Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-94/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o. iz P., OIB: …, zastupan po zakonskom zastupniku T. K., kojeg zastupan punomoćnica S.

V., odvjetnica iz P., protiv tužene V. G., OIB: …, iz M. L., zastupane po punomoćnici M. M. J., odvjetnici iz M. L., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P-3804/2015- 66 od 28. rujna 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-3804/2015-73 od 27. listopada 2022., 9. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se uvažava te se preinačava pobijana presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj P-3804/2015-66 od 28. rujna 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3804/2015-73 od 27. listopada 2022., tako da se sudi:

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika O. S. O. iz R., poslovni broj Ovrv-105/14 od 5. svibnja 2014. kojim je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 4.769,10 kuna / 632,97 eura[1] zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom.

2. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 891,73 eura / 6.718,75 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika O. S. O. poslovni broj Ovrv-105/14 od 5. svibnja 2014. kojim je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 4.769,10 kuna / 632,97 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose od po 158,97 kuna, za razdoblje od kolovoza 2011. do siječnja 2014. teče od 25. u mjesecu do isplate (točka I izreke). Ujedno je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 15.776,50 kuna / 2.093,90 eura (točka II izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.942,00 kune / 523,19 eura (točka III izreke).

2. Protiv navedene presude, kao i rješenja kojim je navedena presuda ispravljena u odluci o parničnom trošku žalbu podnosi tužena, pobijajući je iz svih žalbenih razloga.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Tužitelj od tužene potražuje utuženi novčani iznos na ime zajedničke pričuve za zgradu u M. L. kbr. 20 i kbr. 22 za razdoblje od kolovoza 2011. do siječnja 2014.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužena vlasnica stana u zgradi u M. L. na adresi … kbr. 22 na prvom katu,

- da se u istoj zgradi na istom kućnom broju nalazi još jedan stan u prizemlju vlasnici kojega su K. B. i K. M.,

- da je navedeni objekt na kbr. 22 djelomično konstruktivno povezan zidom sa objektom na kbr. 20, koji se također sastoji od stana u prizemlju i na katu, vlasnici kojih su M. B. i J. T.,

- da je temeljem članka 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14. – dalje: ZVDSP) Grad M. L. svojom Odlukom od 28. prosinca 2010. imenovao tužitelja prinudnim upraviteljem za višestambene zgrade na području navedenog Grada za koje suvlasnici nisu odredili upravitelja, do kada za navedenu zgradu takav ugovor nije bio sklopljen,

- da je na inicijativu tužitelja, 30. rujna 2016. sklopljen međuvlasnički ugovor za zgradu kao cjelinu koja se sastoji od 4 stana na kbr. 20 i 22, s tim da je ugovor sklopljen po vlasnicima stanova na kbr. 20., J. T. i M. B., ali ne i po vlasnicima stanova na kbr. 22, pa niti tuženoj, s tim da je pri sklapanju ugovora utvrđeno da posebni dijelovi navedenih vlasnika čine 50,25% u odnosu na vrijednost svih posebnih dijelova-stanova,

- da je tijekom ovog postupka tužena ishodila rješenje nadležnog upravnog tijela od 31. srpnja 2015., kojim je utvrđena građevinska čestica koja služi za redovnu upotrebu zgrade na kbr. 22, da je u postupku legalizacije bespravno izgrađenih objekata ishodila rješenje o izvedenom stanju od 30. lipnja 2017., kojim je kao zaseban objekt legaliziran objekt na kbr. 22, s tim da je nakon toga tužena u zemljišnim knjigama ishodila upis navedenog objekta sa pripadajućim zemljištem, kao k.č. br. 1020/4 Kuća k.b. 22 i 2 dvorišta sa 180 m[2] .

7. Između stranaka je prije svega sporno da li zgrade u nizu na kbr. 20 i 22 predstavljaju jedinstveni objekt, kako to tvrdi tužitelj, ili zasebne objekte, kako to tvrdi tužena. Pored toga sporno je da li je tužena u obvezi plaćati tužitelju za sporno razdoblje koje je prethodilo sklapanju međuvlasničkog ugovora, imajući između ostalog u vidu tvrdnju tužene da je ona sa vlasnicima stana u prizemlju kroz navedeno razdoblje vršila znatna ulaganja u fasadu i krovište njihove zgrade.

8. Prvostupanjski sud je na spornu okolnost da li objekti na kućnim brojevima 20 i 22 predstavljaju jednu ili različite zgrade, proveo dva građevinska vještačenja, po vještaku M. A., te po vještaku N. Č.. Vještak M. A. u svom nalazu i mišljenju u bitnome navodi da su zgrade međusobno naslonjene i imaju zasebne ulaze, dvostrešne krovove, dimnjake, vanjsku limariju i priključke na komunalnu infrastrukturu, te da zgrada na kbr. 22 temeljem rješenja o izvedenom stanju od 30. lipnja 2017. predstavlja zasebnu zgradu. Vještak N. Č. u svom nalazu i mišljenju u bitnome također navodi da je nakon uspješno provedenog postupka legalizacije zgrada na kbr. 22. počela činiti zasebnu zgradu, čije rješenje o izvedenom stanju zamjenjuje građevinsku i uporabnu dozvolu, čime je prestalo biti relevantno ranije izdano odobrenje za gradnju iz 1978. godine. Pri tome napominje da prema navedenom odobrenju za gradnju, u skladu sa kojim je izgrađena zgrada, predmetne zgrade na kbr. 20 i 22 imaju zajednički konstruktivni dio koji ih međusobno povezuje, a to je sjeveroistočni dio kbr. 22 koji je konstruktivno povezan sa jugozapadnim dijelom kbr. 20, i to nosivim zidovima uz jednu sobu, WC i kupaonu objekta na kbr. 22.

9. Na temelju ovako izvedenih dokaza, prvostupanjski sud cijeni da objekti na kbr. 20 i kbr. 22. čine jednu građevinsku cjelinu, polazeći prije svega od dijela nalaza i mišljenja vještaka N. Č., u kojem se navodi da su objekti konstruktivno povezani zidom.

10. U odnosu na spornu okolnost da li je tužena u obvezi plaćati tužitelju za sporno razdoblje koje je prethodilo sklapanju međuvlasničkog ugovora, prvostupanjski sud cijeni da je obveza plaćanja pričuve postojala i neovisno od toga, budući da se radi o zakonskoj obvezi iz članaka 90. stavka 1. i 85. stavka 2. ZVDSP-a, a imajući u vidu da visina tražbine nije sporna.

11. U odnosu na u žalbi ponovljenu tvrdnju da se obveza tužene prema tužitelju ne može zasnivati na međuvlasničkom ugovoru, koji je sklopljen nakon utuženog perioda, treba potvrditi ocjenu prvostupanjskog suda da da je ova obveza nastala već na temelju zakona. Dakle na temelju odredbi ZVDSP-a kojima je propisana obveza vlasnika posebnih samostalnih uporabnih cjelina zgrade na plaćanje zajedničke pričuve, prije svega članka 85. stavka 2., članka 89. i članka 90. stavka 1. ali i članka 380. stavka 2. kojim je propisan način određivanja minimalnog doprinosa s navedene osnove.

12. Međutim, osnovano žaliteljica navodi da je ocjena prvostupanjskog suda o tome da objekti na kbr. 20 i kbr. 22 čine jednu građevinsku cjelinu u suprotnosti sa provedenim građevinskim vještačenjima. Dakle, ne samo sa vještačenjem po vještaku M. A., već i po vještaku N. Č.. Naime, i navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da je nakon uspješno provedenog postupka legalizacije zgrada na kbr. 22 počela činiti zasebnu cjelinu. Dakle, pogrešno prvostupanjski sud cijeni da iz dijela nalaza i mišljenja navedenog vještaka gdje se navodi da navedeni objekti imaju zajednički konstruktivni dio, proizlazi da se radi o jednoj građevinskoj cjelini. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

13. Da se u svrhu obveze održavanja zajedničkih dijelova zgrade iz prethodno citiranih odredbi ZVDSP-a radi o zasebnim građevinskim objektima, proizlazi i iz dijela nalaza vještaka A., koji nije doveden u pitanje nalazom i mišljenjem vještaka Č., da zgrade imaju zasebne ulaze, dvostrešne krovove, dimnjake, vanjsku limariju i priključke na komunalnu infrastrukturu. Dakle, iz oba nalaza i mišljenja proizlazi da jedini zajednički dio zgrada predstavljaju nosivi zidovi manjeg dijela obje zgrade, vidljivi dijelovi kojih predstavljaju unutarnje dijelove pojedinih prostorija svake zgrade. Stoga se redovito održavanje ovih zidova očito svodi na održavanje interijera svakog pojedinog stana. Moguća potreba za troškovima održavanja navedenog zajedničkog dijela mimo spomenutog, očito se može svoditi samo na iznimnu potrebu radova u svrhu očuvanja statike na navedenom dijelu. Međutim, svi ostali troškovi za održavanje i poboljšanje nekretnine mogu se odnositi samo na dijelove koji pripadaju zgradi na kbr. 20. Upravo iz navedenih razloga, tj. zbog toga što ne postoje takvi zajednički dijelovi zgrada na kbr. 20 i kbr. 22 koje je potrebno redovito održavati, neodlučno je što se tražbina na ime pričuve za održavanje odnosi na razdoblje koje je prethodilo rješenju o izvedenom stanju, kojim je legalizirana zgrada na kbr. 20.

14. Konačno, osnovani s žalbeni navodi da pri ocjeni osnovanosti potraživanja treba imati u vidu neosporenu tvrdnju tužene da su ona i vlasnici stana u prizemlju na kbr. 22 kroz utuženo razdoblje ulagali u zajedničke dijelove zgrade na kbr. 22, tj. u fasadu i krovište, te da je istinitost ovakve njezine tvrdnje utvrđena očevidom. Sve navedeno u vrijeme prije nego što su bili u mogućnosti saznati da je sklopljen međuvlasnički ugovor kojim je obuhvaćena i njihova zgrada na kbr. 22. Da je, dakle, tužena ulagala u održavanje zgrade, koja ulaganja su očigledno bila znatno veća od obveze plaćanja doprinosa za održavanje zajedničkih dijelova zgrade.

15. Iz navedenih razloga je temeljem članka 373.a ZPP-a žalba uvažena te je pobijana presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, s tim da je tuženoj priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to po 66,36 eura / 500,00 kuna za zastupanje na ročištima od 15. ožujka 2017., 18. lipnja 2020., 12. listopada 2021., 8. studenog 2021., 22. veljače 2022., 28. ožujka 2022., 25. svibnja 2022. i 31. kolovoza 2022., kao i za sastav podnesaka od 4. siječnja 2022. i 11. srpnja 2022., te po 16,59 eura / 125,00 kuna za sastav podnesaka od 19. veljače 2019., 28. listopada 2019. i 18. lipnja 2020., sve uvećano za PDV od 25%.

Bjelovar, 9. ožujka 2023.

Sudac

Vladimir Ferenčević v. r.