REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-750/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednica vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika TOMISLAVA RADOŠA iz Zagreba, Gračanski Mihaljevac 2/d, OIB 96118819751, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mamić Perić Reberski Rimac d.o.o. u Zagrebu, Ivana Lučića 2a, protiv tuženika-protutužitelja RAZVOJ ZEMLJIŠTA KUPINEC d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 80, OIB 81244444320, kojeg zastupa punomoćnica Leila Dragičević, odvjetnica u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 61, radi sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela, odlučujući o tužiteljevoj- protutuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1799/2021 od 13. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1799/2021 od 13. siječnja 2023. u točkama I. i II. izreke i sudi:
1. Prihvaća se kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu RAZVOJ ZEMLJIŠTA KUPINEC d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 80, da s tužiteljem, TOMISLAVOM RADOŠEM iz Zagreba, Gračanski Mihaljevac 2/d, zaključi ugovor slijedećeg sadržaja:
„TOMISLAV RADOŠ iz Zagreba, Gračanski Mihaljevac 2/d, OIB 96118819751, (dalje u tekstu: Prenositelj)
i
RAZVOJ ZEMLJIŠTA KUPINEC d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 80, OIB: 8124444320, zastupan po direktoru Robertu Hagenu
(u daljnjem tekstu: Stjecatelj)
zaključili su 02.06.2011. (drugog lipnja dvijetisućejedanaeste godine) sljedeći:
UGOVOR O PRIJENOSU I STJECANJU POSLOVNOG UDJELA U TRGOVAČKOM DRUŠTVU RAZVOJ ZEMLJIŠTA-ŽUPANJA D.O.O.
Članak 1.
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da su dana 27.04.2010.g. (dvadesetsedmog travnja dvijetisućedesete godine) zaključile Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a kojim Predugovorom su predviđeni uvjeti za zaključenje glavnog ugovora, koji će za predmet imati prijenos na ovdje Stjecatelja svih poslovnih udjela u trgovačkom društvu koje ima nastati u postupku podjele s osnivanjem trgovačkog društva Strateški plan d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Gundulićeva 45, čiji je Prenositelj bio jedini osnivač u trenutku zaključenja citiranog Predugovora, uz naknadu ugovorenu istim Predugovorom.
Članak 2.
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je uslijed postupka podjele s osnivanjem trgovačkog društva Strateški plan d.o.o., opisanog u prethodnom članku nastalo trgovačkog društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Gundulićeva 45, u kojem trgovačkom društvu je ovdje Stjecatelj nositelj jedinog poslovnog udjela nominalnog iznosa od 20.000,00 (dvadesettisuća) kuna.
Članak 3.
Prenositelj ovim Ugovorom prenosi na Stjecatelja u cijelosti svoj poslovni udio u trgovačkom društvu Razvoj zemljišta-Županja d.o.o., naveden u prethodnom članku, a Stjecatelj isti udio stječe.
Članak 4.
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je od Predugovorom utvrđene cijene predmetnog poslovnog udjela u iznosu od 30.555.000,00 (trideset milijuna petstopedesetpet tisuća) kuna / 4.055.345,41 EUR (četiri milijuna pedesetpet tisuća tristočetrdesetpet EUR i četrdesetjednog centa). Preuzimatelj je do sada isplatio Stjecatelju iznos od 15.276.892,00 (petnaest milijuna dvjestosedamdesetšest tisuća osamstodevedesetdvije) kune / 2.027.592,01 EUR (dva milijuna dvadesetsedam tisuća petstodevedesetdva EUR i jednog centa).
Preostali iznos od 15.278.108,00 (petnaest milijuna dvjestosedamdesetosam tisuća stoosam) kuna / 2.027.753,40 EUR (dva milijuna dvadesetsedam tisuća sedamstopedesettri EUR i četrdeset centi), Stjecatelj se obvezuje isplatiti Preuzimatelju u trenutku zaključenja ovog Ugovora.
Članak 5.
Prenositelj ovlašćuje Stjecatelja da na temelju ovog Ugovora može u knjizi poslovnih udjela trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o., kao i u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu, bez ikakvih njegovih daljnjih suglasnosti ili odobrenja, ishoditi upis prijenosa predmetnog poslovnog udjela na ime Stjecatelja.
Članak 6.
Ovaj Ugovor je ugovornim stranama pročitan i protumačen te ga iste u znak prihvata potpisuju.
U Zagrebu, 02. 06. 2011. (drugog lipnja dvijestisućejedanaeste godine)
PRENOSITELJ:
STJECATELJ:
TOMISLAV RADOŠ
RAZVOJ ZEMLJIŠTA KUPINEC d.o.o.
po direktoru Robertu Hagenu
u protivnom će isti Ugovor zamijeniti ova presuda.”
2. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:
Utvrđuje se da je Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljen 27. travnja 2010. između Tomislava Radoša kao prenositelja poslovnog udjela i društva Razvoj zemljišta Kupinec d.o.o. kao stjecatelja poslovnog udjela, koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Anice Hukelj pod poslovnim brojem OV-5591/10 raskinut.
r i j e š i o j e
I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1799/2021 od 13. siječnja 2023. u točki III. izreke i rješava:
Nalaže se tuženiku-protutužitelju da u roku od 8 dana naknadi tužitelju- protutuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 168.177,56 EUR / 1.267.133,85 kn, dok se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 142.049,23 EUR / 1.070.269,90 kn odbija kao neosnovan.
II. Odbacuje se tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1799/2021 od 13. siječnja 2023. kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela u trgovačkom društvu Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. čiji je sadržaj pobliže naveden u izreci prvostupanjske presude jer će u protivnom taj ugovor zamijeniti presuda (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud (postupajući po tuženikovu protutužbenom zahtjevu) utvrdio da je Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljen 27. travnja 2010. između tužitelja kao prenositelja poslovnog udjela i tuženika kao stjecatelja poslovnog udjela solemniziran od strane javnog bilježnika Anice Hukelj pod poslovnim brojem OV-5591/10 raskinut (točka II. izreke presude) te je rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju- protutuženiku da tuženiku-protutužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 171.746,63 EUR / 1.294.025,00 kn (točka III. izreke presude), dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 180.609,20 EUR / 1.360.800,00 kn (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovnom postupku nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. ocijenio da tužitelj nije obavijestio tuženika niti je od njega tražio prethodnu suglasnost za pravni posao sklapanja ugovora o prijenosu poslovnih udjela s trećim, a što prema mišljenju suda predstavlja razlog automatskog raskida Predugovora prema članku 5. stavku 2. i 3. Predugovora i obvezu tužitelja na povrat novčanih sredstava primljenih bilo na ime kapare ili na ime naknade za prijenos. Osim toga, sud prvog stupnja smatra da je izostao uvjet vezan uz postojanje zemljišnoknjižne čestice ukupne površine 206 343 m² i njezin položaj u odnosu na nekretninu postojeću u vrijeme sklapanja Predugovora (zapadni dio zk. čest. br. 2006/1, oranica Bilić njive površine 306 706 m²), zatim da tužitelj nije dostavio tuženiku dokaze o ispunjenju uvjeta za zaključenje glavnog ugovora do datuma određenog sukladno članku 5. stavku 5. Predugovora, kao i da sud „analizom izvedenih personalnih dokaza ne može izvesti nedvojben zaključak da upisana prava služnosti nisu utjecala na neispunjenje ugovorene obveze tužitelja”. Nadalje, u odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud ponovno ukazuje na odredbu članka 5. stavka 2. Predugovora kojom je predviđeno ukoliko tužitelj povrijedi odredbu prethodnog stavka Predugovor se automatski raskida te da je tuženik u Izjavi kojom jednostrano raskida ugovor naveo da tadašnja uprava tuženika nije imala odobrenje za sklapanje predmetnog Predugovora, da je skupština tuženika odlučila da neće realizirati taj projekt te da je društvo čiji prijenos poslovnih udjela se traži započelo s aktivnim poslovanjem stjecajući prava i obveze u pravnom prometu koje prelaze posjed nekretnina koje su trebale biti predmetom transakcije. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. te članka 155. i 164. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj-protutuženik osporavajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi u pogledu utvrđenja zajedničke namjere ugovaratelja u odnosu na (ne)postojanje tereta služnosti na nekretninama ističe da se ovaj postupak vodi po odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. kojom je ukinuta ranija prvostupanjska odluka i predmet vraćen na ponovno suđenje. Drugostupanjski je sud u navedenoj odluci jasnom i preciznom uputom naložio sudu izvođenje predloženih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića radi ispitivanja zajedničke namjere ugovaratelja u odnosu na (ne)postojanje tereta služnosti na predmetnim nekretninama. Protivno uputi iz drugostupanjske odluke i protivno Zakonu o parničnom postupku, prvostupanjski je sud na ročištu od 14. rujna 2022. proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića te dokaz saslušanjem svjedoka Roberta Hagena i Eirika Fortuna, a na ročištu od 8. prosinca 2022. proveo je i dokaz saslušanjem svjedoka Mladena Šolića i Nikše Antica. Prvostupanjski sud je protivno uputi iz drugostupanjske odluke i Zakona o parničnom postupku izveo u ponovljenom postupku dokaze na koje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uopće nije ukazao te koji se stoga nisu ni smjeli izvoditi temeljem odredbe članka 377. stavka 2. Zakona o parničnom postupku pa su stoga oni irelevantni za predmet ovog spora. Prvostupanjski je sud radi namjere stranaka za sklapanje Predugovora saslušao osobe koje nisu bili zastupnici po zakonu tuženika niti njegovi zaposlenici, niti su sudjelovali u pregovorima koji su prethodili sklapanju Predugovora u bilo kojem svojstvu i na bilo kojoj strani pa stoga (protivno shvaćanju prvostupanjskog suda iz točke 6. presude) za razjašnjene namjere potpisnika Predugovora nisu relevantna shvaćanja osoba koje nisu bile uključene u pregovore neovisno o tome u kojoj su se funkciji isti kasnije javili jer nemaju neposrednih saznanja o okolnostima čije je razjašnjenje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naložio drugostupanjskom odlukom. Osim toga, sam tuženik je potvrdio kako saslušani svjedoci nemaju nikakve veze sa strankama, nisu bili uključeni u postupak ugovaranja Predugovora, već isključivo u postupak njegova izvršenja pa stoga isti ne mogu imati neposrednih saznanja o zajedničkoj namjeri potpisnika Predugovora. Žalitelj ističe da je prvostupanjski sud protivno drugostupanjskoj odluci i protivno odredbi članka 10. Zakona o parničnom postupku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, sud prvog stupnja nije razjasnio spornu okolnost odnosno zaključio je kako se namjera ugovaratelja ne može utvrditi premda iz iskaza potpisnika Predugovora na strani tuženika nesporno proizlazi kako su sporne zabilježbe rezultirale pozitivnim efektom na vrijednost projekta koji je tuženik trebao steći predmetnim Predugovorom pa stoga postojanje istih nesporno ne može predstavljati osnovu tumačenja neispunjenja predmetnog uvjeta. U odnosu na ispunjenje ostalih uvjeta za sklapanja Ugovora, žalitelj ističe da je drugostupanjskom odlukom prvostupanjskom sudu predmet vraćen na ponovno suđenje s vrlo jasnom i preciznom uputom – izvođenjem predloženih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića radi ispitivanja zajedničke namjere ugovaratelja u odnosu na (ne)postojanje tereta služnosti na predmetnim nekretninama. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je vrlo jasno naveo da prvostupanjski sud neće ispitivati postojanje preostalih uvjeta za sklapanjem Ugovora odnosno eventualno buduće tuženikovo osporavanja tih uvjeta sud će cijeniti sukladno članku 3. stavku 3. i članku 10. Zakona o parničnom postupku. Međutim, prvostupanjski je sud, a protivno uputi drugostupanjske odluke kroz cijelu presudu ispitivao postojanje preostalih uvjeta za sklapanjem Ugovora. Zbog navedenog, zaključak prvostupanjskog suda o tome da nisu ispunjeni preostali uvjeti za sklapanjem Ugovora je utemeljen na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju budući da drugačije proizlazi ne samo iz tužbe i dokumentacije dostavljene uz tužbu te ostalih podnesaka tužitelja, već i iz samog držanja tuženika. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika, žalitelj ističe da se protutužba temelji na argumentaciji da je nastupio raskid Predugovora i to sukladno članku 5. stavku 2. u vezi članka 14. stavka 2. točke b) Predugovora, a budući da je tužitelj naplatnim pravnim poslom raspolagao s poslovnim udjelima u društvu Razvoj zemljišta Županja d.o.o. i to izvan roka predviđenog člankom 5. stavkom 2. Predugovora te bez da je tuženika o tome raspolaganju obavijestio ili tražio njegovu suglasnost. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Predugovor raskinut odnosno da je navedenim raspolaganjem tužitelja nastupio automatski raskid Predugovora. Žalitelj ističe da od podnošenja tužbe tuženik ističe kako tužitelj do krajnjeg roka predviđenog odredbama Predugovora nije ispunio sve preduvjete za sklapanje glavnog ugovora, kako je to predmet tužbenog zahtjeva temeljem kojeg se vodi ovaj spor. Predmetnu argumentaciju ističe paralelno uz argumentaciju istaknutu u tužbi koju je tuženik podnio protiv tužitelja, a kojom je inicijalno tražio utvrđenje Predugovora ništetnim, alternativno pobojnim, a kad nije uspio ni s jednim od navedenih zahtjeva, vodio je postupak protiv tužitelja radi naknade štete po nagodbama sklopljenim s tužiteljem, a po kojima tužitelj navodno nije ispunio svoje obveze. Dakle, usprkos tome što Predugovor smatra ništetnim, pa eventualno pobojnim, ali u svakom slučaju isteklim, u ožujku 2022. godine (dakle, 11 godina nakon što je trebao ispuniti svoje obveze predviđene Predugovorom odnosno nakon proteka roka u kojem je trebao pristupiti sklapanju glavnog ugovora), u nedostatku bilo kakve daljnje racionalne argumentacije, tuženik tvrdi da nije istekao rok u kojem su trebale biti ispunjene sve pretpostavke za sklapanje glavnog ugovora pa posljedično, uslijed određenih događaja iz 2015. godine tuženik protutužbenim zahtjevom podnesenim sedam godina kasnije traži utvrđenje raskida Predugovora. U nastavku žalbe na navode iz protutužbe žalitelj ističe kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u drugostupanjskoj odluci zauzeo stav o cjelokupnoj predmetnoj argumentaciji s kojom je tužitelj u potpunosti suglasan te navodi da je argument tuženika da je došlo do automatskog raskida predugovora jer je tužitelj naplatnim pravnim poslom raspolagao s poslovnim udjelima u društvu Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. i to izvan roka predviđenog člankom 5. stavkom 2. Predugovora bespredmetan jer iz cjelokupne dokumentacije dostavljene u spis te javno dostupnih podataka proizlazi da je na dan kad je trebao biti sklopljen ugovor po osnovi Predugovora i na dan podnošenja žalbe tužitelj jedini član društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o.. Okolnost da u jednom razdoblju tužitelj nije bio član navedenog društva nije protivna odredbi članka 268. Zakona o obveznim odnosima odnosno mogućnosti tužitelja da pravovremeno i na odgovarajući način ispuni svoju obvezu predviđenu Predugovorom kako to pravilno utvrđuje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ranijom odlukom. Nadalje, svi preduvjeti za sklapanje ugovora su bili ispunjeni na zadnji dan kada je tuženik bio dužan pristupiti sklapanju glavnog ugovora, a isključivo je tuženik odgovoran zbog toga što su se neki od navedenih uvjeta u međuvremenu promijenili jer je upravo tuženik onemogućio tužitelja da mu prenese udjele novoosnovanog društva bez poslovanja, imovine (osim nekretnina) i ikakvih obveza što pravilno potvrđuje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Štoviše, sve promjene koje su se u međuvremenu (11 godina) dogodile su posljedica postojanja društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. te ni na koji način ne sprečavaju mogućnost tužitelja da ispuni svoje obveze predviđene Predgovorom. Žalitelj ističe da je i u vrijeme kada je podnesena tužba i u vrijeme zaključenja glavne rasprave on jedini član društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. te da je sud neosnovano i protivno podacima iz javnih isprava ocijenio osnovanost protutužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, očita činjenična i pravna neosnovanost presude proizlazi iz cjelokupnog dosadašnjeg tijeka postupka i ranije drugostupanjske odluke slijedom čega tužitelj predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu uz nalog tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka uključujući i trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 40.716,86 EUR / 306.781,25 kn.
Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da smatra kako je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku o meritumu spora, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da prvostupanjski sud nije počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženik smatra da su svi žalbeni razlozi neosnovani te predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu; tuženik potražuje trošak sastava odgovora na žalbu sa sudskom pristojbom u ukupnom iznosu od 40.716,86 EUR.
3. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.
4. Prethodno, ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. sa str. 764.-786. spisa naveo da je između stranaka nesporno da su one 27. travnja 2010. sklopile Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela kojim se tužitelj koji je imatelj jedinog poslovnog udjela u trgovačkom društvu Strateški plan d.o.o. obvezao izvršiti podjelu tog društva tako da „kao rezultat podjele društva s osnivanjem nastat će novoosnovano društvo” (članak 3. Predugovora) – ta je podjela trebala biti provedena i upisana u sudski registar do 31. prosinca 2010. Nadalje, prema članku 4. Predugovora tužitelj se obvezao da će novoosnovano društvo nakon podjele biti vlasnik nekretnina zk.č. broj 2008 upisane u zk. ul. 5108 k.o. Županja i zk. č. broj 2010. upisane u zk. ul. 5050 k.o. Županja, a od nekretnine zk.č. broj 2006/1, upisane u zk. ul. 5050 k.o. Županja koja je u naravi u trenutku sklapanja Predugovora imala površinu od 306 706 m², tužitelj se obvezao da će ta nekretnina (koja će također biti u vlasništvu novoosnovanog društva) imati ukupno površinu od 206 343 m² i predstavljat će zapadni dio te tadašnje nekretnine.
Nadalje, člankom 5. Predugovora stranke su se obvezale najkasnije do 31. ožujka 2011. sklopiti Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela kojim će tužitelj prenijeti sve svoje poslovne udjele (a što će predstavljati 100% udjela) u novoosnovanom društvu dok će tuženik kao stjecatelj steći navedene poslovne udjele „kao i sva prava i obveze koje iz tog pravnog posla proizlaze”. Člankom 5. stavkom 2. tog Predugovora stranke su ugovorile ako se u periodu od zaključenja Predugovora do roka do kada su se obvezale sklopiti glavni ugovor pojavi potreba za promjenama u vlasničkoj strukturi društva (Strateški plan d.o.o.) ili novoosnovanog društva, tužitelj o istom mora obavijestiti tuženika te isključivo uz njegovu suglasnost sklopiti Ugovor/e o prijenosu poslovnih udjela i to samo pod uvjetom da istodobno sa sklapanjem takvog Ugovora treći sklopi sa stjecateljem (tuženikom) Predugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim će se obvezati svoj/e poslovni/e udjel/e u novoosnovanom društvu prenijeti na tuženika, a (stavak 3. istoga članka Predugovora) ako tužitelj povrijedi tu svoju obvezu „Predugovor se automatski raskida” i tužitelj je u roku od tri radna dana dužan isplatiti tuženiku iznos kojeg je do trenutka raskida primio na ime kapare ili naknade za prijenos uvećan za pripadajuće zatezne kamate.
Odredbom članka 5. stavka 4. Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela tuženik se obvezao da će najkasnije do 31. ožujka 2011. sklopiti Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela temeljem kojeg će steći 100% udjela u novoosnovanom društvu samo pod uvjetom da su do navedenog datuma kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: 1) da novoosnovano društvo u svojoj imovini ima isključivo nekretninu (zapravo, nekretnine) iz članka 4. tog Predugovora, 2) da nekretnina bude u isključivom knjižnom vlasništvu novoosnovanog društva te da je novoosnovano društvo u odgovarajućim zemljišno-knjižnim ulošcima Općinskog suda u Županji upisano kao jedini vlasnik nekretnine odnosno njenih dijelova, a što će biti vidljivo iz zemljišnoknjižnog/ih izvatka/daka nadležnog suda koji neće biti stariji od tri dana, 3) da novoosnovano društvo nema druge imovine, 4) da Gradska skupština Grada Županje usvoji Odluku o izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja grada Županje na čijem se području nekretnina nalazi s time da je u toj odredbi Predugovora detaljno navedeno sve što mora biti u tim izmjenama i dopunama tog Prostornog plana, 5) da Gradska skupština Grada Županje usvoji Urbanistički plan uređenja i/ili Detaljni plan uređenja u kojem moraju biti predviđene određene nekretnine (poput upravne zgrade, autopraonice, benzinske stanice i drugo) i 6) da je tuženiku bilo od tužitelja bilo od trećih osoba na koje je tužitelj uz suglasnost tuženika prenio dio svojeg poslovnog udjela ponuđeno da temeljem Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela stekne 100% poslovnih udjela u novoosnovanom društvu.
Nadalje, prema članku 5. stavku 5. Predugovora ako do 31. ožujka 2011. ne budu kumulativno ispunjeni svi uvjeti iz prethodnog stavka (osim dijela točke 5.), taj Predugovor se automatski raskida i tužitelj je u roku od 8 radnih dana dužan isplatiti stjecatelju iznose koji je primio na ime kapare ili naknade za prijenos uvećan za pripadajuće kamate. Člankom 6. stavkom 2. Predugovora stranke su ugovorile da će tužitelj činjenicu urednog vlasništva novoosnovanog društva na nekretninama dokazati na način da će u trenutku potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela prezentirati tuženiku originale ovjerenih izvadaka iz zemljišne knjige koji neće biti stariji od tri dana iz kojih će biti vidljivo da je novoosnovano društvo isključivi vlasnik nekretnina iz članka 4. Predugovora te da u zemljišnim knjigama nema upisanih tereta, aktivnih plombi, predbilježbi niti zabilježbi. Isto tako tužitelj je prema članku 10. stavku 3. Predugovora dužan na dan potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela priložiti listu imovine koju imovinu će posebno predstavljati nekretnina iz članka 4. stavka 2. Predugovora s originalom zemljišnoknjižnog izvatka ne starijim od tri dana iz kojeg će biti vidljivo da je novoosnovano društvo vlasnik navedene nekretnine i da na istoj nema tereta.
Između stranaka nije sporno su stranke istoga dana kada su sklopile Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela, sklopile i Predugovor o kupoprodaji nekretnina (str. 427.-429. spisa). Međutim, Predugovor o kupoprodaji nekretnina je sklopljen nakon sklapanja Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela, a što jasno proizlazi iz članka 3. stavka 2. Predugovora o kupoprodaji nekretnina kojim su stranke sporazumno utvrdile da je sklapanje Ugovora o kupoprodaji nekretnina (dodatan) uvjet za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sukladno Predugovoru o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljenom 27. travnja 2010. Prema tome, stranke su kao uvjet za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela (kasnijim) Predugovorom o kupoprodaji nekretnina od 27. travnja 2010. pored uvjeta predviđenih Predugovorom o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela ugovorile i dodatan uvjet – da tužitelj kupi od tuženika nekretninu iz članka 1. Predugovora o kupoprodaji nekretnina. Međutim, prema članku 3. stavku 3. Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 27. travnja 2010. u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnina nekretnine koje su predmet (pred)ugovora o kupoprodaji ne mogu biti opterećene teretima niti bilo kakvim pravima u korist trećih, a prema članku 4. tog Predugovora stranke su suglasno utvrdile da ako Ugovor o kupoprodaji nekretnina ne bude sklopljen do 31. ožujka 2011. taj Predugovor se raskida – dakle, bitan sastojak Predugovora o kupoprodaji nekretnina je rok do kojeg su stranke morale sklopiti Ugovor o kupoprodaji nekretnina.
Osim toga, nesporno je da je tužitelj dopisom od 30. ožujka 2011. (sa str. 53.- 54. spisa) pozvao tuženika na sklapanje ugovora navodeći da su za to ispunjeni svi uvjeti predviđeni Predugovorom o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, kao i to da se tuženik na taj tužiteljev poziv za sklapanjem Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela oglušio. Jednako tako, između stranaka nije sporno da je tuženik dopisom od 9. svibnja 2011. (sa str. 98.-99. spisa) pozvao tužitelja da mu vrati uplaćeni iznos od 15.276.892,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kojeg su tuženik i trgovačko društvo Razvoj zemljišta Jugoistočna Europa 2 d.o.o. uplatili tužitelju, no u tom dopisu nije iznio činjenicu da do 31. ožujka 2011. nisu bili ispunjeni uvjeti za sklapanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela nego je tvrdio da je zbog izostanka suglasnosti EELD-a (član društva tuženika) na Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 27. travnja 2010. taj Predugovor pravno nevaljan u smislu članka 441. stavka 1. točke 10. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22 i 18/13).
Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu (sa str. 57-66. spisa), osim isticanja nevaljanosti Predugovora prema članku 441. stavka 1. točke 10. Zakona o trgovačkim društvima zbog toga što suglasnost za taj Predugovor nije dao član društva tuženika, naveo da tužitelj nije bio jedini član društva Razvoj zemljišta- Županja d.o.o. (to je novoosnovano društvo nastalo podjelom društva Strateški plan d.o.o.) već je to osim tužitelja i Tamara Kelava (točka 6. odgovora na tužbu). Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je u trenutku sklapanja Predugovora Prostorni i Urbanistički plan Grada Županje već postojao (premda je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da iz Odluke o donošenju Prostornog plana uređenja grada Županja i Odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja gospodarskog područja Županja nije moguće utvrditi jesu li ispunjene sve točke Predugovora iz članka 5. stavka 4. i stavka 5. tog Predugovora, tuženik u odgovoru na tužbu nije iznio činjenicu da ti planovi ne bi bili u skladu s tim odredbama Predugovora), da je provedena parcelacija čestice zk. č. broj 2006/1 na način da je formirana čestica površine 212 745 m² umjesto ugovorene površine od 206 343 m² i da tužitelj nije dostavio tuženiku do 31. ožujka 2011. zemljišnoknjižne uloške kojima bi dokazao da su nekretnine u isključivom vlasništvu novoosnovanog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. Slijedom navedenog, između stranaka je sporno jesu li do 31. ožujka 2011. bili ispunjeni svi uvjeti za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela čije su sklapanje stranke ugovorile Predugovorom o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela od 27. travnja 2010. i Predugovorom o kupoprodaji nekretnine od 27. travnja 2010.
Osim toga, budući da su parnične stranke i trgovačko društvo Razvoj zemljišta Jugoistočna Europa 2 d.o.o. 19. lipnja 2015. sklopili Sporazum o razrješenju imovinsko-pravnih odnosa stranaka (str. 601.-611. spisa), a one su to učinili i 1. lipnja 2016. kada su sklopili (drugi) Sporazum o razrješenju imovinsko-pravnih odnosa (str. 612-618. spisa), između stranaka je sporno i to da li predmetni Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela obvezuje (ovdje) parnične stranke odnosno jesu li one navedenim Sporazumima drugačije uredili svoje međusobne odnose.
Prvostupanjski je sud radi ispitivanja jesu li kumulativno ispunjeni svi uvjeti za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela u prethodno vođenom postupku pod poslovnim brojem P-1813/18 izvršio uvid u isprave priložene spisu dok predložene dokaze saslušanja stranaka i svjedoka tada nije proveo smatrajući da bi izvođenje personalnih dokaza „doprinijelo produljenju trajanja samog postupka i povećalo troškove istog, a što nije u skladu s načelom ekonomičnosti”, da iskazi predloženih osoba nisu odlučni za pravilno i potpuno razrješenje spora sve još uz prisutne negativne implikacije u povezanosti s pandemijom virusa Covid-19 i da „utvrđivanje činjenica putem svjedoka može biti opterećeno raznim objektivnim i subjektivnim nedostacima i pogreškama koji mogu ozbiljno dovesti u pitanje kvalitetu pribavljenih informacija”. Presudom poslovni broj P-1813/18 od 12. svibnja 2021. (sa str. 719.-727. spisa) sud prvog stupnja je odbio kao neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela u trgovačkom društvu Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. i to iz razloga jer je sud prvog stupnja smatrao da „tužitelj nije ni u jednom trenutku prije utuženja obavijestio tuženika o tome da je poduzeo sve potrebne radnje potrebne za sklapanje glavnog ugovora o prijenosu udjela odnosno da su ispunjeni svi propisani uvjeti niti mu je o tome dostavio pripadajuću dokumentaciju” (str. 10. te presude odnosno str. 723. spisa).
Međutim, povodom tužiteljeve žalbe (i tuženikove žalbe na odluku o troškovima postupka) protiv te presude Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-3290/21 od 2. studenoga 2021. ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu te je u obrazloženju te odluke jasno naveo da su pretpostavke (uvjeti) za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela bile ispunjene na dan 31. ožujka 2011. (točka 14. navedenog rješenja; str. 20. rješenja odnosno str. 783. spisa), no prema članku 6. stavku 2. Predugovora tužitelj je u trenutku potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela trebao prezentirati tuženiku izvatke iz zemljišnih knjiga prema kojima na nekretninama zk. č. broj 2006/1 (nakon parcelacije), zk. č. broj 2008 i zk. č. broj 2010 ne smiju biti upisani tereti, aktivne plombe, predbilježbe odnosno zabilježbe. Međutim, iz zemljišnoknjižnih izvadaka u spisu proizlazi da jedino na nekretnini zk. č. broj 2010. upisanoj u zk. ul. 5482 k.o. Županja nema nikakvih tereta (str. 456.-457. spisa), dok je na nekretnini zk. č. broj 2008 upisanoj u zk. ul. 5108 k.o. Županja kao teret uknjiženo pravo služnosti ukopavanja dijela kanalizacijske mreže za korist društva Komunalac d.o.o. iz Županje (str. 453. spisa; ovo pravo služnosti je bilo upisano i u vrijeme pokretanja ovog spora, a što je vidljivo i iz zemljišnoknjižnog izvatka od 12. siječnja 2011. sa str. 23. spisa kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu). Osim toga, premda u vrijeme pokretanja ovog spora nije bilo nikakvih tereta na nekretnini zk. č. broj 2006/1 upisanoj u zk. ul. 5912 k.o. Županja, a što je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka od 12. siječnja 2011. sa str. 24. spisa, na toj je nekretnini tijekom trajanja ovog spora (25. srpnja 2018.) kao teret uknjižena stvarna služnost pristupa, postavljanja i održavanja RS 35 kV Kogeneracija Županja i KB 35 kV priključni za RS kV Kogeneracija Županja u korist HEP-Operator distribucijskog sustava (str. 454.-455. spisa). Slijedom navedenog, drugostupanjski je sud u rješenju poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. dao uputu prvostupanjskom sudu da u ponovljenom suđenju saslušanjem tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića kao zastupnika po zakonu tuženika u vrijeme sklapanja Predugovora ispita zajedničku namjeru ugovornih stranaka u smislu članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), to jest utječu li upisane služnosti na sklapanje budućeg Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela.
U ponovljenom suđenju tuženik je 25. ožujka 2021. podnio protutužbu u kojoj je protutužbenim zahtjevom tražio od suda da utvrdi da je raskinut Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljen 27. travnja 2010. između stranaka koji je solemniziran od strane javnoga bilježnika Anice Hukelj pod poslovnim brojem OV-5591/10, a kao činjeničnu osnovu protutužbe je naveo da je nastupio raskid predmetnoga Predugovora sukladno članku 5. stavku 2. u vezi članka 14. stavka 2. točke b) Predugovora jer je tužitelj naplatnim pravnim poslom raspolagao s poslovnim udjelima u društvu Razvoj zemljišta Županja d.o.o. i to izvan roka predviđenog člankom 5. stavkom 2. Predugovora bez da je o tom raspolaganju obavijestio tuženika ili tražio njegovu suglasnost; ujedno je tom protutužbom tuženik „izričito izjavio raskid predmetnog Predugovora” (str. 795. spisa). U prilogu naknadnog podneska od 30. ožujka 2022. tuženik je dostavio Sporazum o naknadi za prijenos poslovnih udjela sklopljen 26. studenoga 2013. između tužitelja i Tamare Kelava (909-911. spisa) i Izjavu o raskidu od 21. ožujka 2022. sa str. 912.-913. spisa kojom tuženik raskida Predugovor od 27. travnja 2010., a u toj Izjavi o raskidu kao razloge raskida navedenog Predugovora tuženik (osim što smatra da je Predugovor ništetan premda je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-2934/18 od 29. listopada 2019. (sa str. 346.-355. spisa) preinačivši prvostupanjsku presudu poslovni broj P-1941/16 od 9. ožujka 218. odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim navedenog Predugovora) navodi: a) da je sklapanjem Predugovora tadašnja uprava društva prekoračila svoje ovlasti te nije imala odobrenje za sklapanje tog Predugovora i b) da je od dana sklapanja Predugovora do trenutka kada je društvo trebalo ispuniti obveze prema Predugovora došlo do znatne promjene okolnosti iz razloga da je ukupan projekt Cargo System obustavljen te je skupština društva odlučila da neće nastaviti realizaciju tog projekta bez koje realizacije predmetni Predugovor ne bi ni bio sklopljen. Tužitelj je podneskom od 13. travnja 2022. osporio protutužbeni zahtjev ističući da Predugovor nije ništetan, ali i da činjenica što tužitelj jedno razdoblje tijekom trajanja ovog spora (koji se tada vodio 11 godina) nije bio član društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. iz razloga jer je (i to) izvan roka predviđenog člankom 5. stavkom 2. Predugovora raspolagao poslovnim udjelima u tom društvu nije od utjecaja na ovaj spor. Ovo zbog toga što je tužitelj (i) sada jedini član tog društva (a što je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske obrazložio u odluci poslovni broj Pž-3290/21) pa zato takvo raspolaganje tužitelja nije protivno članku 268. Zakona o obveznim odnosima odnosno mogućnosti tužitelja da ispuni svoju obvezu predviđenu Predugovorom. Jednako tako, tužitelj je u navedenom podnesku smatrao da su svi preduvjeti za sklapanje Ugovora o prijenosu poslovnog udjela bili ispunjeni na ugovoreni datum do kojeg su stranke trebale sklopiti taj Ugovor pa da zato neosnovanost protutužbenog zahtjeva proizlazi ne samo iz cjelokupnog dotadašnjeg postupka već i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. (str. 918. spisa).
Nadalje, budući da je tuženik u podnesku u kojem je podnio protutužbu predložio saslušanje svjedoka Nikše Antica i Mladena Šolića koji su bili „zaposlenik i dugogodišnji suradnik društva Verdispar International d.o.o. koje je u ime i za račun tuženika vršilo pripremu projekata nekretnina te procjene o ispunjenju uvjeta za realizaciju projekata” (str. 794-795. spisa), a naknadno i svjedoka Roberta Hagena i Eirika Forthuna (str. 900. spisa), prvostupanjski je sud po prijedlogu tuženika i prema uputi drugostupanjskog suda izveo dokaz saslušanjem svjedoka Erika Mohorovića (str. 966-969. spisa), Roberta Hagena (str. 969.-972. spisa), Eirika Forthuna (str. 972-974. spisa), Mladena Šolića (str. 986.-988. spisa) i Nikše Antica (str. 988.-989. spisa). Prvostupanjski je sud također izveo i dokaz saslušanjem tužitelja (str. 960.- 966. spisa te je izvršio uvid u isprave priložene spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.
5. Ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. na str. 10. te odluke (str. 773. spisa) naveo da je tužitelj pravovremeno pokrenuo ovaj spor unutar roka od šest mjeseci predviđenog za sklapanje ugovora (članak 268. stavak 5. Zakona o obveznim odnosima), zatim da Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 27. travnja 2010. nije ništetan iz razloga koji su navedeni u toj odluci (točka 6. obrazloženja te odluke; str. 10.-11. te odluke odnosno str. 773.-774. spisa), kao i da činjenica što stranke do 31. ožujka 2011. nisu sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnina (što je prema Predugovoru o kupoprodaji nekretnina od 27. travnja 2010. dodatan uvjet/pretpostavka za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela) nije od utjecaja na ovaj spor jer je tuženik svojim postupanjem spriječio sklapanje Ugovora o kupoprodaji nekretnine – zbog navedenog, sukladno članku 297. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima smatra se da je ta pretpostavka ispunjena (točka 7. obrazloženja te odluke; str. 11- 12. te odluke odnosno str. 774.-775. spisa).
Jednako tako, premda je prvostupanjski sud u ranijoj (ukinutoj) odluci smatrao da Predugovor od 27. travnja 2010. više ne egzistira jer su parnične stranke svoj odnos regulirale Sporazumom od 19. lipnja 2015. i Sporazumom od 1. lipnja 2016., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. obrazložio razloge zbog kojih ti sporazumi više ne obvezuju ugovorne stranke odnosno zbog čega ti Sporazume ne predstavljaju okolnosti u smislu članka 268. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela više ne bi obvezivao ugovorne stranke. Slijedom navedenog, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja tih razloga ovaj sud ovom prilikom (i) u tom dijelu upućuje na obrazloženje ranije drugostupanjske odluke (točka 8. obrazloženja te odluke; str. 12.-13. te odluke odnosno str. 775.-776. spisa).
6. Nadalje, u odnosu na pretpostavke (uvjete) ugovorene Predugovorom o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 27. travnja 2010. koji su morali biti ispunjeni do 31. ožujka 2011. da bi tuženik najkasnije tada s tužiteljem sklopio Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a što se obvezao učiniti člankom 5. stavkom 4. navedenog Predugovora, ovaj sud napominje da je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. naveo da je sud trebao u ponovljenom postupku ispitati pravu volju ugovornih stranaka vezanu uz upisane služnosti na nekretninama, ali i da su sve preostale ugovorene pretpostavke (uvjeti) ispunjeni do 31. ožujka 2011. (zapravo do 30. ožujka 2011. kada je tužitelj dopisom sa str. 53-54. spisa pozvao tuženika na sklapanje ugovora).
Naime, u odnosu na obvezu tužitelja kao jedinog imatelja poslovnog udjela u trgovačkom društvu Strateški plan d.o.o. da donese odluku o podjeli tog društva (odvajanje s osnivanjem) na temelju koje bi do 31. prosinca 2010. bila provedena podjela i upisano u sudski registar novoosnovano društvo, ovaj sud smatra između stranaka nespornom činjenicu da je tužitelj tu svoju obvezu iz članka 3. Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 27. travnja 2010. u cijelosti ispunio. Naime, iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-10/23159-3 od 6. prosinca 2010. (sa str. 18.-19. spisa) je vidljivo da je tada u sudski registar u odnosu na društvo Strateški plan d.o.o. izvršen upis podjele odvajanja s osnivanjem, a prema rješenju istog suda poslovni broj Tt-10/23160 od 6. prosinca 2010. sa str. 20-21. spisa tada je u sudski registar upisano osnivanje društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o.. Nadalje, premda su prema podacima za upis u glavnu knjigu sudskog registra za to društvo sa str. 21. spisa tada kao članovi tog društva upisani tužitelj Tomislav Radoš i Tamara Kelava, ta činjenica nema nikakvog utjecaja na (ne)ispunjenje uvjeta iz članka 5. stavka 1. Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela prema kojem je obveze tužitelja da najkasnije do 31. ožujka 2011. sklopi Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela kojim je prenijeti sve svoje poslovne udjele (a što će predstavljati 100% udjela) u novoosnovanom društvu na tuženika.
Ovo stoga jer tuženik ni u ranije vođenom prvostupanjskom postupku, a niti u ponovljenom suđenju nije ni iznio činjenicu da je u razdoblju od osnivanja trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. 6. prosinca 2010. pa do 17. prosinca 2010. (kada je tužitelj u sudskom registru upisan kao jedini član navedenog društva) raskinuo Predugovor o stjecanju i prijenosu poslovnih udjela u smislu članka 14. stavka 1. i 2. točke 2. tog Predugovora; štoviše, tuženik tijekom cijelog postupka nije ni iznio ni dokazao činjenicu da je sukladno članku 14. stavku 1. tog Predugovora raskinuo taj Predugovor prije 31. ožujka 2011. Upravo zbog toga, čak neovisno o tome što je tužitelj osnovao trgovačko društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. s Tamarom Kelava (odnosno je li eventualno za osnivanje tog društva s Tamarom Kelava tužitelj imao suglasnost tuženika u smislu članka 5. stavka 2. Predugovora ili je to tužitelj učinio protivno toj predugovornoj odredbi; u svom iskazu s ročišta od 14. rujna 2022. (sa str. 962. spisa) tužitelj je naveo da je društvo Razvoj zemljišta- Županja d.o.o. osnovao zajedno s Tamarom Kelava obavijestio tuženika usmeno više puta, a tuženik do zaključenja glavne rasprave tu činjenicu nije osporio), ta činjenica nema nikakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj u razdoblju (najkasnije) od 17. prosinca 2010. pa do 31. ožujka 2011. bio jedini član društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o..
Naime, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (zapravo dijelu tog izvatka) sa str. 693.-696. spisa kojeg je uz svoj podnesak od 22. ožujka 2021. dostavio sudu upravo tuženik jasno proizlazi da je tužitelj s Tamarom Kelava bio član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. (najkasnije) do 17. prosinca 2010. budući da je tada na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-10/24014 od 17. prosinca 2010. tužitelj upisan kao jedini član tog društva. Prema tome, s obzirom na to da upis promjene člana društva u sudski registar (osim kod osnivanja društva) ima samo deklaratorni učinak, tužitelj je najkasnije 17. prosinca 2010. (a vjerojatno i prije) postao jedini član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. te je on kao takav mogao u razdoblju od tada pa do 31. ožujka 2011. sklopiti s tuženikom Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela kojim bi na tuženika prenio jedini (100 %-tni) poslovni udjel u temeljenom kapitalu društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o., na što se tužitelj obvezao člankom 5. stavkom 1. Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela. Osim toga, tužitelj je tek 26. studenoga 2013. prestao biti (jedini) član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. jer je prema Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela sa str. 363.-367. i 909.-911. spisa tada poslovni udjel prenio Tamari Kelava. Međutim, ni ta činjenica nema nikakvog utjecaja na ovaj spor, odnosno na (ne)mogućnost tužiteljeva ispunjenja Predugovorom od 27. travnja 2010. preuzete obveze tužitelja da prenese poslovni udjel u društvu Razvoj zemljišta- Županja d.o.o. (a što se tužitelj obvezao člankom 5. stavkom 1. tog Predugovora) jer je tužitelj (i) prije zaključenja glavne rasprave u prethodno vođenom postupku pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-1813/18 (ponovno) postao jedini član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o., a što je vidljivo kako iz izvatka iz sudskog registra sa str. 450.-452. spisa kojeg je uz svoj podnesak od 11. veljače 2020. sudu dostavio tužitelj tako i iz dijela povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. kojeg je tuženik dostavio sudu uz podnesak od 22. ožujka 2021.; naime, iz oba navedena izvatka iz sudskog registra proizlazi da je tužitelj kao jedini član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. upisan u sudski registar na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-19/6894-2 od 16. prosinca 2019. Osim toga, budući da je sudski registar javan u smislu članka 4. stavka 1. i 2. Zakona o sudskom registru („Narodne novine” broj: 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10, 90/11, 148/13, 93/14, 110/15, 40/19 i 34/22) i članka 65. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što znači da svatko (uključujući i parnični sud) može obaviti uvid u podatke upisane u sudskom registru, to je i ovaj sud izvršio uvid u sudski registar te je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 16. prosinca 2019. nadalje (pa tako i u vrijeme zaključenja glavne rasprave u ponovljenom prvostupanjskom postupku i u vrijeme donošenja ove drugostupanjske odluke) upisan u sudski registar kao jedini član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o..
Prema tome, okolnost što jedno određeno razdoblje tijekom trajanja ovog spora tužitelj nije bio član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. nema nikakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva budući da je (i) u vrijeme (ponovnog) zaključenja glavne rasprave tužitelj jedini član tog društva koji kao takav može sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 27. travnja 2010. prenijeti svoj poslovni udio u cijelosti tuženiku. Zbog toga, činjenica što tužitelj dio razdoblja tijekom trajanja ovog spora nije bio član trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. nema utjecaja na (ne)mogućnost tužiteljeva ispunjenja obveze sklapanja ugovora o prijenosu poslovnog udjela s tuženikom niti je to okolnost koja bi u smislu članka 268. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima utjecala na sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela odnosno na obvezivanje stranaka Predugovora od 27. travnja 2010.. Uostalom, ovo je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. na str. 776.-778. spisa (točka 9. obrazloženja te odluke sa str. 13.-15. te odluke).
7. Osim toga, a kao što je ranije navedeno u na str. 7. ove odluke, stranke su člankom 5. stavkom 2. Predugovora ugovorile obvezu tužitelja ukoliko se u periodu od zaključenja Predugovora do roka do kada su se obvezale sklopiti glavni ugovor (dakle, do 31. ožujka 2011.) pojavi potreba za promjenama u vlasničkoj strukturi društva novoosnovanog društva, tužitelj o istom mora obavijestiti tuženika te isključivo uz njegovu suglasnost sklopiti Ugovor/e o prijenosu poslovnih udjela i to samo pod uvjetom da istodobno sa zaključenjem takvog Ugovora treći sklopi sa stjecateljem (tuženikom) Predugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim će se obvezati svoj/e poslovni/e udjel/e u novoosnovanom društvu prenijeti na tuženika, a (stavak 3. istoga članka Predugovora) ako tužitelj povrijedi tu svoju obvezu „Predugovor se automatski raskida”. Prema tome, a s obzirom na činjenicu da su obje stranke prema članku 5. stavcima 1. i 4. Predugovora ugovor o prijenosu poslovnog udjela morale sklopiti najkasnije do 31. ožujka 2011., što tuženik nesporno po pozivu tužitelja nije učinio unatoč tome što su za sklapanje ugovora o prijenosu poslovnog udjela bile ispunjene pretpostavke predviđene Predugovorom, to čak i u slučaju kada bi naknadni (nakon 31. ožujka 2011.) tužiteljev prijenos poslovnog udjela Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. na Tamaru Kelava (26. studenoga 2013.) eventualno predstavljao promijenjenu okolnost (a što nije), tuženik bi morao isključivo konstitutivnom (protu)tužbom (a ne deklaratornom protutužbom što traži u ovom sporu) tražiti od suda da raskine predmetni Predugovor sukladno odredbi članka 268. stavka 6. u vezi članka 369. stavka 5. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, budući da je tuženik odbio sklopiti s tužiteljem ugovor o prijenosu poslovnog udjela premda su za to do 31. ožujka 2011. bile ispunjene sve pretpostavka određene Predugovorom, tuženik se sukladno članku 268. stavku 6. u vezi članka 369. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ne može osnovano pozivati na promijenjene okolnosti – na okolnost da tužitelj jedno određeno razdoblje nakon 31. ožujka 2011. nije bio jedini član društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. Upravo zbog navedenog, tuženikov deklaratorni protutužbeni zahtjev je neosnovan (o preostalim razlozima za neosnovanost tog protutužbenog zahtjeva više u nastavku ove odluke; točka 12. ove odluke).
8. Nadalje, kao što je drugostupanjski sud naveo i u rješenju poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. (točke 10., 11. i 12. obrazloženja te odluke sa str. 15.-17. te odluke odnosno str. 778.-780. spisa) nekretnine koje su navedene u članku 4. Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a koje su do 31. ožujka 2011. morale biti u knjižnom vlasništvu novoosnovanog društva (Razvoj zemljišta-Županja d.o.o.) su nesporno do tada bile uknjižene u zemljišnim knjigama kao vlasništvo društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o., a što proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvadaka od 12. siječnja 2011. sa str. 23. i 24. spisa. Prema tome, tužitelj je tim izvadcima od 12. siječnja 2011. dokazao da je društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. isključivi vlasnik tih nekretnina i kao takav je u zemljišnim knjigama upisan prije 31. ožujka 2011. do kada su stranke trebale sklopiti Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela.
Nadalje, premda je tužitelj prema članku 5. stavku 4. točkama 1. i 2. Predugovora zemljišnoknjižnim izvadcima koji u trenutku sklapanja Ugovora ne smiju biti stariji od tri dana morao dokazati da je novoosnovano društvo Razvoj zemljišta- Županja d.o.o isključivi vlasnik nekretnina iz članka 4. stavka 2. tog Predugovora, ta odredba Predugovora se ne može tumačiti odvojeno od odredbe članka 6. stavka 2. Predugovora prema kojoj činjenicu urednog vlasništva nekretnine od novoosnovanog društva tužitelj će dokazati na način da će u trenutku potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela prezentirati tuženiku originale ovjerenih izvadaka iz zemljišnih knjiga koji neće biti stariji od tri dana iz kojih će biti vidljivo da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Županji kao vlasnik nekretnine iz članka 4. stavka 2. Predugovora upisano isključivo novoosnovano društvo. Prema tome, eventualna činjenica što tužitelj prije 31. ožujka 2011. nije prezentirao tuženiku originale zemljišnoknjižnih izvadaka za te nekretnine koji nisu smjeli biti stariji od tri dana nema utjecaja na ovaj spor iz razloga jer je tužitelj sukladno odredbi članka 6. stavka 2. Predugovora te zemljišnoknjižne izvatke morao prezentirati tuženiku tek u trenutku potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela. Međutim, upravo zbog toga što je tužitelj (najkasnije) 30. ožujka 2011. pozvao tuženika na sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a na što se tuženik oglušio, to je tuženik takvim svojim postupanjem spriječio tužitelja da prilikom potpisivanja navedenog Ugovora prezentira tuženiku originalne zemljišnoknjižne izvatke ne starije od tri dana. Naime, da je tuženik prihvatio tužiteljev poziv za sklapanjem Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela (i odredio mjesto i vrijeme sklapanja/potpisivanja tog Ugovora), tužitelj bi neposredno prije sklapanja tog Ugovora (znajući točno vrijeme sklapanja) mogao pribaviti nove originalne primjerke zemljišnoknjižnih izvadaka za predmetne nekretnine ne starije od tri dana iz kojih bi bilo vidljivo da je društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik tih nekretnina i te izvatke prezentirati tuženiku u trenutku potpisivanja navedenog Ugovora.
Slijedom navedenog, tuženik je oglušivši se na poziv tužitelja za sklapanjem Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela spriječio tužitelja da mu u trenutku sklapanja tog Ugovora prezentira zemljišnoknjižne izvatke ne starije od tri dana iz kojih bi bilo vidljivo da je društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. upisan kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnim knjigama, premda je navedeno društvo nesporno prije 31. ožujka 2011. bilo upisano kao vlasnik tih nekretnina (a ono je i tijekom cijelog ovog spora upisano kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnim knjigama, što uostalom tuženik niti ne osporava). Upravo zbog toga, sama činjenica što tužitelj nije dostavio zemljišnoknjižne izvatke ne starije od tri dana nema utjecaja na (ne)ispunjenje pretpostavki za sklapanjem Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a kako to u ranijoj odluci pogrešno smatrao prvostupanjski sud. Jednako tako, suprotno (ponovnom) mišljenju prvostupanjskog suda da nije ispunjen uvjet vezan uz postojanje zemljišnoknjižne čestice ukupne površine 206 343 m² (točka 19. obrazloženja pobijane prvostupanjske presude; str. 15. te presude odnosno str. 1011. spisa), ovaj sud ponovno napominje da činjenica što nekretnina zk.č. br. 2006/1 (koja je u vrijeme sklapanja Predugovora od 27. travnja 2010. bila upisana u zk. ul. 5050. k.o. Županja, a nakon provedene parcelacije u zk. ul. 5482 k.o. Županja) nakon provedene parcelacije ima veću površinu od 206 343 m², kako je to ugovoreno člankom 4. stavkom 2. Predugovora, nema utjecaja na ispunjenje uvjeta predviđenih Predugovorom. Naime, prema članku 4. stavku 2. Predugovora navedena nekretnina nakon parcelacije treba obuhvaćati zapadni dio tadašnje nekretnine (prije parcelacije), a tuženik tijekom cijelog spora nije ni iznio činjenicu da ta nekretnina (nakon parcelacije) ne obuhvaća zapadni dio ranije nekretnine pa je stoga ta činjenica između stranaka nesporna. Naprotiv, premda je tuženik u svom podnesku od 10. svibnja 2020. na str. 592. spisa naveo da iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio nije razvidno predstavlja li zapadni dio prijašnje nekretnine 2006/1 k.o. Županja novonastalu zk.č. br. 2006/1 k.o. Županja, on ni u tom podnesku nije izričito osporio činjenicu da je i taj uvjet ispunjen nego je samo naveo kako on smatra da taj uvjet nije ispunjen. Međutim, budući da tuženik nije dostavio sudu na primjer, katastarski plan iz kojeg bi bilo vidljivo što obuhvaća novonastala zk.č. broj 2006/1 k.o. Županja, to samo tuženikovo osporavanje tužiteljevih dokaza bez njegova izričitog osporavanja činjenice kojima se ti dokazi dokazuju nema utjecaja na utvrđenje suda da je i taj uvjet ispunjen – da novonastala zk.č.br. 2006/1 k.o. Županja nakon parcelacije obuhvaća zapadni dio ranije nekretnine zk.č.br. 2006/1 k.o. Županja. Prema tome, budući da je prava volja ugovornih stranaka da nakon provedene parcelacije nekretnine zk.č.br. 2006/1 ta nekretnina obuhvaća zapadni dio ranije nekretnine čija je površina 206 343 m², a taj zapadni dio ranije nekretnine sada se nakon provedene parcelacije u cijelosti „nalazi” u nekretnini u zk.č.br. 2006/1 upisanoj u zk. ul. 5482 k.o. Županja, to je i taj uvjet ispunjen. Pri tome, sama činjenica što nakon provedene parcelacije predmetna nekretnina ima veću površinu od površine ugovorene Predugovorom (212 745 m² umjesto 206 343 m²), nema utjecaja na ovaj spor budući da je nesporno da sadašnja nekretnina „sadržava” u sebi površinu od 206 343 m² koja u cijelosti predstavlja zapadni dio ranije nekretnine za koju su stranke Predugovora željele da čini imovinu novoosnovanog društva.
Osim toga, niti to što tužitelj uz tužbu nije priložio „listu imovine društva” sukladno članku 10. Predugovora, nema nikakvog utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, prema članku 10. Predugovora tužitelj je dužan, između ostalog, na dan potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela priložiti listu imovine društva koju imovinu i prava će posebice predstavljati nekretnina(e) iz članka 4. stavka 2. tog Predugovora zajedno za originalom zemljišnoknjižnog izvatka za navedenu nekretninu ne starijim od tri dana iz kojeg je će biti vidljivo da je novoosnovano društvo vlasnik navedene nekretnine. Međutim, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, da bi tužitelj mogao sukladno navedenoj predugovorom odredbi na dan popisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela priložiti/prezentirati tuženiku (i) listu imovine društva (kao i zemljišnoknjižne izvatke ne starije od tri dana), prethodno je tuženik trebao prihvatiti tužiteljev poziv na sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a što nije učinio. Prema tome, takvim postupanjem tuženika tužitelj je bio spriječen da prezentira tuženiku „listu imovine društva”.
Jednako tako, niti to što tužitelj tijekom cijelog ovog spora nije dostavio sudu listu imovine društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. nema utjecaja na ovaj spor. Naime, iz odredbe članka 5. stavka 4. točke 3. Predugovora jasno proizlazi da su stranke ugovorile da društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. u trenutku sklapanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela neće imati nikakvu drugu imovinu osim nekretnina iz članka 4. tog Predugovora. S obzirom na to da je tužitelj u ovom sporu dokazao da je društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, a tuženik tijekom spora nije određeno naveo (ni dokazao) da je društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. na dan 31. ožujka 2011. imalo drugu imovinu osim predmetnih nekretnina, to je na dan 31. ožujka 2011. ispunjen (i) uvjet iz odredbe članka 5. stavka 4. točke 3. Predugovora unatoč tome što tužitelj nije dostavio sudu listu imovine društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o..
9. Nadalje, premda je člankom 5. stavkom 4. točkom 3. Predugovora ugovoreno da novoosnovano društvo (dakle, društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o.) osim nekretnina iz članka 4. stavka 2. Predugovora nema druge imovine, a to društvo je prema ispravama Godišnjim financijskim izvještajima sa str. 798-898. spisa koje je tuženik dostavio uz podnesak od 25. ožujka 2021. ostvarivalo određene prihode počevši od 2013. godine čime prema navodu tuženika iz tog podneska sa str. 796. spisa to društvo „ostvaruje poslovne prihode od najma zemljište te da je 'poduzetnik prenio na kupca značajne rizike i koristi od vlasništva”, ovaj sud napominje da poslovanje trgovačkog društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. i, povezano s time, stjecanje imovine i preuzimanje obveza tog društva nakon 31. ožujka 2011. nema nikakvog utjecaja na ovaj spor, a što pogrešno smatra prvostupanjski sud navodeći na str. 15. pobijane presude (str. 1011. spisa) da „gospodarska aktivnost društva Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. koju ni tužitelj prilikom svog saslušanja nije osporio, priječi zaključenje glavnog ugovora”. Naime, upravo zbog toga što je tuženik do 31. ožujka 2011. trebao s tužiteljem sklopiti ugovor o prijenosu poslovnog udjela, a što nesporno nije učinio, to se tuženik sukladno odredbi članka 268. stavka 6. u vezi članka 369. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ne može osnovano pozivati na promijenjenu okolnost – na činjenicu da je društvo Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. počevši od 2013. godine ostvarivalo određene poslovne prihode od najma zemljišta (dakle, stjecalo imovinu – novac).
10. Jednako tako, ni činjenica što je prvostupanjski sud nije ispitivao jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 5. stavka 4. točke 4. i 5. Predugovora (je li Gradska skupština Grada Županje usvojila odluku o izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja Grada Županje s time da je u tome moralo biti točno određeno ono što su stranke time ugovorile i je li Gradska skupština Grada Županje usvojila Urbanistički plan uređenja i/ili Detaljni plan uređenja u kojemu bi trebalo biti točno predviđeno ono što su stranke ugovorile Predugovorom), ti uvjeti jesu ispunjeni, a što je ovaj sud naveo i u ranijoj odluci poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. (točka 13. obrazloženja te odluke; str. 17.-20. te odluke odnosno str. 780.-783. spisa) pa stoga, a radi nepotrebno ponavljanja ovaj sud (i) u tom dijelu upućuje na navedenu odluku.
11. Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, ovaj sud iz iskaza tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića (zastupnika po zakonu tuženika u vrijeme sklapanja Predugovora od 27. travnja 2010.) smatra da je prava ugovorna volja obiju stranaka prilikom sklapanja Predugovora bila da (ne)brisanje služnosti na nekretnini (nekretninama) iz članka 5. stavka 4. Predugovora nije utjecalo na neispunjenje ugovorne obveze tužitelja (do 31. ožujka 2011.). Naime, premda je na nekretnini zk. č. broj 2008 upisanoj u zk. ul. 5108 k.o. Županja još od 13. svibnja 2005. kao teret uknjiženo pravo služnosti ukopavanja dijela kanalizacijske mreže za korist trgovačkog društva Komunalac d.o.o. iz Županje, a za to pravo služnosti tužitelj nesporno do 31. ožujka 2011. (niti kasnije do zaključenja glavne rasprave) nije ishodio upis brisanja tog prava iz zemljišnih knjiga, prava volja ugovornih stranaka je prilikom sklapanja Predugovora bila da tužitelj ni ne mora ishoditi brisanje tog tereta.
Člankom 6. stavkom 2. Predugovora stranke su ugovorile da će tužitelj činjenicu urednog vlasništva novoosnovanog društva na nekretninama dokazati na način da će u trenutku potpisivanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela prezentirati tuženiku originale ovjerenih izvadaka iz zemljišne knjige koji neće biti stariji od tri dana iz kojih će biti vidljivo da je novoosnovano društvo isključivi vlasnik nekretnina iz članka 4. Predugovora te da u zemljišnim knjigama nema upisanih tereta, aktivnih plombi, predbilježbi niti zabilježbi.
Prema tome, iz navedene odredbe Predugovora proizlazi da na nekretninama zk. č. broj 2006/1 (nakon parcelacije), zk. č. broj 2008 i zk. č. broj 2010 u vrijeme sklapanja Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela ne smiju biti upisani tereti, aktivne plombe, predbilježbe odnosno zabilježbe. Međutim, a kako je ranije navedeno u ovoj odluci, samo na nekretnini zk. č. broj 2010 upisanoj u zk. ul. 5482 k.o. Županja nema nikakvih tereta, dok je na nekretnini zk. č. broj 2008 upisanoj u zk. ul. 5108 k.o. Županja još od 13. svibnja 2005. godine kao teret uknjiženo pravo služnosti ukopavanja dijela kanalizacijske mreže za korist trgovačkog društva Komunalac d.o.o. iz Županje, a na nekretnini zk. č. broj 2006/1 (sada) upisanoj u zk. ul. 5912 k.o. Županja je tijekom trajanja ovog spora, to jest 25. srpnja 2018. kao teret uknjižena stvarna služnost pristupa, postavljanja i održavanja RS 35 kV Kogeneracija Županja i KB 35 kV priključni za RS 35 kV Kogeneracija Županja u korist HEP- Operator distribucijskog sustava d.o.o. (str. 454.-455. spisa).
Odredbom članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima je propisano da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenog Zakonom o obveznim odnosima.
Prema tome, upravo zbog toga što je trebalo istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja u trenutku sklapanja Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, to jest utječu li određene služnosti na sklapanje budućeg Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, a što prvostupanjski sud u ranije provedenom postupku nije učinio, to je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Pž-3290/21 od 28. listopada 2021. dao uputu prvostupanjskom sudu da ispita tu volju ugovornih stranaka tako što će izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića. Osim toga, budući da je tuženik radi dokazivanja prave volje ugovornih stranaka predlagao i saslušanje svjedoka Roberta Hagena, Eirika Forthuna, Mladena Šolića i Nikše Antica, prvostupanjski je sud izveo i dokaze saslušanja tih svjedoka.
Međutim, iz iskaza svjedoka Mladena Šolića sa str. 986.-988. spisa i Nikše Antica sa str. 988.-989. spisa proizlazi da ti svjedoci nisu imali nikakvih saznanja niti o Predugovoru sklopljenom između stranaka, niti o volji stranaka u odnosu na brisanje stvarnih služnosti na nekretnini zk. č. broj 2008 upisanoj u zk. ul. 5108 k.o. Županja. Nadalje, iz iskaza svjedoka Roberta Hagena (koji je u veljači ili ožujku 2011. „preuzeo funkciju člana uprave tuženika”; uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra sukladno odredbi članka 4. Zakona o sudskom registru i članka 65. Zakona o trgovačkim društvima ovaj sud je utvrdio da je Robert Hagen u sudski registar upisan kao član uprave tuženika na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-11/4232-3 od 8. travnja 2011.) proizlazi da je on tek u siječnju 2011. godine saznao za postojanje Predugovora (str. 970. spisa) te je na upit je li upoznat da je na nekretninama smjelo biti uknjiženo pravo služnosti, neovisno o ovlašteniku tog prava, izjavio da ne zna pojedinosti jer projekt nikada nije bio odobren (od strane člana društva tuženika EELD – Emerging Europe Land Development AS, str. 971. spisa). Jednako tako, svjedok Einik Forthun koji je u proljeće 2011. godine imenovan članom uprave tuženika (uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra ovaj sud je utvrdio da je navedeni svjedok upisan u sudski registar kao član uprave tuženika rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-11/7812-2 od 7. lipnja 2011.) u svom iskazu sa str. 974. spisa na upit je li na nekretninama smio biti teret iskazao da se ne sjeća. Prema tome, iz iskaza svih navedenih svjedoka nije moguće utvrditi pravu volju ugovornih stranaka prilikom sklapanja Predugovora od 27. travnja 2010. u odnosu na to da uknjižena prava služnosti (odnosno to što tužitelj nije ishodio brisanje upisanih tereta služnosti) predstavlja razlog za nesklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela i, povezano s time, za odbijanje tužbenog zahtjeva.
Upravo zbog navedenog, sud pravu volju ugovornih stranaka prilikom sklapanja Predugovora u odnosu na uknjiženo pravo služnosti ukopavanja dijela kanalizacijske mreže za korist trgovačkog društva Komunalac d.o.o. iz Županje na nekretnini zk. č. broj 2008 upisanoj u zk. ul. 5108 k.o. Županja je mogao utvrditi samo saslušanjem tužitelja i svjedoka Erika Mohorovića koji je u vrijeme sklapanja Predugovora od 27. travnja 2010. bio član uprave tuženika i koji je tuženika zastupao pojedinačno i samostalno (ovo je također ovaj sud utvrdio uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika). Tužitelj je u svom iskazu sa str. 964. spisa na upit suda koja je bila namjera ugovornih strana glede uknjižbe prava služnosti na nekretninama koje su predmet Predugovora izjavio da su za kanalizacijske mreže svi znali i da je to bio plus jer ne moraju sami investirati u kanalizacijsku mrežu te da drugih razgovora nije bilo dok je na upit svog punomoćnika da li se pod pojmom nepostojanja tereta podrazumijevalo da nema tereta u smislu založnih prava ili je obuhvaćalo i terete koji u osnovi podižu ekonomsku vrijednost nekretnina odgovorio da se pitanje zaloga (pravilno, tereta) odnosilo isključivo na zaloge banaka, a ne na pravo služnosti.
Nadalje, iz iskaza svjedoka Erika Mohorovića sa str 968. spisa proizlazi da taj svjedok na upit suda da se detaljnije očituje vezano uz namjeru stranaka glede uknjižbe prava služnosti na nekretninama koje su bile predmet Predugovora (jesu li trebale biti brisane, jesu li nove smjele biti upisane) izjavio da „nije smjelo biti nikakvih tereta koji su vezani na hipoteku i zalog na udjelima društva koje se izdvaja, a služnosti su njima bile plus jer su trebale koristiti boljem upravljanju cijele lokacije” dok je na poseban upit suda je li pravo služnosti uopće bilo predmet pregovora izjavio da je „jer je ona smanjivala trošak predrazvojne faze infrastrukture”.
Prema tome, budući da su se između stranaka prije sklapanja Predugovora od 27. travnja 2010. vodili pregovori koji su prema iskazu tužitelja trajali više od godinu dana (str. 961. spisa) odnosno prema iskazu svjedoka Erika Mohorovića on je s tužiteljem pregovarao od ožujka 2009. godine (str. 967. spisa), a tuženik je znao za činjenicu da je u zemljišnoj knjizi upisana složnost koja je tuženiku „bila plus”, to je suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, prava volja ugovornih stranaka prilikom sklapanja Predugovora bila da uknjiženo pravo služnosti ukopavanja kanalizacijske mreže i kasnije uknjižena služnost pristupa, postavljanja i održavanja električnog kabela na nekretninama iz članka 4. Predgovora koriste vlasniku nekretnine trgovačkom društvu Razvoj zemljišta-Županja d.o.o. jer bi mu troškovi kasnije izgradnje određenih objekata zbog blizine pristupa kanalizacijske mreže i električnog kabela bili niži.
Slijedom navedenog, premda su člankom 6. stavkom 2. Predugovora stranke ugovorile da novoosnovano društvo (Razvoj zemljišta-Županja d.o.o.) na nekretninama nema upisanih tereta, aktivnih plombi, predbilježbi ili zabilježbi, pod pojmom „upisanih tereta” stranke nisu smatrale tada upisanu služnost ukopavanja dijela kanalizacijske mreže ni (kasnije upisanu) služnost pristupa, postavljanja i održavanja RS 35 kV Kogeneracija Županja i KB 35 kV priključni za RS 35 kV Kogeneracija Županja nego terete koji mogu utjecati na promjenu prava vlasništva nekretnina kao što su založno pravo, fiducija i slično.
12. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenjem raskida Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 27. travnja 2010., ovaj sud napominje da, osim razloga koji su navedeni u točki 7. obrazloženja ove odluke, taj je zahtjev neosnovan i iz razloga jer je tuženik dužnik obveze na sklapanje ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela pa zato on kao takav (dakle, kao dužnik) ne može raskinuti Predugovor. Naime, upravo zbog toga što je tužitelj do 31. ožujka 2011. ispunio sve pretpostavke potrebne za sklapanje Ugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela te je dopisom od 30. ožujka 2011. pozvao tuženika na ispunjenje (i) njegove, člankom 5. stavkom 4. Predugovora od 27. travnja 2010. preuzete, obveze da s tužiteljem sklopi ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, tuženik je dužnik te obveze, a tužitelj vjerovnik koji može od tuženika kao dužnika zahtijevati ispunjenje te obveze. Upravo zbog navedenog, tuženik nije mogao raskinuti taj Predugovor i to, kako tužitelj osnovano navodi u žalbi, nakon proteka gotovo 11 godina od isteka roka do kojeg je prema Predugovoru od 27. travnja 2010. trebao s tužiteljem sklopiti Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela. Ovo stoga jer pravo na raskid predugovora (a predugovor je sukladno članku 268. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor) zbog neispunjenja pripada samo vjerovniku sukladno članku 360. Zakona o obveznim odnosima, no ne i dužniku.
Osim toga, prema tuženikovoj Izjavi o raskidu od 21. ožujka 2022. sa str. 912.- 913. spisa, osim neosnovanog tuženikova pozivanja na ništetnost tog Predugovora (usput rečeno, ništetan ugovor se ni ne može raskinuti), tuženik raskida Predugovor jer je „od dana sklapanja Predugovora do trenutka kada je društvo trebalo ispuniti obveze prema Predugovoru došlo do znatne promjene okolnosti iz razloga da je ukupan projekt Cargo System obustavljen te je skupština društva odlučila da se neće nastaviti realizacija istog”. Prema tome, osim što se zbog promijenjenih okolnosti (pred)ugovor može raskinuti isključivo konstitutivnom sudskom odlukom, a ne izjavom jedne ugovorne strane o čemu je već bilo govora u ovoj odluci, tuženik smatra da je promijenjena okolnost to što je njegova skupština odlučila obustaviti određeni projekt. Ne ulazeći ovom prilikom u to je li skupština društva tuženika doista donijela neku odluku o tome (usput rečeno, tuženik tijekom cijelog postupka nije prezentirao sudu ni jednu odluku svoje skupštine), to što je skupština tuženika (eventualno) donijela odluku da se neće realizirati određen projekt nema nikakvog utjecaja na ispunjenje tuženikove obveze preuzete Predugovorom. Naime, budući da je tuženikov tadašnji zastupnik po zakonu Erik Mohorović (koji je u vrijeme sklapanja Predugovora tuženika zastupao samostalno i pojedinačno, što je ovaj sud utvrdio uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika) sklopivši u ime tuženika s tužiteljem Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela preuzeo u ime tuženika obvezu da s tužiteljem (uz ispunjenje pretpostavki/uvjeta predviđenih tim Predugovorom) do 31. ožujka 2011. sklopi Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, taj Predugovor obvezuje tuženika. Ovo stoga jer uprava tuženika zastupa tuženika sukladno odredbi članka 426. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a ne tuženikova skupština. Prema tome, neovisno o tome jesu li u vrijeme sklapanja Predugovora (eventualno) postojala određena interna ograničenja za zastupanje uprave propisana tuženikovim društvenim ugovorom i/ili odlukom članova društva (koji su tu odluku mogli donijeti na skupštini tuženika) u smislu članka 427. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, ta ograničenja su prema stavku 2. istoga članka Zakona o trgovačkim društvima bez pravnoga učinka u odnosu na tužitelja kao treću osobu. Slijedom navedenog, čak i u slučaju da je skupština tuženika (prije ili nakon sklapanja Predugovora) donijela odluku da se određeni projekt neće realizirati i da je tadašnja uprava društva prilikom sklapanja Predugovora eventualno postupala protivno internim tuženikovim ograničenjima u zastupanju (da je prekoračila svoje ovlasti), a što je tuženik također naveo u Izjavi o raskidu od 21. ožujka 2022., to nema nikakvog utjecaja na raskid sklopljenog Predugovora.
Upravo zbog navedenog, predmetni Predugovor kojim se tuženik obvezao sklopiti s tužiteljem Ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnog udjela obvezuje tuženika dok je tuženikova izjava o raskidu tog Predugovora bez pravnog učinka. Zato je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika. Stoga je tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv točki I. i II. izreke prvostupanjske presude valjalo uvažiti i u tom dijelu preinačiti tu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
13. Nadalje, budući da je uslijed preinačene presude tužitelj parnična stranka koja je u cijelosti uspjela u sporu, to je i točku III. izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti tako da se obveže tuženika da tužitelju naknadi cjelokupne parnične troškove potrebne za vođenjem ovog spora, a na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
Prema tome, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 85.560,00 kn prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 148/09), kao i trošak sastava podneska od 29. srpnja 2011. u iznosu od 85.560,00 kn prema Tbr. 8. točki 1. iste Tarife budući da se tužitelj tim podneskom sa str. 102.-105. spisa očitovao na navode iz tuženikova odgovora na tužbu. Osim toga, tužitelj prema tada važećoj stopi poreza na dodanu vrijednost od 23% osnovano potražuje trošak u iznosu od 39.357,60 kn. Nadalje, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava žalbe na rješenje o prekidu postupka sa str. 197.-198. spisa (budući da je uspio s tom žalbom) u zatraženom iznosu od 40.140,00 kn prema Tbr. 10. točki 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz 2009. godine). Tužitelju pripada i naknada troška na ime pristupa na ročište od 21. ožujka 2017. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9. točki 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, a što proizlazi iz zapisnika s tog ročišta sa str. 288. spisa.
Tužitelj osnovano potražuje naknadu troška na ime zastupanja na ročištima za glavnu raspravu od 14. studenoga 2018. i 21. studenoga 2019. u iznosu od 85.560,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući da se prema zapisnicima s tih ročišta (str. 295.- 296. i 357.-358. spisa) na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari. Međutim, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 14. studenoga 2019. jer taj podnesak nije bio potreban za vođenjem ovog spora budući da je tim podneskom tužitelj samo obavijestio sud da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-2934/18 preinačio raniju prvostupanjsku presudu tako da je odbio deklaratorni tužbeni zahtjev (ovdje) tuženika za utvrđenjem ništetnosti Predugovora od 27. travnja 2010. (str. 344.-345. spisa).
Za razliku od tog podneska, tužiteljev podnesak od 11. veljače 2020. sa str. 433.-449. spisa jeste bio potreban za vođenjem ovog spora, no taj podnesak nije jedan od podnesaka navedenih u Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za kojeg bi tužitelju pripadao „puni” iznos naknade troška – slijedom navedenog, tužitelj na ime sastava tog podneska prema Tbr. 8. točki 3. navedene Tarife osnovano potražuje trošak samo u iznosu 500,00 kn. Slično tom podnesku, tužitelju na ime zastupanja na ročištu od 2. veljače 2020. pripada naknada troška u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9. točki 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, iz zapisnika s tog ročišta sa str. 668.-669. spisa proizlazi da su obje stranke ostale kod svojih dotadašnjih navoda te su se protivile izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka predloženih od protivne stranke, no to nije raspravljanje o glavnoj stvari; da bi se smatralo da je na ročištu raspravljano o glavnoj stvari, potrebno je da makar jedna stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili obrazloži svoje do tada iznesene navode, koji se odnose na tražbinu koja je predmet raspravljanja.
Nadalje, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podnesaka od 12. ožujka 2021. (str. 683.-684. spisa) i 18. ožujka 2021. (str. 685.-687. spisa) jer se u njima samo osvrće na činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2934/18 te se očitovao na prijedlog tuženika da se održi ročište na daljinu. Upravo zbog toga, trošak sastava tih podnesaka nije bio potreban za vođenjem ovog spora.
Međutim, za razliku od tih troškova, tužitelj osnovano potražuje trošak zastupanja na ročištu od 30. ožujka 2021. u iznosu od 85.560,00 kn prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, trošak sastava žalbe od 19. svibnja 2021. (str. 733.-744. spisa) u iznosu od 106.950,00 kn prema Tbr. 10. točka 1. navedene Tarife i trošak zastupanja na ročištu od 30. ožujka 2022. (str. 899.-901. spisa) u iznosu od 85.560,00 kn prema Tbr. 9. točki 1. te Tarife. Tužitelj također osnovano potražuje i trošak sastava podneska od 13. travnja 2022. sa str. 914.-918. spisa kojim je podnio odgovor na tuženikovu protutužbu. Međutim, budući da je vrijednost predmeta spora po protutužbi 100.000,00 kn (str. 797. spisa), to tužitelj osnovano na ime sastava tog podneska potražuje trošak u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika.
Tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 25. travnja 2022. sa str. 922.-923. spisa jer je tim podneskom tužitelj predložio da se odvojeno raspravlja po protutužbi-zato taj podnesak nije bio potreban za vođenjem ovog spora u smislu članka 155. Zakona o parničnom postupku. Međutim, za razliku od tog podneska, podnesak od 19. svibnja 2022. sa str. 947.-949. spisa je bio potreban za vođenjem spora, no kako se ne radi o jednom od podnesaka iz Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, to tužitelj na ime sastava tog podneska osnovano potražuje trošak u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8. točki 1. te Tarife.
Tužiteljevi podnesci od 19. srpnja 2022. (str. 957.-958. spisa) i od 6. rujna 2022. (str. 959. spisa) nisu bili potrebni za vođenjem spora budući da se u tim podnescima tužitelj protivio saslušanju svjedoka Nikše Antica i Mladena Šolića odnosno on je (u kasnijem podnesku) ostao kod svojih dotadašnjih navoda.
Osnovano tužitelj potražuje trošak na ime zastupanja na ročištu od 14. rujna 2022. na kojem se raspravljalo i o tužbenom i o protutužbenom zahtjevu u iznosu od 86.560,00 kn (str. 960.-975. spisa) prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Jednako tako, tužitelju po istom Tarifnom broju navedene Tarife pripada i naknada troška u iznosu od 88.060,00 kn na ime zastupanja na ročištu od 8. prosinca 2022. (str. 986.-990. spisa), a kojeg je tužitelj određeno zatražio u svom zahtjevu za naknadom troška (str. 992. spisa) premda bi za tu postupovnu radnju zbog izmjene Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 126/22) u odnosu na vrijednost boda mogao potraživati veći iznos.
Osim ovih troškova postupka tužitelj osnovano na ime troška poreza na dodanu vrijednost za sve postupovne radnje poduzete nakon 1. ožujka 2012. potražuje trošak u iznosu od 166.737,50 kn prema Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Tužitelj također osnovano potražuje trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 1. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), za raniju prvostupanjsku presudu u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 2. točki 1. te Tarife, no ne i za sudsku pristojbu na žalbu protiv rješenja o prekidu postupka jer prema Tbr. 3. točki 3. Tarife sudskih pristojbi ta žalba ne podliježe plaćanju pristojbe. Tužitelj osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe za žalbu protiv prvostupanjske presude u zatraženom iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 3. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 53/19 i 92/21). Međutim, tužitelj neosnovano potražuje trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu (donesenu u ponovljenom postupku) jer prema Napomeni broj 3. uz Tbr. 2. Tarife sudskih pristojbi ne plaća se pristojba za novu odluku.
Nadalje, osim ovih troškova postupka, tužitelj valja priznati i trošak sastava žalbu u iznosu od 162.375,00 kn prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 202.968,75 kn. Osim ovog troška drugostupanjskog postupka, tužitelj osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 3. točki 1. Tarife sudskih pristojbi.
Slijedom navedenog, budući da tužiteljevi troškovi potrebi na vođenjem spora ukupno iznose 1.267.133,85 kn, to je tuženika valjalo obvezati da taj iznos troška naknadi tužitelju dok je za preostali iznos tužiteljev zahtjev za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan. Sukladno odredbama članka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine” broj 57/22 i 88/22) iznos obveze iskazan je (i) u valuti EUR uz primjenu fiksnog tečaja 1,00 EUR = 7,53450 HRK.
14. Međutim, neovisno o tome što je uslijed preinačene prvostupanjske presude tužitelj stranka koja je uspjela u sporu, u odnosu na tužiteljevom žalbom pobijanu točku IV. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da je tužiteljeva žalba kojom pobija taj dio prvostupanjske presude nedopuštena zbog nedostatka tužiteljeva pravnog interesa. Naime, tim dijelom presude je odbijen tuženikov zahtjev za naknadom (dijela) troškova postupka u iznosu od 180.609/20 EUR / 1.360.800,00 kn te je stoga u tom dijelu žalitelj uspio u sporu. Zbog navedenog, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu tužiteljeva žalba nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer žalitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud.
Slijedom navedenog, tužiteljevu je žalbu kojom pobija točku IV. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točka 1. Zakona o parničnom postupku, te riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 8. ožujka 2023.
Predsjednica vijeća
Kamelija Parać
Broj zapisa: 9-30855-bbe1c
Kontrolni broj: 070a3-02a68-e36f3
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Kamelija Parać, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
