REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 182/2013-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆO, vlasnika obrta [obrt], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka u Rijeci, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Dina Korper Žemva, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Korper i Haramija u Zagrebu, radi naknade štete u iznosu od 8.976.357,38 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-865/2009-9 od 9. siječnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda (tada) Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-201/2007-63 od 24. studenog 2008., u sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja protiv dijela toč. II. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-865/2009-9 od 9. siječnja 2013. kojim je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-201/2007-63 od 24. studenog 2008. i odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.840.736,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovana.

II. Prihvaća se revizija tužitelja protiv dijela toč. II. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-865/2009-9 od 9. siječnja 2013. kojim je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-201/2007-63 od 24. studenog 2008. i odbijen tužbeni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 193.000,06 kn od 31. prosinca 2001. do 23. studenog 2008., preinačava se taj dio presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-865/2009-9 od 9. siječnja 2013., te sudi:

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-201/2007-63 od 24. studenoga 2008. u toč. I. njezine izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 193.000,06 kn od 31. prosinca 2001. do 23. studenog 2008.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška revizijskog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude presuđeno je:

''II. Uvažava se tuženikova žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-201/07 od 24. studenoga 2008. u točki I. izreke u dijelu kojim se tuženiku nalaže platiti iznos od 1,840.736,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2003. do isplate, kao i u dijelu kojim se tuženiku nalaže platiti zakonske zatezne kamate na iznos od 193.000,06 kn tekuće od 31. prosinca 2001. do 23. studenoga 2008., sve po stopi utvrđenoj Uredbom o visi stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata prema stopi eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve u roku od osam dana, i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku platiti iznos od 1.840.736,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2003. do isplate, kao i u dijelu kojim se tuženiku nalaže platiti zakonske zatezne kamate na iznos od 193.000,06 kn tekuće od 31. prosinca 2001. do 23. studenoga 2008., sve po stopi utvrđenoj Uredbom o visi stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata prema stopi eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve u roku od osam dana“.''

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP) podnosi tužitelj navodeći kako tuženik odgovara jamcima RO i MO po općim pravilima izvanugovorne odgovornosti za štetu. Upravo između radnje tuženika tj. kršenja ugovorne obveze prema tužitelju i štete koju su pretrpjeli jamci tužitelja gubitkom vlasništva na nekretninama, postoji izravna uzročno posljedična veza. Tvrdi da je banka stekla vlasništvo i na nekretnini tužitelja i na nekretninama jamaca za iznos od 121.568,00 eura. Ističe i kako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio i čl. 186. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO) budući da je utvrdio da se izmakla korist odnosi na ugovor sklopljen između tužitelja i društva Bukovinski (list 19 spisa), što znači da se po tom ugovoru točno moglo utvrditi dospijeće obveze, pa onda i izmakla korist koja je nastala jer se tada nije ostvarila. Traži naknadu troška revizijskog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

4. Revizija je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze od strane tuženika, koja mu je, po njegovoj tvrdnji, prouzročila štetu u vidu stvarne štete zbog umanjenja imovine uslijed gubitka vlasništva na nekretninama po cijeni manjoj od tržišne, kao i zbog izmakle koristi u vidu izgubljene zarade od posla koji nije mogao biti realiziran, a sve kao izravna posljedica činjenice da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu i dostavio mu unaprijed plaćenu bukovu građu odnosno da mu je s druge strane unaprijed plaćeni iznos neosnovano zadržao pa zbog toga što nije raspolagao ni s građom niti s novčanim sredstvima, nije mogao pokrenuti proizvodnju te ostvariti prihod iz kojega bi plaćao postojeće obveze na ime kredita zbog čega je izgubio vlasništvo na nekretninama, kao što nije mogao ostvariti ni daljnju dobit.

6. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- postojanje štetne radnje povrede ugovorne obveze počinjene od strane tuženika koja se sastoji u tome da tuženik nakon primitka iznosa od 253.938,70 kn 15. svibnja 2001., nije ispunio ugovorenu obvezu i isporučio tužitelju 307,36 m3 bukovih trupaca nego je tek nakon što je prvostupanjski sud donio presudu poslovni broj P-461/01, vratio tuženiku unaprijed plaćeni iznos od 253.938,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama 31. prosinca 2001.,

- da upravo zbog tuženikove povrede ugovorne obveze tužitelj nije mogao proizvodnjom ispunjavati svoje ugovorne obveze što je rezultiralo raskidom ugovora kojega je bio sklopio s društvom Bukovinski d.o.o., Ključ Brdovečki, zbog čega je došlo do umanjenja tužiteljeve imovine u vidu izmakle koristi odnosno dobiti koju je trebao ostvariti iz navedenog ugovora u iznosu od 193.006,00 kn,

- da je tužitelj s Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb, sklopio dva ugovora o zajmu i to za kupnju jedne nekretnine i dvije pokretnine, a potraživanje zajmodavatelja osigurano je davanjem u fiducijarno vlasništvo dvije nekretnine, jedne u vlasništvu tužitelja, a druge u vlasništvu RO i MO, te da je ugovor o zajmu raskinut 6. svibnja 2002. zbog neplaćanja dospjelih rata nakon čega je Hypo- Leasing Kroatien d.o.o. pokrenuo postupak ovrhe i putem javnog bilježnika zatražio da se izjasni hoće li se nekretnine u fiducijarnom vlasništvu prodati radi namirenja tražbine pa budući da se sudionici nisu izjasnili nekretnina je prešla u vlasništvo Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima u iznosu od 1.438.070,76 kn,

- da je Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. nekretnine koje su bile u vlasništvu RO i MO u prosincu 2003. prodao za iznos od 769.903,90 kn odnosno svaku za iznos od 384.951,95 kn,

- da je vještačenjem koje je provedeno u prosincu 2007., utvrđeno kako tržišna vrijednost tužiteljeve nekretnine iznosi 887.464,22 kn, a onih u vlasništvu RO i [adresa].391.343,05 kn,

- da u spisu postoji ugovor o uređenju dužničko-vjerovničkih odnosa sklopljen 20. rujna 2002. između MO i RO s jedne i tužitelja s druge strane u kojemu je utvrđeno da su MO i RO radi osiguranja tužiteljevog duga iz ugovora o kreditu s Hypo-Leasing Kroatien d.o.o. dali svoje nekretnine te da je navedeni kreditor postao punopravni vlasnik istih zbog čega im tužitelj sada duguje na ime vrijednosti izgubljenih nekretnina iznos od 403.548,29 eur odnosno 3.038.718,60 kn koji im se obvezuje isplatiti u roku od šest mjeseci, iz čega da jasno proizlazi da obvezni odnos u pogledu iznosa vrijednosti predmetne nekretnine postoji između tužitelja s jedne i MO i RO s druge strane,

- da su RO i MO u siječnju 2008. tužitelju ustupili tražbinu prema tuženiku s osnove stvarne štete nastale gubitkom vlasništva na nekretninama u iznosu od 3.038.718,60 kn.

7. Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev radi naknade stvarne štete u iznosu od 1.840.736,51 kn jer je vrijednost tužiteljeve nekretnine utvrđena u iznosu od 887.464,22 kn, dok se tužiteljev vjerovnik Hypo-leasing Kroatien d.o.o. namirio za obveze koje su po oba kredita uz kamate i troškove iznosile ukupno 1.438.070,76 kn. Iz toga jasno proizlazi da tužitelj, izgubivši vlasništvo na svojoj nekretnini koju je radi osiguranja tražbine prenio u fiducijarno vlasništvo, nije pretrpio nikakvu štetu budući da je tržišna vrijednost nekretnine utvrđena po sudskom vještaku manja od iznosa tražbine za koju se vjerovnik Hypo-leasing Kroatien d.o.o. iz nje namirio. Nadalje, u odnosu na nekretninu koja je bila u vlasništvu MO i RO procijenjenu na iznos od 2.391.343,05 kn, ocijenio je kako tužitelj nema osnovu za naknadu štete zbog gubitka te imovine jer time on nije izgubio vlasništvo svoje nekretnine za iznos manji od tržišne vrijednost te nekretnine u odnosu na dug za koji ga je zajmodavatelj Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb stekao u vlasništvo, nego su time vlasništvo na nekretnini izgubili upravo MO i RO pa prema tome nije došlo do umanjenja u imovini tužitelja zbog štetne radnje tuženika, a što je opća pretpostavka odgovornosti za naknadu štete. Naime, na ime naknade štete zbog gubitka vlasništva na toj nekretnini potraživanje može eventualno postojati između MO i RO na jednoj i tužitelja na drugoj strani jer su oni svoju nekretninu dali u fiducijarno vlasništvo kao osiguranje upravo tužiteljevog duga.

8. ''U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.'' (čl. 392.a st. 1. ZPP).

9. Neosnovan je tužiteljev revizijski navod da je banka stekla vlasništvo i na nekretnini tužitelja i na nekretninama jamaca MO i RO za iznos od 121.568,00 eura budući da iz spisa i utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je Hypo-leasing Kroatien d.o.o. stekao vlasništvo na tim nekretninama za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima u iznosu od 1.438.070,76 kn.

10. Neosnovan je i revizijski navod da između radnje tuženika tj. kršenja ugovorne obveze prema tužitelju i štete koju su pretrpjeli MO i RO gubitkom vlasništva na nekretninama, postoji izravna (neprekinuta) uzročno posljedična veza. To iz razloga jer iz priloženih ugovora o zajmu (listovi 20 do 27 i 35 do 41 spisa) proizlazi da su MO i RO te ugovore potpisali (osim u svojstvu sudionika odnosno fiducijarnih dužnika) i u svojstvu sudužnika posljedično čemu su, ako to već nije mogao učiniti tužitelj, oni trebali podmiriti obvezu s te osnove prema Hypo-leasing Kroatien d.o.o. i time spriječiti nastanak štete gubitkom vlasništva na nekretninama.

11. No, (neprekinuta) uzročno posljedična veza između radnje tuženika tj. kršenja ugovorne obveze prema tužitelju i štete koju su pretrpjeli MO i RO gubitkom vlasništva na nekretninama, ne postoji i iz razloga jer tuženik (a u odnosu na nekretnine u vlasništvu MO i RO ni tužitelj) nije mogao utjecati na cijenu za koju su te nekretnine prešle u punopravno vlasništvo Hypo-leasing Kroatien d.o.o. Upravo suprotno, na to su mogli utjecati MO i RO, slanjem očitovanja na poziv javnog bilježnika, u skladu s čl. 277. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00 – dalje: OZ), što, međutim, nesporno nisu učinili.

12. Naime, ako je tržišna vrijednost tih nekretnina iznosila 403.548,29 eur odnosno 3.038.718,60 kn, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka iz svibnja 1998. godine, kojeg je uz tužbu priložio tužitelj i na koji se, kao na temelj ugovora o uređenju dužničko-vjerovničkih odnosa sklopljenog 20. rujna 2002. između MO i RO s jedne i tužitelja s druge strane, kao i na temelj ugovora o ustupanju tražbine od 7. siječnja 2008., poziva tužitelj, ili pak 2.391.343,05 kn kako je utvrđeno vještačenjem u ovoj parnici, onda su si MO i RO, propuštanjem slanja očitovanja na poziv javnog bilježnika, u skladu s čl. 277. st. 1. OZ, (osim neispunjenjem obveza iz ugovora o kreditu) i tim propustom sami prouzročili štetu u utuženom iznosu. Ako je pak stvarna vrijednost tih nekretnina iznosila 769.903,90 kn, za koju cijenu ih je Hypo-leasing Kroatien d.o.o. u prosincu 2003. prodao trećim osobama, onda nema štete na strani tužitelja jer se radi o znatno manjem iznosu od onoga za koji su te nekretnine, primjenom čl. 277. st. 5. OZ, prešle u punopravno vlasništvo Hypo-leasing Kroatien d.o.o.

13. Zato tužitelj pogrešno drži da bi u konkretnom slučaju, pored izloženog utvrđenog činjeničnog stanja, MO i RO mogli zahtijevati utuženi iznos s osnove naknade štete koju su pretrpjeli gubitkom vlasništva na nekretninama, bilo od njega bilo od tuženika, posljedično čemu ni tužitelj ne može s osnove ugovora o cesiji zahtijevati tu naknadu štete od tuženika.

14. Stoga u odnosu na taj pobijani dio presude ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, primjenom čl. 393. ZPP, odlučeno kao pod toč. I. izreke.

15. Međutim, osnovan je revizijski navod kako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 186. ZOO pored utvrđene činjenice da se izmakla korist odnosi na ugovor sklopljen između tužitelja i društva Bukovinski (list 19 spisa), jer se po tom ugovoru doista moglo utvrditi dospijeće obveze toga društva, pa onda i izmakla korist koja je izostala tužitelju jer se tada nije ostvarila. Naime, iz tog Ugovora koji je sklopljen 1. veljače 2001., proizlazi da se tužitelj od toga datuma obvezao mjesečno isporučivati kupcu 100m3 bukovih trupaca iz čega proizlazi da bi do svibnja 2001. kada je sklopio ugovor s tuženikom, da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu, tome kupcu isporučio svih 307,36 m3 bukovih trupaca koje mu se tada obvezao isporučiti tuženik i da bi mu taj kupac dotad platio cijenu koju se obvezao platiti u rokovima označenima u svakoj pojedinačnoj fakturi. Dakle, tužitelju je šteta s osnove izmakle koristi svakako nastala do 31. prosinca 2001. od kada tužitelj zahtijeva zakonsku zateznu kamatu na pravomoćno mu dosuđeni iznos s osnove izmakle koristi od 193.006,00 kn, pa je u tom dijelu drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

16. Zato je, primjenom čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno kao pod toč. II. izreke.

17. Kao pod toč. III. izreke odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP jer tužitelj nije uspio s revizijom u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

18. Kao pod toč. IV. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP jer tuženikov trošak sastava odgovora na reviziju nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 8. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek