Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska 62

Poslovni broj: I Kž-222/2021-15

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. P., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. svibnja 2021. broj K-3/2018, u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2022. u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika G. L., odvjetnika u D. i 8. ožujka 2023.

r i j e š i o je

I Prihvaća se djelomično žalba optuženika, ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

p r e s u d i o  j e

II Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u cijelosti i žalba optuženika A. P. u preostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku optuženi A. P., proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 52. stavak 5. KZ/11. činjenično i pravno opisano u izreci te je na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenom V. O. d.o.o. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev tako da je optuženik dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti oštećeniku novčani iznos od 5.518.053,27 kuna, a za ostatak je oštećenik upućen u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. a u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. – 8. ZKP/08. optuženik je obvezan na snošenje troškova postupka koji se odnose na paušalnu svotu suda u iznosu od 3.000,00 kn, "na troškove svjedočenja" u iznosu od 3.018,75 kn i troškove vještačenja u iznosu od 44.451,00 kn, a sve pod prijetnjom ovrhe, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, te na troškove zastupanja oštećenika po punomoćniku, a o čemu će rješenje biti naknadno doneseno.

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženik se žali osobno te po branitelju odvjetniku G. L. i odvjetniku J. Č. zbog svih žalbenih osnova iz članka 476. ZKP/08. S obzirom na iste žalbene osnove i navode žalbe će se razmatrati jedinstveno.

3. Odgovor na žalbu je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbe optuženika odbije kao neosnovane.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Postupajući po zahtjevu optuženika i njegovih branitelja, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08. o sjednici su izviješteni optuženik i branitelji, kao i državni odvjetnik.

6. Sjednica je održana u prisutnosti optuženika osobno i njegovog branitelja, odvjetnika G. L. u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., a u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika i branitelja, odvjetnika J. Č. u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

7. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

8. Optuženik u žalbi navodi da je ostvaren čitav niz povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. zbog čega nije moguće ispitati pobijanu presudu.

8.1. Između ostalog optuženik smatra da je izreka presude nerazumljiva jer pismeni otpravak presude ne odgovara u potpunosti izvorniku presude koja je objavljena na zapisniku s rasprave od 17. svibnja 2021. U pravu je optuženik kad ukazuju da je u izvorniku presude sadržanom u zapisniku s rasprave 17. svibnja 2021. i to vezano uz točku I.b) a navedeno u četvrtoj alineji odozdo da je optuženik „u mjesecu listopadu 2009. sklopio ugovor o zajmu sa trgovačkim društvom „I.“ d.o.o. u iznosu od 50.000,00 kn“ dok je u drugoj alineji odozdo navedeno da je optuženik „od mjeseca listopada 2009. dao pozajmicu trgovačkim društvom „I.“ d.o.o. u iznosu od 50.000,00 kn“ (isto je navedeno i u zapisniku o vijećanju i glasovanju i sukladno je izmjeni optužnice od 14.svibnja 2021. - list 2229) dok je u pisanom otpravku presude u izreci izostavljena, prethodno navedena, druga alineja odozdo. Međutim, ne radi se o proturječju zbog kojeg je nemoguće preispitivanje presude po žalbenim navodima pri čemu valja ukazati da je u pisanom otpravku presude prvostupanjski sud ispustio dio koji je očitom greškom ušao u činjenični opis jedne od radnji izvršenja već u optužnici i time je ustvari uskladio iznos naznačene štete u činjeničnom opisu za trgovačko društvo „V. O.“ d.o.o te je pritom de facto smanjio prethodno evidentnu omaškom povećanu kriminalnu količinu. Ovdje valja ukazati da (suprotno žalbenim navodima) zbroj odobrenih zajmova koji su navedeni u točka i I. b) presude odgovara upravo naznačenom iznosu od 8.839.500,00 kn a ne kako to navodi optuženik 8.302.500,00 kn, dakle upravo onaj iznos koji je naveden u tablici u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije S. Č., dipl.oec. (list 1630 spisa). To znači da nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka na koju ukazuje optuženik.

8.2. Nadalje, optuženik smatra da je izreka pobijane presude proturječna razlozima jer prvostupanjski sud utvrđuje da je zajmoprimcima pozajmljen ukupno iznos od 8.839.500,00 kn, da oni pozajmice nisu vratili, dok u razlozima pobijane presude navodi da je vraćen iznos od 3.679.944,43 kn. Međutim, ne radi se o proturječnosti zbog kojeg se ne može ispitati presuda. Ta činjenica povrata iznosa zajma nije od relevantnog značaja u smislu ispunjenje subjektivnog i objektivnog obilježja terećenog kaznenog djela već je od značaja u odnosu na imovinskopravni zahtjev oštećenika pa je prvostupanjski sud upravo (točka 81.) obrazlažući osnovanost imovinskopravnog zahtjeva naveo da je do završetka kaznenog postupka, vezano uz ugovore navedene u točki I. b) oštećeniku vraćen iznos od 3.679.944,43 kn. Optuženik smatra da izreka pobijane presude proturječna razlozima jer se u izreci navode asignacije i cesije kojima je ugovoreno da Zadruga … iznos od 134.800,52 kn plate na njegov osobni račun, a da trgovačko društvo „G.“ d.o.o iznos od 56.350,24 kn plati trgovačkom društvu „I. p.“ d.o.o. kojeg je on vlasnik i osnivač, dok je u razlozima presude (točka 66.) stoji da je navedeno da se oba novčana iznosa uplate umjesto „V. O.“ d.o.o. primatelju A. P. radi nepodmirenih obveza. Valja ukazati da je optuženik u žalbi korektno citirao izreku presude i obrazloženje te da se radi o neprimjerenom, kolokvijalnom, ali razumljivom terminu (primatelj A. P.) koji označava činjenicu da je optuženik (kako je to uostalom navedeno u izreci) vlasnik i osnivač trgovačkog društva „I. p.“ d.o.o. Dakle, ne radi niti o značajnom proturječju zbog kojeg se ne bi mogla ispitati presuda, niti uostalom o relevantnoj činjenici za opstojnost terećenog kaznenog djela pa tako niti o bitnoj povredi kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na koju ukazuje optuženik.

8.3. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik smatra da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i to prije svega zato što je prvostupanjski sud propustio obrazložiti zbog čega je prema optuženiku primijenio odredbe KZ/11., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., a ne odredbe KZ/97., koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela premda je u skladu s člankom 459. stavak 5. ZKP/08. to morao obrazložiti. Naime, po činjeničnom opisu optužnice vrijeme počinjenja kaznenog djela je „razdoblje od 1. siječnja 2004. do konca 2012“, što znači u vrijeme važenja Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje: KZ/97.), dok je u pravnoj kvalifikaciji koju prihvaća u presudi i prvostupanjski sud kao i u uvodu presude navedeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju – opisano u članku 246. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. i s člankom 52. stavak 1. KZ/11. To znači da prvostupanjski sud nije mijenjao pravnu kvalifikaciju pa tako, iako nije izložio detaljnu analizu pravnog kontinuiteta i postojanja blažeg zakona, se ne radi se o izostanku razloga zbog kojih se ne može ispitati presuda a s obzirom na to da je prvostupanjski sud u odnosu na utvrđenje za što smatra da je ovo kazneno djelo počinjeno dao jasne, dostatne i valjane razloge, kao i uostalom u odnosu na primjenu člana 52. KZ/11. (točka 79.), što znači da nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka iz članaka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

8.4. Međutim, radi jasnoće i preglednosti ovdje valja ukazati da optuženik (i to samo u žalbi branitelja, odvjetnika J. Č.) ističe da se presuda pobija iz svih žalbenih osnova, pa tako i zbog povrede kaznenog zakona, ali isto uopće ne obrazlaže pa je tako pobijana presuda ispitana i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkom 2. ZKP/08. po službenoj dužnosti i pritom je utvrđeno da u konkretnom slučaju, bez obzira što odredba članka 246. stavak 2. KZ/11. nije bila na snazi tempore criminis postoji pravni kontinuitet u odnosu na odredbu članka 337. stavak 4. KZ/97. koja je važila tempore criminis (koja odgovara radnjama opisanim u činjeničnom opisu) i koje sud prvog stupnja osnovano nije primijenio. Naime za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, koliki je kazneni okvir i za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97. Međutim imajući u vidu i zakonsko obilježje ovih kaznenih djela koje se odnosi na visinu znatne imovinske koristi, koja prema čl. 89. st. 29. KZ/11. prelazi 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijednost znatne imovinske koristi odnosno štete za kaznena djela propisana KZ/97., postojala kada je vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazila 30.000,00 kuna, novi KZ/11. je zbog toga blaži. Radi se o tome da je novim zakonom povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika ovih kaznenih djela, to je odredba čl. 246. st. 2. KZ/11 u odnosu na odredbu članka 337. stavak 4. KZ/97. blaža za optuženike, s time da je sud u tom slučaju vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji.

8.5. Optuženik nadalje u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka smatra da je prvostupanjski sud nije uopće iznio razloge u ispunjenju subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela. Međutim prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri i prilično detaljno obrazložio u čemu nalazi da je ostvaren oblik krivnje optuženika (točka 22., 25., 71. – 74.) koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te razloge nema potrebe ovdje ponavljati.

8.6. Svi ostali optuženikovi žalbeni navodi u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka sadržajno se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa će se razmatrati u okviru te žalbene osnove.

9. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik analizira nalaz i mišljenje vještakinje za financije računovodstvo S. Č. te zaključno smatra da vezano uz točku I. a) nema niti jednog dokaza da bi optuženik, podizanjem gotovine na bankomatu ili uzimanjem gotovine sa šaltera prisvojio bilo koji iznos. Nadalje ukazuje na pogrešan zaključak suda da bi optuženik bio dužan dokazivati opravdanost utroška gotovine smatra da je sud pogrešno protumačio citiranu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Međutim, valja ukazati da je prvostupanjski sud u odnosu na točku I. a) izuzetno detaljno i precizno iznio razloge (točka 11.– 26.) pozivajući se pritom prethodno navedeni nalazi mišljenje te osnovano ocijenio obranu optuženika nevjerodostojnom (točka 23. i 25.) i te razloge u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati. U odnosu na žalbene navode u pogledu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-523/13 od 29. travnja 2014 spomenute u obrazloženju (točka 16.) valja uputiti da je prvostupanjski sud, doduše parcijalno, ali načelno ispravno interpretira stav da nepostojanje valjane popratne dokumentacije utiče na pitanje vjerodostojnosti poslovnog događaja. To naravno ne znači da se poslovni događaj ne može dokazivati i drugim dokazima pa npr. i saslušanjem svjedoka (neovisno o tome što je takav poslovni događaj neprihvatljiv s pozicije knjigovodstvenih i financijskih propisa i moguće predstavlja protupravno ponašanje). Međutim, stav optuženika da on nije dužan ništa dokazivati, nego da je dužnost državnog odvjetnika i suda da dokaže da poslovnog događaja nije bilo, neprihvatljiv je i nelogičan jer se dokazuju pozitivne činjenice. Ovdje posebno valja uputiti da optuženik uopće u obrani ne navodi niti jedan poslovni događaj u kojem bi navodno angažirao sredstva trgovačkog društva „V. O.“ d.o.o. koje je sam podigao.

9.1. Optuženik u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi se na način opisan u točki I. b) oštećenoj „V. O.“ d.o.o. pričinila šteta u iznosu od 8.839.500,00 kn jer je i po vještačenju utvrđeno da je vraćen iznos od ukupno 3.679.944,43 kn pa je i po osnovi kamata ostvareno 156.792,81 kn, a što je prvostupanjski sud i sam potvrdio vezano uz odluku o imovinskopravnom zahtjevu. Nadalje optuženik smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u pogledu trenutka nastanka štete i to iz razloga jer su ugovori o zajmu zakoniti pravni poslovi i njihovim sklapanjem ne nastaje niti može nastati bilo kakva šteta koja nastaje u situaciji kada zajmoprimci po dospijeću ne vrati sredstva i iste nije moguće ni prisilno naplatiti što nije slučaj u ovom kaznenom predmetu, a također je pogrešan zaključak da je optuženik postupao protivno odredbama Pravilnika o uvjetima načinu korištenja sredstava Fonda za razvoj i zapošljavanje.

9.2. Međutim, valja naglasiti da se činjeničnim opisom optuženik tereti da je počinio kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. jer je postupao u cilju da pribavi sebi i drugima protupravnu imovinsku korist i to na način da pod točkom I.a) podizao gotovinu s računa „V. O.“ d.o.o. i zadržao za sebe te pod točkom I.b) neosnovano zaključivao ugovore o zajmu s raznim pravnim osobama ne ugovarajući prikladna sredstva osiguranja, ne provjeravajući bonitet zajmoprimaca, ne osiguravajući povrat zajma adekvatnim sredstvima osiguranja, zajmovi su dani na neuobičajeni dugi rok pri čemu su angažirana sredstva koja je pravna osoba dobila kako bi uporabila u drugačije svrhe a na temelju kojih ugovora su zajmoprimcima isplaćeni novci, a vezano uz ta dugovanja ugovarao asignacije i cesije s plaćanjem na njegov osobni račun te račun društva čiji je vlasnik i osnivač.

9.3. Dakle, prema koncepciji optužnice (koju prvostupanjski sud za razliku od optuženika ispravno tumači) i svim podacima (doduše u nekim segmentima neprecizno ali dostatno i u dovoljnoj mjeri razumljivo) iznesenim u činjeničnom opisu očito je da se optuženik tereti da je disponirao novčanim sredstvima pravne osobe koje zastupa na način koji nije bio u njezinom interesu, da se ponašao kao da se radi o kreditnoj institucije, pri čemu se, čak i u tom segmentu nije ponašao kao odgovorna kreditna ustanova. Zbog toga se činjenica što je određene dio iznosa odobrenih zajmova vraćen (nesporno kada i u kojem iznosu, a uostalom vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka) ne može vrednovati kao bitna za egzistenciju inkriminacije kako je postavljena. Zbog prethodno navedenog nije od značaja niti činjenica na koju s pravom upućuje optuženik u žalbi, da u odnosu na Zadrugu …“ i trgovačko društvo „G. š.“ bilo samo asignacija a ne i cesija, kao uostalom niti činjenica ostvarenih kamata. U kontekstu prethodno navedenog treba tumačiti, u činjeničnom opisu navedene, suštinski irelevantne ali u konkretnom slučaju primjenjive (neovisno o tome što ustvari propisuju građanskopravnu odgovornost) i sukladne inkriminaciji odredbe članka 252. i članka 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2011.).

9.4. S obzirom na prethodno navedenu koncepcija optužnice koja proizlazi iz činjeničnog opisa valja ukazati da je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi jesu li navedeni zajmovi odobreni i isplaćeni te analizirati uvjete pod kojima je to učinjeno i potom dati uopćenu ocjenu optuženikovog poslovanja sa objektivnim i subjektivnim elementima, odnosno utvrditi je li takvo postupanje optuženika bilo u interesu trgovačkog društva „V. O.“ d.o.o. ili ne i zašto te je li optuženik pritom postupao svjestan i htijući. Prvostupanjski sud je detaljno, precizno i prihvatljivo obrazložio sva prethodno navedena pitanja (točka 7. – 10., 28. – 37.) i iznio zaključke koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati. Prvostupanjski sud je i u svim, prethodno navedenim relevantnim okolnostima u dovoljnoj mjeri analizirao pojedine pravne poslove pozivajući se između ostalog na iskaze svjedoka, koje ispravno ocjenjuje vjerodostojnim (točka 40. – 67.), povezujući ih s postojećom poslovnom dokumentacijom te iznio valjane zaključke i u pogledu trenutka nastanka štete (točka 75.) kao i subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela (točka 22., 25., 71.-74.). Također je u okviru ispunjenja objektivnog obilježja terećenog kaznenog djela valjano analizirao (točka 64.) činjenicu blokade računa trgovačkog društva „V. O.“ d.o.o. (iskaz svjedokinje P. i dokumentacija banaka). Ti ispravni zaključci nisu, po stavu ovog drugostupanjskog suda, dovedeni u pitanje žalbenim navodima.

9.5. U pogledu žalbenih navoda da nije ispravno stajalište prvostupanjskog suda na relaciji ovlasti optuženika kao direktora trgovačkog društva, skupštine društva i nadzornog odbora valja ukazati da prvostupanjski sud ispravno ukazuje i da je optuženik taj koji je odgovoran za vođenje poslova društva, pa da nije bilo potrebno tražiti odobrenje ili suglasnost skupštine ili nadzornog odbora (točka 38. - 40., 76. alineja 5.). Pozivanje na iskaz svjedoka L., K. i M. tek ukazuje na to da je optuženik bio svjestan da način poslovanja ne odgovara interesima društva zbog čega o tome nije informirao ni skupštinu ni nadzorni odbor (a ta dužnost doista postoji). Pitanje odgovornosti nadzornog odbora koji je doista ex offo dužan kontrolirati kako uprava vodi poslove društva, nije predmet ovog kaznenog postupka ali čini suštinski irelevantnim eventualno saznanje i odobravanje svjedoka P. Č. (pa je dokazni prijedlog osnovano odbijen uz stilski neprimjereno obrazloženje) te ne isključuje niti umanjuje odgovornost optuženika.

9.6. Prvostupanjski sud je i u pogledu odbijanja ostalih dokaznih prijedloga obrane iznio detaljne razloge (točka 76.) koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati.

10. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje (osim u odnosu na troškove postupka) te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv (uz osebujan stil i slikovita obrazloženja u pogledu nekih činjenica) i dostatan način obrazložio u presudi.

11. U odnosu na odluku o kazni žali se optuženik i državni odvjetnik. Optuženik smatra da je izrečena prestroga kazna koja ne odgovara okolnostima djela te posebno proteku vremena i osobi počinitelja. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio otegotne okolnosti dok je neosnovano kao olakotnu okolnost uzeo što je dio pozajmice vraćen trgovačkom društvu „V. O.“ d.o.o. pa predlaže izreći strožu kaznu zatvora te temeljem članka 71. KZ/11. izreći sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti odnosno poslova odgovorne osobe s pravnim osobama kao i zabranu davanja ovlasti drugim osobama da obavljaju poslove odgovorne osobe u pravnim osobama u njegovo ime i po njegovim uputama.

11.1. Prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Kao otegotnu okolnost cijeni veći broji radnji u okviru produljenog kaznenog djela, duži inkriminirani vremenski period, znatni iznos štete nastale za trgovačko društvo „ V. O.“ d.o.o., što sve ukazuje na veliki stupanj kriminalne volje kao i blisku rodbinsku povezanost s ljudima vezanim s osobom zajmoprimaca. Također osnovano kao otegotnim cijeni povećani stupanj društvene opasnosti činjenja takvih kaznenih djela. Kao olakotne okolnosti osnovano cijeni dosadašnju neosuđivanost kao i činjenicu (suprotno stavu državnog odvjetnika) da je ipak trgovačkom društvu „ V. O.“ d.o.o. u konačnosti vraćeno nešto više od trećine iznosa zajmova.

11.2. Stoga je izrečena zatvora u trajanju od 3 (tri) godine koju je izrekao prvostupanjski sud, u potpunosti primjerena osobnim prilikama optuženika, te će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., a izrečena kazna zavora je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela, pri čemu valja ukazati da je za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. zapriječena kazna zatvora od 1 do 10 godina.

12. Nadalje, a protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika o propustu prvostupanjskog suda zbog neizricanja sigurnosnih mjera iz članka 71. KZ/11. (žalitelj tek u žalbi predlaže izreći sigurnosnu mjeru) ovaj drugostupanjski sud nalazi da ne postoji opasnost da će optuženik zlouporabom povjerenja u gospodarstvu ponovno počiniti kazneno djelo pri čemu valja ukazati na činjenicu da optuženik do sada nije osuđivan te na protek vremena od počinjenja kaznenog djela (završetak inkriminiranog perioda konac 2012.).

13. Optuženik nadalje smatra da pobijana presuda nije osnovana ni u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu te upućuje na prethodno u žalbi iznesenu argumentaciju u pogledu ostvarenih kamata te poslovnog odnosa s nogometnim klubom „N.“, C. za poduzetništvo O., I. d.o.o. te H. p. iz i.. Međutim valja ukazati da, pored nespornih iznosa danih i djelomično vraćenih pozajmica, je prvostupanjski sud osnovano djelomično dosudio imovinskopravni zahtjev (postavljen 16. siječnja 2020.

- list 1921) u iznosu od 5.518.053,27 kn te s preostalim iznosom uputio oštećenika na parnicu te iznio prihvatljive razloge (točka 81.) koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i koje žalbeni navodi ne dovode u pitanje.

14. Međutim, u pravu je optuženik kada ukazuje da iz obrazloženja pobijane presude nije vidljivo na koji način i u odnosu na koje svjedoke je sud došao do troška od 3.018,75 kn, a isto tako u odnosu na trošak vještačenja u iznosu od 44.651,00 kn. Naime prvostupanjski sud u izreci presude pod točkom III. obvezuje optuženika na snošenje troškova kaznenog postupka te navodi da se radi o paušalnoj svoti od 3.000,00 kn, troškovi svjedočenja u 3.018,75 kn i troškovi vještačenja u iznosu 44.651,00 kn, dok u obrazloženju presude samo ponavlja o kojim se stavkama troškova radi te iznosi razlog zbog kojeg nije optuženika oslobodio plaćanja troškova. S obzirom da je u tijeku postupka i to u stadiju rasprave provedeno više vještačenja i to psihijatrijsko, sudskomedicinsko i financijsko računovodstveno kao i saslušanja svjedoka koja su rezultirala troškovima postupka o čemu su donesena odgovarajuće rješenje (list 1523, 1932, 1915, 2207, 2228, 1955, 1994, 1560, 1897), prvostupanjski sud je dužan precizno navesti koji su troškovima radi i u kojem iznosu, pa se za sada žalbeni navodi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuju osnovanim.

14.1. Stoga će predsjednik vijeća prvostupanjskog suda o troškovima odlučiti posebnim rješenjem (članak 148. stavak 4. ZKP/08.), te će pri donošenju i izradi novog rješenja otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovom odlukom.

15. Slijedom navedenog, s obzirom da u ovom dijelu pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08., a na temelju članka 483. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim., v.r.