REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-304/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja STARA TRŽNICA d.o.o. iz Zadra, Obala kneza Branimira 27, OIB 38797651807, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o. u Zadru, Špire Brusine 16, protiv tuženika LORENCO d.o.o. iz Paga, Zagrebačka ulica 12, OIB 39577450127, kojeg zastupa punomoćnik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-263/2021-9 od 15. prosinca 2022., 13. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-263/2021-9 od 15. prosinca 2022. u točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Suzane Hrabra iz Zadra poslovni broj Ovrv-2050/20 od 31. prosinca 2020. kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 28.900,00 kn / 3.835,69 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenim u izreci presude, te iznos od 80,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, kao i da tužitelju naknadi ovršni trošak u iznosu od 1.707,46 kn / 226,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi sud prvog stupnja je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn / 663,61 EUR (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.825,00 kn / 242,22 EUR (točka III. izreke). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj, premda je tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom sklopio (i) Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 20. travnja 2017., svoje potraživanje zakupnine temelji na Ugovoru o zakupu poslovnog prostora na tržnici od 1. siječnja 2017., no, s obzirom na to da taj ugovor nije potpisan od strane osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, to se prema ocjeni prvostupanjskog suda radi o nepostojećem pravnom poslu koji nema učinka prema strankama. Prema tome, sud prvog stupnja smatra da takav „ugovor ne samo da je ništav nego nije ni nastao pa tužitelj stoga ne može osnovano zahtijevati isplatu koja bi predstavljala ispunjenje obveze iz takvog ugovora“. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1., članaka 155. i 164. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv točaka I. i II. izreke te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je tuženik ne osporava navode tužitelja da je po ugovoru o zakupu bio dužan iznos od 99.900,00 kn temeljem čega je tužitelj izdao tuženiku račun 4/1/1 koji je tuženik djelomično podmirio uplatama od 8. svibnja 2017. i 26. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 71.000,00 kn tako da razlika predstavlja upravo utuženo potraživanje od 28.900,00 kn. Prema tome, tuženik ne osporava navode da je djelomično podmirio potraživanje tužitelja u iznosu od 71.000,00 kn, ali prema sudu, s obzirom na to da ugovor o zakupu nije bio potpisan od strane tuženika, radi se o pravno nepostojećem pravnom poslu koji nema učinka prema strankama. Takav ugovor prema mišljenju suda ne samo da je ništav nego nije ni nastao pa stoga tužitelj ne može osnovano zahtijevati isplatu koja bi predstavljala ispunjenje obveze. Žalitelj smatra takav zaključak pogrešnim. Između stranaka nije sporna činjenica da bi iste bile u ugovornom odnosu temeljem ugovora o zakupu, a zakup je između stranaka nastavljen i za kasniji vremenski period. Tužitelj navodi odredbu članka 461. Zakona o parničnom postupku (važeću u vrijeme vođenja ove parnice) te da je tuženik tek na pripremnom ročištu istaknuo činjenicu da sporni ugovor o zakupu ne bi bio potpisan. Tu činjenicu sud prvog stupnja nije smio uzeti u obzir sukladno navedenoj odredbi Zakona o parničnom postupku. Prema mišljenju žalitelja, time što ugovor o zakupu nije potpisan, ne znači da bi se radilo o pravno nepostojećem poslu koji nema učinka među strankama. Ugovor je sukladno članku 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22 i 156/22) sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o obveznim odnosima propisuje da se ugovorom o zakupu zakupodavac obvezuje predati zakupniku određenu stvar na korištenje, ova se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu, te da tuženik ne osporava da je tužitelju po predmetnom računu isplatio iznos od 71.000,00 kn. Tuženik na pripremnom ročištu ističe da se radi o ništetnom pravnom poslu (zbog činjenice da nije potpisan), a ne o nepostojećem pravnom poslu. Žalitelj osporava mišljenje tuženika i prvostupanjskog suda da bi ugovor bio ništetan te navodi odredbe članka 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 125/11, 64/15 i 112/18) te članka 4. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 91/96, 124/97, 174/04, 38/09 i 125/11), kao i dio obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-219/98 od 20. rujna 2000. Nadalje, žalitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u drugim svojim odlukama naglasio kako nepostojanje pisanog ugovora ne znači automatski da obveza nije nastala i da između stranaka ne postoji ugovor; pri tome se poziva na odluku tog suda poslovni broj Rev x-1013/13 (koja se odnosi na ugovor o građenju), ali i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-251/18 od 11. studenoga 2019. Prema tome, kako tuženik ne spori postojanje ugovornog odnosa s tužiteljem, kako je tužitelju po računu broj 4/1/1 isplatio iznos od 71.000,00 kn, a ostao je dužan iznos od 28.900,00 kn, te s obzirom na to da je činjenicu kako ugovor o zakupu nije potpisan (ne i da ugovorni odnos ne postoji) istaknuo tek na pripremnom ročištu (što sud nije smio uzeti u obzir), to je jasno kako je sud pogriješio kada je donio pobijanu presudu. Žalitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da ukine prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 2.343,75 kn.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Iz spisa proizlazi da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja Ugovor o zakupu poslovnog prostora na tržnici u Pagu od 1. siječnja 2017. sa str. 23. spisa. Naime, premda je tužitelj dostavio u spis (i) Ugovor o zakupu poslovnog prostora na tržnici u Pagu od 20. lipnja 2017. (str. 19. spisa), iz tužiteljeva podneska od 9. prosinca 2021. sa str. 17.-18. spisa proizlazi da je tužitelj 20. travnja 2017. izdao tuženiku račun broj 4/1/1 na iznos od 99.900,00 kn temeljem Ugovora o zakupu od 1. siječnja 2017. te da je tuženik taj račun djelomično podmirio uplatama od 8. svibnja 2017. i 26. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 71.000,00 kn tako da je predmetni račun ostao nenaplaćen u iznosu od 28.900,00 kn; u tom je podnesku tužitelj naveo i da je tuženik po Ugovoru o zakupu od 20. lipnja 2017. dugovao iznos od 15.557,20 kn kojeg je podmirio 15. srpnja 2017. Međutim, premda je Ugovor o zakupu od 20. lipnja 2017. potpisan od strane obiju ugovornih stranaka, Ugovor o zakupu poslovnog prostora na tržnici u Pagu od 1 siječnja 2017. sa str. 23. spisa nije potpisan od strane tuženika kao zakupnika.
5. Odredbom članka 4. stavka 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 125/11 i 64/15) je propisano da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, dok prema stavku 4. istoga članka Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbi (i) stavka 3. tog članka Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora je ništetan.
Prema tome, budući da u konkretnom predmetu tuženik nije potpisao Ugovor o zakupu poslovnog prostora na tržnici u Pagu od 1. siječnja 2017., to taj Ugovor između stranaka nije sklopljen u pisanom nego u usmenom obliku slijedom čega je prema članku 4. stavku 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora to ništetan ugovor, a ne (i) nepostojeći ugovor kako to smatra prvostupanjski sud. Naime, kod ništetnih ugovora su ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora jer postoje ugovorne stranke i njihova suglasnost volje o bitnim sastojcima ugovora, no takav ugovor ne proizvodi pravne učinke jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i/ili moralu društva. Nasuprot tom ugovoru, kod nepostojećih ugovora uopće nisu ispunjenje pretpostavke za nastanak ugovora, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih stranaka za sklapanjem ugovora. Prema tome, za razliku od ništetnog ugovora koji stvarno postoji, makar ne i pravno pa zato ne proizvodi pravne učinke, nepostojeći ugovor uopće ne postoji.
U ovom sporu, između stranaka nije sporna činjenica da su one postigle suglasnost volje o zakupu tužiteljeva prostora ukupne površine od 300 m², te da je tužitelj nesporno predao tuženiku poslovni prostor navedene površine na korištenje, a tuženik se obvezao plaćati tužitelju mjesečnu zakupninu u iznosu od 900,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Naime, upravo zbog toga što je tužitelj računom broj 04/1/1 od 20. travnja 2017. pozvao tuženika na plaćanje iznosa od 99.900,00 kn („temeljem Ugovora o najmu poslovnog prostora za 2017. godinu 300,00 m² - 3,00 EUR/m²/mjesečno”), a tuženik je nesporno po tom računu podmirio tužitelju iznos od 71.000,00 kn, time je tuženik učinio nespornom činjenicu da koristi poslovni prostor tužitelja navedene površine kao i da smatra svojom obvezom da podmiruje tužitelju mjesečnu zakupninu (naknadu za korištenje tužiteljeva poslovnog prostora) u iznosu od 900,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Prema tome, iako stranke nisu u pisanom obliku sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora, one su nesporno postigle suglasnost volje o bitnim sastojcima ugovora o zakupu poslovnog prostora čime su u usmenom obliku sklopile taj ugovor. Međutim, upravo zbog toga što se prema ranije navedenoj odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora taj ugovor može sklopiti samo u pisanom odluku, usmeni ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen između stranaka je ništetan. Pri tome, činjenica što je tuženik protivno odredbi članka 461.a Zakona o parničnom postupku tek na pripremnom ročištu iznio činjenicu da se radi o ništetnom ugovoru, a na što u žalbi ukazuje tužitelj, nema utjecaja na ovaj spor jer, čak i u slučaju da tuženik nije iznio činjenicu da se radi o ništetnom ugovoru o zakupu poslovnog prostora, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima; osim toga, prema članku 328. istog Zakona pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, pa zato unatoč tome što se tuženik tek na pripremnom ročištu pozvao na ništetnost ugovora time nije prekludiran u pravu na pozivanje na ništetnost.
6. Nadalje, upravo zbog toga što Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora za ugovor koji nije sklopljen u pisanom obliku (dakle, za ugovor koji je sklopljen u usmenom obliku) kao pravnu posljedicu nedostatka potrebnog oblika propisuje ništetnost ugovora, to nema mjesta primjeni odredbe članka 294. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tom zakonskom odredbom je propisano da ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.
Prema tome, budući da je Zakonom o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora izričito kao posljedica nedostatka pisanog oblika ugovora o zakupu poslovnog prostora propisana ništetnost tog ugovora, to se taj ugovor (čak i u slučaju da je u cijelosti ili pretežitom dijelu ispunjen) ne bi mogao smatrati valjanim prema članku 326. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog toga, ni činjenica što je tuženik po tužiteljevu računu broj 04/1/1 u pretežitom dijelu podmirio zakupninu nema utjecaja na (ne)valjanost ugovora o zakupu poslovnog prostora kojeg su stranke sklopile u usmenom odluku.
Nadalje, prema članku 326. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ništetnost se ne može isticati: a) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i b) ako je ugovor u cijelosti ispunjen. Obje te zakonske pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Međutim, ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje je li nedostatak pisanog oblika ugovora o zakupu poslovnog prostora zabrana manjeg značenja, tuženik nesporno nije u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu iz usmeno sklopljenog ugovora o zakupu poslovnog prostora pa zato nije nastupila konvalidacija ništetnog ugovora koji je pravna osnova tužiteljeva potraživanja u ovom sporu.
Upravo zbog navedenog, tužitelj u ovom sporu neosnovano potražuje od tuženika neplaćeni iznos zakupnine po usmeno sklopljenom ugovoru o zakupu poslovnog prostora pa je zato sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Jednako tako, s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to ga je prvostupanjski sud sukladno članku 154. stavku 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku pravilno obvezao da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove potrebne za vođenjem ovog spora, a s čijom se visinom ovaj sud u potpunosti slaže.
Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 13. ožujka 2023.
Sudac
doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, v.r.
