Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-128/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Tanje Pavelin, članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene D. K. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. i 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-4/2015-90 od 22. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženice, odvjetnika I. F.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optužene D. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 22. ožujka 2021., broj K-4/2015-90, Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivom optuženu D. K. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – poticanjem na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. i 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ju je, na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećeniku TD M. T. d.d. u stečaju, djelomično je dosuđen postavljeni imovinskopravni zahtjev na način da je naloženo optuženoj D. K. da na ime naknade štete isplati oštećenom TD M. T. d.d. u stečaju iznos od 143.456,66 kuna (sto četrdeset tri tisuće četiristo pedeset šest kuna i šezdeset šest lipa), u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, a za preostali dio imovinskopravnog zahtjeva oštećenik je upućen u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optužena D. K. je u cijelosti oslobođena obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., kao i obveze naknade nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optužena D. K..

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i optuženici izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optužena D. K. se žali osobno, te po branitelju odvjetniku J. V.. U osobno podnesenoj žalbi žali se iz "svih zakonom dopuštenih razloga" te predlaže da se pobijana presuda preinači i da sud optuženicu oslobodi od optužbe, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi podnesenoj po branitelju odvjetniku J. V., žali se "zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu" s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno, zatražena je obavijest o održavanju sjednice vijeća. Slijedom sadržajnih podudarnosti navedenih žalbi, obje su se razmatrale kao jedinstvena žalba optužene.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena D. K. putem branitelja odvjetnika J. V., te u odgovoru u bitnome reinterpretira navode svoje žalbe koji se odnose na činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis predmeta je, prethodno dodjele u rad sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika branitelja J. V., odvjetnika I. F.., u skladu s odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženice.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženice nisu osnovane.

7. Kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ne precizirajući koju bi konkretnu povredu prvostupanjski sud počinio, optuženica slijedom sadržaja svoje žalbe upire na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer se, po njezinim žalbenim navodima, presuda ne može ispitati, budući su razlozi koje je sud naveo u pobijanoj odluci potpuno nejasni, jer "…jedan pasus, ili jedna rečenica ima 46 redaka pisanog teksta". Međutim, bez obzira na točnost ovog činjeničnog navoda, ovaj žalbeni sud nalazi kako takav jezično - stilski pristup prvostupanjskog suda ne čini razloge koji su navedeni u tom dijelu teksta potpuno nejasnim, jer se pobijana odluka mogla ispitati. Optuženica neosnovano ističe i sljedeću bitnu povredu odredaba kaznenog postupka tvrdeći da pobijana presuda ne navodi razloge o odlučnoj činjenici inkriminiranog poticanja, jer pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o toj, kao i drugim odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni u obrazloženju pobijane odluke nisu proturječni međusobno, niti izreci presude. Štoviše, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., drugostupanjski sud nije našao postojanje povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1., 5., 6., 9. do 11., te članka 468. stavka 2. ZKP/08., pri čemu je rasprava pred prvostupanjskim sudom u ovoj kaznenoj stvari provedena u nazočnosti optužene i njezinog branitelja, a na štetu optužene nije niti povrijeđen zakon.

8. Kada dovodi u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda optužena u žalbi u tu svrhu uzima u obzir i analizira sadržaje samo dva dokaza – svjedočenje optuženičinog sina Š. K. i svjedočenje I. K., pravomoćno osuđenog suoptuženika iz identično inkriminiranog događaja presudom na temelju sporazuma Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ov Kov-76/2014-11. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud otklonio svoju odluku temeljiti na navedenim svjedočenjima, te je protivno tome, ista svjedočenja kritički analizirao u kontekstu svih drugih na raspravi izvedenih dokaza, te im kao takvima nije poklonio vjeru.

8.1. Naime, ispravno je taj sud naveo i obrazložio razloge nevjerodostojnosti ovih svjedočenja slijedom odnosa svjedoka i optuženice (svjedok Š. K. je njezin sin, a svjedok I. K. je radni odnos na mjestu predsjednika uprave trgovačkog društva T. zasnovao upravo na prijedlog optuženice). Svi drugi na raspravi izvedeni dokazi terete optuženicu, sa izuzetkom iskaza svjedokinje K. P. koja "…nema nikakvih saznanja da bi optuženica počinila radnje koje joj se stavljaju na teret optužnicom", pri čemu nitko od ispitanih svjedokinja i svjedoka nije u bilo kakvom odnosu sa optuženicom, koji odnos bi kompromitirao vjerodostojnost njihovih iskaza. Jednovremeno, navedeni personalni dokazi dodatno su osnaženi sadržajima pročitanih isprava koji se odnose na radno - pravni status N. K. u oštećenom trgovačkom društvu (ugovor o radu, izvadak iz matične knjige, podaci o plaći i dr.), kao i provedenim knjigovodstveno - financijskim vještačenjem. Vjerodostojnost tih svjedoka je tim veća što je svatko od njih iskazivao iz perspektive svoje nadležnosti, djelokruga svojih poslova u oštećenom trgovačkom društvu, pa su se kao takvi mogli sasvim meritorno izjasniti o odlučnim činjenicama predmetne inkriminacije.

8.2. Tako je svjedokinja F., šefica računovodstva, iskazivala da je N. K. bila na platnim listama u komercijali oštećenog trgovačkog društva, a svjedokinja N., zaposlenica na obračunu plaća, objasnila je da se obračun plaća radio kompjutorski na temelju evidencije dolaska na posao., pri čemu se obračun plaće za N. K. radio temeljem rješenja o isplati plaće, a ne na osnovi navedene evidencije, upravo stoga što je "naredbu da se na taj način obračunava plaća za N. K. dobila od optužene", štoviše, nije vidjela da N. K. uopće dolazi na posao. Svjedok K., voditelj odjela zaštite na radu, općih i kadrovskih poslova, zna da je oštećeno trgovačko društvo sa N. K. sklopilo ugovor o radu po nalogu optuženice, izrijekom navodeći da je istu "…zaposlila tadašnja uprava, odnosno, konkretno optužena D. K., a da potom N. K. nije dolazila na posao". Svjedok M., zaposlenik oštećenog trgovačkog društva na radnom mjestu komercijalista svjedoči da N. K. ne poznaje, da takva osoba "…nije radila poslove u komercijali, niti je dolazila na njihove sastanke koje su redovito imali". Šef sigurnosti u oštećenoj pravnoj osobi, svjedok R. iskazuje da je N. K. "…znala povremeno dolaziti, a iz broja dolazaka i trajanja istih zaključuje da ona nije bila zaposlena u tom društvu. Naime, nije moguće da je neka osoba zaposlena, a da dolazi na posao povremeno i na pola sata". O radnom mjestu N. K. kao komercijalistice nema spoznaja niti svjedok D. P. koji je u inkriminiranom vremenu bio direktor komercijale, pa već po tom svojstvu ima detaljan uvid u kadrove, tim prije što je u komercijali radilo sa njim 7 osoba koje je kao takve u svom iskazu i imenovao. Da N. K. nije radila u komercijali svjedočili su i drugi ispitani svjedoci te službe (G. Š., K. Đ., P. T.), a svjedokinja J., zaposlenica kadrovske službe oštećenog društva izrijekom navodi kako se "…jasno sjeća da je u kadrovsku službu i to k njoj došla D. K. i da joj je rekla da napravi ugovor o radu na N. K.. Točno joj je navela radno mjesto koje treba biti navedeno u ugovoru o radu… i koeficijent. Sjeća se da je prema ugovoru o radu N. K. bila trgovački putnik – komercijalist, te da je imala koeficijent 3.6", pri čemu "…zna da N. K. nije dolazila na posao".

8.3. Pokušaje optužene, te svjedoka Š. K. i I. K., te svjedokinje K. P. da inkriminiranu situaciju pokušaju prikazati kao zakonitu, gdje N. K. radi kao komercijalist "na terenu", svojim svjedočkim iskazom kompromitiraju ne samo naprijed navedena svjedočenja zaposlenika oštećenog trgovačkog društva, već i sama svjedokinja N. K.. Naime, ista svjedoči da se "… ne sjeća kada je zaposlena u društvu M. T. d.d. i da se ne sjeća točnog naziva (svog) radnog mjesta…", štoviše, priznaje da nije dolazila u društvo ni na kakve sastanke, no, kada tvrdi da je radila poslove prema uputama svoga tadašnjeg supruga Š. K. koje opisuje kao obilazak i provjeru rada prodavača u trgovinama u Č., O., P., Z., R. i S., ne zna je li za ta putovanja imala putne naloge i kako su se rješavali troškovi tih putovanja, a izvješća o utvrđenom podnosila je usmeno, ne u pisanoj formi, nije se mogla odrediti koliko puta je zasnovala radni odnos u oštećenom trgovačkom društvu, kao niti dati detaljniji opis svog radnog mjesta. Stoga je sud potpuno osnovano ocijenio kako svjedočenje svjedočenja Š. K., I. K. i K. P. ne mogu biti vjerodostojni temelj glede utvrđenja odlučne činjenice naravi radnog odnosa N. K. u oštećenom trgovačkom društvu u kojem je kroz inkriminirano vrijeme po osnovi plaće i drugih prava iz radnog odnosa uprihodila novčani iznos naveden u činjeničnom opisu djela u izreci prvostupanjske presude, koji iznos je utvrđen prihvaćenim knjigovodstveno – financijskim vještačenjem.

8.4. Zbog navedenog, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako izvedeni, analizirani i prihvaćeni dokazi potvrđuju jednu od dvije temeljne teze inkriminacije – da je N. K. ostvarila inkriminirani prihod temeljem fiktivnog ugovora o radu sa oštećenikom, koji prihod predstavlja njezinu protupravno stečenu korist, odnosno, štetu na strani oštećenog trgovačkog društva.

8.5. Druga odlučna činjenica i teza optužbe je da je taj ugovor po nalogu optužene sa N. K. sklopio upravo svjedok I. K., kao osoba koja je u inkriminiranom vremenu bila predsjednik uprave oštećenog trgovačkog društva, te kao takav i ovlaštenik za sklapanje takvog ugovora, ali u isto vrijeme i zakonski obveznik zaštite imovinskih interesa istog tog društva. S tim u svezi ispravno je prvostupanjski sud pošao od nesporne činjenice da je inkriminirani ugovor sa N. K. potpisao ovdje svjedok I. K., kao predsjednik uprave društva, koji je zbog toga pravomoćno osuđen temeljem presude na temelju sporazuma poslovni broj Kov-76/2014. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11. pred Županijskim sudom u Varaždinu. Tvrdnju tužitelja da bi optužena u opisanim okolnostima počinila terećeno kazneno djelo poticanjem svjedoka K. (članak 37. stavak KZ/11.) žalba dovodi u pitanje tvrdnjom kako nema dokaza u tom pravcu, jer za opstojnost terećenog kaznenog djela optužene nije odlučno "…je li N. K. kasnije dolazila na posao ili ne, da li je nešto obavljala po nalogu Š. K. ili ne…", već je odlučno da "…poticatelj upozna poticanu osobu sa okolnostima koje će kasnije uslijediti, a to se nije dogodilo, niti pak presuda bilo što o tome govori".

8.6. No, ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud temeljem na raspravi izvedenih dokaza utvrdio činjenicu poticanja svjedoka K. kao direktora od strane optuženice, kao savjetnice i dioničarke istog tog društva (u izreci pobijane odluke neadekvatno označena kao "suvlasnica"). Naime, točna je tvrdnja žaliteljice kako činjenica poticanja nije dokazana nekim izravnim dokazom, no, sud je izveo i ocijenio brojne dokaze ukupnost kojih potvrđuju navode inkriminacije koji se odnose na poticanje i temeljem tako ocjenjenih dokaza izveo ispravan zaključak o toj kao odlučnoj činjenici. Osnovano je kao polazište i temelje takvog utvrđenja prvostupanjski sud uzeo svjedočki iskaz J. J., zaposlenice u kadrovskoj službi, koja je sačinila inkriminirani ugovor o radu po nalogu optuženice, te ga odnijela na potpis I. K., koji ga je potpisao bez pitanja. Tako dokazani slijed događaja, stavljen u kontekst drugih okolnosti (I. K. se zapošljava na mjestu predsjednika uprave po prijedlogu optuženice, optuženica je ne samo dioničarka, već i savjetnica u oštećenom trgovačkom društvu), nedvojbeno upućuje na zaključak da je upravo optuženica potaknula svjedoka K. da potpiše ugovor o radu sa N. K., sa svim naknadnim posljedicama koje su proizišle iz toga. U tom kontekstu neosnovano žalba napada ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda glede postojanja autoriteta optuženice u oštećenom trgovačkom društvu, jer su zaposlenici i nakon njezinog prestanka formalne dužnosti direktorice postupali po njezinim nalozima (primjerice, šefica računovodstva O. F.), pa je utoliko ispravan i zaključak prvostupanjskog suda da je u opisanoj konstelaciji odnosa i događaja optužena svojim nalogom potaknula svjedoka K. da u svojstvu direktora sklopi ugovor o radu sa N. K.. Drugim riječima, po pitanju utvrđenja ove kao odlučne činjenice nije nužno, niti je realno očekivati, postojanje kakvog izravnog dokaza za čin poticanja, jer je u pitanju nezakonita aktivnost koju počinitelji poduzimaju prikriveno. Da je tome tako proizlazi i iz utvrđene činjenice da je svjedok K. potpisao ugovor o radu za N. K. čim mu ga je donijela zaposlenica kadrovske službe J. J., koja je taj ugovor pripremila po nalogu optužene, što nedvojbeno potvrđuje ispravnost zaključka prvostupanjskog suda o prethodnom poticanju svjedoka K. na postupanje upravo na inkriminirani način, jer je logično i okolnosno da bi u protivnom svjedok K. kao predsjednik uprave društva, dakle, kao osoba koja vodi njegovo poslovanje i odgovara za isto, prethodno potpisu ugovora provjerio koja osoba, zbog čega, u kojem svojstvu i pod kojim uvjetima zasniva radni podnos u trgovačkom društvu.

9. Kako je već naprijed utvrđeno (točka 7. u obrazloženju ove presude) u provedenom postupku nije počinjena povreda kaznenog zakona, pa niti ona na koju izrijekom upire žalba optužene iz članka 469, točke1. ZKP/08., jer optužena nije u pravu kada tvrdi da njezino inkriminirano činjenje ne predstavlja kazneno djelo. Naime, činjenični opis djela u izreci pobijane presude sadržava sva bitna obilježja kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ/11., pri čemu je prvostupanjski sud obrazložio pitanje pravnog kontinuiteta toga kaznenog djela u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 3. i 1. ranije važećeg Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98,50/00,, 129/00., 51/01., 11/03, 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11., 143/12.), kao i primjenu zakona koji je blaži za počiniteljicu (članak 3. KZ/11.).

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbenih navoda optuženice da je "…odluka o usvajanju imovinsko – pravnog zahtjeva posve nezakonita i pogrešna", ovaj žalbeni sud nalazi, u izostanku detaljnijeg obrazloženja žalbe to tom pitanju, da je ta odluka zakonito donijeta, jer je visina imovinska korist koju je N. K. protupravno stekla, odnosno, iznos za koji je optuženica oštetila oštećeno trgovačko društvo, utemeljena na prihvaćenom nalazu i mišljenju knjigovodstveno – financijske vještakinje.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i predlažući izricanje strože zatvorske kazne optuženici, u uvjetima kada optužena uopće ne obrazlaže ovu žalbenu osnovu, državni odvjetnik tvrdi kako je prvostupanjski sud utvrđenim okolnostima kod izbora vrste i mjere kazne pogrešno dao značenje olakotnih.

11.1. U tom kontekstu, treba poći od točnosti navoda žalbe državnog odvjetnika glede osuđivanosti optuženice pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj K-40/2015, od 10. veljače 2021., dakle, ta odluka koja se odnosi na kazneno djelo koje je počinjeno prije predmetne inkriminacije, stekla je svojstvo pravomoćnosti prije izvođenja dokaza čitanjem podataka kaznene evidencije za optuženu na raspravi dana 18. ožujka 2021. (list spisa 570), pa utoliko predstavlja otegotnu okolnost. Isto tako, ispravno državni odvjetnik odriče svojstvo olakotne okolnosti dugotrajnosti ovog kaznenog postupka, jer je isti doista započet istragom 2014. godine, no trajanje postupka je rezultat upravo ponašanja optuženice, čija nazočnost u postupku je osigurana tek realizacijom europskom uhidbenog naloga od 29. veljače 2016. (list spisa 216) temeljem kojeg je iz Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske predana Republici Hrvatskoj 20. lipnja 2018. (list spisa 334), pri čemu je sud u međuvremenu poduzimao zakonom propisane aktivnosti, uključujući i suđenje optuženoj u odsutnosti. Iako je točno kako životna dob optužene sama po sebi ne bi predstavljala olakšavajuću okolnost, državni odvjetnik gubi iz vida da je tu okolnost prvostupanjski sud stavio u kontekst dokazano lošeg zdravstvenog stanja optužene, što je ispravno ocijenio olakotnim s aspekta osobnih prilika optužene. S druge strane, po ocjeni ovog žalbenog suda, kada zakon kao kvalifikatornu okolnost ovog djela propisuje iznos od 60.000,00 kn, prouzročena šteta, odnosno pribavljena korist u iznosu od 143.456,66 kn ne predstavlja jačinu povrede zaštićenog dobra, koja jačina povrede bi trebala biti dodatno vrednovana kao otegotna okolnost. Zaključno, a u odnosu na žalbu optužene po ovoj žalbenoj osnovi, u kojem je dijelu prvostupanjska presuda ispitana u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08., ovaj sud ukazuje na činjenicu da je prvostupanjski sud optuženicu osudio na zakonom najkraću zatvorsku kaznu propisanu za terećeno kazneno djelo.

11.2. Slijedom izloženog, polazeći od svrhe kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako će i nakon preocjenjivanja olakotnih i olakotnih okolnosti konkretnog slučaja izrečena kazna u prvostupanjskoj presudi ostvariti svrhu kako posebne, tako i opće prevencije, te da će kao takva predstavljati odgovarajuću društvenu osudu zbog počinjenog djela, te omogućiti optuženici ponovno uključivanje u društvo nakon izdržane kazne.

12. Slijedom svega navedenog, kako žalbe optužene D. K. i državnog odvjetnika nisu osnovane, na temelju članka 482. ZKP/08-22 odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 8. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić, univ.spec.crim.,v.r.