1                                  15 P-207/2023-29

 

 

 

 

 

 

 

 

 

15 P-207/2023-29

            

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

  Stalna služba u Županji

        Veliki kraj 48 

    OIB: 77561654785                                                  

                                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. N., OIB … iz D., zastupana po punomoćniku G. Š., odvjetnici u Ž., protiv tuženika P. B. Z. d.d. OIB …, Z., zastupane po punomoćniku M. Č., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. prosinca 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 25. siječnja 2024.,  

 

r j e š i o   j e

 

 

1. Dopušta se preinaka tužbe na način da tužitelj umjesto iznosa od 1.825,30 EUR potražuje iznos od 1.869,04 EUR.

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: … od 07.03.2007. godine ovjeren od javnog bilježnika M. K. iz V., pod brojem OV-4657/2007 u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru koji je zaključen između tužitelja Z. N., D., OIB: …, kao korisnika kredita i tužene P. B. Z. d.d., Z., , OIB: …, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

 

2. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., Z., , OIB: …, da tužitelju Z. N., D., OIB: …, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 1.825,30 EUR (tisućuosamstotinadvadesetpeteuraitridesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom :

 

- na iznos od 2,62 eur počev od 31. ožujka 2009.godine do isplate,

- na iznos od 8,79 eur počev od 30. travnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,80 eur počev od 31. svibnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,09 eur počev od 30. lipnja 2009.godine do isplate

- na iznos od 5,47 eur  počev od 31. srpnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,45 eur počev od 31. kolovoza 2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,35 eur počev od 30. rujna 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,41 eur počev od 31. listopada 2009.godine do isplate,

- na iznos od 7,16 eur počev od 30. studenog 2009.godine do isplate,

- na iznos od 8,44 eur počev od 31. prosinca 2009.godine do isplate,

- na iznos od 10,50 eur počev od 31. siječnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 9,96 eur počev od 28. veljače 2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,62 eur počev od 31. ožujka 2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,04 eur počev od 30. travnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 13,25 eur kn počev od 31. svibnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 21,30 eur počev od 30. lipnja 2010.godine do isplate

- na iznos od 19,58 eur počev od 31. srpnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 24,22 eur počev od 31. kolovoza 2010.godine do isplate,

- na iznos od 22,73 eur počev od 30. rujna 2010.godine do isplate,

- na iznos od 19,57 eur počev od 31. listopada 2010.godine do isplate,

- na iznos od 25,68 eur počev od 30. studenog 2010.godine do isplate,

- na iznos od 33,28 eur počev od 31. prosinca 2010.godine do isplate,

- na iznos od 28,04 eur počev od 31. siječnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 29,94 eur  počev od 28. veljače 2011.godine do isplate,

- na iznos od 27,38 eur  počev od 31. ožujka 2011.godine do isplate,

- na iznos od 27,77 eur počev od 30. travnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 37,93 eur počev od 31. svibnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 38,61 eur počev od 30. lipnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 47,38 eur počev od 31. srpnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 43,13 eur počev od 31. kolovoza 2011.godine do isplate,

- na iznos od 38,44 eur počev od 30. rujna 2011.godine do isplate,

- na iznos od 37,86 eur počev od 31. listopada 2011.godine do isplate,

- na iznos od 37,44 eur počev od 30. studenog 2011.godine do isplate,

- na iznos od 39,50 eur počev od 31. prosinca 2011.godine do isplate,

- na iznos od 41,67 eur počev od 31. siječnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,83 eur počev od 29. veljače 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,38 eur počev od 31. ožujka 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,10 eur počev od 30. travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,78 eur počev od 31. svibnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,70 eur počev od 30. lipnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,06 eur počev od 31. srpnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,46 eur počev od 31. kolovoza 2012.godine do isplate,

- na iznos od 38,91 eur počev od 30. rujna 2012.godine do isplate,

- na iznos od 40,54 eur počev od 31. listopada 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,44 eur počev od 30. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 41,13 eur počev od 31. prosinca 2012.godine do isplate

- na iznos od 37,64 eur počev od 31. siječnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,61 eur počev od 28. veljače 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,75 eur počev od 31. ožujka 2013.godine do isplate,

- na iznos od 39,50 eur počev od 30. travnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 36,17 eur počev od 31. svibnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 36,09 eur kn počev od 30. lipnja 2013.godine do isplate

- na iznos od 36,80 eur počev od 31. srpnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 38,15 eur počev od 31. kolovoza 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,21 eur počev od 30. rujna 2013.godine do isplate,

- na iznos od 39,15 eur počev od 31. listopada 2013.godine do isplate,

- na iznos od 39,76 eur počev od 30. studenog 2013.godine do isplate,

- na iznos od 40,45 eur počev od 31. prosinca 2013.godine do isplate,

- na iznos od 41,11 eur počev od 31. siječnja 2014.godine do isplate,

- na iznos od 42,03 eur počev od 28. veljače 2014.godine do isplate,

- na iznos od 41,78 eur počev od 31. ožujka 2014.godine do isplate,

- na iznos od 23,80 eur počev od 04. travnja 2014.godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g a, od 01.siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena , sve u roku od 15 dana.

 

 

3. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju Z. N., D., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od  1.633,18 EUR (tisućušeststotinatridesettrieuraiosamnaestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2024. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena , sve u roku od 15 dana.

 

4. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim od tuženika potražuje pored iznosa dosuđenog u točki II. izreke ove presude daljnji iznos od 43,31 EUR s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

 

- na iznos od 8,02 eur počev od 31. listopada 2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,20 eur počev od 30. studenog 2008.godine do isplate, - na iznos od 8,48 eur počev od 31. prosinca 2008.godine do isplate, - na iznos od 9,60 eur kn počev od 31. siječnja 2009.godine do isplate,

- na iznos od 10,08 eur počev od 28. veljače 2009.godine do isplate,

- na iznos od 5,93 eur počev od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

i s zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.983,18 EUR

 

 

Obrazloženje

 

 

              1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio 07.03.2007. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: … ovjeren od javnog bilježnika M. K. iz V., pod brojem OV-4657/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.062,27 CHF, prema srednjem tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno.

              1.1. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, prema otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u Ugovoru o kreditu, (odnosno način primjene iste) nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka, budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova tako i suda Europske unije, slijedom čega tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

              1.2. Tužitelj ističe da je "valutna klauzula" sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, u konkretnom slučaju protivna članku 22. Zakona obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) u daljnjem tekstu ZOO/05, s člankom 322. ZOO/05 u vezi sa člankom 324. ZOO/05.

              1.3. "Valutna klauzula" je protivna članku 22. ZOO/05 zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiji visinu određuje sam tuženik. Stoga, tužitelj ističe da "valutna klauzula" – kako je u ugovoru određena na način da tuženik sam određuje visinu tečaja - zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani, a što je protivno članku 388. ZOO/05 koji se primjenjuje temeljem članka 14. ZOO/05, pa se stoga smatra kao da nije ni ugovorena, ali je istovremeno i zlouporaba prava protivna članku 6. ZOO/05.

              1.4. Tužitelj se temeljem članka 502. a stavak 1. i temeljem odredbe članka 502 c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 80/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) u daljnjem tekstu ZPP, poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013.godine, a potvrđenu presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud RH u odluci Revt.-249/14-2 od 09.travnja 2015.g. odbio reviziju tuženika Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

              1.5. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje tužitelj se poziva na presudu suda EU C-186/16 kao i na presudu VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.godine kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima je i P. B. Z. d.d.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak ), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90 a od 07.kolovoza 2007.god. do prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.79/07, 125/07,75/09, 79709, 89/09, 139/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Istom presudom u naloženo je da poslovne banke (i P. B. Z. d.d.) prekinu s nepoštenim postupanjem. Istom presudom VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena Privredna banka d.d.) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i P. b. d.d.) u razdoblju od 10.09.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82.,90. a od 07.08.2007.godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Istom pravomoćnom presudom naloženo je da poslovne banke (i Privredna banka d.d.) prekinu s nepoštenim postupanjem.

              1.6. Nadalje, tužitelj otklanja eventualni prigovor zastare pozivajući se na kolektivnu tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača posl. broj: P -1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. i presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13.06.2014.god. odnosno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05, te zastara počinje teći iznova tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda RH , Rev.-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.godine. Ujedno tužitelj ističe da se sukladno čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi , što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327 st. 1 ZOO/05) . tj. zastara nije nastupila jer tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl.215 st. 1. ZOO/05), pri tom se poziva i na pravno motrište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2020. i na presudu Suda EU od 21. prosinca 2016., broj C-154/15 (spojeni sa C-307/15 i C-308/15).

              1.7.Sukladno navedenom tužitelj navodi da je aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tuženika tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi o tzv. „valutnoj klauzuli“ te je potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po ugovoru o kreditu radi čega je predložio provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Ujedno tužitelj ističe da je prijevremeno otplatio kredit te mu je u pogledu istog zaračunata naknada zbog prijevremene otplate kredita.

              1.8. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, tijekom trajanja otplate, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke, te naložiti tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 1.825,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakomjesečnog višeplaćenog iznosa do isplate, navodeći da pridržava pravo da specificira tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uz naknadu parničnog troška tužitelju sa kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate.

 

              2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženiku.

              2.1. Tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu.

              2.2. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati

              2.3. Važno je naglasiti da je Ugovorom o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita, a temeljem čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

              2.4. Nadalje se ističe kako je potpuno jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima, ukazuje da je valutna klauzula dopuštena još od 80-ih godina prošlog stoljeća.

              2.5. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Nadalje navodi da sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora u smislu odredbe članka 84.ZZP iz 2003. i članka 99. ZZP iz 2007. pri tom se poziva na sudsku praksu i to presudu VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, presudu i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, presudu VSRH Rev2695/11). Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Tuženik je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Ističe da pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, pri tom se tuženik poziva na sudsku praksu izraženu u presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12, te predlaže na okolnosti navoda tuženika saslušati svjedoka Ž. M., osobnog bankara na adresi tuženika podružnica Osijek. U prilog svojih navoda da je valutna klauzula u Ugovoru o kreditu dopuštena poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91.

              2.6.Tuženik ističe da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije.

              2.7. Tuženik nadalje ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da smatra važnim ukazati da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja.

              2.8. Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope,

Nastavno na gore navedeno, tuženik navodi da je on pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima.

              2.9. Tuženik ističe da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana, stoga se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio.

              2.10 Opreza radi tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od 20.1.2005., Gruber, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

              2.11. Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, a napominje se da osnove za isplatu nema.

              2.12. Tuženik također ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 ZOO/05 zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

              2.13. U pogledu predloženog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tuženik kao jedini ispravan zadatak navodi da je potrebno napraviti usporedbu sa kreditom u EUR-u odnosno usporedbu sa drugim kreditom s valutnom klauzulom obzirom da nije ugovoren kredit u kunama. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 ZOO/05 i ništetnost se više ne može isticati.

              2.14. Slijedom svega iznesenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

 

              3. Tuženik u podnescima od 23. lipnja 2023., 4. srpnja 2023. i 28 kolovoza 2023. ponavlja navode iz odgovora na tužbu.

 

              4. Tužitelj očitujući se na navode iz odgovora na tužbu kao i na navode iz gore navedenih podnesaka tuženika navodi da su svi navedeni prigovori tuženika pravno i činjenično neosnovani, protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske, te domaćoj i inozemnoj recentnoj sudskoj praksi.

              4.1. Glede navoda tuženika iz odgovora na tužbu da tužitelj nije dokazao da je potrošač, tužitelj ističe da je sklopio ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila, a sve kako bi tužitelj mogao ići na posao jer je bio zaposlen, a što je i razvidno iz samog Ugovora o kreditu.

              4.2. Nadalje kao i u tužbi navodi da je prigovor zastare neosnovan a u pogledu „valutne klauzule“, tužitelj ističe da nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je tužitelj pristao na ugovaranje valutne klauzule, no tužena prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno odredbama čl.5. u svezi sa čl. 62. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i čl. 4. (Bankarske informacije) Kodeksa dobre bankovne prakse. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule , tečajeva valuta, kamatnih stopa, banci je poznato u najvišem stupnju, stoga nije moguće njezino neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa , kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač. Tužena je znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena (kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu) imala upravo kredite u CHF, kada je notorna poznata činjenica da je hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača , što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanim čl. 3. ZOO/05.

 

              5. Proveden je dokaz uvidom u ugovor o kreditu s priloženim otplatnim planom s lista 9-18 sudskog spisa s priloženim pregledom uplata s lista 19-21

sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke I. Š. kao i njegovim saslušanjem te saslušanjem tužitelja.

              5.1. Nije proveden dokaz saslušanje svjedoka Ž. M. za koju je tuženik dostavio adresu koja je sjedište tuženika u poslovnici u O., na kojoj adresi u više navrata nije iskazana dostava navedenom svjedoku uz napomenu da je primatelj obavješten te da pošiljku nije preuzeo. Sud je tijekom postupka obvezao tuženika da dostavi adresu prebivališta predloženog svjedoka odnosno adresu na kojoj se može izvršiti dostava poziva čemu tuženik nije udovoljio tako da sud nije bio u mogućnosti provesti dokaz saslušanjem ovog svjedoka.

 

              6 .Na temelju gore provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

 

              7. Nesporno je da je tužitelj preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a na način da je povećao postojeći zahtjev potražujući novčane iznose koje je utvrdio sudski vještak knjigovodstvene struke I. Š.

              7.1. S obzirom na gore navedeno, proizlazi da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP-a jer tužitelj nije mogao bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka odnosno do provođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem utvrditi koji iznos novca je više platio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu.

              7.2. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

 

              8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 12.062,27 CHF, s tim da je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 5,10% godišnje.

 

              9. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena presuda, kojom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koji sadrže ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule, ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koju presudu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

 

              10. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. Ugovora o kreditu, a kojim se određuje da će se odobreni kredit u iznosu od 12.062,27 CHF otplaćivati u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

 

              11. Sporno je da li je po Ugovoru o kreditu tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na Ugovor o kreditu te da li je u ovom konkretnom slučaju tuženik tužitelja dovoljno informirao o uvjetima ugovora o kreditu na način da je tužitelj mogao biti u dovoljnoj mjeri upoznat i informiran s rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, odnosno da li je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna.

 

12. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da isti kredit služi za kupnju vozila te da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu a Banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja sredstava.

 

13. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljnjem tekstu ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

 

14. Tužiteljica je u svom iskazu u pogledu namjene novčanih sredstava iz kredita navodi da je 2007. godine išla u auto-kuću Mazda u V. radi kupovine automobila, radi čega je sklopila Ugovor o kreditu te kupila osobni automobil kojeg je koristila oko 11 godina isključivo za obiteljske potrebe, a nakon toga ga je darovala sinu.

 

15. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, kao i iz njezinog iskaza.

 

              16. Sud smatra da se tužitelj može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača temeljem odredbe čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP/14.

 

              17. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,  propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              18. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

              19. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

             

              20. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

 

              21. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, proizilazi da se tužitelj u smislu odredbe čl. 502. c ZPP pozvao na pravno utvrđenje iz presude  Trgovačkog suda u Zagrebu  u predmetu P-1401/2012 pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 međutim sud je, pored navedenog vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.  Zakona o zaštiti potrošača  (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), temeljem čl. 118. ZZP/14 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

22. Očitujući se o informiranosti odredaba Ugovora o kreditu prije sklapanje Ugovora o kreditu tužiteljica u svom iskazu navodi da je tijekom 2007. godine otišla u auto-kuću Mazda u V. radi kupovine automobila koji je namjeravala kupiti na kredit, u auto-kući Mazda u V. su joj rekli da treba otići u PBZ radi kredita što je njoj odgovaralo jer je plaću primala na račun u PBZ-u. U autosalonu su joj rekli da je riječ o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, misli da su joj rekli i da je riječ o valutnoj klauzuli CHF, ali da ne bi trebalo doći do promjene u visini rate ili eventualno bi moglo doći do neznatne promjene. Istog dana je otišla u PBZ u V., gdje je banka već pripremila papire za kredit, kredit je potpisala i ovjerila istog dana kod javnog bilježnika, tako da je sve riješeno u jednom danu u kratkom roku. U banci joj službenik banke nije tumačio odredbe ugovora, pa tako ni odredbe o promjeni kamatne stope i valuti, niti je ona išta pitala jer je imala povjerenja, s tim da je rata kredita tijekom prvog perioda otplate kredita koliko se ona sjeća bila nešto preko 700 kn, a s vremenom je porasla do oko 1100 kn, te da ona kao korisnik kredita nije mogla utjecati na kamatnu stopu niti valutu za koju će se vezati kredit. Nadalje je tužiteljica navela na pitanje punomoćnika tuženika da je njoj službenica u banci kada je tužiteljica došla, rekla da su papiri za kredit pripremljeni, i da je kredit vezan za CHF, pri tom tužiteljica nije pitala da li postoje krediti po drugim uvjetima za kupovinu automobila, učinila je nespornim da je pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja.

 

              23. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

              24. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

              24.1. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u čl. 6. gdje se iznos kredita veže za iznos CHF te gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

 

              25. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

              26. Analizirajući spornu odredbu članaka 6. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se odobreni kredit u iznosu od 12.062,27 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja, vraća odnosno otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

 

              27. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i iskaz tužiteljice u ovom parničnom postupku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 6. naprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

 

              28. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, budući da tuženik na kojem je teret dokaza temeljem odredbe čl. 81 st. 4. ZZP/03 da dokaže suprotno, te je iz gore navedenih razloga u odnosu na tečaj CHF valjalo  primijeniti tečaj od dana korištenja kredita.

 

              29. Cijeneći sve naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovaranju valutne klauzule i to za tuženika u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., to je primjenjujući sukladno odredbama ZZP/14 presudu donesenu u tom sporu na ovaj konkretni slučaj odlučeno kao u točki I.  izreke ove presude.

 

              30.  S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora, ukoliko prigovor zastare nije osnovan.

 

              31. Ocjenjujući prigovor zastare za tužbeni zahtjev iz tužbe proizlazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO/05 i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 08. svibnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO/05.

              31.1. Prigovor zastare bi bio osnovan za povećani dio tužbenog zahtjeva podneskom od 10. listopada 2023. s obzirom da je za povećani dio tužbenog zahtjeva zastara počela teći 15. lipnja 2018. te je istekao petogodišnji zastarni rok, međutim taj dio tužbenog zahtjeva je neosnovan s obzirom da prilikom određivanja višeplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu treba iste iznose umanjiti za manje plaćene iznose zbog perioda kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita, što je u skladu i sa praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

              32. Radi utvrđenja više plaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem te sudski vještak knjigovodstvene struke I. Š. u nalazu i mišljenju od 03. listopada 2023. navodi da je temeljem rješenja o izvođenju dokaza potrebno utvrditi razliku između stvarnih uplata vršenim od strane tužiteljice u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran, u izračun je potrebno uzeti u obzir i slučajeve kada je tužiteljica plaćala manje nego što bi platila da nije bilo promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj (kada je tečaj CHF bio niži od prvotno ugovorenog tečaja) te da pri izračunu je potrebno imati u vidu i prijedlog tuženika da se kod izračuna isključi utjecaj promjene kamatne stope, a zbog zastare.

              32.1. Nadalje sudski vještak knjigovodstvene struke u nalazu i mišljenju navodi da je izračunao visinu dugovanja tužiteljice kakva bi bila da nije bilo promjene kamatne stope odlukom tuženika, to jest, da je primjenjivana prvotno ugovorena kamatna stopa, kao niti promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit plasiran.

              32.2. Uspoređujući stvarne uplate vršene od strane tužiteljice sa uplatama kakve bi bile da nije bilo promjene kamatne stope odlukom tuženika, kao niti promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran, nalazi da postoje razlike u uplatama, i to s osnova promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu, i s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran.

              32.3. Nadalje sudski vještak navodi da je razliku u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene kamatne stope odlukom tuženika, izračunao iz razlike između visine novoizračunatog anuiteta kod svake promjene kamatne stope i anuiteta kakav je prvotno ugovoren, a uz primjenu tečaja CHF na dan plasmana kredita. Razliku u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit plasiran, izračunao je iz razlike ukupne preplate i preplate po promjeni kamatne stope. U vještačenju je uzeo u obzir cjelokupan period korištenja i otplate kredita, a također i slučajeve kada je tužiteljica uplaćivala manje nego što bi uplatila da nije bilo promjene kamatne stope odlukom tuženika kao niti promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojemu je kredit plasiran. Navedeni iznosi su prikazani kao negativni brojevi. U izračunu je vodio računa i o primjedbi tuženika da je potraživanje preplate po osnovi povećanja kamatne stope u zastari, o čemu odluku donosi sud, ( pa je preplatu po osnovi promjene kamatne stope dostavio uz nalaz u Privitku 1. ), u izračunu preplate po promjeni tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, umanjio je iznos ukupne preplate za preplatu po povećanju kamatne stope i to po tečaju po kojemu je kredit i plasiran, te je time, navodi, isključio utjecaj preplate po osnovi promjene kamatne stope odlukom tuženika na iznos preplate po osnovi promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj. Kako bi nalaz i mišljenje učinio što razumljivijim, navodi da je u tablicama privitaka, u stupcu "razlika tečaj prijeboj", prikazao samo iznose preplate po uplatama vršenim od strane tužiteljice, i to umanjene za iznose kada je tužiteljica plaćala manje nego što bi platila da nije bilo promjene tečaja CHF.

              32.4. Prema prethodno opisanom načinu izračuna razlike u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene kamatne stope, kao niti promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran, nalazi da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice, umanjena za manje plaćene iznose, kada je tečaj bio niži od prvotno ugovorenog tečaja, iznosi 2.408,17 EUR.

              32.5. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice, a uzevši u obzir samo preplaćene iznose – bez umanjivanja za manje plaćene iznose, iznosi 2.420,77 EUR.

              32.6. Nadalje sudski vještak nalazi da razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene kamatne stope odlukom tuženika u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 582,44 EUR. Detaljan prikaz izračuna pojedinačnih razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene kamatne stope donosi u Privitku 1.

              32.7. Razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest tečaj po kojemu je kredit i plasiran, a umanjeni za manje uplaćene iznose kada je tečaj bio niži od prvotno ugovorenog tečaja, iznosi 1.825,73 EUR. Detaljan prikaz izračuna pojedinačnih razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, donosi u Privitku 2.

              32.8. Razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran, bez umanjivanja za manje plaćene iznose – kada je tečaj bio niži od tečaja po kojemu je kredit i plasiran – dakle, uzimajući u obzir samo preplaćene iznose – iznosila je 1.869,04 EUR. Detaljan prikaz izračuna pojedinačnih razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, uzevši u obzir samo preplaćene iznose, donosi u Privitku 3.

              32.9. U završnom dijelu nalaza i mišljenja sudski vještak navodi da je iskazao razliku u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran, umanjene za manje plaćene iznose, kada je tužiteljica plaćala manje nego što bi platila da nije bilo promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, te uz isključivanje utjecaja promjene kamatne stope odlukom tuženika – umanjene za iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope. Navedena razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest tečaj po kojemu je kredit i plasiran, iznosi: 1.825,73 EUR. Detaljan prikaz izračuna pojedinačnih razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, donosi u Privitku 2.

 

              33. Tužitelj u pismenom podnesku od 10. listopada 2023. godine očitujući se na nalaz i mišljenje navodi da isti prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno sačinjen te nema primjedbi na isti. Tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka konačno specificira - usklađuje po visini tužbeni zahtjev u pogledu valutne klauzule, tako da potražuje da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, isplati novčani iznos od 1.869,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

              34. Sudski vještak I. Š. prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu 18. listopada 2023. navodi da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, te naglašava da se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio nalogom koji je određen rješenjem o vještačenju. Nadalje naglašava da je tijekom otplate kredita bilo perioda kada je tečaj CHF u odnosu na kune bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita, što je vidljivo iz nalaza odnosno privitka dva, s lista 81 sudskog spisa, isti iznosi su prikazani u stupcu HRK razlika tečaja, kao negativni brojevi. Iste iznose je u svojem nalazu pokrio – izvršio prijeboj sa sljedećim preplaćenim iznosima te je u nalazu naveden samo iznos preplate prebijen sa negativnim iznosima (što je sve vidljivo iz privitka 2). 

              34.1. Tijekom otplate kredita javljaju se razlike u uplatama vršenim od strane tužiteljice s osnova povećanja kamatne stope i s osnova povećanja tečaja. Kod svakog povećanja kamatne stope tuženik je nanovo izračunavao visinu anuiteta stoga je vještak iz razlike visine novoizračunatog anuiteta i prvotnog anuiteta izračunavao utjecaj povećanja kamatne stope na povećanje uplata. Razliku je množio sa tečajem po kojem je kredit plasiran, te navodi da je na ovaj način isključio utjecaj promjene visine kamatne stope na razlike u uplatama po osnovi povećanja tečaja.

 

              35. Tuženik u podnesku od 23. studeni 2023. nakon saslušanja sudskog vještaka na ročištu, navodi da prigovara nalazu i mišljenju vještaka obzirom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu.

              35. 1. U odnosu na zaprimljeni podnesak tužitelja od 10. listopada 2023. navodi da se istome u cijelosti protivi i predlaže sudu da ne dozvoli preinaku tužbe, ističe da tužitelj nije imao opravdani razlog za nepostavljanje urednog i određenog zahtjeva, jer je sam tužitelj plaćao i vršio uplate te je imao sve podatke. Ukoliko sud dopusti preinaku, ističe prigovor zastare na iznose koji su utuženi dana 10.10.2023 godine te se za sva zastarjela potraživanja i sa tog osnova predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženoj strani, a sve kako je parnica u pogledu tih zahtjeva počela od dana 21.10.2023 godine kada su ti zahtjevi dostavljeni tuženik na ročištu pred sudom. Konkretno se to odnosi na cjelokupno postavljeni zahtjev za isplatom jer je isti postavljen tek 10.10.2023, a dostavljen tuženiku 21.10.2023. godine.

              35.2. U odnosu na zaprimljeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka navodi da istom prigovara kao neobjektivnom i izrađenom protivno pravilima struke. Ističe da je navedeno vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a neugovorenog kreditnog odnosa, jer kredit koji je bio sa valutnom klauzulom vještači kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen. Tužitelj nije niti mogao u vrijeme zaključenja ugovora odabrati kredit u HRK sa fiksnom kamatnom stopom jer takav proizvod u vrijeme ugovaranja kredita u Banci nije postojao. Traži da vještak navede primjer kreditnog odnosa koji je kreirao i koji proizlazi iz njegova nalaza u praksi i njegovu dostupnost u banci.

              35.3. Tuženik predlaže da se vještak očituje, a poštujući parametre iz ugovora, na okolnosti svih uvjeta koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu te primijeni te kriterije na ovaj konkretni kredit, odnosno napravi usporedbu sa kunskim kreditom, ako se tužitelja hipotetski stavlja u situaciju kao da je tada uzeo kredit u kunama.

              35.4. Cilj ovog postupka nije staviti niti jednu stranu u povoljniji položaj, već u zakonske i ravnopravne okvire ugovorni odnos koji su stranke ugovorile, a ne mijenjati isti u korist jedne od stranaka. Ovakvim izračunima bez stručne podloge zanemarujući ugovorenu valutnu klauzulu, tuženik se stavlja u nepovoljniji položaj te dolazi do nejednakosti vezano uz poštivanje načela jednakih vrijednosti činidaba, te se krši sloboda ugovaranja, poduzetnička i tržišna sloboda koje slobode su temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.

              35.5. Kao što je naprijed navedeno nužno je napraviti usporedbu i na način kao da je tužitelj konkretni kredit uzeo sa valutnom klauzulom u Euro i to zbog toga jer je HNB dugi niz godina održavala tečaj kune u odnosu na euro na prosječnoj razini od 7,5 zbog makroekonomskih razloga.

              35.6. Unatoč usmenom očitovanju sudskog vještaka na ročištu dana 18. listopada 2023., tuženik u pismenom podnesku od 23. studeni 2023. ponovno postavlja pitanje za vještaka je li prilikom izračuna visine iznosa sa osnove promjene tečaja valute isključio utjecaj promjene kamatne stope, a sve s obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate.

              36. Nadalje tuženik u podnesku od 29. studeni 2023. ponavlja navode iz ranijih podnesaka.

 

              37. Tužitelj u podnesku od 4. prosinca 2023. potvrđuje primitak podneska tuženika od 23. studenog 2023.godine pa se na isti očituje na način da ponavlja navode iz tužbe i iz svojih ranijih podnesaka.

 

              38. Tuženik u podnesku od 13. prosinca 2023. navodi da ostaje kod do tada iznesenih navoda.

 

              39. Prilikom drugog saslušanja sudski vještak knjigovodstvene struke na ročištu 14. prosinca 2023. navodi da u cijelosti ostajem kod nalaza i mišljenja koji je dostavio u pismenom obliku, te ponovno naglašava kao i kod ranijeg saslušanja  da se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio nalogom koji je određen rješenjem o vještačenju. Primjedbe koje su iznesene u podnesku od 23. studeni 2023. su po sudskom vještaku uglavnom pravne prirode, a što se tiče upita vezano za otklanjanje utjecaja promjene kamatne stope naglašava da je u odlomku 3 "Način i mjesto vještačenja" pasus 6. pojasnio da je isključio utjecaj promjene kamatne stope uz detaljno pojašnjenje načina obračuna preplate.

 

              40. Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, te se vještak kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio uputom sudu po kojoj je trebao primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita, što znači da vještak nije Ugovor o kreditu ocijenio kao "kunski kredit" nego je postupio po uputi suda. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita.

 

              41. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO/05 obvezan tužitelju vratiti novčani iznos od 1.825,30 eura s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene od uskrate odnosno plaćanja koje je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

 

              42. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

 

              43. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 5. uz primjenu čl. 155., ZPP-a budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

              43.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 14. rujna 2023. i 14. prosinca 2023. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište.

              43.2. Nadalje tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 3. tarife mogao priznati iznos od 50 bodova.

              43.3. Također je tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 8. rujna 2023., 10. listopada 2023. i 4. prosinca 2023. za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak s obzirom da je riječ o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje postupka dok se za sastav podneska od 13. rujna 2023. temeljem Tbr. 8. toč. 4. mogao pšriznati iznos od 25 bodova, što sve ukupno s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 675 bodova odnosno 1.350,00 EUR s obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR. 

              43.4. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR  što ukupno daje parnični trošak u iznosu od 1.633,18 EUR.

              43.5. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

             

       U Županji, 25. siječnja 2024.

 

Sudac

Anica Pastović v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

 

                 Obavijest:

1. G. Š., odvjetnica u Ž.
2. M. Č., odvjetnica u Z.