH Klasa: UP/I-940-01/06-01/3258, Ur. broj: 514- 03-08/1-07-2 od 4. rujna 2007. godine; zapisnika od 1. ožujka 2004. godine; izjave B. K. od 24. rujna 2002. godine; rješenja o osiguranju Općinskog suda u Omišu broj Ovr-1000/04 od 12. travnja 2005. godine; rješenja Općinskog suda u Splitu, SS u O. broj Z-427/05 od 20. siječnja 2012. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 13. travnja 2007. godine; saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka; pregledom ugovora o zakupu zaključenog dana 2. svibnja 2011. godine između tužitelja i društva S. T. d.o.o. K. sa bjanko zadužnicom od 28. studenog 2011. godine i potvrdom odnosno solemnizacijom kod javnog bilježnika; ponude društva B. d.o.o. D. R. od 24. rujna 2019. godine; izračuna društva P. d.o.o. M. od 23. studenog 2020. godine; pisma namjere za klijente društva HHD d.o.o. J. od 19. studenog 2020. godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo M. Z. sa dopunom nalaza i mišljenja; pregledom podataka PU, PU S., I. O. od 23.

studenog 2021. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja na isplatu zatraženog iznosa na ime neosnovanog bogaćenja na strani tuženika odnosno stjecanja bez osnove u zatraženom iznosu, do čega je došlo time što je prema navodu tužitelja tuženik svojevoljno zaposjeo predmetnu nekretninu, koje je tužitelj vlasnik, te istu koristi od 2012. godine pa do ispražnjenja u 2017. godini, tužitelj da je za svaku godinu mogao dobiti određene novčane iznose na ime iznajmljivanja kuće, a što nije dobio radi postupanja tuženika koji nije vlasnik, a nekretninu je zaposjeo u cijelosti. Dakle, za utuženi period na strani tuženika da je došlo do neosnovanog bogaćenja u zatraženom iznosu za period od navedenih 6 godina. Radi se o luksuznoj kući u L. R., nekretnini označenoj kao čest. 3120/23 ZU 2246 k. o. R.,

kuća, zgrada i dvor, a iz izvatka iz zemljišnih knjiga na dan 27. rujna 2015. godine proizlazi da je predmetna nekretnina upisana na tužitelja kao vlasnika za 1/1 dijela. Nije sporna aktivna legitimacija tužitelja, nije sporna pasivna legitimacija tuženika, sporan je pravni osnov odgovornosti i visina tužbenog zahtjeva.

Što se tiče aktivne legitimacije tužitelja, pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga utvrđeno je da je stanje upisa na današnji dan isto kao i u vrijeme podnošenja tužbe odnosno po izvatku na dan 27. rujna 2015. godine, dakle, tužitelj je upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine i postoji samo zabilježba spora pred ovim sudom pod brojem Pst-999/12. Dakle, tužitelj je vlasnik predmetne nekretnine i aktivno je legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a kako se vlasništvo stječe upisom tog prava u zemljišnim knjigama, to tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine niti je njegovo pravo vlasništva ikada bilo upisano, tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine i on je u posjedu iste u utuženom periodu kao nevlasnik. Pregledom predmeta ovog suda Pst-999/12 po tužbi J. S. protiv

J. Č. radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, razvidno je da je J. S.

tužbu podnio 7. rujna 2012. godine i traži utvrđenje da je vlasnik upravo predmetne nekretnine. Dana 18. ožujka 2015. godine donesena je presuda ovog suda u tom predmetu kojom je odbijen tužbeni zahtjev J. S. i prijedlog za određivanje privremene mjere, naloženo mu je tuženiku u tom predmetu J. Ć. naknaditi parnični trošak. Protiv te presude J. S. podnio je žalbu, dana 21. listopada 2016. godine donesena je presuda Županijskog suda u Splitu Gž-2064/15 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, dakle, tužitelj J. S. spram tuženika u tom predmetu J. Ć. nije uspio sa utvrđenjem prava vlasništva predmetne

nekretnine.

Pregledom predmeta ovog suda Psp-120/14 utvrđeno je da je u tom predmetu J. Ć. podnio tužbu protiv J. S. radi smetanja posjeda predmetne

nekretnine, navodi se u toj tužbi od 5. rujna 2012. godine da je J. S. 2. kolovoza 2012. godine provalio u predmetnu kuću, promijenio brave na ulaznim vratima i isključio tužitelja iz posjeda nekretnine vlasništva tužitelja. Dana 27. lipnja 2013. godine u tom predmetu (sada broj Psp-95/12) doneseno je rješenje kojim se utvrđuje da je J. S. 2. kolovoza 2012. godine smetao tužitelja u posjedu predmetne nekretnine i isključio ga iz posjeda iste. To rješenje ukinuto je drugostupanjskim rješenjem broj Gžsp-299/13 od 22. srpnja 2014. godine i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Dana 15. svibnja 2015. godine doneseno je prvostupanjsko rješenje broj Psp-120/14 kojim je utvrđeno smetanje posjeda na dan 2. kolovoza 2012. godine i naloženo je tuženiku J. S. uspostaviti ranije posjedovno stanje, u biti preda predmetnu nekretninu u posjed J. Ć.. To rješenje potvrđeno je drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž- 1550/15 od 16. studenog 2015. godine.

Dakle, postupanjem tuženika kao nevlasnika koji je zasmetao posjed tužitelja kao vlasnika i dana 2. kolovoza 2012. godine nasilno ušao u posjed predmetne nekretnine isključivši time iz posjeda tužitelja kao vlasnika, tuženik je bio bespravno u predmetnom objektu i tužitelj nije mogao koristiti i iznajmljivati predmetnu kuću. Takvo stanje bilo je sve do provedbe u ovršnom postupku rješenja u posjedovnoj parnici kao ovršne isprave, dana 6. rujna 2017. godine sudski ovršitelj je proveo ovrhu radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja, dakle, tužitelj je isključen iz posjeda predmetne nekretnine od 2. kolovoza 2012. godine do 6. rujna 2017. godine i svoju nekretninu nije mogao ni koristiti ni iznajmljivati radi ostvarivanja dobiti, a zbog toga je nekretninu i stekao.

Pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu, SS broj Ovr-508/16 utvrđeno je da je prijedlog za ovrhu podnesen od strane J. Ć. protiv J. S. 29. siječnja 2016. godine i ovršnu ispravu predstavlja pravomoćno i ovršno rješenje Općinskog suda u Splitu, SS u O. broj Psp-120/14 od 15. svibnja 2015. godine. Dakle, nakon vođenja tog ovršnog postupka sudski ovršitelj je istu proveo 6. rujna 2017. godine, tužitelj je uveden u posjed predmetne nekretnine, tuženik više nije u posjedu, a tako to navodi i tužitelj u ovom postupku.

Pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu P-4004/16 (ranije Pst-479/13) utvrđeno je kako je društvo F. L. d.o.o. S. zajedno sa J. S.

podnijelo tužbu protiv J. Ć. radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kupoprodaji koji je zaključen dana 6. srpnja 2007. godine upravo između društva F. L.

d.o.o. kao prodavatelja i J. Ć. kao kupca, za predmetnu nekretninu te se traži brisanje upisa prava vlasništva sa J. Ć. na društvo F. L. d.o.o. S.. Dana 10. listopada 2016. godine doneseno je rješenje u tom predmetu kojim je obustavljen postupak u odnosu na društvo F. L. d.o.o. S. temeljem odredbe čl. 215. B st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je to društvo brisano iz Sudskog registra, dakle, sada je jedini tužitelj J. S., dana 17. studenog 2016. godine doneseno je rješenje u tom predmetu te je određen prekid postupka u toj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodi pod brojem Pst-999/12. Nakon donošenja tog rješenja nije bilo daljnjeg postupanja Općinskog suda u Splitu u tom predmetu. Predmet Pst-999/12 pravomoćno je okončan donošenjem presude Županijskog suda u Splitu Gž-2064/15 dana 21. listopada 2016. godine.

U ovom postupku po tužbi J. Ć. protiv J. S. radi isplate

vezano za upotrebe tuđe stvari u svoju korist za period od 2. kolovoza 2012. godine do 6. rujna 2017. godine, pravna situacija je jednostavna, tužitelj je vlasnik predmetne nekretnine i to je bio čitavo vrijeme, mnogo prije 2. kolovoza 2012. godine kada je tuženik nekretninu zaposjeo, kao nevlasnik. U ovom postupku radi isplate nije trebalo kao prethodno pitanje riješiti pitanje valjanosti pravnog posla zaključenog između tužitelja i društva F. L. d.o.o., to je pitanje posebnog postupka koji je prekinut i tuženiku je svakako i dalje otvoren taj pravni put, međutim, nije bilo mjesta prekidu ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka Pst-4004/16, dakle, u ovom predmetu radi isplate vezano za stjecanje bez osnove, stvar je zrela za presuđenje i činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno, tužitelj je aktivno legitimiran kao vlasnik nekretnine, tuženik je pasivno legitimiran kao osoba koja je bez pravnog osnova nekretninu držala u svom posjedu kroz utuženi period i u slučaju da tuženik uspije u postupku Pst-4004/16, tada bi se u ovom predmetu radilo o pravnoj osnovi koja je naknadno otpala, prestala, svakako, u ovom trenutku tuženik je kao nevlasnik i osoba koja je bez pravnog osnova držala nekretninu u isključivom posjedu u obvezi tužitelju isplatiti ono što je time stekao bez osnove, a to se ocrtava u iznosu za koji se nekretnina mogla iznajmiti trećim osobama u turističke svrhe u utuženom periodu.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je nekretninu kupio 2007. godine od vlasnika te nekretnine, uredno platio kupoprodajnu cijenu, nekretninu kao takvu kupio na slobodnom tržištu, uvidom u javne knjige i kako ne živi na tom području gdje se nalazi nekretnina, to da je imao namjeru tu nekretninu iznajmljivati isključivo za turističku djelatnost te za dodatni izvor prihoda. U to vrijeme, 2007. godine, da je kao policajac radio u ravnateljstvu policije, navodi da njegova struka nije bavljenje turističkom djelatnosti, nakon što je uredno kupio i platio navedenu nekretninu te izvršio upis iste na sebe, kako mu je stric inače građevinske struke, N. Ć., to da se sa njim dogovorio da pristupi uređenju ove kuće odnosno čitavog objekta kako bi isti bio podoban za iznajmljivanje. U trenutku kupnje kuću da je pregledao, kuća da je bila u lošem stanju, zapuštena i nekorištena, načeta vlagom i preko svog strica koji je angažirao radnike, da je uređivao tu kuću dvije sezone, kako je stric mogao pored svog posla, uglavnom, ukupno da je kroz to vrijeme za kuću odnosno uređenje kuće potrošio između 400.000,00 -500.000,00 kn. Navodi da je u tom trenutku kuća bila podobna za iznajmljivanje, da je već imao neke goste, rodbinu koja je tu znala biti, uglavnom, kako je tada živio u K., to da je stupio u kontakt sa gosp. T. H., koji je bio vlasnik turističke agencije ST, to da je

bilo 2012. godine, da su zaključili ugovor i dogovorili aranžman "puno za prazno", dakle, kroz čitavu godinu dana H. da bi putem svoje agencije iznajmljivao kuću prema svom najboljem znanju, a on da je od njega trebao dobiti čistih 150.000,00 kn za svaku godinu. Navodi da se sa njim dogovorio da će on još vidjeti kako bi mogao podići kategorizaciju kuće u turističkom smislu, što bi još trebao napraviti, a sve radi bolje prođe kuće kod turista, njemu da je prepustio to da vidi hoće li iznajmljivati čitavu kuću po apartmanima, kako to on misli da je najbolje, dakle, od tih 150.000,00 kn koliko je tužitelj trebao ostvariti po sezoni čistog prihoda da je i postavio tužbeni zahtjev u ovom postupku za svaku sezonu za koju nije mogao kuću iznajmljivati zbog postupanja samog tuženika. Navodi da je tuženik provalio u predmetnu nekretninu dana 2. kolovoza 2012. godine, da ga je to zaprepastilo, da je pokušao razgovarati sa tuženikom, da tuženik nema pravo posjeda odnosno diranja u tu nekretninu, tužiteljeva nastojanja da nisu dala ploda, te da je, kako tuženik nije htio napustiti objekt smatrajući da ima pravo na isti, podnio posjedovnu tužbu i taj postupak da se vodio preko 4 godine, to da se otegnulo preko svake mjere, tužitelj da je čitavo vrijeme čekao ishod postupka, s obzirom na zakonitost postupanja, navodi da je konačno postupak okončan i da je tuženik u rujnu 2017. godine po sudskoj odluci iseljen iz predmetne nekretnine, nekretnina da je tužitelju predana u posjed. Nekretninu da je ponovno trebalo urediti odnosno privesti je svrsi kako bi se mogla iznajmljivati, ponovno da je to mislio napraviti sa gosp. H. sa kojim i danas misli surađivati sukladno navedenom dogovoru, vezano za njihov aranžman, a kada kuće bude ponovno sređena. Međutim, od trenutka kada je tuženik sudskim putem ispražnjen iz predmetne nekretnine pa do danas tuženik da je ukupno 3 puta ponovno nasilno ušao u posjed predmetne kuće, posljednji put dva dana prije saslušanja, da je tužitelj sve to prijavio policiji i da postoje službene zabilješke policije, pa tako i u pogledu ovog posljednjeg postupanja. Tuženik da je priveden od strane policije, tužitelj da je ponovno u posjedu predmetne kuće, da je angažirao zaštitare i takvo stanje da je u ovom trenutku. Navodi da od trenutka kada je tuženik iseljen iz predmetne nekretnine 16. rujna 2017. godine pa do danas, da nije vršio nikakve zahvate u predmetnoj kući, tada da je angažirao firmu SA B. iz K. da naprave procjenu što je potrebno napraviti na uređenju kuće, procjena da je bila nekih 250.000,00 kn, ali da se u ljeto tamo ne smije raditi ništa u pogledu građevinskih zahvata, a radi postupanja samog tuženika do danas kuću da nije mogao niti srediti. Na posebno pitanje pun. tuženika je li predmetna kuća u trenutku kada je tužitelj istu kupio bila opremljena namještajem, tužitelj navodi da je bila djelomično opremljena, a da je potrebno bilo kupiti ostatak te isti kompletirati, da se ne može precizno sjetiti koliko je na ime toga izdvojio sredstava od ovih ukupnih 500.000,00 kn. Navodi da će sada sređenje kuće i stavljanje u funkciju koštati ukupno cca 600.000,00 kn, u što je uključen namještaj odnosno inventar. Navodi da je sve režijske troškove, troškove struje uredno podmirio za vrijeme dok je bio u posjedu predmetne kuće, da je jučer platio kompletno čitav trošak struje. Navodi da za period za koji je tuženik bio u posjedu predmetne kuće nije plaćao režijske troškove.

Tuženik u svom iskazu navodi da stanuje u B., A., 2001. godine da je kupio predmetnu nekretninu, a na tom području da ima još jednu kuću koju je kupio od bivšeg gradonačelnika O. K.. Što se tiče predmetne nekretnine, a sebe da drži vlasnikom iste, da se nije mislio baviti turističkom djelatnosti, nakon kupnje da je stupio u posjed predmetne nekretnine, renovirao kuću, bazen, do 2003. godine kuću da je uredio na način da je ista bila podobna za korištenje, te da je kuću koristio on kao i njegovi prijatelji, gratis. Do tog trenutka da je po prilici za uređenje kuće potrošio do 300.000 EUR-a, a do danas ukupno do 800.000 EUR-a, navodi da su troškovi krovišta, čitavo stanje kuće, stanje bazena, tražili investiranje i popravke, a on da je u kuću dolazio po prilici po 4 tjedna godišnje. Tvrdi da je u predmetnu kuću od 2001. godine pa do danas investirao jedino on osobno, nitko drugi, a tužitelj Ć. u ovu kuću da nije nikada uložio niti jednu jedinu kunu niti je bilo što u kući napravio. Navodi da je čitavo ovo vrijeme, od uređenja kuće 2003. godine pa do 2017. godine kada ga je iz kuće odvela policija, svake godine dolazio u istu i istu koristio za odmor, da nikada u ovu kuću od tog trenutka pa do danas da nije provalio, da je u kuću u nekoliko navrata pristupio i da sam imao ključeve preko radnika koje je angažirao na uređenje kuće. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja je li tuženiku poznato da je podlegao u posjedovnoj parnici te da je temeljem odluke iz tog postupka 2017. godine ispražnjen iz predmetnog objekta, tuženik navodi da mu je to poznato, da je tako, a na daljnje pitanje zašto je i nakon toga pa sve do danas pokušavao i pristupao u predmetnu kuću navodi da tužitelj nije vlasnik predmetne kuće, da je vlasnik predmetne kuće on i da je pored navedenog smatrao da ima pravo doći u svoju nekretninu. Na posebno pitanje pun. tuženika tuženik navodi da sve režijske troškove, trošak struje za čitavo vrijeme od 2001. godine pa do danas plaća isključivo on osobno.

Tužitelj je svojoj tužbi priložio elaborat o procjeni vrijednosti nekretnine stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo dipl. ing. M. T., taj elaborat koji je privatno naručen nosi datum 14. rujna 2012. godine i navedeno je da je očevid napravljen 11. rujna 2012. godine, a na zahtjev naručitelja vještak T. navodi da je učinio potrebne izmjere i snimak zatečenog stanja na predmetnoj nekretnini tijekom očevida, sve je potkrijepljeno fotografijama nekretnine, okućnice i bazena na II. katu kuće. Radi se o luksuznom objektu netto korisne površine svih prostorija od 542,97 m2, sastoji se od 6 etaža i precizno su opisane sve etaže, prostor je u stanju dobre uređenosti i ovaj sud drži da je kao takav upravo pogodan za turistički najam i korištenje u turističke svrhe.

Pregledom predmeta Općinskog suda u Makarskoj R1-109/19 utvrđeno je da je J. Ć. podnio prijedlog radi osiguranja dokaza, stanja predmetne nekretnine. U tom predmetu je sud izašao na lice mjesta i izrađeno je vještvo sudskog vještaka za graditeljstvo I. N., to vještvo je napravljeno u lipnju 2019. godine,

precizno je navedeno što je sve zatečeno na licu mjesta, nalaz je opsežan, a vještak je dao mišljenje što je potrebno napraviti da se kuća sanira, koji su taksativno navedeni radovi potrebni, vještak je fotografirao lice mjesta i te radove sa mjerama i obračunima je iskazao u mišljenju pod dijelom koji naziva "dokaznica mjera". Dakle, to vještvo je za prihvatiti u ovom postupku i jasno je stanje predmetne nekretnine u kojem je ista zatečena nakon što je tuženik iz iste ispražnjen, a jasno je stanje nekretnine prije nego što je tuženik 2012. godine nekretninu zaposjeo odnosno ušao u isključivi posjed iste.

Dakle, sud drži da je nekretnina onakva kakva je bila 2. kolovoza 2012. godine bila u stanju koje je, uz određene zahvate i kupnju inventara i stvari, podobna za iznajmljivanje odnosno turistički najam. Tužitelj nema prebivalište na tom području, isti prebiva u Karlovcu, bio je na funkciji u ravnateljstvu policije, a sada je također angažiran pri Ministarstvu unutarnjih poslova, dakle, očito se tužitelj osobno zbog mjesta rada u Z. kroz čitavo vrijeme i mjesta stanovanja, ne bi osobno bavio niti mogao baviti iznajmljivanjem predmetne nekretnine i to bi morao povjeriti nekome da radi za njega i njegov račun. Dakle, tužitelj je vlasnik nekretnine, istu je mogao iznajmljivati i imao namjeru iznajmljivati, osobno koristiti za odmor, a to nije mogao radi postupanja tuženika. Pitanje je koliko tužitelju pripada na ime stečenog bez osnove odnosno koliko je tuženik koji je bespravno držao nekretninu u posjedu mogao zaraditi iznajmljivanjem kroz utuženi period, a to je ono što tužitelju realno pripada.

Tužitelj je sam u tužbi naveo da je on godišnje mogao od iznajmljivanja zaraditi 150.000,00 kn, to drži tijekom čitavog postupka iznosom koji bi mu na godišnjoj razini za utuženi period od tuženika pripadao, osim za prvu godinu kada je ugovoreno 75.000,00 kn, kao potkrjepu visine tog iznosa koji mu pripada priložio je Ugovor o zakupu koji je zaključio i potpisao sa društvom S. T. d.o.o. K., zastupano po z. z. T. H., dana 2. svibnja 2011. godine.

Naime, tužitelj je mislio nekretninu iznajmljivati i sa ovim društvom S. T.

zaključio je Ugovor o zakupu predmetne nekretnine po sistemu "puno za prazno", vezano za ugostiteljsko-turističke svrhe, te je ovlastio društvo S. T.

zaključivati sve vrste turističko-ugostiteljskih ugovora u svrhu popune apartmanskih kapaciteta predmetne nekretnine. Čl. 2. tog Ugovora o zakupu visina zakupnine za predmetnu nekretninu za prvu godinu iskazana je u godišnjem netto iznosu od 75.000,00 kn, a za slijedeće godine u iznosu od po 150.000,00 kn godišnje. Sud drži da se radi o realnim iznosima koje bi tužitelj kao vlasnik i zakupodavac dobio za utuženi period upravo od agencije odnosno društva S. T. d.o.o. K. vezano za turističko-ugostiteljski najam. Ovaj pravni posao kojeg je tužitelj zaključio sa zakupnikom je logičan i životan, bjanko zadužnica po ovom pravnom poslu je solemnizirana kod javnog bilježnika u K. 28. studenog 2011. godine i ovo ukazuje na okolnost da je tužitelj po redovnom tijeku stvari mogao očekivati netto dobit od iznajmljivanja predmetne nekretnine, za prvu godinu u iznosu od 75.000,00 kn, a za svaku narednu u iznosu od po 150.000,00 kn, taj pravni posao sklopljen je na rok od 10 godina i isti bi trajao duže od utuženog razdoblja. Sam tužitelj je zahtjev postavio u tužbi sukladno ovom Ugovoru o zakupu, a tužitelj u svom iskazu navodi da bi upravo dobio onoliko novca koliko je sa H. ugovorio, da nije bilo postupanja tuženika, protupravnog. Dakle, tužitelj navodi da je i nakon što je tuženik ispražnjen iz objekta 2017.godine ponovno mislio surađivati sa H., po ugovorenom sistemu, i to je prema stavu ovog suda ono što tužitelju pripada, iako je očito od iznajmljivanja mogao zarađivati i više od ugovorenog iznosa. Spisu su priložene i ponude vezano za zaradu i mogućnost iznajmljivanja, društva P. (list 170 spisa) i HDD d.o.o. (list 171 spisa), radi se o ponudama i iste su na veće novčane iznose od ovog Ugovora o zakupu sa društvom S. T.

d.o.o. K.. Da bi se utvrdilo je li ovaj Ugovor o zakupu realan vezano za očekivanu godišnju dobit tužitelja kao zakupodavca, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. Z., isti je postupio po zadatku suda i u svom pisanom vještvu i pisanoj dopuni vještva precizno naveo koliko se iznajmljivanjem predmetne nekretnine za utuženi period moglo zaraditi. Radi se o znatno većem iznosu od onog koji bi proizašao po tužbenom zahtjevu, historijatu tužbe i Ugovoru o zakupu sa društvom S. T. d.o.o. K., sudski vještak M. Z. u svom nalazu i mišljenju kojeg je valjano obrazložio iskazuje da bi za razdoblje od 1. siječnja 2012. godine do 31. prosinca 2013. godine njegova procjena zarade iznosila u prosjeku 1.512.499,50 kn. U svom zaključku sudski vještak M. Z. naveo je što predstavlja taj iznos i po njemu bi to bio iznos prosjeka koji bi se mogao dobiti iznajmljivanjem predmetne kuće, na strani tužitelja koji se osobno ne bavi iznajmljivanjem i u njegovo ime bi se time bavila agencija odnosno treća osoba. Tužitelj je, naravno, prihvatio ovu procjenu sudskog vještaka Z. te je uredio zahtjev i preinačio tužbu na iznos od 1.512.499,50 kn koliko od tuženika sada traži, međutim, procjena sudskog vještaka Z. se koristi u dokazne svrhe u ovom postupku i to predstavlja vještvo koje je logično i uvjerljivo, međutim, to služi samo kao orijentir koliko se moglo zaraditi od predmetne kuće iznajmljivanjem odnosno turističkim najmom, ali sud drži da je sam tužitelj svoju zaradu temeljio na Ugovoru o zakupu sa društvom S. T. d.o.o. K. i da su podaci i cijene dobiti tužitelja kao zakupodavca relevantni u ovoj pravnoj stvari. Sam tužitelj kao stranka odnosno kao zakupodavac zna kojem zakupniku je želio povjeriti iznajmljivanje svoje kuće po sistemu "puno za prazno", to je društvo S. T. sa kojim je tužitelj i zaključio Ugovor o zakupu koji se zbog krivnje tuženika nije mogao početi izvršavati, pa su tako utanačenja netto iznosa koje bi tužitelj dobio za utuženi period jedino relevantna u ovoj pravnoj stvari i to je ono što tužitelju pripada. Ponude drugih društava i procjena iz vještva sudskog vještaka Z. ukazuju na okolnost da tužitelj nije tražio od tuženika više nego što mu pripada, ali mu sud ne može dosuditi zatraženi iznos, s obzirom na sve okolnosti slučaja i okolnost da je sam tužitelj bio stava da se u ovom slučaju primjenjuje netto dobit za utuženi period iz Ugovora o zakupu kojeg je osobno zaključio sa društvom S. T. d.o.o. K.. S obzirom da je tuženik počinio smetanje posjeda 2.

kolovoza 2012. godine, jasno je da tužitelju ne pripada iznos na ime stečenog bez osnove za čitavu 2012. godinu, za tu prvu godinu mu pripada iznos netto dobiti od 75.000,00 kn kako je to navedeno u Ugovoru o zakupu sa društvom S. T..

Radi se o drugom dijelu godine, a prije toga je tužitelj morao imati izdatke za iznajmljivanje kuće, tako da mu za 2012. godinu pripada iznos od 75.000,00 kn, a preostalih 5 godina iznos od po 150.000,00 kn, odnosno ukupno iznos od 825.000,00 kn odnosno konačno 109.496,32 eura. Iznos od 150.000,00 kn tužitelju pripada za čitavu 2017. godinu jer je on u ovršnom postupku u posjed uveden tek 6. rujna 2017. godine i bilo je potrebno određeno vrijeme, sigurno do kraja godine, u kojem bi realno mogao kuću dovesti u stanje za iznajmljivanje i sanirati oštećenja koja su nastala propadanjem kuće od 2012. godine. To je utvrđeno u postupku osiguranja dokaza, dakle, i za 2017. godinu tužitelju pripada iznos od 150.000,00 kn.

Pravo na isplatu tužitelju pripada temeljem čl.1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), ovaj članak propisuje da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Korištenje tužiteljevom kućom bez plaćanja naknade, protivno volji tužitelja je stjecanje bez osnove, dakle, tuženik kao nezakonit posjednik dužan je tužitelju kao vlasniku predmetne nekretnine platiti naknadu za koristi koje je tuženik imao od uporabe stvari. Dakle, u ovom slučaju tuženik se neosnovano obogatio upravo za iznos koji bi tužitelj dobio od društva S. T. temeljem zaključenog Ugovora o zakupu kuće, koji se nije mogao izvršavati, radi postupanja samog tuženika i to je upravo ona naknada koju tuženik treba platiti tužitelju. Dakle, primjenom ovog instituta, temeljem svih izvedenih dokaza, sud drži da je tužitelj dokazao da mu pripada upravo iznos od 825.000,00 kn odnosno 109.496,32 eura po fiksnom tečaju konverzije, upravo onoliko koliko je tužitelj ranije ugovorio sa društvom S. T., što je realno. Ovaj ukupan iznos tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju,

a što se tiče zakonskih zateznih kamata na svaki pojedini godišnji iznos, tuženik je nesavjestan stjecatelj i tužitelju kamata pripada od dana stjecanja pa do isplate, odnosno na svaki godišnji iznos od kraja te kalendarske godine pa do isplate, vezano za odredbu čl.1115. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 22.studenog 2016.godine, zastupanja na ročištima održanim dana 5.prosinca 2016.godine i 7.ožujka 2018.godine - svaka radnja po 600 bodova (v.p.s. od 600.000,00 kn; pristupa na ročište dana 23.siječnja 2019.godine od 225 bodova (25%), zastupanja na ročištima održanim dana 16.siječnja 2020.godine, 2.studenog 2020.godine, 13.svibnja 2021.godine, 17.lipnja 2021.godine, 3.studenog 2021.godine i 25.veljače 2022.godine – svaka radnja po 900 bodova (v.p.s. od 900.000,00 kn); pristupa na ročište od dana 5.listopada 2022.godine od 378,25 bodova (25%) i zastupanja na ročištu održanom dana 30.siječnja 2023.godine od 1513 bodova (v.p.s. od 1.512,499,50 kn); što ukupno zbrojeno iznosi 9916,25 bodova što pomnoženo sa vrijednosti boda od 15,00 kn daje iznos od 148.743,75 kn; 25% PDV- a u iznosu od 37.185,94 kn, na što je valjalo dodati trošak vještačenja u iznosu od 5.000,00 kn; tako da je konačno tužitelju priznat iznos od 190.929,69 kn na ime cjelokupnog troška postupka. Kako je tužitelj u postupku uspio sa 77% (u osnovu za 100%, a visini sa 54%); a tuženik 23%, to je tužitelju od priznato troška valjalo dosuditi 54% i konačno je tuženik obvezan tužitelju na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 103.102,03 kn odnosno 13.683,99 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Tužitelj je kao HRVI oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, pa mu zatraženi trošak sudske pristojbe presude ne pripada.

U Splitu, 13. ožujka 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika