Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-25/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz P. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. b. Z. – d. d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. P., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 74 P-3206/2021-22 od 14. studenog 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
I.) Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 74 P-3206/2021-22 od 14. studenog 2022. godine:
- preinačuje u točki II. izreke, u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012352572, sadržana u čl.1., u dijelu koji glasi "po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita", tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,
- potvrđuje u preostalom dijelu točke II. izreke, u cijelosti u točki I., točki III. i točki IV. izreke,
II.) Tužitelju i tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbi.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 74 P-3206/2021- 22 od 14. studenog 2022. godine utvrđene su ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012352572, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor sklopili dana 21. ožujka 2007., a koje se nalaze u odredbi čl. 4 st. 1 u dijelu koji glasi: "po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornim vozila", u odredbi čl. 6. točka 2. u dijelu koji glasi: "u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete", pa da stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke).
1.1.) Istom presudom utvrđene su ništetnima i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012352572, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor sklopili dana 21. ožujka 2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, a koje se nalaze u odredbi čl. 1 u dijelu koji glasi: "po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita", u odredbi čl. 4 st. 2 u dijelu koji glasi: "(kamata) se obračunava u CHF", u odredbi čl. 5 st. 2 u dijelu koji glasi: "obračunava se u CHF a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate", u odredbi čl. 6 točka 2 u dijelu koji glasi: "po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja", pa da stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II. izreke).
1.2.) Navedenom presudom naloženo je tuženiku P. b. Z. d.d., Z., da tužitelju M. V. iz P. B., isplati iznos od 22.611,81 kn / 3.001,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose: od 14,22 kn / 1,89 EUR od 26.3.2008. do isplate, od 74,82 kn / 9,93 EUR od 4.11.2008. do isplate, od 18,01 kn / 2,39 EUR od 26.11.2008. do isplate, od 115,89 kn / 15,38 EUR od 2.1.2009. do isplate, od 119,29 kn / 15,83 EUR od 31.1.2009. do isplate, od 124,66 kn / 16,55 EUR od 17.2.2009. do isplate, od 96,62 kn / 12,82 EUR od 22.4.2009. do isplate, od 86,54 kn / 11,49 EUR od 20.5.2009. do isplate, od 74,00 kn / 9,82 EUR od 20.6.2009. do isplate, od 76,50 kn / 10,15 EUR od 16.7.2009. do isplate, od 65,45 kn / 8,69 EUR od 14.8.2009. do isplate, od 80,50 kn / 10,68 EUR od 16.9.2009. do isplate, od 65,16 kn / 8,65 EUR od 29.10.2009. do isplate, od 80,16 kn / 10,64 EUR od 20.11.2009. do isplate, od 73,79 kn / 9,79 EUR od 16.12.2009. do isplate, od 109,49 kn / 14,53 EUR od 18.1.2010. do isplate, od 123,76 kn / 16,43 EUR od 16.2.2010. do isplate, od 133,92 kn / 17,77 EUR od 19.3.2010. do isplate, od 146,21 kn / 19,41 EUR od 15.4.2010. do isplate, od 182,84 kn / 24,27 EUR od 17.5.2010. do isplate, od 195,81 kn / 25,99 EUR od 18.6.2010. do isplate, od 236,46 kn / 31,38 EUR od 15.7.2010. do isplate, od 263,08 kn / 34,92 EUR od 17.8.2010. do isplate, od 295,25 kn / 39,19 EUR od 17.9.2010. do isplate, od 264,80 kn / 35,14 EUR od 18.10.2010. do isplate, od 282,95 kn / 37,55 EUR od 16.11.2010. do isplate, od 357,51 kn / 47,45 EUR od 16.12.2010. do isplate, od 347,61 kn / 46,14 EUR od 15.1.2011. do isplate, od 327,48 kn / 43,46 EUR od 17.2.2011. do isplate, od 363,10 kn / 48,19 EUR od 16.3.2011. do isplate, od 335,50 kn / 44,53 EUR od 16.4.2011. do isplate, od 393,70 kn / 52,25 EUR od 17.5.2011. do isplate, od 459,70 kn / 61,01 EUR od 15.6.2011. do isplate, od 546,06 kn / 72,47 EUR od 15.7.2011. do isplate, od 616,96 kn / 81,88 EUR od 17.8.2011. do isplate, od 491,82 kn / 65,28 EUR od 17.9.2011. do isplate, od 439,29 kn / 58,30 EUR od 18.10.2011. do isplate, od 440,78 kn / 58,50 EUR od 17.11.2011. do isplate, od 474,35 kn / 62,96 EUR od 20.12.2011. do isplate, od 496,70 kn / 65,92 EUR od 16.1.2012. do isplate, od 510,11 kn / 67,70 EUR od 16.2.2012. do isplate, od 497,14 kn / 65,98 EUR od 20.3.2012. do isplate, od 492,45 kn / 65,36 EUR od 16.4.2012. do isplate, od 517,20 kn / 68,64 EUR od 26.5.2012. do isplate, od 513,35 kn / 68,13 EUR od 18.6.2012. do isplate, od 494,51 kn / 65,63 EUR od 18.7.2012. do isplate, od 488,43 kn / 64,83 EUR od 17.8.2012. do isplate, od 455,96 kn / 60,52 EUR od 15.9.2012. do isplate, od 487,91 kn / 64,76 EUR od 16.10.2012. do isplate, od 505,10 kn / 67,04 EUR od 17.11.2012. do isplate, od 493,76 kn / 65,53 EUR od 17.12.2012. do isplate, od 463,36 kn / 61,50 EUR od 24.1.2013. do isplate, od 472,93 kn / 62,77 EUR od 20.2.2013. do isplate, od 487,39 kn / 64,69 EUR od 19.3.2013. do isplate, od 505,88 kn / 67,14 EUR od 19.4.2013. do isplate, od 453,20 kn / 60,15 EUR od 15.5.2013. do isplate, od 445,97 kn / 59,19 EUR od 18.6.2013. do isplate, od 449,62 kn / 59,67 EUR od 13.7.2013. do isplate, od 455,73 kn / 60,49 EUR od 19.8.2013. do isplate, od 471,15 kn / 62,53 EUR od 18.9.2013. do isplate, od 478,09 kn / 63,45 EUR od 19.10.2013. do isplate, od 480,58 kn / 63,78 EUR od 16.11.2013. do isplate, od 497,98 kn / 66,09 EUR od 27.12.2013. do isplate, od 482,52 kn / 64,04 EUR od 18.1.2014. do isplate, od 505,75 kn / 67,12 EUR od 17.2.2014. do isplate, od 1.015,00 kn / 134,71 EUR od 20.2.2014. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka III. izreke).
1.3.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tuženiku P. b. Z. d.d., Z., naloženo da tužitelju M. V. iz P. B., isplati iznos od 10.576,12 kn / 1.403,69 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka IV. izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
2.1.) Navedenu presudu žalbom pobija i tužitelj, i to samo odluku o troškovima postupka, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i pobijanu odluku preinači u skladu sa navodima žalbe.
3.) Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4.) Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.
5.) Predmet spora u ovoj parnici je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbi o valutnoj klauzuli, tj. o vezanju otplatnih anuiteta uz promjenjivi tečaj valute CHF važeći u vrijeme dospijeća svakog pojedinog mjesečno anuiteta. Predmet spora je i novčana tražbina s osnova izvršene preplate u otplati kredita kojeg su stranke zaključile dana 04. rujna 2006. godine, i to samo preplate u primjeni ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 21.611,81 kune / 3.001,10 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos.
5.1.) Navedene zahtjeve tužitelja sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim polazeći od slijedećih u postupku utvrđenih važnih činjenica:
-da su tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, a tuženik kao davatelj kredita, zaključili dana 21. ožujka 2007. godine ugovor kreditu na iznos od 21.020,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti;
-da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u ponudi imao kredite za kupnju osobnih vozila u CHF i u EUR, sa najpovoljnijom kamatnom stopom kod kredita vezanih uz CHF;
-da je navedeni ugovor sklopljen za kupnju novog osobnog vozila tužitelja, na vrijeme od 7 godina te uz promjenjivu stopu ugovorne kamate prema odluci tuženika kao kreditora, s tim da je u vrijeme sklapanja ugovora ta kamata iznosila 5,10 % godišnje;
-da se je navedenim ugovorom tužitelj obvezao otplatiti navedeni kredit u 84 mjesečna anuiteta prema tečaju CHF važećem u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta;
-da je tužitelj navedeni kredit u cijelosti otplatio, ali da je, zbog promjene (povećanja) stope ugovorne kamate preplatio za iznos od 9.265,43 kune, a zbog promjene tečaja
CHF za iznos od 22.611.81 kuna;
-da je vezano za nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom kreditora, i o valutnoj klauzuli, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;
-da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine;
-da pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenim u navedenom kolektivnom sporu obvezuju sud u predmetnoj pojedinačnoj parnici;
-da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor koji je unaprijed sastavio tuženik kao kreditor i trgovac, i da stranke o predmetnim te spornim ugovornim odredbama nisu pregovarali u smislu da je tuženik tužitelja upozorio na povećani rizik tečaja CHF valute u odnosu na druge valute, a o kojima je u vrijeme sklapanja ugovora morao imati saznanja, niti da mu je pojasnio sve parametre za promjenu stope ugovorne kamate;
-da je tužitelj tužbu u predmetnoj parnici podnio dana 20. travnja 2021. godine.
5.2.) Imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, a uvažavajući pri tome odredbu čl.502.c ZPP-a, kao i onu iz odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14., 110/15 i 14/19. – dalje: ZZP/14), prema kojim odredbama je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja i pravne stavove sudova izražene u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, i primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, i primjenom odredbi čl.3., čl.4., čl.269. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.
– dalje: ZOO/05), sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kao nerazumljive tužitelju (potrošaču), a koje je u predmetni ugovor unaprijed unio tuženiku i o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u tom smislu da je tuženik tužitelja upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF o kojima je kao bankarska institucija morao raspolagati, i u smislu da mu je objasnio sve parametre koji će utjecati na promjenu stope ugovorne kamate, nepoštene odredbe, a onda da su i ništetne, slijedom čega iste ne proizvodi nikakve pravne učinke. Zbog toga sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredbi (točka I. i II. izreke).
5.3.) Slijedom navedenih utvrđenja i zaključaka sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev za isplatu, zauzimajući stav da tužitelju, u skladu sa odredbom čl.1111. i čl.323.st.1. ZOO/05, pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita prema tečaju valute CHF važećem na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa mu s tog osnova i dosuđuje iznos od 22.611,81 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO/05, tj. tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate.
5.4.) Pri donošenju navedene odluke kojom prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu, sud prvog stupnja otklanja, kao neosnovan, i prigovor zastare, izražavajući pravni stav da je pokretanjem (2012. godine) kolektivnog spora zastara prekinuta, te da je tek njegovim pravomoćnim okončanjem - 14. lipnja 2018. godine počela teći ispočetka, i da rok zastare od pet godina računajući do pokretanja (20. travnja 2021.) predmetne parnice nije istekao, pri čemu se sud poziva na primjenu odredbi čl.225. i čl.241. ZOO/05.
6.) U podnesenoj žalbi zbog svih žalbenih razloga tuženik u bitnome ističe da je pobijana odluka utemeljena isključivo na pravomoćnoj presudi donesenoj u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, što je potpuno promašeno jer je predmetni ugovor u cijelosti izvršen njegovom otplatom, a i stoga što ne postoji ni objektivni identitet između ugovora na koje se odnose navedene pravomoćne presude i konkretnog predmetnog ugovora zaključenog sa tužiteljem; da je sporna ugovorna odredba u ugovor unesene na inicijativu tuženika ali da ju to samo po sebi ne čini ništetnom jer je tužitelj ugovor u cjelini, pa time i svaku njegovu odredbu što znači i sporne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, prihvatio svojim potpisom ugovora, tj. svojom slobodnom voljom iz čega se može zaključiti i to da su mu sve ugovorne odredbe bile jasne i razumljive, to tim više što ni prilikom sklapanja ugovora, ni tijekom oplate i povećanja stope ugovorne kamate (a time i anuiteta) nije od tuženika tražio nikakva pojašnjenja; da valutna klauzula nije bila zakonom zabranjena niti je i jednim zakonskim propisom, sve do Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potroškom kreditiranju iz 2013. godine, bila utvrđena obveza davatelja kredita definirati parametre promjenjivosti stope ugovorne kamate; da je zbog navedenog tuženik mogao mijenjati visinu stope ugovorne kamate, a to je činio isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta i u skladu sa svojim Općim uvjetima poslovanja koji su sastavni dio ugovora, slijedom čega se navedenom odlukom suda negira pravo banci da prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu za što ne postoji zakonsko utemeljenje; da valutna klauzula ima zaštitnu funkciju i ista je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila dopuštena i odredbom čl.22. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nije bilo zakonskog utemeljenja ni za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe; da je zbog svega navedenog pogrešan i stav prema kojem je iznos preplate zbog promjene stope ugovorne kamate izračunavan prema početnoj stopi, čime je predmetni ugovor pretvoren u ugovor o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom; da je tužitelj bio dužan dokazivati i dokazati da je tuženik stopu ugovorne kamate mijenjao protivno tržišnim uvjetima i protivno odredbama njegovih Općih uvjeta poslovanja, to tim više što su i početna i kasnije povećana stopa ugovorne kamate bile niže od zakonom najviše dopuštene stope ugovorne kamate, a tužitelj sve navedeno nije ničime dokazao; da sud prvog stupnja pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastare, jer je zastara započela teći od momenta svake pojedine otplate u kojoj je došlo do preplate i ista je istekla još i prije pokretanja predmetne parnice, pri čemu na njen tijek ne može imati nikakvog relevantnog utjecaja pokrenuti kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača, što jasno proizlazi i iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07. – dalje: ZZP/07) prema kojoj, pokretanje i vođenje kolektivnog spora nije sprečavalo tužitelja da zahtjeva pravnu zaštitu u svezi njegovog pojedinačnog ugovora. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer je presuda nerazumljiva i ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenio materijalno pravo na njegovu štetu.
6.1.) Navedene žalbene tvrdnje u njihovom pretežitom dijelu nisu osnovane, a što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.
7.) Prije svega treba reći da je pobijana presuda jasna, i da je sud za sve važne činjenice temeljem kojih zaključuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa tako i glede svih istaknutih prigovora tuženika, u obrazloženju naveo po svemu jasne i međusobno neproturječne razloge, pa nije učinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se, u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, uvijek pazi i po službenoj dužnosti.
8.) Nije ostvareno ni postojanje žalbenih razloga iz odredbi čl.355. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio i materijalno prava, osim u dijelu u kojem je prihvatio dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.1. predmetnog ugovora, koja se odnosi na valutnu klauzulu.
9.) Pri analizi te ocjeni žalbenih tvrdnji tuženika o postojanju žalbenog razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tada se može konstatirati da tuženik, kako tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, ali i u ovom žalbenom postupku, potpuno minorizira činjenicu da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), a sve to sa namjerom da na taj način otkloni zakonom propisane pravne učinke pravomoćnih presuda iz tog spora na predmetnu parnicu, predmet koje je spor o posljedicama ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik zaključio sa tužiteljem. Međutim žalbene tvrdnje koje idu u navedenom smjeru potpuno su pravno neutemeljene.
9.1.) Dakle, nema spora da je predmetna parnica pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. ZZP/07 (odnosno čl.120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15., i 14/19. – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl.131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl.131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Tužitelj u predmetnoj parnici, osim što traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora koji je zaključio sa tuženikom, traži povrat danog u izvršenju tih ništetnih odredbi, a na što mu pravo pripada temeljem općih odredbi obveznog prava – odredbe čl.323. st.1., ali čl.1111. sada važećeg ZOO/05.
9.2.) S obzirom na to da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu sa već naprijed izloženim tužitelj se je u predmetnoj parnici bio ovlašten, temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, pozvati na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćnih presuda kojima je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
10.) Polazeći od vezanosti u predmetnoj restitucijskoj parnici pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u predmetnoj pojedinačnoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Žalbene tvrdnje tuženika, a kojima on dovodi u pitanje navedeni stav glede dokazivanja važnih činjenica u predmetnoj pojedinačnoj parnici, proturječe i sa pravnim stavom VSRH o navedenom, izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine.
10.1.) Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. U tom smislu govore i shvaćanja izražena u odlukama Ustavnog suda RH U-III-5458/2021 od 30.06.2022. i U-III-4372/2021 od 30.06.2022. godine, u kojima je ukazano i na pogrešna tumačenja pojedinih sudova pravnog shvaćanja VSRH izraženog u odluci Rev- 3142/2018. Prvostupanjski sud navedene odluke nije imao u vidu, no to u predmetnom slučaju nije imalo utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i na pravilnost u primjeni materijalnog prava.
10.2.) Naprijed navedeno stoga što tuženik u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazao postojanje niti jedne činjenice navedene u prethodnoj točki, jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključivati da su tužitelju, pri sklapanju predmetnog ugovora, kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, i to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tuženik, tj. da su mu sporne odredbe učinili razumljivima samo formalno i gramatički, a kako tuženik očito i poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su mu ih učinili razumljivima i suštinski, kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
10.3.) Tuženik je doduše, kako i navodi u žalbi, predlagao saslušanje u svojstvu svjedoka svoga zaposlenika, ali na okolnosti da su svim korisnicima kredita, pa onda i tužitelju, dane opće informacije o značenju pojma promjenjiva kamatna stopa i opće informacije o značenju vezanja kredita uz valutnu klauzuli, na okolnost da je svim korisnicima kredita, pa onda i tužitelju, predočena mogućnost sklapanja kredita i u drugoj valuti, tj. mogućnost slobodnog izbora valute ugovora bez uticanja na njegovu volju da izabere ugovor u valuti CHF, i na okolnost da je tužitelj svojom slobodnom voljom odlučio sklopiti predmetni ugovor pri čemu nije postavljao zaposlenicima nikakva pitanja niti je od njih tražio ikakva objašnjenja. Međutim, sve navedeno nema značaj pregovaranja kojim se sporne ugovorne odredbe čine potrošaču suštinski razumljivima, odnosno nema značaj pregovaranja kojim se potrošaču daju relevantne i potpune informacije na temelju kojih bi on mogao donositi razborite i informirane odluke te na temelju kojih bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Stoga predlaganje izvođenja dokaza na navedene okolnosti, nema apsolutno nikakvog značaja za utvrđenje činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava, kao što je potpuno promašeno bilo i predlaganje saslušanja na navedene okolnosti javnog bilježnika koji je vršio javnobilježničku potvrdu predmetnog ugovora o kreditu.
11.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje da se tužitelj ne bi bio ovlašten, pozivom na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, pozivati na ništetnost ugovornih odredbi predmetnog pojedinačnog ugovora o kreditu zbog činjenice da taj ugovor više ne egzistira, jer da je isti u cijelosti otplaćen. To stoga što se, u skladu sa odredbom čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka ugovora, to u svakom slučaju jeste, i za navedeno ima i pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.
12.) Prema tome, s obzirom na sve naprijed navedeno pri ocjeni pravilnosti primjene materijalnog prava te pri ocjeni pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke, ne može se ne imati u vidu slijedeće:
-da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;
-da je pravomoćnim odlukama donesenim u kolektivnom sporu utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to:
a)zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i b)sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
-da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći.
13.) Uvažavajući sve naprijed navedeno te polazeći:
-od čl.81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),
-od čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, i ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate jednostranom odlukom davatelja kredita te odredba o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorne kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelj) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženik) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
13.1.) Navedeno u prethodnoj točki ne odnosi se na odredbu čl.1. predmetnog ugovora, glede koje sud prvog stupnja također zaključuje, i to pogrešno, da se radi o nepoštenoj odredbi te stoga i glede nje prihvaća tužbeni zahtjev. Naime, tom je odredbom iznos odobrenog i isplaćenog kredita vezan uz valutu CHF, i ta odredba je sasvim jasna odnosno razumljiva potrošaču. Nerazumljive pa onda i nepoštene su one odredbe o valutnoj klauzuli kojima se ugovara otplata anuiteta prema budućem nepoznatom tečaju koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Slijed toga, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, u navedenom dijelu je prihvaćena žalba tuženika.
14.) Slijedom svega naprijed navedenog pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (za preplaćeno temeljem odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate nije zatražen povrat), a koji iznos preplate je utvrđen provedenim vještačenjem, čijoj matematičkoj točnosti tuženik nije prigovarao niti tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom a niti u ovom žalbenom postupku.
14.1.) Vezano za visinu dosuđenog iznosa tuženik žalbom prigovara, i to neutemeljeno, iznosu utvrđene preplate kada ističe da nije bilo utemeljenja da se navedena preplata utvrđuje prema tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita. Navedene žalbene tvrdnje nisu osnovane, jer u predmetnom ugovoru nije ništetna cijele odredba o valutnoj klauzula, već samo onaj dio te ugovorne odredbe kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a da pri tome korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora nije bio upozoren na povećani rizik ugovaranja valute CHF. To znači da nije ništetan onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan isplate, pa s obzirom na to, i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog povećanja tečaja CHF bilo je moguće utvrditi jedino na naprijed navedeni način, tj. prema tečaju CHF na dan isplate kredita.
15.) Na dosuđeni iznos preplate sud prvog stupnja je pravilno, u skladu sa odredbom čl.1115. ZOO/05, dosudio tužitelju i zakonsku zateznu kamatu. Naime, s obzirom da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, i to odredbe koju je u ugovor unio sam tuženik, pri čemu tužitelj nije na njih mogao ni na koji način utjecati, tada se kao pravilan nameće zaključak da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga, temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan i iznos preplate.
16.) Neutemeljeno tuženik žalbom prigovara ocjeni istaknutog prigovora zastare, odnosno neosnovano ističe da je taj prigovor sud prvog stupnja pogrešno ocijenio. U svezi navedenih žalbenih tvrdnji treba reći da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje da pravomoćne presude donesene u vođenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na zastaru tražbina iz predmetne pojedinačne parnice.
16.1.) Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014. godine, a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine.
16.2.) Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 20. travnja 2021. godine, pa s obzirom na navedeno u točki 16.1. te s obzirom da se tužiteljeva tražbina odnosi na preplaćeno temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tražbina tužitelja nije u zastari jer rok zastare od pet godina, koji se računa od 18. lipnja 2018. godine, nije istekao do dana kada je pokrenuta predmetna parnica.
17.) Obje stranke žalbama pobijaju i odluku o troškovima parničnog postupka, i to potpuno neosnovano.
18.) Naime, tužitelj pobija odluku o troškovima, i to samo zbog toga što je je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o visini troška, koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, odlučio primjenom vrijednosti boda od 10,00 kuna, iako je u vrijeme donošenja odluke vrijedila izmijenjena vrijednost boda od 15,00 kuna.
18.1.) Točne su žalbene tvrdnje tužitelja da je dana 05. studenog 2022. godine stupila na snagu izmjena vrijednosti boda od 15,00 kuna, a da je sud odluku o troškovima postupka donio nakon stupanja na snagu navedene izmjene, tj. dana 14. studenog 2022. godine. Isto tako, u pravu je tužitelj da je odredbom Tbr.48.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. – dalje: Odvjetnička tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.
18.2.) Dakle, u skladu sa naprijed navedenim, tužitelju bi doista pripadalo pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika primjenom vrijednosti boda od 15,00 kuna. Međutim, neovisno o navedenom, ovdje treba reći i to da je sud uvijek vezan zahtjevom stranke, pa kada donosi odluku o troškovima zastupanja, što znači da nije u mogućnosti stranci priznati i dosuditi trošak u većem iznosu od zatraženog, pa čak i u situaciji kada bi na to imao pravo, prema odredbama Odvjetničke tarife.
18.3.) Budući da je tužitelj postavljenim zahtjevom (list 100) zatražio naknadu troškova zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika u iznosu od 7.500,00 kuna (uključujući i obračunati trošak PDV-a), i da mu taj trošak sud prvog stupnja pobijanom presudom u cijelosti priznao i dosudio, tada neosnovano tužitelj žalbom pobija odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka pozivom na naprijed navedeno.
19.) Tuženik pak pobijajući odluku o troškovima u žalbi ističe da sud prvog stupnja nije mogao o troškovima odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, već da je to trebao učiniti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a budući da je prvotno tužitelj utužio povrat preplaćenog i temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, od kojeg zahtjeva je naknadno odustao.
19.1.) Glede naprijed navedenih tvrdnji tuženiku valja ukazati na odredbu čl.154.st.2. ZPP-a, kojom je izričito propisano da se uspjeh stranaka računa prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a kada je riječ o zahtjevu za isplatu, tužitelj isti zahtjev nje smanjivao već ga je konačnim zahtjevom povisio, i sa tim povećanim zahtjevom tužitelj je u cijelosti uspio, slijedom čega se naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika ukazuju kao neosnovane.
19.2.) Istina, nakon djelomičnog uvažavanja žalbe tuženika, tužitelj je sa dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti jedne ugovorne odredbe odbijen, no riječ je o neznatnom dijelu zahtjeva sa kojim tužitelj nije uspio u sporu, a glede kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa tužitelju zasigurno pripada pravo na naknadu cijelog parničnog troška, koji je utvrđen po prvostupanjskom sudu kao potreban za vođenje parnice, istina, ne primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, već primjenom odredbe čl.154.st.5. ZPP-a.
20.) Slijedom svega naprijed navedenog žalba valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.370.t.3. ZPP-a, žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu a žalbu tuženika djelomično prihvatiti kao osnovanu a djelomično odbiti kao neosnovanu te presuditi kao u izreci ove presude.
21.) Tužitelj nije uspio sa žalbom a tuženik je uspio u ovom žalbenom postupku u neznatnom dijelu, pa slijedom toga trošak izjavljivanja žalbe nije dosuđen niti tužitelju niti tuženiku.
Bjelovar, 9. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak v. r.
