REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-2039/2019-30

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B. N., OIB, iz B., N. V. 63 A, zastupane po punomoćniku

M. B., odvjetniku iz U., T. 3/1, protiv tuženika R.

A. d.d., OIB, Z., M. cesta 69, zastupan po

punomoćniku G. G. i dr., odvjetnicima iz R., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2023. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, dana 09. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.284,20 €[1] /137.762,69 kn, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

2,87€/21,61 kuna od 31.01.2010. do isplate,

17,59€/132,54 kuna od 28.02.2010. do isplate,

23,13€/174,28 kuna od 31.03.2010. do isplate,

22,08€/166,36 kuna od 30.04.2010. do isplate,

24,13€/181,79 kuna od 31.05.2010. do isplate,

41,86€/315,39 kuna od 30.06.2010. do isplate,

38,21€/287,89 kuna od 31.07.2010. do isplate,

49,36€/371,91 kuna od 31.08.2010. do isplate,

45,51€/342,88 kuna od 30.09.2010. do isplate,

39,31€/296,18 kuna od 31.10.2010. do isplate,

52,39€/394,70 kuna od 30.11.2010. do isplate,

69,00€/520,04 kuna od 31.12.2010. do isplate,

57,24€/431,29 kuna od 31.01.2011. do isplate,

61,37€/462,41 kuna od 28.02.2011. do isplate,

56,12€/422,83 kuna od 31.03.2011. do isplate,

57,00€/429,94 kuna od 30.04.2011. do isplate,

79,36€/597,96 kuna od 31.05.2011. do isplate,

81,53€/614,32 kuna od 30.06.2011. do isplate,

100,17€/754,70 kuna od 31.07.2011. do isplate,

90,60€/682,59 kuna od 31.08.2011. do isplate,

80,12€/603,65 kuna od 30.09.2011. do isplate,

79,00€/595,19 kuna od 31.10.2011. do isplate,

78,19€/589,10 kuna od 30.11.2011. do isplate,

83,19€/626,76 kuna od 31.12.2011. do isplate,

87,54€/659,58 kuna od 31.01.2012. do isplate,

88,13€/663,98 kuna od 29.02.2012. do isplate,

85,11€/641,27 kuna od 31.03.2012. do isplate,

87,15€/656,60 kuna od 30.04.2012. do isplate,

88,54€/667,09 kuna od 31.05.2012. do isplate,

689,30€/5.193,54 kuna od 10.07.2012. do isplate,

15.829,10€/119.264,32 kuna od 23.07.2012. do isplate,

u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.994,44 eura / 37.630,61 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od ukupno 152.317,59 kn. U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 118-50-3792698 dana 18. studenog 2006. godine za iznos od 80.200,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci (volji) jednog ugovaratelja – tuženika (banke), bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ('NN' 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, te se stoga do 31.12.2013. godine, i zakonodavčeve intervencije (ZPK), ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i koja je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 3,95 %, a od 01.01.2014. pa do 30.09.2015. stopa ugovornih kamata od 3,23%. Također, iznos kredita u prednjem Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena (ništetna) je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima ('NN' 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj je na temelju isprava iz toč. I. tužbe izradio izračun u kojem je izračunao iznose koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime ništetne kamatne stope, tj. preplate nastale zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i fiksne kamatne stope u naznačenom iznosu sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, odnosno na ime ništetne valutne klauzule, tj. preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF u protuvrijednosti kuna po navedenom tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na obroke-rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema navedenom tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate. Konačno tužitelj na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno (već) riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda naprijed navedenim. Sukladno č. 12. ZPP ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice imajući na umu da je temeljem odredbe čl. 6. st.3. Zakona o sudovima ('NN' 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Također, sudovi su dužni temeljem odredbe čl. 327. st.1. ZOO na ništetnost paziti ex officio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Tuženik osporava i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Ističe da tužiteljica tvrdi da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P – 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Ali tuženik naglašava da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tuženik ukazuje na str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Dakle, iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Tuženik tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Dalje navodi, imajući na umu odredbe čl. 81. – 85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva. Iz citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 80.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužiteljica dio kredita vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF, a preostali dio u jednom anuitetu zadnjeg mjeseca ugovorenog roka otplate također u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužiteljici je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužiteljici je svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužiteljici su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) propisano je: „Pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“ Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o javnom bilježništvu kao i činjenicu da je predmetni Ugovor solemniziran, to je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužiteljici predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužiteljice kao potrošača. Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za nacionalne sudove te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Niti tužiteljica niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužiteljici bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogla je i bila je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Dalje ističe da je tužiteljica imala utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Kod tuženika je uvijek moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli budući tuženik nudi više opcija, a zatim klijent, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti biraju jednu od ponuđenih opcija. Tužitelj je odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Tužiteljica je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tuženik ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora).“

1. Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora)

2. Ugovor je solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, obrazložen je tužitelju

3. Tuženik je tužiteljici objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Čak niti u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope.

Odredbom članka 2. i 9. Ugovora tužiteljica je pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije imala prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasna. Tuženik je mijenjao kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tužiteljica je potpisom Ugovora o kreditu prihvatila primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa detaljno su razrađeni i u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Upravo je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjene kamatnih stopa.

Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi Hrvatske narodne banke, bili su kretanje:

a) 6-mjesečnog LIBOR.a za CHF

b) Trošak regulatora (obvezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima)

c) CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku

Da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope potvrđeno je i samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je u čl.

11. a. st. 2. propisuje: „Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.“ Unatoč tome što u spornom razdoblju predmetni zakon nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), on potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno.

Promjene tih parametara uzrokuju promjene kamatne stope time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja u vrijeme otplate kredita porasli znatno više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, povećao ju je manje nego što je po tim parametrima trebao. Bitno je naglasiti da se jednaka kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, a iz čega proizlazi da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer banka kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima. U protivnom ne bi mogla zadovoljiti uvjete na tržištu. Znači, kamatna stopa po kreditima u tijeku bila je usklađivana sa kamatnom stopom koju banka u tom trenutku nudi na tržištu, a takva se kamatna stopa formulirala sukladno naprijed izloženoj formuli. Odredbom članka 83 ZZP/03 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“

Tužiteljica je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogla razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužiteljica je svjesno preuzela rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužiteljica je svjesno preuzela i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Tužiteljica nije morala uopće podignuti kredit u svrhu kupnje stana. Mogla je i tijekom otplate kredita izvršiti konverziju svojih obveza iz CHF u EUR. Dakle, tužiteljica nije bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrala je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrala pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imala drugih opcija. Ujedno se napominje da je tužiteljica ekonomske struke pa se podrazumijeva da je mogla razumjeti sporne odredbe. U tom smislu bitnim se ukazuje stav VSRH izražen u rješenju posl. br. Revt-575/16 od 03. srpnja 2017. godine gdje na str. 17. upućuje: „No isto tako treba reći da se postupanje kako banaka tako i klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovorni odnosi nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati i sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani.“ Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva. U odnosu na posljedice eventualne ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnjeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Nesporno je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a praznina u ugovoru koja nastaje eventualnim utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe koji se odnosi na način promjene kamatne stope treba se ispuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu postojeće zakonske regulative. Usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva implicira se primjena fiksne kamatne stope, što posljedično označava neopravdano utvrđenje ništetnosti cijele odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a što za krajnju posljedicu ima da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti niti početna kamatna stopa od 5,20 % godišnje jer je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom! Dakle, za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a ukoliko je ništetan dio odredbe o načinu promjene kamatne stope tada je na tužitelju bio teret dokaza da preciznim parametrima (LIBOR za CHF, CDS za RH i trošak regulacije) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, pa bi se tek tada eventualno stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se uopće i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu po vlastitim odlukama suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja. U cijelosti se osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Sve kada bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule, tužiteljici ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako je to zatražio u tužbi. Tuženik nije bio nepošten budući da je isti postupao u cijelosti u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, u skladu s ugovorom, s općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom ugovora te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, a sve kako je naprijed detaljno obrazloženo. Isto se odnosi i na promjenu tečaja valute budući je isti mijenjan zbog okolnosti na koje tuženik nije utjecao niti je mogao utjecati. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 23. prosinca 2022. godine dotadašnje tužbene zahtjeve za isplatu (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu), sukladno nalazu i mišljenju vještaka spojio u jedan (novi) tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 137.762,69 kn sa pripadajućom zateznom kamatom pojedinačno na određene iznose prikazane u kunama kako je to navedeno u točki I izreke ove Presude od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Tužitelj navodi da tako uređenim tužbenim zahtjevom nije izvršio preinaku odnosno ako sud smatra da je izvršena preinaka, da istu dopusti sukladno zaključku broj 4 usvojenog na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog dana 31. ožujka 2021. godine (Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine), odnosno temeljem odredbi čl. 190. i 191. ZPP-a. Naime, navedenim podneskom tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev, ali ne preinaku u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba uređena, a može se urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a.

4. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od 23. prosinca 2022. godine, jer je ista izvršena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, kao i zaključku broj 4 usvojenog na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. ožujka 2021. godine (Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine). Slijedom toga, predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja od 23. prosinca 2022. godine.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (36-44, 45-50, 51-54), Pravilnik o obračunu naknada i kamata (55-89, 90-134, 135-179, 180-223, 224-267, 268-312, 313-342, 343-372, 373-402, 403-432, 433-462), Ugovor o kreditu (470-474), prijepis knjigovodstvene kartice (475-479), otplatni plan (480-496), ispis i dopis (497-498), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku mr. sc. L. J., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (512-524), očitovanje vještaka (541-543), te je saslušan vještak usmeno na ročištu za glavnu raspravu, a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

5.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka A. D., budući da je tuženik predložio saslušanje navedene svjedokinje nakon zaključenja prethodnog postupka, a nije opravdao razloge zbog kojih nije ranije predložio navedenog svjedoka. A tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka N. F., pa niti navedeni svjedok predložen od strane tuženika nije

saslušan.

5.2. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i to nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo G. Š. M., i to iz razloga jer je navedeni nalaz i mišljenje izrađen izvan ovog sudskog postupka, a tuženik nije prihvatio da se navedeni nalaz i mišljenje koristi kao dokaz u ovom postupku.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan. Dakle, jedini i konačno postavljen tužbeni zahtjev koji je i prihvaćen ovom presudom je tužbeni zahtjev tužitelja od 23. prosinca 2022. godine, budući da je tužitelj istog mogao ispravno urediti tek po provedenom financijskom vještačenju.

7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita, založnog dužnika, te Nemaza Alessandra, kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika kao kreditora, dana 18. studenog 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 118-50-3792698, novčanog iznosa od 80.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate od 324 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 3,95% godišnje.

7.1. Namjena predmetnog Ugovora o kreditu je bila stambeni kredit. Iz Ugovora ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi, da je tužitelj sklopio taj Ugovor u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Tužitelj je u predmetnom Ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača.

8. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

8.1. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

8.2. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

8.3. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu stambenog kredita, te ima svojstvo potrošača.

9. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara, te konačno da li su odredbe Ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne ili ne.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio četvrtotuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Tuženik je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., 82., 90. i NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

12.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju tužitelj se na njih pozvao.

13. Ugovor o kreditu od 18. studenog 2006. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

14.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredbe ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

15. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

17. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale u ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III- 2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude posl.br. C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

17.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

19. Prigovor tuženika o nastupu zastare nije osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine i od 01. ožujka 2022. godine kada je donio Zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno je okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014. godine, to znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Tužiteljica je iskazala da u vrijeme kada su podigli predmetni kredit ona odnosno njezina obitelj bili su u fazi izgradnje obiteljske kuće. Zbog nedostatka financijskih sredstava za dovršetak izgradnje kuće obratili su se tuženiku budući da je bila komitent kod tuženika. Tom prilikom se kao komitent banke obratila banci te iznijela svoj problem odnosno upit za podizanje kredita, u svrhu dovršetka izgradnje obiteljske kuće. Tom prilikom u banci joj je ponuđen kredit u CHF jer je bila najpovoljnija kamata. Budući da su bili u zadnjoj fazi izgradnje kuće bila im je važna svaka kuna i upravo zbog povoljne kamate prihvatila je ponudu banke za kredit u CHF. Djelatnik banke joj tom prilikom apsolutno nije objasnio eventualne rizike. Djelatnik banke joj nije objašnjavao kako se eventualno mijenja kamatna stopa niti išta drugo. Da joj je bilo nešto napomenuto bi sigurno bila pitala da joj se objasni. Zbog proteka vremena ne sjeća se točno što je banka od nje tražila da dostavi radi udovoljenja zahtjevu za kredit. Sjeća se samo da su tražili projekt ili troškovnik za dovršetak kuće, toga se samo sjeća ali više detalja o tome se ne sjeća jer je od tada prošlo puno godina. U vrijeme podizanja kredita u kući još nisu živjeli, kuća je bila u izgradnji. Po dovršetku kuće u kući su živjeli suprug i ona sa sinom. U kuću su uselili nakon što su dobili predmetni kredit i dovršili zadnje radove da bi mogli useliti u kuću. Predmetna kuća sada više nije u njihovom vlasništvu jer su je bili prisiljeni prodati zbog predmetnog kredita tj. kredita u CHF jer nisu uspijevali vraćati kredit. U vrijeme podizanja kredita 2006. godine bila je zaposlena u tvrtki koja se bavi prodajom pirotehničkih sredstava – vatrometa. Ta tvrtka je imala vanjsku osobu koja je obavljala financijsko knjigovodstvene poslove. Ne sjeća se da li je prije predmetnog kredita imala na svoje ime neki drugi kredit koji bi bio vezan za stranu valutu. Ona zna da se tečaj valute može mijenjati. Na upit da li je pročitala predmetni ugovor o kreditu u cijelosti iskazala je da kada se podiže kredit odnosno potpisuje ugovor to bude hrpa papira i djelatnik banke na brzinu prođe cijeli ugovor, a u tom momentu se je teško odmah snaći i sve razumjeti. Pa u tom smislu ugovor od početka do kraja nije pročitala. Djelatnik joj je rekao koja je kamata, koliko će iznositi rata i to je uglavnom ono što stranku interesira i koji su uvjeti. Bila je upoznata da je kamatna stopa promjenjiva i da može doći do promjene kamatne stope, ali mislila je da može doći do razlike zbog promjene kamatne stope ali u okvirima da rata može biti povećana za cca 100 do 150 kuna, ali ne da rata može biti dupla i više. Prije zaključenja ugovora o kreditu nije pročitala opće uvjete banke, u uvjetima toliko toga piše da joj kao laiku to nije razumljivo. Ima jako puno stavaka, stručnih izraza koji joj kao laiku nisu razumljivi.

21. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice. Iz iskaza sud je utvrdio da je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala status potrošača, da je predmetni kredit bio stambeni kredit, te konačno da nije bio u potpunosti informirana o svim rizicima i posljedicama koje mogu nastati sklapanjem predmetnog Ugovora.

22. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku L. J., stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 28. travnja 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, otplatni planovi, knjigovodstvena kartica banke) utvrđeno je da je vještak izradio nalaz i mišljenje glede utvrđivanja obveza po ugovoru o predmetnom kreditu uzevši u obzir ugovoren iznos kredita (80.200,00 CHF) u protuvrijednosti kuna, rok vraćanja kredita, način vraćanja, odredbe čl. 7. i 2. Ugovora (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), otplatni plan, te je prikazao razliku ugovorenog iznosa i izvršenih uplata, razliku u promjeni kamatne stope (27.11.2006. - 3,95%, 31.01.2008. - 5,45%, 31.08.2005. -5% i 29.02.2012. – 4,75%), zatim preglede više uplaćenih iznosa po mjesecima zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja, zatim pregled izračuna preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog uplaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora, te konačno i pregled negativne razlike uslijed smanjenja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. Na temelju navedenog vještak je dao zaključak da je na dan 23. srpnja 2012. godine, ukoliko bi kamatna stopa ostala ista koja je bila ugovorena te da je ostao tečaj koji je korišten prilikom isplate kredita, u tom slučaju da je tužitelj uplatio više iznos od 136.698,81 HRK. A ukoliko bi tečaj ostao isti koji je bio ugovoren, a zbog pozitivne tečajne razlike, na dan 23.07.2012., tužitelj da je u tom slučaju uplatio više iznos od 139.174,95 HRK. Konačno, na dan 23.07.2012. godine, ukoliko bi tečaj ostao isti koji je bio ugovoren, a zbog negativne tečajne razlike, u tom slučaju tužiteljica da je uplatila manje iznos od 1.412,25 HRK.

23. Tužitelj je osporio nalaz i mišljenje vještaka jer da isti sadrži očite pogreške, koje dovode u pitanje ispravnost i stručnost, budući da je u točki III nalaza i mišljenja pogrešno citiran Ugovor o kreditu i pogrešno označen broj mjesečnih anuiteta. Također, u tablici broj 1 da je pogrešno prikazan početni otplatni plan i iznos glavnice, kao i u odnosu na datume promjene kamatne stope odnosno promjene visine anuiteta. Također je ukazao na pogrešan izračun u tablici 4 i zbog svega toga da je vještak potpuno pogrešno utvrdio tužiteljevu preplatu s osnova promjenjive kamatne stope i tečaja.

24. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je zadatak vještaku postavljen pogrešno, da je tužitelj pristao na ugovaranje promjenjive kamatne stope, te se obvezao platiti povećani anuitet uslijed povećanja kamatne stope. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi osnovanost stava tuženika da predmetna ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije ništetna.

25. Vještak se podneskom od 13. srpnja 2022. godine očitovao na primjedbe i prigovor tužitelja na način da je naveo da je u točki 3. Utvrđivanje obveza po ugovoru o kreditu broj 118-50-3792698 naveo: „Sukladno Ugovoru o kreditu broj 118-50- 3792698 koji je sklopljen između Raiffeisen Bank d.d. Zagreb i Dalije Belović Nemaz dana 18.11.2006. godine ugovoren je iznos kredita u iznosu 80.200,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“. Te je omaškom u pasosu 2 rečenica 2 „Sukladno čl.4. rok korištenja kredita je po odobrenju od dana sklapanja ugovora dok je rok vraćanja kredita 324 mjeseca odnosno 27 godine. Člankom 7. definiran je način vraćanja kredita kojim je ugovoreno da se kredit vraća u 288 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj a iznos anuiteta je 398,70 CHF“ naveo 288 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj a iznos anuiteta je 398,70 CHF i ovim putem ispravlja na sljedeći način: „Člankom 7. definiran je način vraćanja kredita kojim je ugovoreno da se kredit vraća u 324 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj a iznos anuiteta je 402,93 CHF“. Vještak napominje da je u otplatnom planu ispravno unesen iznos anuiteta te ova omaška nije utjecala na izračun otplate kredita. Ukoliko je potrebno vještak je spreman dostaviti novi Nalaz i mišljenje. U tablici br.1. Razlika ugovorenog iznosa i izvršenih uplata u redak jedan stupac br. 6. Ostatak duga naveden je iznos 80.200,00 CHF te vještak odbacuje primjedbu tužitelja koji navodi da je obveza tužitelja s osnova glavnice 86.464,14 CHF i ostaje pri svojem izračunu da je obveza s osnove glavnice 80.200,00 CHF. Što se tiče ostatka duga na dan 23.07.2012. godine gdje je ostatak glavnice 73.248,76 CHF pri čemu je u zbroju otplaćena glavnica u visini 86.464,14 CHF vještak je iz istog naveo da je po tome preplaćeno 39.230,08 HRK što je vidljivo u koloni „Ostatak duga“ na red.broju 68. Što se tiče navoda da je 31.7.2007. godine utvrđena preplata vještak je isto utvrdio temeljem stvarno uplaćenih iznosa. Naime, 31.07.2007. godine uplaćen je iznos 1.787,98 HRK dok je bilo potrebno uplatiti prema tečaju na taj dan 1.787,21 HRK pri čemu je preplaćeno 0,77 kuna i vještak je isto evidentirao kao preplatu na poziciji razlika zbog promjene kamatne stope budući da je u stupcu obveza zbog promjene tečaja oduzeo navedeni iznos pa samim tim isto čini preplatu. Isto tako dana 31.10.2007. godine bilo je potrebno uplatiti iznos 1.765,20 HRK dok je stvarno uplaćeno 1.765,45 HRK pri čemu je preplaćeno 0,25 HRK. Dana 30.11.2007. godine bilo je potrebno uplatiti iznos 1.787,19 HRK a uplaćeno je 1.789,00 HRK pri čemu je preplaćeno 1,81 HRK te dana 31.12.2007. godine bilo je potrebno uplatiti 1.777,91 HRK dok je stvarno uplaćen iznos 1.779,22 pri čemu je preplaćeno 1,31 HRK. Obzirom da u spisu nisu priloženi računi za obračun zateznih kamata zbog kašnjenja uplata kredita, a isto tako uzimajući u obzir da je u pojedinim mjesecima korisnik kredita uplate vršio prije roka dospijeća u tom slučaju vještak bi morao obračunati i pozitivne kamate zbog prijevremene uplate što nije bio predmet ovog vještačenja. Ukoliko sud smatra relevantnim da se izvrši obračun zateznih kamata (pozitivnih i negativnih) vještak je spreman isto obračunati. Nadalje, u obračunima banke za visinu anuiteta po mjesecima i stvarno izvršenim uplatama zatezne kamate su podmirene. U Tablici br.4. Izračun preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora tužitelj iznosi netočne informacije. Zadatak vještačenja je bio utvrditi razliku između obračuna Banke po tečaju koji se primjenjivao i stvarno izvršenih uplata od strane korisnika kredita. Tako na dan 31.10.2008. godine tečaj koji je bio ugovoren 1CHF=4,639320 HRK što je množenjem sa anuitetom od 402,93 CHF iznosilo 1.869,32 HRK dok je stvarna uplata iznosila 2.281,63 HRK. Obveza u visini 2.281,63 iznosila je kada bi se koristio tečaj koji je bio važeći na dan uplate kredita kako je Banka i obračunavala a ne koristeći početni tečaj od dana isplate kredita. Stoga vještak ostaje pri svojem izračunu jer je postupio sukladno zadanom zadatku. Smatra da je tužitelj netočno iznio tumačenje da je obveza po tom anuitetu 2.281,63 HRK kada bi se koristio tečaj koji je bio na dan isplate kredita već je taj iznos rezultat povećanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK. Ukupno preplaćen iznos zbog promjene tečaja je iznosio 137.762,70 HRK dok je zbog promjene kamatne stope manje uplaćen iznos u visini -1.063,89 HRK. Vještak je konstatirao da je ukupno preplaćen iznos sa osnove promjene kamatne stope i sa osnove promjena tečaja 136.698,81 HRK.

25.1. Vještak je i usmeno na raspravi obrazložio svoj nalaz i mišljenje i očitovanje od 13. srpnja 2022. godine, te je izjavio da je glavnica u trenutku isplate predmetnog kredita iznosila 80.200,00 CHF, a da je iznos od 86.464,14 CHF ukupno uplaćeni iznos po osnovi glavnice u razdoblju 31.12.2006. do 23.7.2012. godine gdje je vidljivo da je banka za prijevremenu otplatu kredita na dan 23.7.2012. obračunala preostali iznos glavnice 73.248,76 CHF te da je više plaćeno 6.264,14 CHF. Dalje je izjavio da je u podnesku - nalazu omaškom stavljeno 288 mjesečnih anuiteta u opisnom dijelu teksta te vještak u svom odgovoru od srpnja 2022. godine pozvao se na čl. 7. načina vraćanja kredita kojim je ugovoreno da se kredit vraća u 324 mjesečnih anuiteta pa iznos anuiteta je 402,93 CHF, te da isto nije utjecalo na izračun prema zadatku suda. Ugovoreni iznos kredita je 80.200,00 CHF te je vještak istog uzeo za obračun otplate kredita. Obzirom da je stranka kredit zatvorila prijevremeno odnosno 23. srpnja 2012. godine prema obračunu banke stanje kredita odnosno glavnice iznosila je 73.248,76 CHF te po vještaku krivo obračunato od strane banke te je time stranka uplatila više 6.264,14 CHF koji je vještak iskazao kao preplaćeni iznos. Ističe da je temeljem dokumentacije iz spisa evidentirano da je na dan zatvaranja kredita iznos za otplatu glavnice trebao biti manji za 6.264,14 CHF. Iznos isplaćenog kredita je 80.200,00 CHF, te je taj iznos isplaćen 27.11.2006. godine. U razdoblju od 31.12.2006. do 23.07.2012. stranka je uredno izvršavala otplatu kredita. U trenutku prijevremene otplate kredita banka je izračunala stanje kredita na dan 23.7.2012. veći iznos nego što je stranka trebala uplatiti za prijevremenu otplatu kredita te je ukupno preplaćeno 6.264,14 CHF.

26. Sud je prihvatio očitovanje vještaka glede prigovora i primjedbi tužitelja i tuženika, posebno glede omaški, kao i u odnosu na zaključak vještaka na temelju kojeg je sud i temeljio ovu odluku budući da je pisanim očitovanjem vještaka, te usmenim obrazlaganjem na raspravi otklonjena svaka nedoumica.

27. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tužitelj više uplatio iznose po mjesecima kako je to prikazano u tablici 3 nalaza i mišljenja vještaka od travnja 2022. godine i obrazloženo na raspravi 28. studenog 2022. godine tj. da je tužitelj više uplatio ukupno 137.762,69 kn.

38. Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razliku između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

29. Tuženik se tijekom postupka protivio da se za slučaj financijskog vještačenja koriste samo pozitivne razlike navodeći da je potrebno da vještak izradi i izračun tzv. negativnih razlika odnosno razlika nastalih uslijed plaćanja smanjenja pojedinih anuiteta uz primjenu kamatne stope niže od početno ugovorene odnosno uz primjenu tečaja CHF niže od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit.

30. Predmet dokazivanja u parničnom postupku su navodi – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera tvrdnje stranke o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Zato se dokaz ne može predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Zato nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom glede činjenica koje će se dokazom utvrditi. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, a tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev po kojem bi se moglo raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita.

31. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanje tečaja švicarskog franka.

32. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

34. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

35. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

36. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

38. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01. siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

39. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:

- da su parnične stranke dana 18. studenog 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu za iznos od 80.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a,

- da se radi o potrošačkom kreditu, stambenom kreditu,

- da se tužitelj pozvao na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP-a,

- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa obvezuje ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo,

- da je tužitelj preplatio iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu kako je to navedeno u točki I izreke ove Presude.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Uspjeh odnosno omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 18.284,20 eura / 137.762,69 kn. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku i u pogledu osnove i u pogledu visine. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 250 bodova, za zastupanje na ročištu 17. siječnja 2022. godine 125 bodova, za zastupanje na ročištu 24. ožujka 2022. godine 250 bodova, za zastupanje na ročištu 19. svibnja 2022. godine 250 bodova, za sastav podneska od 03. lipnja 2022. godine 250 bodova, za zastupanje na ročištu 21. rujna 2022. godine 250 bodova, za zastupanje na ročištu 28. studenog 2022. godine 250 bodova, za sastav podneska od 23. prosinca 2022. godine 250 bodova, za zastupanje na ročištu 30. siječnja 2023. godine 250 bodova, za sudsku pristojbu na tužbu 248,61 eur, za sudsku pristojbu na presudu 248,61 eur, za financijsko vještačenje 266,68 eur / 2.009,30 kn. Vrijednost boda je 1,99 eur / 15,00 kn. Slijedom navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 4.994,44 eura / 37.630,61 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi. Tužitelju nije priznat trošak za pribavu dokumentacije, niti za sastav podneska od 10. srpnja 2019., budući da podnesak nije niti dostavio već je dostavljen samo nalog banke o plaćanju sudske pristojbe, zatim mu nije priznat trošak za sastav podnesaka od 28. svibnja 2020. i 19. ožujka 2021. godine jer navedeni podnesci nisu bili nužni za odlučivanje u ovom postupku. Tuženik nije uspio u ovom postupku, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.

41. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 09. ožujka 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.