REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj 15 Gž-662/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić kao predsjednice vijeća, Berislava Devčića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Branimira Miljevića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. V., OIB: … iz K. I., . zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz K., protiv tuženika banka d.d., OIB Z., kao pravnog sljednika S. d.d., Z., … i V. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku R. Ž., odvjetniku u O. društvu Ž. & P. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-325/2021-10 od 23. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-325/2021-10 od 23 svibnja 2022. , u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 600452 i osiguranju novčane tražbine od 18. travnja 2007., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku I. J., K., broj OV-2050/07 između tužiteljice i tuženika, a kojim odredbama je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknada za osiguranje kredita i naknada za vođenje računa za otplatu kredita. Pod točkom II. izreke tužiteljici je dosuđen iznos od 4.709,19 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 24. travnja 2007. do isplate te je tužiteljici točkom III. izreke dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.275,00 kn sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2022. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači, a podredno ukine. Tuženik potražuje trošak sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove naknade za obradu kredita i administraciju, naknadu za osiguranje kredita i naknadu za vođenje tekućeg računa za otplatu kredita sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, te zahtjev za isplatom iznosa od 4.709,19 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na ime tih naknada koje su tužiteljici naplaćene prilikom isplate kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a. Nadalje je utvrđeno da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a na koji se žalbom ukazuje, budući je pobijana presuda jasna i razumljiva, može se ispitati i sud za svoje stajalište daje valjane i detaljne razloge.

6. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskoga suda u bitnome proizlazi: da su tužiteljica i pravni prednik tuženika, V. d.d., sklopili ugovor o kreditu 18. travnja 2007. (dalje: Ugovor), na iznos od 21.344,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci; da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i naknada za vođenje računa za otplatu kredita u iznosu od 4.709,19 kn koji iznos je i postavljen u tužbi tužiteljice kao tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu, a koji iznos tuženik po visini nije osporavao.

7. Utvrđeno je nadalje, da tužiteljica s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarala niti o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika (njegovoga prednika) u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po predniku tuženika. Tuženik u žalbi u vezi istaknutog žalbenog razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio bitnu činjenicu da je konkretni Ugovor formularni odnosno tipski, što nije točno jer je tužiteljica priložila uz tužbu presliku Ugovora koji se ne razlikuje od drugih ugovora što je tuženik zaključivao s drugim korisnicima kredita, a tuženik nije tijekom postupka ni tvrdio suprotno, te da sud nije utvrdio status tužiteljice kao prosječnog potrošača, što također nije točno jer iz nespornih činjenica vidljivo da je tužiteljica zaključila s tuženikom, kao fizička osoba, ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Zbog navedenog sud drugog stupnja nalazi žalbu tuženika neosnovanom i u okviru istaknutog zakonskog žalbenog razloga nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Materijalno je pravo pravilno primijenjeno, kada je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim dio odredbe Ugovora, prema kojem tužiteljica snosi ulazne kreditne naknade u visini sukladno odluci o naknadama kreditora te kada je naloženo isplatiti tuženiku stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe. Po ocjeni toga suda sporne ugovorene naknade su očito uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznose predmetnih naknada obračunavao tužiteljici ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se te sporne odredbe ugovora ukazuju nepoštenima prema tužiteljici kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika. Takovo pravno stajalište prihvaća i sud drugog stupnja zbog čega se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i iz istaknutog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu dijela prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi.

9. Prema odredbi članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07 – dalje: ZZP), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

9.2. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9.3. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, članak 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

10. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 6.3. Ugovora koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna, tako da je odluka prvostupanjskog suda o tome materijalno pravno osnovana, a naprotiv žalba tužene neosnovana. Uz to je potrebno istaći da je neosnovan i navod tužene da je činjenice o mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora trebala u postupku dokazati tužiteljica, jer je teret dokaza o istome sukladno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a upravo na tuženoj, a identično stajalište o istome je zauzeo i Ustavni sud RH u odluci U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

10.1 Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

11. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 4.709,19 kuna, koji po visini nije bio sporan, te je pozivom na odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama koje je tužena kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženoj , a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utemeljio odluku o troškovima parničnog postupka na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), tako da je žalba tuženika, koja posebno u pogledu troškova postupka nije ni specificirana, neosnovana i u tom dijelu.

13. Kako tuženik sa svojom žalbom nije uspio u drugostupanjskom postupku, to mu temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP- a nije priznat zatraženi trošak sastava žalbe.

14. Na osnovu svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 10. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić