REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 794/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-345/12-2 od 24. travnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-4463/08 od 22. studenoga 2011., u sjednici održanoj 8. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-345/12-2 od 24. travnja 2012., i sudi:
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-4463/08 od 22. studenoga 2011.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.713,12 eura (iznos od 50.580,00 kuna), u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 324.545,53 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 41.205,00 kuna (točka I. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadu daljnjih troškova u iznosu od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama odbijen (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 324.545,53 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 41.205,00 kuna. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 24.125,00 kuna.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se potvrdi prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen uz naknadu troškova postupka.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od 7. prosinca 2001. do 6. prosinca 2004. kao i isplatu naknade za božićnicu za 2002., 2003. i 2004., naknadu regresa za 2002., 2003. i 2004. i dar za djecu za 2002., 2003. i 2004., sve sa pripadajućom zateznom kamatom.
9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 3. kolovoza 2001. tužitelj, kao neraspoređeni državni službenik stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske do 6. kolovoza 2001., nakon čega mu je po sili zakona državna služba prestala 7. prosinca 2001. na temelju rješenja od 5. prosinca 2001.,
- da je tužitelj temeljem rješenja tuženice od 1. prosinca 2004. ponovno primljen u državnu službu s danom 6. prosinca 2004. i raspoređen na radno mjesto policijski službenik za proizvodnju i obrtništvo,
- da je tužitelj protiv rješenja od 3. kolovoza 2001. i 5. prosinca 2001. uložio žalbu, koja je rješenjem tuženice odbijena, nakon čega je tužitelj pokrenuo upravne sporove koji su donošenjem presuda broj Us-10120/2010-10 i Us-755/2002-6 od 20. lipnja 2002. tužbe tužitelja odbijene,
- da je tužitelj nakon toga protiv presuda Upravnog suda Republike Hrvatske podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske tužbe te je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2233/2002, U-III-2234/2002 od 7. rujna 2005. utvrdio da je podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom u vezi s ustavnim pravnom na rad, te ustavno pravo na kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravne vlasti,
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio izvan radnog odnosa.
10. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj bio izvan radnog odnosa u utuženom razdoblju zbog okolnosti za koje nije odgovoran, a što proizlazi iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2005., kojom je utvrđeno da je ovdje tužitelju povrijeđeno ustavno pravo u spornom periodu u kojem nije radio, a koja odluka ima pravni učinak i značaj kao i presuda redovnog suda, prvostupanjski sud je u smislu odredbe članka 85. stavak 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR), koji se primjenjuje temeljem članka 2. stavak 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01 – dalje: ZDSN) prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer tužitelj nije bio u radnom odnosu s tuženicom od 7. prosinca 2001. od kojeg dana mu je temeljem konačnog rješenja tuženice od 5. prosinca 2001. prestala državna služba po sili zakona pa ne postoji pravna osnova po kojoj bi za sporno razdoblje imao pravo zahtijevati naknadu plaće.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Revr 1459/2012-2 od 4. listopada 2017. odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu, prihvaćajući pravno shvaćanje drugostupanjskog suda – da tužitelj nije bio u radnom odnosu jer mu je služba prestala na temelju konačnog rješenja tuženice, uz zaključak da rješenje o prestanku državne službe nije bio predmet ustavnosudskog postupka.
13. Odluka revizijskog suda ukinuta je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-819/2018 od 24. lipnja 2020. te je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
14. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-819/2018 od 24. lipnja 2020. naveo da je u predmetima broj U-III-2233/2002, U-III-2234/2002 od 7. rujna 2005. (kojim odlukama je utvrđeno da je podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo), podnositelj (suprotno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske) pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske osporavao odluku o stavljanju na raspolaganje i odluku o prestanku državne službe, pa se u tom slučaju radi o identičnoj situaciji kao što je i u presudi broj Revr 1933/2010-2 od 8. prosinca 2015., od kojeg pravnog shvaćanja je odstupljeno u predmetnom slučaju bez navođenja relevantnih razloga.
15. U presudi Revr 1933/2010-2 od 8. prosinca 2015. izraženo je pravno shvaćanje: „(…) u situaciji kada je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi tužitelja protiv odluke o prestanku državne službe, utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst), jer akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo više ne proizvodi pravne učinke, osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba, odnosno, podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. U toj situaciji nije od značaja što osporeni upravni akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo nije ukinut u skladu s čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona.“
16. U ponovljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je vezan za shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.
17. Odredbom članka 85. stavak 1. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Osim toga, odredbom članka 85. stavak 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.
18. U konkretnom slučaju prestanak državne službe tužitelja bio je predmetom ustavnosudskog postupka, jer iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2005. proizlazi da pojedinačni upravni akti (akt o stavljanju na raspolaganje i akt o prestanku državne službe) nisu donijeti u skladu s odgovarajućim zakonskim odredbama i da je podnositelju ustavne tužbe (ovdje tužitelju) povrijeđeno ustavno pravo na rad, te je utvrđena neustavnost tih pojedinačnih akata.
19. Stoga tužitelj ima pravni osnov po kojem ima pravo zahtijevati naknadu plaće u spornom razdoblju, ali i druga pripadajuća materijalna prava iz radnog odnosa.
20. Tužitelju za razdoblje u kojem je bio nezakonito izvan službe tj. izvan radnog odnosa (od 7. prosinca 2001.) pa sve do dana sklapanja novoga ugovora o radu (donošenja rješenja tuženice od 1. prosinca 2004.) temeljem kojeg je tužitelj primljen u državnu službu, sukladno članku 85. stavak 3. ZR pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje zaposlenik nije odgovoran.
21. Obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP, reviziju tužitelja valjalo je prihvatiti kao osnovanu, preinačiti drugostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci ove presude (točka I. izreke).
22. S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.
23. Tužitelj je uspio sa revizijom, pa je ovaj sud sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka.
24. Uz trošak određen prvostupanjskom presudom (članak 154. stavak 1. ZPP) tužitelju je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP dosuđen i trošak revizije: zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) u iznosu od 9.375,00 kuna (Tbr. 10. točka 6. i Tbr. 42. Tarife). Dakle tužitelju je ukupno priznat trošak cijelog postupka u iznosu od 50.580,00 kuna (6.713,12 eura).
25. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).
Zagreb, 8. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
